Dobili smo vrlo vrijedan biser

ISPRIČAO RICHARD GUNTHER

Bilo je to rujna 1959. godine. Nalazili smo se na talijanskom putničkom brodu Julio Caesar, koji je plovio preko Atlantskog oceana od New Yorka do Cádiza (Španjolska). Društvo Watch Tower poslalo me, zajedno sa suprugom Ritom, te s još jednim parom misionara Paulom i Evelyn Hundertmark, u tu zemlju na Iberijskom poluotoku. Pred nama su bili mnogi izazovi. No, kako to da smo se odlučili za misionarsku karijeru?

RITA i ja krstili smo se kao Jehovini svjedoci 1950. u New Jerseyu (SAD). Ubrzo nakon toga, donijeli smo odluku koja nam je s vremenom donijela vrlo vrijedan biser. Pripadali smo skupštini u kojoj je bilo dovoljno braće i sestara koji su služili na području. Stoga smo osjećali obavezu da se ponudimo kako bismo služili tamo gdje je veća potreba za propovjednicima. Na međunarodnom kongresu Jehovinih svjedoka u New Yorku u ljeto 1958, predali smo molbu za misionarsku službu.

Ubrzo poslije toga pozvani smo u Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower i u roku od godinu dana bili smo na putu za Španjolsku kao misionari. Budući da smo bili zaokupljeni mnogim pripremama i obuzeti uzbuđenjem, tada nismo shvaćali što smo dobili. Isus je govorio o vrlo vrijednom biseru (Matej 13:45, 46). Iako to nije bila bit njegove usporedbe, prednost da služimo kao misionari za nas se mogla usporediti s takvim biserom. Gledajući unatrag, sada još više cijenimo taj dragocjeni dar službe u Jehovinoj organizaciji.

Iskustvo koje se pamti

U to se vrijeme nastava u misionarskoj školi Gilead održavala u prekrasnom seoskom okolišu u području Finger Lakes u državi New York. Tamo smo, izolirani od svjetskih zbivanja i teškoća, proveli šest predivnih mjeseci potpuno zaokupljeni proučavanjem Biblije i pravim kršćanskim druženjem. Ostali polaznici bili su iz raznih krajeva svijeta, uključujući Australiju, Boliviju, Britaniju, Grčku i Novi Zeland. No, ubrzo je došla promocija. U kolovozu 1959. oprostili smo se sa suzama u očima jer je svaki od nas plovio u svoju misionarsku dodjelu. Mjesec dana kasnije stupili smo na tlo Španjolske.

Nova kultura

Iskrcali smo se u Algecirasu, luci koja se nalazi na jugu, uz ogromnu Gibraltarsku stijenu. Te je noći nas četvero, Rita i ja zajedno s Hundertmarkovima, sjelo na vlak za Madrid. Otišli smo u hotel Mercador, kako bismo sačekali da s nama stupe u vezu članovi podružnice Društva, koja je radila u ilegali. Španjolska je bila pod diktatorskom vlašću generala Francisca Franca. To je značilo da je Rimokatolička crkva bila jedina zakonski priznata religija u zemlji. Nije bilo dopušteno javno ispovijedati bilo koju drugu religiju, a djelo propovijedanja Jehovinih svjedoka od kuće do kuće bilo je zabranjeno. Čak su bili zabranjeni i religiozni skupovi, tako da se Jehovini svjedoci, kojih je u to vrijeme u Španjolskoj bilo oko 1 200 u 30 skupština, nisu mogli sastajati u Dvoranama Kraljevstva, kao što je to bio slučaj u drugim zemljama. Morali smo se sastajati tajno u privatnim kućama.

Učenje španjolskog i početak službe

Naš prvi izazov bio je učenje jezika. Prvog smo mjeseca provodili 11 sati na dan učeći španjolski — svakog jutra 4 sata u razredu, zatim 7 sati učenja kod kuće. Drugi mjesec imali smo isti raspored ujutro, no poslijepodneva smo posvetili propovijedanju od kuće do kuće. Možete li to zamisliti? Rita i ja išli smo sami u službu od kuće do kuće a još nismo znali jezik, nego smo samo naučili napamet uvod napisan na kartici!

