Božja riječ čini “čuda”
ISPRIČALA THÉRÈSE HÉON
Jednog dana 1965. ušla sam u jednu poslovnu zgradu i namještenicima ponudila primjerke časopisa Kula stražara i Probudite se! Kad sam se okrenula da odem, začula sam pucanj. Metak je pogodio u pod blizu mojih nogu. “Tako treba s Jehovinim svjedocima”, rugao se jedan namještenik.
TO ME iskustvo uplašilo — ali ne dovoljno da bih prestala s punovremenom službom. Biblijske istine koje sam naučila bile su mi suviše dragocjene da bih dopustila da me išta navede da napustim svoju službu. Dopustite mi da objasnim zašto to kažem.
Nakon mog rođenja, u srpnju 1918, moji su se roditelji smjestili u Cap-de-la-Madeleineu, seocetu u Quebecu (Kanada), poznatom kao Mjesto čuda. Posjetioci su se ovdje sakupljali kako bi iskazali svoje štovanje u svetištu Djevice Marije. Iako se navodna Marijina čuda ne mogu dokazati, Božja je riječ u životu mnogih ljudi uistinu činila čuda, dok je selo prerastalo u grad od preko 30 000 stanovnika.
Kad sam imala oko 20 godina, moj je otac primijetio moje zanimanje za religiozna pitanja i dao mi svoju Bibliju. Kad sam je počela čitati, bila sam zapanjena saznavši iz 20. poglavlja 2. Mojsijeve da je obožavanje likova jasno osuđeno. Odmah sam izgubila povjerenje u nauke katoličke crkve i prestala sam ići na misu. Nisam željela obožavati kipove. Još se uvijek sjećam očevih riječi: “Thérèse, zar ne ideš u crkvu?” “Ne”, odgovorila sam, “čitam Bibliju.”
Čitanje Biblije bilo je dio mog života čak i kad sam se u rujnu 1938. udala. Budući da je moj suprug Rosaire često radio noću, učinila sam si navikom čitati Bibliju dok je on radio. Uskoro sam zaključila da Bog sigurno ima svoj narod i počela sam ga tražiti.
Moja potraga za Božjim narodom
Zbog onoga što sam naučila u crkvi dok sam bila mlada, bojala sam se otići na spavanje zbog straha da se ne probudim u paklu. Kako bih pobijedila taj strah, znala sam govoriti sama sebi da Bog ljubavi ne bi dopustio da se dogodi nešto tako strašno. S pouzdanjem sam nastavila čitati Bibliju, tragajući za istinom. Bila sam poput etiopskog eunuha koji je čitao ali nije razumio (Djela apostolska 8:26-39).
Moj brat André i njegova supruga, koji su živjeli u stanu ispod našeg, počeli su negdje 1957. proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Svojoj sam šurjakinji rekla da me kucanjem po stropu upozori kad Svjedoci dođu propovijedati u zgradu. Tako sam znala da ne trebam otvoriti vrata. Jednog me dana zaboravila upozoriti.
Tog sam dana otvorila vrata i upoznala Kay Munday, pionirku, kako se zovu punovremeni propovjednici Jehovinih svjedoka. Govorila mi je o Božjem imenu, objašnjavajući da Bog ima osobno ime, Jehova. Kad je otišla, provjerila sam u svojoj Bibliji kako bih se uvjerila da biblijski reci zaista podupiru ono što je rekla. Moje me istraživanje jako usrećilo (2. Mojsijeva 6:3; Matej 6:9, 10; Ivan 17:6).
Kad je Kay ponovno došla, razgovarale smo o katoličkoj doktrini o Trojstvu, koja kaže da se Bog sastoji od tri osobe u jednom Bogu. Kasnije sam pažljivo ispitala svoju Bibliju kako bih se uvjerila da ne naučava Trojstvo (Djela apostolska 17:11). Moje je istraživanje potvrdilo da Isus nije jednak Bogu. On je bio stvoren. Imao je početak, dok ga Jehova nije imao (Psalam 90:1, 2; Ivan 14:28; Kološanima 1:15-17; Otkrivenje 3:14). Zadovoljna onime što sam naučila, rado sam nastavila s biblijskim razgovorima.
Jednog dana u studenom 1958, za vrijeme snježne oluje, Kay me pozvala da dođem na pokrajinski sastanak koji se održavao te iste večeri u iznajmljenoj dvorani. Prihvatila sam poziv i uživala u programu. Nakon toga sam razgovarala s jednim Svjedokom koji mi je pristupio, i pitala sam ga: “Mora li pravi kršćanin propovijedati od kuće do kuće?”
“Da”, odgovorio je, “dobra vijest mora se objaviti a Biblija pokazuje da je posjećivanje ljudi u njihovim domovima važan način propovijedanja” (Djela apostolska 20:20).
Kako li sam se oduševila njegovim odgovorom! Uvjerio me da sam pronašla Božji narod. Da je rekao: “Ne, to nije potrebno”, posumnjala bih da sam pronašla istinu, jer sam znala što Biblija govori o propovijedanju od kuće do kuće. Otada sam brzo duhovno napredovala.
Nakon tog pokrajinskog sastanka, počela sam posjećivati sastanke Jehovinih svjedoka koji su se održavali u obližnjem gradu Trois-Rivièresu. Kay i njena partnerica u pionirskoj službi Florence Bowman bile su tada jedini Svjedoci koji su živjeli u Cap-de-la-Madeleineu. Jednog sam im dana rekla: “Sutra ću ići s vama propovijedati.” Bile su sretne što sam im se pridružila.
