Jehova nas nikada nije napustio
ISPRIČAO NASHO DORI
Mbreshtan je malo planinsko selo na jugu Albanije, nedaleko od Grčke. Ondje sam rođen 1907. godine. Kad sam imao pet godina, počeo sam pohađati grčku školu, no moje je školovanje bilo prekinuto tijekom prvog svjetskog rata kad su talijanske snage upale u Albaniju. Nakon rata nastavio sam školovanje, ali na albanskom jeziku.
IAKO moji roditelji nisu bili osobito religiozni, držali su se tradicija Albanske pravoslavne crkve. Moj prastric bio je svećenik u Mbreshtanu, tako da sam radio u crkvi i iz prve sam ruke mogao vidjeti što se ondje zbivalo. Obredi su izgledali tako isprazno i smetalo mi je licemjerje.
Prema mjesnom običaju, roditelji su mi izabrali mladu ženu za ženidbu. Argjiro je bila iz obližnjeg sela Grabova i vjenčali smo se 1928, kada je imala 18 godina.
Učenje biblijske istine
Nekako u to vrijeme žalio sam se na pravoslavnu crkvu svom bratiću koji je došao u posjet iz Sjedinjenih Država. “U Americi, blizu mog doma”, odgovorio je, “postoji grupa ljudi koja nema crkvu, ali proučava Bibliju.” Dopala mi se ideja o proučavanju Biblije bez crkve. Stoga sam ga zamolio da mi pošalje nešto biblijske literature.
Potpuno sam zaboravio na naš razgovor sve dok oko godinu dana kasnije nisam dobio paket iz Milwaukeeja (Wisconsin). Unutra je bila knjiga Harfa Božja na albanskom i Kula stražara na grčkom. Letimice sam čitao knjigu i zapazio ukazivanje na pravu crkvu. To me uznemirilo. ‘Ne želim išta imati s crkvom’, rekao sam sâm sebi. Tako nisam pročitao cijelu knjigu.
Godine 1929. stupio sam u vojsku i bio sam poslan u Tiranu, glavni grad Albanije. Ondje sam upoznao Stathia Muçia, koji je čitao grčku Bibliju. “Ideš li u crkvu?” pitao sam. “Ne”, odgovorio je. “Napustio sam crkvu. Ja sam pripadnik Međunarodnih istraživača Biblije.” Još jedan vojnik i ja otišli smo sa Stathijem u nedjelju na sastanak. Ondje sam naučio da prava crkva nije građevina niti religija, nego da je načinjena od pomazanih Kristovih slugu. Sada sam razumio ono što je govorila Harfa Božja.
Nasho Idrizi i Spiro Vruho vratili su se u Albaniju iz Sjedinjenih Država sredinom 1920-ih i širili su biblijske istine koje su tamo naučili. Počeo sam pohađati sastanke u Tirani, zajedno sa šačicom Istraživača Biblije. Ubrzo mi je postalo jasno da sam pronašao Jehovinu organizaciju. Tako sam se 4. kolovoza 1930. krstio u obližnjoj rijeci.
Nakon toga vratio sam se u Mbreshtan kako bih nastavio sa svojim postolarskim zanatom. No što je još važnije, počeo sam i drugima prenositi biblijske istine koje sam naučio. Govorio sam im: “Isus Krist nije poput ikona u crkvi. On je živ!”
Propovijedanje usprkos protivljenju
Ahmed-beg Zogu domogao se vlasti 1925, proglasio se kraljem Zoguom I 1928. i vladao do 1939. godine. Njegov ministar za ljudska prava odobrio je naše kršćansko djelo. No ipak smo imali probleme. Bilo je to zato što je Musa Juka, ministar unutarnjih poslova, bio tijesno povezan s papom u Rimu. Juka je odredio da se priznaju samo tri religije — muslimanska, pravoslavna i rimokatolička. Policija nam je pokušala oduzeti knjige i zaustaviti naše propovijedanje, no nije uspjela.
Tijekom 1930-ih često sam dolazio u Berat, veći grad u Albaniji iz kojeg je Mihal Sveci upravljao našim djelom propovijedanja. Organizirali smo propovjednička putovanja cijelom zemljom. Jednom sam prilikom na dva tjedna bio poslan u grad Skadar i tamo sam podijelio mnogo literature. Godine 1935. grupa nas unajmila je autobus kako bismo propovijedali u gradu Këlcyrë. Zatim je bilo planirano veće putovanje Albanijom do gradova Përmet, Leskovik, Ersekë, Korçë, Pogradec i Elbasan. Putovanje smo završili u Tirani upravo na vrijeme kako bismo prisustvovali Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti.
