Ustrajnost donosi radost

ODRASTAO sam na poljoprivrednom imanju u blizini Santo Estêvãoa, sela u sjeveroistočnoj brazilskoj saveznoj državi Bahiji. U dobi od sedam godina počeo sam pomagati ocu oko poljoprivrednih poslova. On mi je svakog dana nakon što bih se vratio iz škole dao neki zadatak. Kasnije sam se, kad god bi otac zbog posla otputovao u glavni grad Salvador, ja brinuo za naše imanje.

U kući nismo imali struje, vode ni drugih suvremenih pogodnosti, no bili smo sretni. Znao sam puštati zmaja i igrati se drvenim autima koje smo moji prijatelji i ja sami izrađivali. Također sam u procesijama svirao klarinet. Pjevao sam u zboru u našoj crkvi, gdje sam naišao na knjigu História Sagrada (Sveta povijest), koja je pobudila moje zanimanje za Bibliju.

Godine 1932, kad sam imao 20 godina, sjeveroistočni Brazil pogodila je velika, dugotrajna suša. Naša je stoka pougibala, a ljetina nam je propala, pa sam se preselio u Salvador i tamo se zaposlio kao vozač tramvaja. Kasnije sam unajmio kuću, pa se k meni doselila i moja obitelj. Kad nam je 1944. umro otac, ja sam se nastavio brinuti za svoju majku, osam sestara i tri brata.

Od vozača tramvaja do propovjednika

Jedna od prvih stvari koje sam učinio kad sam stigao u Salvador bila je da sam kupio Bibliju. Nakon što sam nekoliko godina pohađao baptističku crkvu, sprijateljio sam se s Durvalom, koji je također bio vozač tramvaja. Durval i ja često smo i dugo razgovarali o Bibliji. Jednog dana on mi je dao brošuru s naslovom Gdje su mrtvi?a Premda sam vjerovao u to da mi ljudi posjedujemo besmrtnu dušu, znatiželja me potakla da u Bibliji provjerim retke navedene u brošuri. Na moje iznenađenje, u njoj je doista stajalo da će duša koja zgriješi umrijeti (Ezehijel 18:4).

Zapazivši moj interes, Durval je zamolio Antônia Andradea, punovremenog propovjednika Jehovinih svjedoka, da me posjeti. Nakon što me posjetio tri puta, Antônio me pozvao da zajedno s njim pođem propovijedati drugima o biblijskim učenjima. Nakon što je na prva dva vrata on razgovarao sa stanarima, rekao mi je: “Sad si ti na redu.” Bio sam jako nervozan, no na moju me radost jedna obitelj pažljivo slušala i uzela dvije knjige koje sam im ponudio. Još i danas osjećam sličnu radost kad naiđem na nekoga tko je zainteresiran za biblijsku istinu.

Devetnaestog travnja 1943, na dan obilježavanja Kristove smrti, krstio sam se u Atlantskom oceanu u blizini Salvadora. Budući da u to vrijeme nije bilo dovoljno iskusnih kršćanskih muškaraca, dobio sam zadatak da pomažem grupi Jehovinih svjedoka koja se sastajala u domu brata Andradea, u jednoj od uskih ulica koje su povezivale gornji i donji dio grada Salvadora.

Početno protivljenje

Tokom Drugog svjetskog rata (1939-1945) naša kršćanska aktivnost nije bila omiljena. Neki ljudi na vlasti mislili su da smo sjevernoamerički špijuni jer je većina naših publikacija stizala iz Sjedinjenih Država. Zbog toga su nas često hapsili i preslušavali. Kad se netko od braće ne bi vratio iz službe propovijedanja, odmah bismo pretpostavili da je odveden u pritvor te bismo otišli na policijsku stanicu tražiti da ga puste.

