Michael Faraday — znanstvenik i čovjek vjere

“Otac elektriciteta.” “Najveći eksperimentalni znanstvenik koji je ikada živio.” Ovo su dva opisa Michaela Faradaya, rođenog 1791. u Engleskoj, čije je otkriće elektromagnetske indukcije dovelo do razvitka električnih motora i proizvodnje energije.

FARADAY je održao mnoga predavanja iz kemije i fizike na Royal Institution u Londonu. Njegova predavanja kojima je popularizirao znanost pomogla su mladim ljudima razumjeti komplicirane pojmove. Dobio je javna priznanja od mnogih sveučilišta. No izbjegavao je publicitet. Bio je vrlo religiozan čovjek, najsretniji u miru svog trosobnog stana i u društvu obitelji i suvjernika. Faraday je pripadao, kako je to sam opisao, “vrlo malenoj i prezrenoj sekti kršćana, poznatoj (...) kao sandemanci”. Tko su bili oni? Što su vjerovali? I kako je to utjecalo na Faradaya?

Sandemanci

“Prvotnu vezu između obitelji Faraday i sandemanske crkve zapečatili su djed i baka Michaela Faradaya”, piše Geoffrey Cantor, autor knjige Michael Faraday: Sandemanian and Scientist (Michael Faraday: Sandemanac i znanstvenik). Oni su se povezali sa sljedbenicima putujućeg nekonformističkog propovjednika čiji su drugovi prihvatili vjerovanja sandemanaca.

Robert Sandeman (1718-71) bio je student na sveučilištu u Edinburghu, studirao je matematiku, grčki i druge jezike, a onda je jednog dana čuo propovijed bivšeg prezbiterijanskog propovjednika Johna Glassa. Zbog onog što je čuo, prekinuo je studij, vratio se kući u Perth i pridružio Glassu i njegovim drugovima.

John Glass je 1720-ih počeo sumnjati u neka učenja Škotske crkve. Proučavanje Božje riječi navelo ga je na zaključak da biblijska nacija Izrael predočava duhovnu naciju čiji građani dolaze iz mnogih nacionalnosti. Nigdje nije pronašao opravdanje za to da svaka nacija ima posebnu crkvu.

Budući da je bio uznemiren zbog stanja u svojoj crkvi u Tealingu, u blizini Dundeea (Škotska), Glass se ispisao iz Škotske crkve i organizirao vlastite sastanke. Pridružilo mu se stotinjak ljudi i već su od samog početka osjećali potrebu da zadrže jedinstvo u svojim redovima. Odlučili su slijediti Kristove upute zabilježene u 18. poglavlju Mateja, od 15. do 17. retka, kako bi izgladili svaki nesporazum koji bi se mogao pojaviti. Kasnije su održavali tjedne sastanke na kojima su se oni iste vjere sastajali radi molitve i opominjanja.

Kad je prilično velik broj ljudi počeo redovito pohađati sastanke različitih grupa, pojavila se potreba za odgovornim muževima koji bi nadgledavali njihovo obožavanje. No tko je bio sposoban za to? John Glass i njegovi drugovi obratili su posebnu pažnju onome što je apostol Pavao pisao o toj temi (1. Timoteju 3:1-7; Titu 1:5-9). Ustanovili su da se uopće ne spominje sveučilišno obrazovanje niti potreba za poznavanjem hebrejskog i grčkog. Stoga su, nakon što su u molitvi razmotrili biblijske smjernice, imenovali osposobljene muževe za starješine. Oni koji su bili lojalni Škotskoj crkvi smatrali su “gotovo hulom” da se neobrazovani muževi “odgojeni uz tkalački stan, iglu ili plug” prave da razumiju Bibliju i propovijedaju njenu poruku. Kad su 1733. Glass i njegovi suvjernici izgradili vlastitu dvoranu za sastanke u gradu Perthu, mjesno je svećenstvo pokušalo izvršiti pritisak na članove gradske uprave kako bi ih istjerali iz grada. Nisu uspjeli u tome i pokret je rastao.

Robert Sandeman se oženio s Glassovom najstarijom kćerkom i u dobi od 26 godina postao starješina u skupštini glasita u Perthu. Bio je toliko opterećen starješinskim dužnostima da je odlučio sve svoje vrijeme posvetiti pastirskom djelu. Nakon smrti svoje žene, Robert je “radosno pristao služiti Gospodinu gdje god bi to bilo potrebno”, stoji u jednoj biografskoj bilješci.

Sandemanizam se širi

Sandeman je revno proširio svoju službu iz Škotske u Englesku, gdje su počele rasti nove grupe suvjernika. U to su vrijeme među engleskim kalvinistima vladale nesuglasice. Neki su od njih vjerovali da su predodređeni za spasenje. Sandeman je, s druge strane, pristao uz one koji su smatrali da je vjera nužan preduvjet za spasenje. U prilog ovom shvaćanju, izdao je knjigu koja je doživjela četiri izdanja a pojavila su se i dva američka izdanja. Prema Geoffreyu Cantoru, izdavanje ove knjige bio je “daleko najvažniji događaj koji je [sandemansku] sektu izdigao iznad nekakvih župnih početaka u Škotskoj”.

Godine 1764. Sandeman je zajedno s drugim glasitskim starješinama otputovao u Ameriku, no taj je posjet izazvao mnoge polemike i protivljenja. Ipak je doveo do osnivanja grupe kršćana istomišljenika u Danburyu (Connecticut).a Godine 1771. Sandeman je ondje umro.