Snabdijevanje duhovnom hranom pomoglo nam je da se održimo duhovno jakima, tako da se nikada nismo osjećali napuštenima. Od 1930. do 1939. redovito sam dobivao Kulu stražaru na grčkom. Pored toga, cilj mi je bio da svaki dan najmanje sat vremena čitam Bibliju i to sam činio nekih 60 godina prije nego što sam izgubio vid. Tek je nedavno cijela Biblija postala dostupna na albanskom jeziku, tako da sam sretan što sam kao dijete naučio grčki. U tim su ranim danima i drugi albanski Svjedoci naučili čitati grčki, pa su i oni mogli čitati cijelu Bibliju.
Argjiro se krstila 1938. godine. Do 1939. rodilo se sedmero od naše desetero djece. Nažalost, troje od prvih sedmero djece umrlo je dok su bili mali.
Nevolje tijekom drugog svjetskog rata
U travnju 1939, pred sâm početak drugog svjetskog rata, talijanske fašističke trupe napale su Albaniju. Ubrzo nakon toga bilo je zabranjeno djelo Jehovinih svjedoka, no naša mala grupa od oko 50 objavitelja Kraljevstva nastavila je propovijedati. Tijekom drugog svjetskog rata bilo je zaplijenjeno i uništeno oko 15 000 naših knjiga i brošurica.
Jani Komino imao je velik skladišni prostor za literaturu u sklopu svog doma. Talijanske su se snage uznemirile kad su saznale da su knjige tiskane u Sjedinjenim Državama. “Vi širite propagandu! Sjedinjene Države su protiv Italije!” govorili su. Revna mlada braća Thomai i Vasili Cama bila su uhapšena, a kad se saznalo da su knjige koje su raspačavali došle od Komina, i on je bio uhapšen. Ubrzo me policija pozvala na ispitivanje.
“Da li poznaješ ove ljude?” pitali su me.
“Da”, odgovorio sam.
“Da li radiš s njima?”
“Da”, odgovorio sam. “Mi smo Jehovini svjedoci. Mi nismo protiv vlasti. Mi smo neutralni.”
“Jesi li raspačavao ovu literaturu?”
Kad sam odgovorio potvrdno, stavili su mi lisice i 6. srpnja 1940. odveli me u zatvor. Ondje sam se pridružio petorici drugih iz mog sela — Josefu Kaciu, Llukanu Barkou, Janiu Kominou i braći Cama. Dok smo bili u zatvoru upoznali smo trojicu drugih Svjedoka — Goria Naçia, Nikodhima Shytia i Leonidasa Popea. Nas devetoricu ugurali su u ćeliju veličine 1,8 sa 3,7 metara!
Nakon nekoliko dana bili smo svi zajedno okovani i odvedeni u grad Përmet. Tri mjeseca kasnije bili smo premješteni u zatvor u Tirani i zadržani sljedećih osam mjeseci bez saslušanja.
Konačno smo bili izvedeni pred vojni sud. Brat Shyti i ja bili smo osuđeni na 27 mjeseci zatvora, brat Komino na 24 mjeseca, a ostali su bili oslobođeni nakon 10 mjeseci. Bili smo premješteni u zatvor u Gjirokastëru, gdje je brat Gole Flloko pomogao da budemo oslobođeni 1943. godine. Nakon toga naša se obitelj smjestila u gradu Përmetu, gdje sam postao nadglednik jedne male skupštine.
Iako je djelo bilo zabranjeno a drugi svjetski rat bjesnio je u okolnim zemljama, mi smo nastavili činiti ono što smo mogli kako bismo izvršili svoj zadatak da propovijedamo poruku o Kraljevstvu (Matej 24:14). Godine 1944. u zatvoru je ukupno bilo 15 Svjedoka. No tijekom tih teških vremena nikad nismo osjećali da nas je Jehova napustio.
Iskušani po pitanju neutralnosti
Iako je 1945. završio rat, naše su se teškoće nastavile, pa čak i pogoršavale. Za vrijeme izbora 2. prosinca 1946. bilo je nametnuto obavezno glasanje. Svakoga tko se usudio uzdržati od glasanja smatralo se državnim neprijateljem. Osobe u našoj skupštini u Përmetu počele su se pitati: ‘Što da učinimo?’
“Ako se uzdate u Jehovu”, odgovorio sam, “ne morate mene pitati što da učinite. Vama je već poznato da je Jehovin narod neutralan. Oni nisu dio svijeta” (Ivan 17:16).
Došao je dan izbora i u našu su kuću došli vladini izaslanici. Počeli su mirno: “Hajde da popijemo šalicu kave i porazgovaramo. Da li znaš što je danas?”
“Da, danas se održavaju izbori”, odgovorio sam.
“Onda je bolje da požuriš, ili ćeš zakasniti”, rekao je jedan službenik.
“Ne, ja ne namjeravam ići. Mi svoj glas dajemo Jehovi”, odgovorio sam.
“U redu, onda dođi i glasaj za opoziciju.”
