Jehova je davao ‘snagu koja nadilazi uobičajenu’

U NEIZVJESNOSTI i strahu promatrala sam naoružanog službenika kako počinje pretraživati moju prtljagu. Da sam učinila ili rekla nešto što bi mu djelovalo sumnjivo, mogla sam biti prognana iz zemlje, a oni koji su me čekali vani poslani u zatvor ili radni logor. Na sreću, uspjela sam sa službenikom uspostaviti prijateljski odnos nudeći mu gume za žvakanje i kekse. No kako sam se ja, žena u svojim šezdesetima, uopće našla u takvoj situaciji? Zašto bih stavila na kocku udoban život i riskirala nastojeći unaprijediti interese Kraljevstva u jednom od posljednjih uporišta marksizma i lenjinizma?

Boležljiva djevojčica puna pitanja

Dvije godine nakon što sam se 1920. rodila u Ierápetri na Kreti, umro mi je otac od upale pluća. Majka je bila siromašna i nepismena. Bila sam najmlađe od četvero djece i budući da sam preboljela žuticu, bila sam blijeda i boležljiva. Susjedi su predložili majci da se samo brine za svoje troje zdravije djece i na njih potroši skromna novčana sredstva, a mene neka pusti da umrem. Sretna sam što nije poslušala taj savjet.

Kako bi bila sigurna da je očeva duša otišla na nebo, majka je često odlazila na groblje i obično angažirala pravoslavnog svećenika da održi misu. A te mise nisu bile jeftine. Još se uvijek sjećam jednog veoma hladnog Božića kad smo se ona i ja, vukući me za sobom, vratile kući s groblja. Upravo smo svećeniku dale posljednji novac. Majka je nama djeci skuhala neko povrće, povukla se u drugu sobu prazna želuca i obraza punih suza od očaja. Nakon nekog vremena skupila sam hrabrost i otišla svećeniku kako bih ga upitala zašto je otac morao umrijeti i zašto moja siromašna majka mora svećeniku davati novac. Bilo mu je neugodno i tiho mi je odgovorio: “Bog ga je uzeo. To se događa. Preboljet ćete vi to.”

Bilo mi je teško povezati njegov odgovor s molitvom Očenaš, koju sam naučila u školi. Još se uvijek sjećam njenih predivnih i značajnih uvodnih riječi: “Oče naš, koji jesi na nebesima, neka se sveti ime tvoje. Neka dođe kraljevstvo tvoje. Neka bude volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji” (Matej 6:9, 10). Ako Bog želi da se njegova volja vrši na Zemlji, zašto smo morali toliko mnogo patiti?

Zamalo sam dobila odgovor na to pitanje kad nas je 1929. posjetio Emmanuel Lionoudakis, punovremeni propovjednik Jehovinih svjedoka.a Kad ga je majka pitala što želi, Emmanuel ništa nije rekao, samo joj je dao karticu sa svjedočanstvom. Dala mi je karticu da je pročitam. Budući da sam imala samo devet godina, nisam mnogo razumjela. Pretpostavljajući da je bio nijem, majka je tom propovjedniku rekla: “Jadnik! Ti ne možeš govoriti, a ja ne mogu čitati.” Zatim ga je ljubazno uputila prema izlazu.

Odgovore na svoja pitanja dobila sam nekoliko godina kasnije. Moj brat, Emmanuel Paterakis, dobio je od onog istog punovremenog propovjednika brošuricu Gdje su mrtvi?, koju su objavili Jehovini svjedoci.b Laknulo mi je kad sam čitajući je saznala da Bog nije uzeo mog oca. Shvatila sam da je smrt posljedica ljudske nesavršenosti i da će moj otac uskrsnuti u život na rajskoj Zemlji.

“Ta te knjiga upropastila!”

Biblijska nam je istina otvorila oči. Pronašli smo očevu staru Bibliju i počeli je pažljivo čitati, obično uz svijeću pored kamina. Budući da sam u našem kraju bila jedina djevojka koja se zanimala za Bibliju, nisam se mogla uključiti u aktivnosti tamošnje grupice Jehovinih svjedoka. Neko sam vrijeme bila iskreno — ali pogrešno — uvjerena da je ta religija samo za muškarce.