Sjećam se kad smo pokucali na jedna vrata u Vallecasu, radničkom dijelu Madrida. Imao sam u rukama karticu, za svaki slučaj, i rekao sam na španjolskom: “Dobro jutro. Obavljamo kršćansko djelo. Biblija kaže (pročitali smo citat). Voljeli bismo vam ostaviti ovu brošuru.” Žena je samo gledala, a zatim je uzela brošuru. Kad smo došli u ponovni posjet, pozvala nas je unutra, no dok smo mi govorili ona je samo gledala. Započeli smo biblijski studij kako smo najbolje znali, a ona je za vrijeme proučavanja samo slušala i gledala. Nakon nekog vremena konačno nam je rekla da nije razumjela ništa od onog što smo joj rekli prilikom prvog posjeta, no čula je riječ Dios (Bog) i to joj je bilo dovoljno da zna kako je to nešto dobro. S vremenom je stekla znatnu biblijsku spoznaju, krstila se i postala Jehovin svjedok.

Bilo mi je izuzetno teško učiti španjolski. Dok smo putovali u grad, običavao sam učiti napamet konjugaciju glagola. Ono što sam jedan tjedan zapamtio, drugi sam zaboravio! Bilo je to vrlo obeshrabrujuće. Više sam puta skoro odustao. Budući da sam tako loše govorio španjolski, španjolska su braća morala biti jako strpljiva dok sam preuzimao vodstvo među njima. Na jednom oblasnom kongresu neki mi je brat dao rukom pisanu obavijest kako bih je pročitao s podija. Budući da sam teško čitao njegov rukopis, obavijest sam pročitao ovako: “Sutra na stadion donesite svoje muletas (štake).” Obavijest je trebala glasiti: “Sutra na stadion donesite svoju maletas (prtljagu).” Naravno, mnoštvo se smijalo, a meni je bilo neugodno.

Početne kušnje u Madridu

Prvih nekoliko godina koje smo proveli u Madridu bile su za Ritu i za mene vrlo teške u emocionalnom pogledu. Jako nam je nedostajao naš dom i prijatelji. Svaki put kad bismo dobili pismo iz Sjedinjenih Država, preplavio bi nas val nostalgije. Ta su nas razdoblja nostalgije znala shrvati, no ona su prošla. Uostalom, ostavili smo dom, obitelj i prijatelje kako bismo zauzvrat dobili vredniji biser. Trebali smo se prilagoditi.

U Madridu smo prvo stanovali u jednom jako bijednom pansionu. Imali smo svoju sobu i tri obroka dnevno. Bila je to mala mračna soba sa slamaricama. Na plaćanje mjesečne stanarine odlazio je naš skromni mjesečni džeparac. Obično smo u podne tamo ručali, a gazdarica nam je običavala ostaviti večeru u pećnici kako bi ostala topla da bismo imali nešto za pojesti kasno navečer. Međutim, znali smo jako ogladnjeti jer smo hodali tijekom dana i večeri. Ako nam nije ostalo ništa od džeparca, trošili smo svoja ograničena osobna sredstva kako bismo kupili najjeftinije čokoladice koje smo mogli pronaći. Međutim, ubrzo je u posjet došao zonski nadglednik Društva i situacija se promijenila. Vidio je u kakvom smo se stanju nalazili i rekao nam da bismo mogli potražiti mali stan koji bi služio kao misionarski dom. To je bilo puno bolje od kupanja u lavoru na podu kuhinje. Imali smo tuš, hladnjak za čuvanje hrane i električno kuhalo na kojem smo mogli sami kuhati. Bili smo vrlo zahvalni za tu obzirnost.