U kolovozu 1943. u Salvador je došao Adolphe Messmer, Jehovin svjedok iz Njemačke, kako bi nam pomogao organizirati naš prvi kongres. Nakon što smo od vlasti dobili odobrenje da održimo taj kongres, u novine smo dali oglas da će u sklopu kongresa biti održano javno predavanje “Sloboda u novom svijetu” te smo u izloge i na tramvaje stavljali plakate koji su najavljivali to predavanje. No drugog dana kongresa jedan nam je policajac rekao da je dozvola za održavanje kongresa ukinuta. Salvadorski nadbiskup izvršio je pritisak na šefa policije da prekine naš kongres. No u travnju smo konačno dobili odobrenje da održimo najavljivano javno predavanje.

Postavljam si cilj

Godine 1946. pozvan sam da prisustvujem teokratskom kongresu “Radosni narodi”, koji se održavao u São Paulu. Kapetan teretnog broda iz Salvadora rekao je da naša grupa može putovati njegovim brodom ako smo spremni spavati na palubi. Premda nas je na putu zadesila oluja i svi smo dobili morsku bolest, nakon četiri dana plovidbe sigurno smo stigli u Rio de Janeiro. Tamošnja su nas braća primila u svoje domove na nekoliko dana kako bismo se odmorili prije nego što vlakom nastavimo putovanje. Kad smo stigli u São Paulo, dočekala nas je mala grupa braće s natpisima: “Dobro došli, Jehovini svjedoci!”

Nedugo nakon što sam se vratio u Salvador razgovarao sam s Harryem Blackom, misionarom iz Sjedinjenih Država, o svojoj želji da postanem pionir, kako se zovu punovremeni propovjednici Jehovinih svjedoka. Harry me podsjetio da se trebam brinuti za svoju obitelj te me savjetovao da budem strpljiv. U lipnju 1952. moja su se braća i sestre financijski osamostalila te sam dobio zadatak da kao pionir služim u maloj skupštini u Ilhéusu, obalnom gradu koji je od Salvadora udaljen 210 kilometara.

Velikodušna pomoć

Iduće godine poslan sam u Jequié, veliki grad u unutrašnjosti u kojem nije bilo Jehovinih svjedoka. Prva osoba koju sam posjetio bio je svećenik. Rekao mi je da je on zadužen za stanovnike tog grada te mi je zabranio da tamo propovijedam. Svoje je vjernike upozorio da je u grad došao “lažni prorok” te je razaslao uhode kako bi pratio što radim. Usprkos tome, tog sam dana podijelio 90 primjeraka biblijske literature i započeo četiri biblijska tečaja. Dvije godine kasnije Jequié je imao vlastitu dvoranu za održavanje sastanaka i 36 Jehovinih svjedoka! Danas u tom gradu djeluje osam skupština i oko 700 Jehovinih svjedoka.

U Jequiéu sam tokom prvih mjeseci živio u maloj unajmljenoj sobi u predgrađu. Zatim sam upoznao Miguela Vaza de Oliveiru, vlasnika hotela Sudoeste, jednog od najboljih u Jequiéu. Miguel je počeo proučavati Bibliju te je inzistirao na tome da se doselim u jednu od hotelskih soba. On i njegova supruga kasnije su postali Jehovini svjedoci.

Iz tog mi je grada u lijepom sjećanju ostao i Luiz Cotrim, s kojim sam također proučavao Bibliju. On je bio profesor u srednjoj školi te se ponudio da mi pomogne da poboljšam svoje znanje portugalskog i matematike. Budući da sam završio samo osnovnu školu, rado sam prihvatio njegov prijedlog. Luiz mi je svakog tjedna nakon što bismo završili s proučavanjem Biblije davao instrukcije, što mi je bilo od izuzetne koristi u izvršavanju daljnjih zadataka koje sam ubrzo dobio u Jehovinoj organizaciji.