Gorljivost mog brata prema službi propovijedanja prešla je i na mene. Ubrzo je naša obitelj zapela za oko policiji, koja nas je redovito posjećivala u svako doba dana i noći tražeći Emmanuela i literaturu. Živo se sjećam kad nas je svećenik posjetio kako bi nas uvjerio da se vratimo u crkvu. Kad mu je Emmanuel u Bibliji pokazao da Božje ime glasi Jehova, svećenik je zgrabio Bibliju, prijeteći mahao njome ispred Emmanuelovog lica i vikao: “Ta te knjiga upropastila!”

Kad je Emmanuel 1940. odbio služiti vojsku, uhapsili su ga i poslali na frontu u Albaniju. Izgubili smo kontakt s njim i mislili da je mrtav. Međutim, dvije godine kasnije neočekivano smo primili pismo koje nam je poslao iz zatvora. Bio je živ i zdrav! U pismu je naveo jedan biblijski redak koji mi je neizbrisivo ostao u sjećanju sve do danas, a glasi: “Oči Jehovine gledaju po svoj zemlji da bi pokazivao silu svoju prema onima kojima je srce cijelo prema njemu” (2. Dnevnika 16:9). Koliko nam je samo bilo potrebno takvo ohrabrenje!

Dok je bio u zatvoru, Emmanuel je uspio zamoliti neku braću da me posjete. Odmah se organiziralo tajne kršćanske sastanke u jednoj seoskoj kući izvan grada. Nismo znali da nas netko promatra! Jedne su nas nedjelje opkolili naoružani policajci. Ukrcali su nas na otvoreni kamion i vozili po gradu. Još se sjećam kako su nam se ljudi rugali i omalovažavali nas, no Jehova nam je pomoću svog duha dao unutarnji mir.

Policajci su nas prebacili u jedan drugi grad, gdje su nas bacili u jako mračne i prljave ćelije. Zahod u mojoj ćeliji bila je otvorena kanta koju se praznilo jednom dnevno. Bila sam osuđena na osam mjeseci zatvora, jer se smatralo da sam “učiteljica” grupe. Međutim, jedan brat koji je bio u tom zatvoru angažirao je svog odvjetnika da pokrene naš slučaj i on nas je uspio osloboditi.

Novi život

Kad je Emmanuel bio oslobođen iz zatvora, počeo je posjećivati skupštine u Ateni kao putujući nadglednik. Ja sam se tamo preselila 1947. Sad sam konačno upoznala mnogo Jehovinih svjedoka — ne samo muškarce nego i žene i djecu. U srpnju 1947. napokon sam mogla simbolizirati svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi. Često sam maštala o tome da postanem misionar pa sam se upisala u večernju školu kako bih naučila engleski. Godine 1950. postala sam pionir. Majka se preselila k meni te je i ona prihvatila biblijsku istinu. Bila je vjeran Jehovin svjedok sve do svoje smrti 34 godine kasnije.

Te iste godine upoznala sam Johna Marksa (Markopoulosa), poštovanog duhovnog čovjeka iz Sjedinjenih Država. John se rodio u južnoj Albaniji i nakon što je emigrirao u Sjedinjene Države, postao je Jehovin svjedok. Godine 1950. otišao je u Grčku kako bi dobio vizu za Albaniju — tada zatvorenu zemlju u kojoj je vladao najstroži oblik komunizma. Iako John od 1936. nije vidio svoju obitelj, nije mu bilo dozvoljeno ući u Albaniju. Duboko me se dojmila njegova izuzetna revnost za Jehovinu službu i duboka ljubav prema braći. Vjenčali smo se 3. travnja 1953. Nakon toga smo se preselili u naš novi dom u New Jerseyu (SAD).

Kako bismo se mogli izdržavati u punovremenoj službi propovijedanja, John i ja smo na obali New Jerseya otvorili malu zalogajnicu u kojoj smo spremali doručak za ribare. Radili smo samo tijekom ljetnih mjeseci, od zore do 9 sati ujutro. Vodili smo jednostavan život u čijem su središtu bile duhovne aktivnosti, pa smo većinu vremena mogli provoditi u djelu propovijedanja. Tijekom godina bili smo zamoljeni da se selimo u razne gradove gdje je bila velika potreba za propovjednicima. Tamo smo uz Jehovinu pomoć pomagali zainteresiranim osobama, osnivali skupštine i pomagali oko izgradnje Dvorana Kraljevstva.