Propovijedanje u rodnom gradu
Mislila sam da će svi prihvatiti biblijsku poruku, no ubrzo sam shvatila da nije tako. Kad su Kay i Florence bile dodijeljene negdje drugdje, bila sam jedina u gradu koja je propovijedala biblijske istine od kuće do kuće. Nisam se dala zastrašiti i nastavila sam sama propovijedati otprilike dvije godine, sve do svog krštenja 8. lipnja 1963. Istog dana započela sam s pionirskom službom koja je tada bila poznata kao ferijalna.
Godinu dana bila sam ferijalni pionir. Tada je Delvina Saint-Laurent obećala da će, postanem li opći pionir, dolaziti u Cap-de-la-Madeleine i jednom tjedno raditi sa mnom. Tako sam ispunila molbu za pionirsku službu. Nažalost, samo dva tjedna prije nego što sam započela s pionirskom službom, Delvina je umrla. Što da radim? Pa, ispunila sam molbu i nisam željela odustati. Tako sam u listopadu 1964. započela sa svojim životnim pozivom u punovremenoj službi. Sljedeće četiri godine sama sam išla od kuće do kuće.
Pobožni katolici u Cap-de-la-Madeleineu često su bili neprijateljski raspoloženi. Neki su zvali policiju pokušavajući me spriječiti da propovijedam. Kao što sam spomenula na početku, jednom me neki namještenik pokušao zastrašiti pucajući mi pod noge. No to je podiglo mnogo prašine u gradu. Lokalna televizijska stanica nazvala je to križarskim ratom protiv Jehovinih svjedoka. Posljedica cijelog incidenta bilo je povoljno svjedočanstvo. Usput rečeno, deset godina kasnije jedan je rođak namještenika koji je pucao u mene i sam postao Svjedok.
“Čuda” učinjena Božjom riječi
Tokom godina vidjela sam kako se u Cap-de-la-Madeleineu postupno ruši zid protivljenja biblijskim istinama. Otprilike 1968. ovdje su se doselili drugi Svjedoci i mještani su se počeli odazivati na biblijske istine. Početkom 1970-ih došlo je zapravo do naglog porasta broja biblijskih studija. To je išlo tako daleko da sam morala zamoliti druge Svjedoke da preuzmu nekoliko biblijskih studija koje sam vodila kako bih i nadalje mogla jedan dio vremena provoditi u službi od kuće do kuće.
Jednog je dana neka mlada žena od mene prihvatila pomoćno sredstvo za proučavanje Biblije, knjigu Istina koja vodi do vječnog života. U to se vrijeme družila s mladićem po imenu André, kriminalcem gruba izgleda koji nam se pridružio u razgovoru. Razgovor je pobudio Andréovo zanimanje i započet je biblijski studij. Ubrzo nakon toga svojim je prijateljima počeo govoriti o onome što je učio.
Jedno sam vrijeme proučavala Bibliju s četiri gangstera, od kojih jedan nije mnogo govorio ali je puno slušao. Zvao se Pierre. Jednog jutra oko dva sata, suprug i ja čuli smo kucanje na vratima. Zamislite ovaj prizor: Četiri gangstera stoje na vratima i imaju pitanja za mene. Nasreću, Rosaire se nikada nije žalio zbog takvih posjeta u neprikladno vrijeme.
U početku su četiri muškarca posjećivala sastanke. No samo su André i Pierre istrajali. Svoj su život uskladili s Božjim mjerilima i krstili se. Obojica sada već više od 20 godina vjerno služe Jehovi. Kad su počeli proučavati, bili su dobro poznati po kriminalnim radnjama i policija je motrila na njih. Ponekad ih je policija tražila nakon jednog od naših biblijskih studija ili za vrijeme skupštinskog sastanka. Sretna sam što sam propovijedala ‘svim ljudima’ i tako vidjela iz prve ruke kako Božja riječ izaziva promjene koje uistinu izgledaju čudesnima (1. Timoteju 2:4).
Da mi je netko na početku službe rekao da će u Cap-de-la-Madeleineu biti Dvorana Kraljevstva i da će biti puna Jehovinog naroda, ne bih mu vjerovala. Na moju radost, jedna je mala skupština u obližnjem gradu Trois-Rivièresu prerasla u šest naprednih skupština koje se sastaju u tri Dvorane Kraljevstva, uključujući i jednu u Cap-de-la-Madeleineu.
Osobno sam doživjela radost da sam pomogla da otprilike 30 osoba napreduje do predanja i krštenja. Sada, u dobi od 78 godina, mogu zaista reći da sam sretna što sam svoj život predala Jehovi. Međutim, moram priznati da sam doživjela napade obeshrabrenja. Da bih uspješno prebrodila takva razdoblja, uvijek otvaram svoju Bibliju i čitam neke odlomke koji me jako okrijepe. Nezamislivo mi je da prođe dan a da ne čitam Riječ Božju. Posebno je ohrabrujuć Ivan 15:7, gdje stoji: “Ako ostanete u meni i riječi moje u vama ostanu, štagod hoćete ištite, i biće vam.”
Nadam se da ću vidjeti Rosairea u novom svijetu koji je tako blizu (2. Petrova 3:13; Otkrivenje 21:3, 4). Baš prije svoje smrti 1975, dobro je napredovao prema krštenju. Zasada sam odlučna da ustrajem u punovremenoj službi te da se i nadalje radujem u Jehovinom djelu.