Objasnio sam da su Jehovini svjedoci potpuno neutralni. Kad je naše stajalište postalo dobro poznato, na nas se vršio još veći pritisak. Zapovjeđeno nam je da prestanemo održavati sastanke, pa smo se počeli sastajati tajno.
Povratak u naše selo
Godine 1947. vratio sam se s obitelji u Mbreshtan. Ubrzo nakon toga, jednog hladnog prosinačkog poslijepodneva, pozvan sam u ured Sigurimie (tajne policije). “Da li znaš zašto sam te pozvao?” pitao je službenik.
“Pretpostavljam zato što ste čuli optužbe protiv mene”, odgovorio sam. “No Biblija kaže da će nas svijet mrziti, pa me optužbe ne iznenađuju” (Ivan 15:18, 19).
“Nemoj mi govoriti o Bibliji”, izderao se na mene. “Razbit ću ti glavu.”
Službenik i njegovi ljudi su otišli, a meni su naredili da stojim vani na hladnoći. Nakon nekog vremena ponovno me pozvao u svoj ured i zapovjedio mi da prestanemo održavati sastanke u našem domu. “Koliko ljudi živi u tvome selu?” pitao je.
“Stotinu i dvadeset”, rekao sam.
“Kojoj religiji pripadaju?”
“Albanskoj pravoslavnoj.”
“A ti?”
“Ja sam Jehovin svjedok.”
“Stotinu i dvadeset ljudi ide jednim putem a ti ideš drugim?” Zatim mi je zapovjedio da zapalim svijeće u crkvi. Kad sam rekao da to neću učiniti, počeo me tući štapom. Bilo je negdje jedan sat ujutro kada su me konačno pustili.
Prekinuta opskrba literaturom
Nakon završetka drugog svjetskog rata ponovno smo počeli primati Kulu stražaru poštom, no nakon nekog vremena časopisi više nisu stizali. Zatim me jedne večeri u deset sati pozvala tajna policija. “Stigao je neki časopis na grčkom”, rekli su mi, “i voljeli bismo da nam objasniš o čemu se radi.”
“Ne govorim dobro grčki”, rekao sam. “Moj susjed govori bolje. Možda vam on može pomoći.”
“Ne, mi želimo da nam ti objasniš”, rekao je jedan službenik dok je vadio neke primjerke Kule stražare na grčkom.
“O, pa to je moje!” uzviknuo sam. “Naravno da vam mogu objasniti. Vidite, ovi časopisi stižu iz Brooklyna u New Yorku. Tamo se nalazi centrala Jehovinih svjedoka. Ja sam Jehovin svjedok. Ali izgleda da su stavili pogrešnu adresu. Ti su časopisi trebali doći k meni, a ne k vama.”
Nisu mi dali časopise i otada pa sve do 1991, više od 40 godina kasnije, u Albaniji nismo primili nikakvu biblijsku literaturu. Tijekom svih tih godina, nastavili smo propovijedati, koristeći samo svoje Biblije. Godine 1949. u zatvoru je bilo oko 20 Svjedoka; neki su bili osuđeni na pet godina.
Teškoće se povećavaju
U 1950-ima ljudima je bilo zapovjeđeno da sa sobom nose dokumente kojima se pokazuje da podržavaju vojsku. No Jehovini svjedoci odbili su nositi takve dokumente. Zbog toga smo brat Komino i ja proveli još dva mjeseca u zatvoru.
Tijekom tog vremena država je dopustila postojanje određenih religija, pa smo imali određenu mjeru slobode. Međutim, 1967. bile su zabranjene sve religije i Albanija je službeno postala potpuno ateistička zemlja. Svjedoci su i dalje pokušavali održavati sastanke, no to je postalo vrlo teško. Neki od nas ušili su poseban džep u podstavu svoje jakne tako da smo mogli sakriti malu Bibliju. Zatim smo odlazili u polje kako bismo je čitali.
Svjedoci u Tirani bili su uhvaćeni dok su čitali Bibliju i trojica su bila osuđena na pet godina rada u zabačenim radnim logorima. Zbog toga su patile njihove obitelji. Mi koji smo živjeli u malim, izoliranim selima nismo bili otjerani, jer su smatrali da ne predstavljamo ozbiljnu prijetnju. No naša je neutralnost dovela do toga da su naša imena bila uklonjena s lista za hranu. Zato je život bio vrlo težak. Pored toga, umrlo nam je još dvoje djece. No nikad nismo osjetili da nas je Jehova napustio.
U Albaniji je vladao strah. Motrilo se na svakog čovjeka, a tajna policija pisala je izvještaje o svakome tko se usudio izraziti drugačije mišljenje od onog vladajuće partije. Stoga smo bili vrlo oprezni što se tiče sastavljanja pismenih izvještaja o našem djelovanju. Da bismo se duhovno ohrabrili, sastajali smo se u grupama koje nisu mogle biti veće od dvije ili tri osobe. No nikada nismo prestali propovijedati.