Pomaganje našoj braći u nevolji

No ubrzo smo dobili jednu uzbudljivu ponudu. Odgovorna braća željela su uspostaviti vezu sa sukršćanima u balkanskim zemljama, gdje je djelo bilo pod zabranom. U tim su zemljama Jehovini svjedoci godinama bili odsječeni od međunarodnog bratstva, dobivali su malo ili ništa duhovne hrane i proživljavali strašno protivljenje. Većina njih bila je pod stalnim nadzorom, a mnogi su bili u zatvorima ili radnim logorima. Prijeko su im bile potrebne biblijske publikacije, uputstva i ohrabrenje. Naprimjer, jedna šifrirana poruka koju smo primili iz Albanije glasila je: “Molite se Gospodinu za nas. Zapljena literature od kuće do kuće. Ne dozvoljavaju nam da proučavamo. Tri osobe u zatvoru.”

Stoga smo u studenome 1960. krenuli na šestomjesečno putovanje kako bismo posjetili neke od tih zemalja. Bilo nam je jasno da će nam Bog trebati dati ‘snagu koja nadilazi uobičajenu’, hrabrost, neustrašivost i dosjetljivost kako bismo izvršili svoj zadatak (2. Korinćanima 4:7). Naše prvo odredište bila je Albanija. U Parizu smo kupili automobil i krenuli. Kad smo stigli u Rim, samo je John uspio dobiti vizu za Albaniju. Ja sam trebala otići u Atenu (Grčka) i čekati ga.

John je ušao u Albaniju krajem veljače 1961. i ostao do kraja ožujka. John je u Tirani upoznao preko tridesetero braće. Kako su samo bila sretna kad su primila toliko potrebnu literaturu i ohrabrenje! Prošle su 24 godine otkako ih je zadnji put posjetio netko iz druge zemlje.

Johna se snažno dojmila njihova besprijekornost i ustrajnost. Saznao je da je mnogo njih ostalo bez posla i završilo u zatvoru jer nije sudjelovalo u aktivnostima te komunističke države. Naročito ga se dojmilo kad su mu dva brata od nekih 80 godina dala prilog za djelo propovijedanja od oko 100 dolara. To je novac koji su godinama štedjeli od svoje oskudne državne mirovine.

Zadnji dan Johnovog boravka u Albaniji bio je 30. ožujka 1961. — dan kad se održavala Spomen-svečanost obilježavanja Isusove smrti. John je održao predavanje na Spomen-svečanosti, kojoj je prisustvovalo 37 osoba. Kad je predavanje završilo, braća su brzo izvela Johna na stražnja vrata i odvezla ga u luku u Durrës, gdje se ukrcao na turski trgovački brod koji je plovio za Pirej (Pireás, Grčka).

Bila sam sretna da se vratio živ i zdrav. Sad smo mogli nastaviti svoje opasno putovanje. Put nas je odveo u daljnje tri balkanske zemlje u kojima je djelo bilo zabranjeno — bila je to riskantna pustolovina jer smo sa sobom nosili biblijsku literaturu, pisaće strojeve i druge stvari. Imali smo divnu priliku upoznati nekolicinu izuzetno lojalne braće i sestara koji su spremno riskirali posao, slobodu, pa čak i život, za Jehovu. Njihova revnost i iskrena ljubav duboko su nas se dojmile. Uvijek ću pamtiti kako nam je Jehova davao ‘snagu koja nadilazi uobičajenu’.

Nakon uspješno obavljenog posla, vratili smo se u Sjedinjene Države. Narednih smo godina na razne načine nastavljali slati literaturu u Albaniju i primati izvještaje o djelovanju tamošnje braće.

Često na putu i u opasnostima

Godine su prolazile i John je 1981. u dobi od 76 godina umro, pa sam ostala sama. Moja nećakinja Evangelia i njen suprug George Orphanides s puno ljubavi primili su me k sebi i sve do danas pružaju mi dragocjenu emocionalnu podršku i praktičnu pomoć. I oni su se uvjerili u Jehovinu podršku dok su pod zabranom služili u Sudanu.c

Kasnije se ponovno pokušavalo stupiti u kontakt s našom braćom u Albaniji. Budući da je moj suprug tamo imao rodbinu, pitalo me se da li bih bila voljna otputovati u tu zemlju. Naravno da sam pristala!