Novi izazovi

Godine 1956. dobio sam poziv da u podružnici, koja se u to vrijeme nalazila u Rio de Janeiru, prisustvujem školovanju za pokrajinske, odnosno putujuće, nadglednike Jehovinih svjedoka. Tom su školovanju, koje je trajalo nešto više od mjesec dana, prisustvovala još osmorica braće. Pretkraj školovanja rečeno mi je da ću služiti u državi São Paulo, što me pomalo zabrinjavalo. Pitao sam se: ‘Što ću ja, tako tamnoput, među svim tim Talijanima? Hoće li me prihvatiti?’b

U prvoj skupštini koju sam posjetio u Santo Amaru ohrabrilo me kad sam vidio da je dvorana puna braće i zainteresiranih osoba. Kad je tog vikenda svih 97 članova skupštine išlo u službu propovijedanja, uvjerio sam se da su moji strahovi bili neopravdani. ‘To su doista moja braća’, pomislio sam. Srdačnost te drage braće i sestara hrabrila me da ustrajem u putujućoj službi.

Magarci, konji i mravojedi

Jedna od najvećih poteškoća s kojima su se putujući nadglednici u to vrijeme suočavali bila su dugačka putovanja do skupština i manjih grupa Jehovinih svjedoka u seoskim područjima. U takvim predjelima javni je prijevoz bio nepouzdan, a negdje ga čak nije ni bilo. Većina cesta zapravo su bili uski neasfaltirani putevi.

Neke pokrajine doskočile su tom problemu tako što su kupile magarca ili konja kako bi ga pokrajinski nadglednik mogao koristiti prilikom svojih posjeta. Ponedjeljkom bih često osedlao konja ili magarca, privezao na njega svoju prtljagu te zatim jahao 12 sati do sljedeće skupštine. U Santa Fé do Sulu braća su imala magarca po imenu Dourado (Zlatan) koji je sam znao doći do svih seoskih grupa. Dourado bi se zaustavio pred ogradom nekog imanja te bi strpljivo čekao da otvorim vrata. Nakon što bismo obavili posjetu, Dourado i ja pošli bismo do sljedeće grupe.

Poteškoće su se znale pojaviti i zbog toga što ni sredstva komunikacije u to vrijeme nisu bila pouzdana. Naprimjer, da bih posjetio malu grupu Jehovinih svjedoka koja se sastajala na jednom poljoprivrednom imanju u državi Mato Grosso, morao sam čamcem prijeći rijeku Araguaiu te jahati još oko 25 kilometara kroz šumu. Jednom sam toj grupi poslao pismo kako bih ih obavijestio o svom dolasku, no ono se očigledno zagubilo i nitko me nije dočekao kad sam prešao rijeku. Već je bilo kasno poslijepodne, pa sam vlasniku malog lokala ostavio svoju prtljagu da je čuva, a ja sam pješice krenuo na put, ponijevši samo aktovku.

Ubrzo je pala noć. Dok sam nesigurno hodao mrakom, začuo sam glasanje mravojeda. Čuo sam da se oni nekad znaju osoviti na stražnje noge i snažnim prednjim nogama ubiti čovjeka. Tako sam, kad god bih začuo neki šušanj u grmlju, oprezno krenuo dalje i za svaki slučaj stavio pred sebe aktovku kako bih se zaštitio. Nakon što sam satima hodao, došao sam do malog potoka. Nažalost, zbog mraka nisam primijetio da se s njegove druge strane nalazi ograda od bodljikave žice. Preskočio sam potok u jednom skoku, ali sam udario u ogradu i posjekao se.

Kad sam konačno stigao do svog odredišta, dočekao me lavež pasa. U to su vrijeme lopovi noću znali krasti ovce, pa sam se predstavio čim su se vrata kuće otvorila. Mora da sam u poderanoj i krvavoj odjeći izgledao očajno, no braća su bila radosna što me vide.