Kako bi izazvala pometnju među braćom, tajna policija proširila je glasine da je jedan istaknuti Svjedok u Tirani špijun. Zbog toga su neki izgubili povjerenje i donekle se poremetilo naše jedinstvo. Budući da nismo imali nikakvu tekuću biblijsku literaturu niti vezu s Jehovinom vidljivom organizacijom, nekolicinu je svladao strah.
Osim toga, vlasti su proširile glasine da je Spiro Vruho, izuzetno cijenjen kršćanski starješina u Albaniji, počinio samoubojstvo. “Vidite”, rekli su, “čak je i Vruho odustao.” Kasnije je postalo jasno da je brat Vruho zapravo bio ubijen.
Godine 1975. Argjiro i ja ostali smo nekoliko mjeseci kod našeg sina u Tirani. Tijekom izbornog razdoblja vlasti u gradu vršile su pritisak na nas prijeteći nam: “Ako ne budete glasali, vaš će sin ostati bez posla.”
“Moj sin radi na svom poslu 25 godina”, odgovorio sam. “Vi imate detaljne osobne izvještaje o njemu i njegovoj obitelji. Ja ne glasam već preko 40 godina. Normalno je da se ta informacija nalazi u osobnim izvještajima. Ako se ne nalazi, onda vaši izvještaji nisu u redu. A ako se nalazi u vašim izvještajima, onda ste vi nelojalni partiji jer ste mu dopustili da radi tolike godine.” Kad su predstavnici vlasti to čuli, rekli su da neće potezati to pitanje ako se vratimo u Mbreshtan.
Dramatične promjene
Godine 1983. preselili smo se iz Mbreshtana u grad Laç. Ubrzo nakon toga, 1985, umro je diktator. Vladao je od onih prvih obaveznih izbora 1946. godine. S vremenom je uklonjen njegov kip, koji je dominirao glavnim trgom u Tirani, a uklonjen je i Staljinov kip.
Tijekom desetljećâ zabrane našeg djelovanja, s mnogim se Svjedocima brutalno postupalo, a neki su bili ubijeni. Jedan je čovjek rekao nekim Svjedocima na ulici: “Za vrijeme komunista, svi smo zaboravili Boga. Samo su mu Jehovini svjedoci ostali vjerni usprkos kušnjama i nevoljama.”
Budući da smo dobivali sve veću slobodu, u lipnju 1991. devetero osoba izvijestilo je djelovanje u kršćanskoj službi. U lipnju 1992, mjesec dana nakon što je ukinuta zabrana, u djelu propovijedanja sudjelovalo je 56 osoba. Ranije te godine bili smo presretni što je na Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti prisustvovalo 325 osoba. Otada je broj onih koji propovijedaju narastao na preko 600, a 14. travnja 1995. na Spomen-svečanosti ukupno je bila prisutna 3 491 osoba! Posljednjih godina za mene je bila neopisiva radost vidjeti toliko mnogo mladih koji se pridružuju našim skupštinama.
Sve ove godine Argjiro je ostala vjerna Jehovi i bila mi je lojalna. Dok sam bio u zatvoru ili dok sam putovao zbog djela propovijedanja, ona se strpljivo bez prigovaranja brinula za potrebe naše obitelji. Jedan od naših sinova i njegova supruga krstili su se 1993. godine. To nas je silno razveselilo.
Samo za Božje Kraljevstvo
Radostan sam što vidim da je Jehovina organizacija u Albaniji tako jedinstvena i da se raduje duhovnom napretku. Osjećam se poput ostarjelog Šimuna u Jeruzalemu koji je prije svoje smrti dobio dragocjenu prednost da vidi davno obećanog Mesiju (Luka 2:30, 31). Kad me sada pitaju kojem obliku vladavine dajem prednost, ja kažem: “Ne dajem prednost ni komunizmu ni kapitalizmu. Nije važno da li zemlju posjeduje narod ili država. Vlade grade ceste, dovode struju do udaljenih sela i osiguravaju red u određenoj mjeri. Međutim, Jehovina vladavina, njegovo nebesko Kraljevstvo, jedino je rješenje za teške probleme s kojima se suočava Albanija i ostali svijet.”
Ono što Božji sluge čine diljem Zemlje dok propovijedaju o Božjem Kraljevstvu nije djelo nijednog čovjeka. To je Božje djelo. Mi smo njegove sluge. Iako u Albaniji imamo mnogo poteškoća i iako smo dugo bili odvojeni od Jehovine vidljive organizacije, on nas nikada nije napustio. Njegov je duh uvijek bio prisutan. Vodio nas je na svakom koraku na tom putu. To sam gledao cijelog života.