Mjesecima sam pokušavala izvaditi vizu i konačno sam je dobila u svibnju 1986. od albanske ambasade u Ateni. Službenici u ambasadi ozbiljno su me upozorili da ne očekujem pomoć izvana ako nešto krene naopako. Kad sam došla u jednu putničku agenciju kupiti avionsku kartu za Albaniju, službenik je ostao zabezeknut. Nisam dozvolila da me strah zaustavi i ubrzo sam se našla u jedinom avionu koji je jednom tjedno letio iz Atene za Tiranu. U avionu su bila još samo tri vrlo stara Albanca; bili su u Grčkoj na liječenju.

Čim je avion sletio, bila sam odvedena u praznu kućicu koja je služila kao carinarnica. Premda nisu Jehovini svjedoci, brat i sestra mog supruga rado su mi pomogli stupiti u kontakt s dvojicom tamošnje braće. Rođaci su po zakonskim propisima nadležnoj osobi morali prijaviti moj dolazak. Sad je policija znala da sam tu, pa me budno motrila. Zato su mi rođaci predložili da ostanem kod njih dok oni potraže dvojicu braće iz Tirane i dovedu ih k meni.

U to se vrijeme znalo za devetero predane braće u cijeloj Albaniji. Budući da su godinama bila pod zabranom, proganjana i stalno ih se promatralo, bila su jako oprezna. Lica su im bila puna bora. Nakon što sam zadobila povjerenje ove dvojice braće, najprije su pitali: “Gdje su Kule stražare?” Godinama su imali samo dva primjerka starih knjiga — nisu imali čak ni Bibliju.

Opširno su pričali na koje je sve načine režim okrutno postupao s njima. Spomenuli su slučaj jednog dragog brata koji je odlučio ostati politički neutralan i ne glasati na dolazećim izborima. Budući da je država sve nadzirala, obitelj tog brata zbog njegovog stava ne bi dobivala ništa hrane. Njegova odrasla djeca zajedno sa svojim obiteljima završila bi u zatvoru premda nisu imala nikakve veze s njegovim vjerskim uvjerenjima. Navodno su ga zbog straha članovi njegove obitelji ubili u noći prije izbora, tijelo bacili u bunar i kasnije tvrdili da se uplašio i počinio samoubojstvo.

Srce mi se paralo kad sam vidjela koliko su ovi sukršćani bili siromašni. Usprkos tome, kad sam im obojici htjela dati po 20 dolara, odbili su i rekli: “Želimo samo duhovnu hranu.” Ta su draga braća desetljećima živjela pod totalitarnim režimom koji je uspio zavesti većinu stanovništva da postanu ateisti. No ta su braća imala jednako snažnu vjeru i odlučnost kao i Jehovini svjedoci bilo gdje drugdje. Kad sam nakon dva tjedna odlazila iz Albanije, bila sam pod snažnim dojmom kako Jehova može dati ‘snagu koja nadilazi uobičajenu’, čak i u najtežim okolnostima.

Imala sam prednost ponovno posjetiti Albaniju 1989. te 1991. Kad se postepeno u toj zemlji moglo uživati slobodu govora i vjeroispovijedi, naglo se povećao broj obožavatelja Jehove. Šačica predanih kršćana koliko ih je bilo 1986. sada je narasla na preko 2 200 aktivnih objavitelja. Među njima je bila i Melpo, sestra mog supruga. Može li se uopće posumnjati da je Jehova blagoslovio tu vjernu grupu?

Ispunjen život uz Jehovinu snagu

Kad se osvrnem unazad, sigurna sam da naš posao — Johnov i moj — nije bio uzaludan. Iskoristili smo svoju mladenačku snagu na najbolji mogući način. Naša punovremena služba daleko je vrednija od bilo koje karijere koju smo mogli ostvariti. Radujem se što smo mnogim dragim osobama pomagali upoznati biblijsku istinu. Danas sam u poodmaklim godinama i od sveg srca želim potaknuti mlade da se ‘sjećaju svog Veličanstvenog Stvoritelja u svojoj mladosti’ (Propovjednik 12:1).

Iako imam 81 godinu, još uvijek mogu služiti kao punovremeni objavitelj dobre vijesti. Rano ustajem i svjedočim ljudima na autobusnim stanicama, parkiralištima, ulici, u trgovini ili parku. Premda mi starost stvara određene poteškoće, moja draga duhovna braća i sestre — moja velika duhovna obitelj — kao i obitelj moje nećakinje pružaju mi pravu podršku. I što je najvažnije, naučila sam da je ‘snaga koja nadilazi uobičajenu od Boga, a ne od nas’ (2. Korinćanima 4:7).