Divna iskustva u Madridu

Propovijedanje od kuće do kuće vršilo se vrlo oprezno. Dnevna vreva u Madridu za nas je bila prednost i služila nam je kao zaštita tako da nismo bili previše upadljivi. Nastojali smo se odijevati i ponašati poput drugih da se ne bismo isticali kao stranci. Naša metoda propovijedanja od kuće do kuće sastojala se od ulaska u stambenu zgradu, kucanja na vrata, razgovora s osobom i zatim napuštanja zgrade, ulice i područja. Uvijek je postojala mogućnost da stanar pozove policiju i stoga nije bilo mudro ostati u susjedstvu. Ustvari, koliko god su bili oprezni koristeći ovu metodu rada, Paul i Evelyn Hundertmark bili su 1960. uhapšeni i protjerani iz zemlje. Otišli su u susjedni Portugal i tamo služili nekoliko godina, a Paul se brinuo za podružnicu koja je radila u ilegali. Danas je nadglednik grada u San Diegu (Kalifornija).

Međutim, došlo je do izjednačavanja u našu korist. Samo nekoliko mjeseci kasnije bilo je naređeno da šestero misionara koji su bili dodijeljeni u Portugal mora napustiti zemlju! To je dovelo do sretnog razvoja događaja jer je Ericu i Hazel Beveridge, koji su također bili s nama u istom razredu Gileada, sada bilo naloženo da napuste Portugal i dođu u Španjolsku. Tako smo se u veljači 1962. ponovno našli u hotelu Mercador — ovog puta da dočekamo Erica i Hazel.

Na početku našeg boravka u Madridu Rita i ja smo se osobno susreli s religioznim licemjerjem. Proučavali smo Bibliju s jednim bračnim parom, Bernardom i Mariom, koji su živjeli u brvnari napravljenoj od dijelova svakakvog odbačenog građevinskog materijala koji je Bernardo mogao pronaći. Proučavali smo s njima kasno navečer, a nakon studija ponudili bi nas kruhom, vinom i nekim sirom ili bilo čime što su imali. Primijetio sam da je sir jako sličan američkom siru. Jedne večeri nakon studija iznijeli su limenku u kojoj se nalazio sir. Na njoj je pisalo velikim slovima na engleskom: “Američki narod španjolskom narodu — nije za prodaju.” Kako je ta siromašna obitelj došla do sira? Vlada ga je preko Katoličke crkve dijelila siromašnima. No, svećenik ga je prodavao!

Plodna služba s vojnicima

Ubrzo se dogodilo nešto divno što se pokazalo bogatim blagoslovom za nas i za mnoge druge. Dobili smo obavijest od podružnice da posjetimo mladića koji se zvao Walter Kiedaisch, a koji je bio stacioniran u američkoj zračnoj bazi u Torrejónu, udaljenom nekoliko kilometara od Madrida. Posjetili smo njega i njegovu suprugu, te započeli biblijski studij s njima i s još jednim bračnim parom iz zračne baze.

Tijekom tog vremena vodio sam oko pet biblijskih studija s pripadnicima američkih zračnih snaga, naravno, na engleskom. Sedmero njih kasnije se krstilo, a nakon povratka u Sjedinjene Države četvorica su postala skupštinski starješine.

Bilo je to vrijeme kad je postojalo malo načina da knjige, časopisi i Biblije uđu u zemlju, jer je naše djelo bilo zabranjeno. Međutim, nešto literature dobili smo preko turista i preko naših američkih veza. Od podružnice sam dobio zadatak da rukovodim tajnim skladištem literature. Nalazilo se u spremištu u stražnjem dijelu knjižare u Vallecasu. Vlasnikova žena bila je Jehovin svjedok. Iako vlasnik nije bio Svjedok, cijenio je naš rad i, premda je to bio velik rizik za njega i njegov posao, dopustio mi je da koristim taj stražnji dio za pakiranje literature kako bih je slao u gradove diljem zemlje. Budući da je ta prostorija uvijek morala izgledati kao ono što je trebala biti — prašnjava, natrpana prostorija puna kutija — morao sam napraviti radni stol i police za knjige koje su se mogle brzo postaviti i pripremiti za rad, a zatim sakriti u nekoliko sekundi. Na kraju dana čekao sam dok više nije bilo nikoga u knjižari, a zatim sam brzo izišao s paketima.