Unatoč poteškoćama, to je bilo lijepo vrijeme. Uživao sam u dugačkim putovanjima, bilo da sam jahao ili pješačio. Ponekad bih se odmorio u hladovini drveća, slušao pjev ptica i promatrao lisice koje su prelazile preko pustih prašnjavih puteva kojima sam prolazio. Radost mi je pružala i spoznaja da moje posjete doista pomažu ljudima. Mnogi su mi pisali pisma zahvale. Drugi bi mi se osobno zahvalili kad smo se vidjeli na pokrajinskim sastancima i kongresima. Jako me radovalo kad sam vidio kako se ljudi uspješno nose s osobnim problemima i duhovno napreduju!

Napokon dobivam pomoćnicu

U periodu dok sam služio kao putujući nadglednik često sam bio sam, zbog čega sam se naučio oslanjati na Jehovu kao ‘svoj zaklon koji se oboriti ne može’ (Psalam 18:2). Osim toga, uvidio sam da se kao samac u potpunosti mogu posvetiti službi za Kraljevstvo.

No 1978. upoznao sam pionirku po imenu Júlia Takahashi. Ona je kao medicinska sestra imala dobro plaćeni posao u velikoj bolnici u São Paulu, no napustila ga je kako bi služila tamo gdje je veća potreba za objaviteljima Kraljevstva. Kršćanski starješine koji su je poznavali hvalili su je zbog njenih izvrsnih duhovnih kvaliteta i toga što je kvalitetno izvršavala pionirsku službu. Kao što možete i pretpostaviti, to što sam se nakon toliko godina odlučio oženiti iznenadilo je neke. Jedan mi je dobar prijatelj u nevjerici rekao da će zaklati vola od 300 kilograma ako se doista oženim. Tog smo vola ispekli na ražnju na našoj svadbi 1. srpnja 1978.

Ustrajem unatoč lošem zdravlju

Júlia mi se pridružila u putujućoj službi te smo narednih osam godina zajedno posjećivali skupštine na jugu i jugoistoku Brazila. Tada su mi se pojavili problemi sa srcem. U službi propovijedanja dvaput sam se onesvijestio za vrijeme razgovora sa stanarima. Zbog tih mojih zdravstvenih problema prihvatili smo mogućnost da služimo kao specijalni pioniri u Birigüiju (država São Paulo).

Tamošnja braća ponudila su se da me automobilom odvezu u Goiâniu, grad udaljen oko 500 kilometara, kako bih posjetio liječnika. Kad mi se zdravstveno stanje stabiliziralo, otišao sam na operaciju te mi je ugrađen pejsmejker. To je bilo prije otprilike 20 godina. Premda sam kasnije imao još dvije operacije na srcu, još uvijek aktivno sudjelujem u stvaranju učenika. Kao što je to slučaj s mnogim drugim vjernim kršćanskim suprugama, i Júlia je za mene neprestani izvor snage i ohrabrenja.

Iako su srčani problemi ograničili moju aktivnost i ponekad me znaju obeshrabriti, još uvijek služim kao pionir. Uvijek imam na umu to da Jehova nikada nije obećao da će nam u ovom starom svijetu životni put biti posut ružama. Ako su apostol Pavao i drugi vjerni kršćani iz drevnog doba morali ustrajati, zašto bi s nama bilo išta drugačije? (Djela apostolska 14:22).

Nedavno sam pronašao svoju prvu Bibliju, koju sam kupio 1930-ih. Na unutarnjoj strani korica zapisao sam brojku 350, što je bio broj objavitelja Kraljevstva u Brazilu kad sam 1943. počeo dolaziti na kršćanske sastanke. Čini se nevjerojatnim da taj broj danas iznosi preko 600 000! Veliku mi radost pričinjava to što sam dao skroman doprinos tom porastu! Jehova me itekako nagradio za moju ustrajnost. Poput psalmista i ja mogu reći: “Veliko djelo čini Jehova na nama; razveselismo se” (Psalam 126:3).