Bila je prava prednost sudjelovati u raspačavanju duhovnog materijala, kao što su časopisi Kula stražara i Probudite se! te druga literatura, u skupštine diljem zemlje. Bila su to uzbudljiva vremena.

Rita je imala radost voditi 16 biblijskih studija na domu, a oko polovica tih osoba postala je krštenim Jehovinim svjedocima. Dolores je bila mlada udata žena koja je hladne zime provodila u krevetu zbog problema sa srcem. U proljeće je mogla ustati i biti donekle aktivna. Doloresina vjera bila je jaka, i kad je došlo vrijeme za naš oblasni kongres u Toulouseu (Francuska), žarko je željela ići. Liječnik ju je upozorio da to ne bi bilo mudro zbog stanja njenog srca. Odjevena u kućnu haljinu, u papučama i bez prtljage došla je na željezničku stanicu kako bi otpratila supruga, svoju majku i druge. Oči su joj bile pune suza jer nije mogla podnijeti da oni odlaze bez nje, pa se popela na vlak i otputovala za Francusku! Rita nije znala što se dogodilo. No, kakvo je to bilo iznenađenje kad je na kongresu vidjela Dolores kako se smije od uha do uha!

Neobičan biblijski studij

Ne možemo završiti ovaj izvještaj o našoj dodjeli u Madridu a da ne spomenemo don Benigna Franca, “el profesora”. Jedan Svjedok poveo me u posjet jednom starijem gospodinu koji je sa suprugom živio u vrlo bijednoj stambenoj zgradi. Započeo sam biblijski studij s njim. Nakon što smo proučavali godinu i pol, tražio je da bude kršten i da postane Jehovin svjedok.

Taj stariji gospodin, don Benigno Franco, bio je bratić Francisca Franca, koji je u to vrijeme bio španjolski diktator. Izgleda da je don Benigno oduvijek bio čovjek koji je cijenio slobodu. Za vrijeme španjolskog građanskog rata, simpatizirao je Republiku i bio je protiv svog bratića — generala koji je pobijedio u ratu i uspostavio katoličku diktaturu. Od 1939. don Benignu je bilo uskraćeno pravo na rad, pa je živio vrlo siromašno. Tako je bratić generala Francisca Franca, caudilla Španjolske, postao Jehovin svjedok.

Iznenađujući poziv

Godine 1965. španjolska podružnica pozvala nas je da počnemo s pokrajinskom službom u Barceloni. To je značilo da trebamo ostaviti svu braću punu ljubavi u Madridu s kojom smo se vrlo zbližili. Za mene to nije bio samo početak novog iskustva nego i kušnja. To me iskustvo plašilo jer sam uvijek sumnjao u svoje sposobnosti. Dobro znam da je Jehova taj koji me osposobljavao da budem djelotvoran u ovom području službe.

Posjetiti skupštinu svaki tjedan značilo je živjeti u domovima braće. Morali smo živjeti s koferima i gotovo svaki drugi tjedan selili smo se u drugi dom. To je posebno teško za ženu. No, ubrzo su nas José i Roser Escudé, koji su živjeli u Barceloni, pozvali da svaki put kod njih duže odsjednemo. Bio je to izraz ljubavi s njihove strane, jer to je značilo da bismo imali stalno mjesto za držanje naših stvari i mjesto gdje bismo se mogli redovito vraćati nedjeljom navečer.

Rita i ja proveli smo sljedeće četiri godine u pokrajinskoj službi u pokrajini Kataloniji, smještenoj na obali Sredozemnog mora. Svi biblijski sastanci održavali su se tajno u privatnim kućama, a naše propovijedanje od kuće do kuće također smo obavljali diskretno kako ne bismo privlačili pažnju. Ponekad se nedjeljom cijela skupština sakupila na “pikniku” u šumi, osobito kad smo održavali pokrajinski sastanak.

Uvijek ćemo se diviti mnogoj odanoj duhovnoj braći koja su riskirala svoja zaposlenja i slobodu, nastojeći skupštine održati ujedinjenima i aktivnima. Mnogi od njih preuzeli su vodstvo u širenju djela u gradiće u okolini grada. To je bio temelj za veliki porast u Španjolskoj nakon što je 1970. ukinuta zabrana i zajamčena religiozna sloboda.

Moramo napustiti svoju misionarsku dodjelu

Tijekom deset godina provedenih u Španjolskoj, naše uživanje u ovom posebnom blagoslovu služenja Jehovi bilo je umanjeno zbog stanja u kojem su se nalazili naši roditelji. Više puta gotovo smo morali napustiti svoju dodjelu i vratiti se kući kako bismo se brinuli za moju majku i oca. Međutim, zahvaljujući braći i sestrama punim ljubavi u skupštinama u blizini mojih roditelja, mogli smo ostati u Španjolskoj. Da, za prednost što smo godinama služili u misionarskoj službi djelomično su zaslužni drugi koji su s nama sudjelovali u stavljanju interesa Božjeg Kraljevstva na prvo mjesto.

Konačno, u prosincu 1968. vratili smo se kući kako bismo se brinuli za moju majku. Tog istog mjeseca umro mi je otac i majka je sada ostala sama. Budući da smo još uvijek bili relativno slobodni da sudjelujemo u punovremenoj službi, prihvatili smo zadatak da služimo u pokrajinskoj službi, no ovog puta u Sjedinjenim Državama. Sljedećih 20 godina služili smo u španjolskim pokrajinama. Iako smo izgubili svoj vrlo vrijedan misionarski biser, dobili smo drugi.

Propovijedanje usred droge i nasilja

Sada smo služili zajedno s mnogom braćom i sestrama koji su živjeli u dijelovima grada gdje prevladava kriminal. Tako su odmah prvog tjedna naše pokrajinske službe u Brooklynu, u New Yorku, Riti oteli ručnu torbicu.

Jednom smo prilikom Rita i ja bili s grupom koja je propovijedala od kuće do kuće u jednom drugom dijelu New Yorka. Kad smo zašli za ugao, primijetili smo neke ljude koji su se poredali ispred rupe u zidu jedne napuštene zgrade. Kad smo napravili nekoliko koraka dalje, primijetili smo jednog mladića koji je stajao na pločniku i gledao u nas. Drugi je stajao na drugom uglu i pazio da ne naiđu policijski automobili. Našli smo se usred akcije krijumčarenja droge! Prvi mladić koji je čuvao stražu uplašio se, no tada je spazio časopis Kulu stražaru i odahnuo. Uostalom, mogao je naići i policajac! Zatim je povikao na španjolskom: “¡Los Atalayas! ¡Los Atalayas!” (Kula stražara! Kula stražara!). Znali su tko smo, jer su nas povezali s časopisima, i sve je bilo u redu. Dok sam prolazio pored njega, rekao sam: “¿Buenos dias, como está?” (Dobro jutro, kako ste?) Odgovorio mi je da se pomolim za njega!

Teško donesena odluka

Godine 1990. postalo je očito da bih morao biti s majkom svaki dan. Jako smo se trudili da ostanemo u putujućoj službi, no razum nam je nalagao da nije moguće ispuniti obje obaveze. Dakako, željeli smo biti sigurni da je majka zbrinuta s ljubavlju. No, ponovno smo morali ostaviti vrlo vrijedan biser, nešto što nam je bilo vrlo dragocjeno. Sve doslovno blago svijeta i sve što ono može pružiti nekome, malo vrijedi u usporedbi s blagom služenja kao misionar ili kao putujući nadglednik u Jehovinoj organizaciji.

Rita i ja sada imamo preko 60 godina. Zadovoljni smo i uživamo služiti s mjesnom španjolskom skupštinom. Kad se osvrnemo na godine provedene u Jehovinoj službi, zahvalni smo mu što nam je povjerio neke vrlo vrijedne bisere.

[Slika na stranici 23]

Rita i ja s Paulom i Evelyn Hundertmark (desno) ispred madridske arene za borbu s bikovima

[Slika na stranici 24]

Služenje skupštini na “pikniku” u šumi