Faradayeva religiozna uvjerenja

Mladi je Michael usvojio sandemanska učenja od svojih roditelja. Naučio je da se sandemanci drže odijeljenima od onih koji ne postupaju onako kako to uči Biblija. Naprimjer, nisu željeli sudjelovati u anglikanskom obredu vjenčanja i radije su svoje svadbene svečanosti ograničili na ono što je bilo zakonski obavezno.

Sandemance je obilježavala podložnost vlastima, ali i neutralnost u politici. Iako su bili cijenjeni članovi društva, rijetko su prihvaćali građanske društvene položaje. No u nekoliko slučajeva kad su to učinili, izbjegavali su stranačku politiku. Budući da su se držali svog stava, doživljavali su poniženja. (Usporedi Ivana 17:14.) Sandemanci su smatrali da je Božje nebesko Kraljevstvo savršeno vladalačko uređenje. Politiku su smatrali “banalnom, prljavom igrom lišenom moralnosti”, zapaža Cantor.

Iako su bili izdvojeni od drugih, nisu poprimili farizejske stavove. Izjavili su: “Sudimo da je bezuvjetno potrebno izbjegavati duh i praksu drevnih farizeja, stoga izbjegavamo prikazivati kao grijeh ili dužnost više stvari nego što ih prikazuje Pismo; i ukidati božanske naredbe zbog ljudskih predaja ili logičkih izlika.”

Prihvatili su biblijski običaj isključivanja svakog člana koji je postao pijanica, otimač, bludnik ili koji je činio druge ozbiljne grijehe. Ako se grešnik iskreno pokajao, nastojali su ga primiti natrag. U protivnom, slijedili su biblijski nalog da ‘izvade zloga izmedju sebe’ (1. Korinćanima 5:5, 11, 13).

Sandemanci su bili poslušni biblijskoj zapovijedi da se uzdržavaju od krvi (Djela apostolska 15:29). John Glass je tvrdio da je Božji narod obavezan držati se ograničenja u vezi s krvi baš kao što je Bog prvim ljudima zapovjedio da ne jedu plod s drveta spoznaje dobra i zla (1. Mojsijeva 2:16, 17). Neposlušnost zapovijedi u vezi s krvi bila je jednaka odbacivanju pravilne upotrebe Kristove krvi, to jest odbacivanju pomirenja grijeha. Glass je zaključio: “Ova zabrana jedenja krvi oduvijek je bila, i još je uvijek, od najvažnijeg i najvećeg značaja.”

Sandemancima je razmatranje Pisama pomoglo da izbjegnu mnoge zamke. Naprimjer, Kristove su upute smatrali smjernicama na području zabave. “Ne usuđujemo se postavljati zakone tamo gdje ih Krist nije postavio”, rekli su, “niti odbaciti bilo koji zakon koji nam je dao. Dakle, budući da ne možemo pronaći gdje je razonoda, javna ili privatna, zabranjena; smatramo da je zakonita svaka zabava koja nije povezana s okolnostima koje su uistinu grešne.”

Iako su sandemanci zastupali mnoga gledišta koja su se točno temeljila na Pismu, oni nisu shvatili značaj upravo one aktivnosti koja je obilježavala prave kršćane, naime, nisu shvatili da svatko treba propovijedati dobru vijest o Kraljevstvu drugima (Matej 24:14). Ipak, njihovi su sastanci bili otvoreni za sve i na njima su nastojali dati odgovor svima koji su ih pitali za razlog njihove nade (1. Petrova 3:15).

Kako je ovaj obrazac vjerovanja utjecao na znanstvenika Michaela Faradaya?

Faraday sandemanac

Iako mu je iskazivana čast, iako je bio slavljen i visoko cijenjen zbog izvanrednih otkrića, Michael Faraday je živio jednostavnim životom. Kad bi umro netko od slavnih ljudi a od osoba iz javnog života se očekivalo da budu prisutne na sprovodu, Faraday je bio poznat po tome što nije bio prisutan, jer mu savjest nije dopuštala da dođe i sudjeluje u obredu Engleske crkve.

Kao znanstvenik, Faraday se čvrsto držao onoga što je mogao dokazati kao činjenicu. Stoga je izbjegavao blisko druženje s učenim ljudima koji su isticali vlastite hipoteze i pristajali uz neku stranu u spornim pitanjima. Kao što je jednom rekao slušaocima, ‘temeljna nas činjenica nikada ne iznevjeri, njeno je svjedočanstvo uvijek istinito’. Znanost je prikazao kao ovisnu ‘o pažljivo utvrđenim činjenicama’. Završavajući jedno iznašanje o temeljnim prirodnim silama, Faraday je ohrabrio svoje slušaoce da razmišljaju o “Onome tko ih je stvorio”. Zatim je citirao kršćanskog apostola Pavla: “Njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta” (Rimljanima 1:20, St).

Ono što Faradaya izdvaja kao toliko različitog od mnogih drugih znanstvenika bila je njegova želja da uči kako iz Božje nadahnute Knjige tako i iz knjige prirode. “Preko sandemanizma otkrio je način života koji je u skladu s Božjim moralnim zakonom i s obećanjem o vječnom životu”, primjećuje Cantor. “Preko znanosti došao je u blisku vezu s fizikalnim zakonima koje je Bog izabrao da vladaju svemirom.” Faraday je vjerovao da “znanost ne može potkopati apsolutni autoritet Biblije, nego da znanost, ako se koristi na uistinu kršćanski način, može rasvijetliti Božju drugu knjigu”.

Faraday je ponizno odbio mnoge izraze časti koje su mu drugi željeli iskazati. U skladu s tim uvijek se pokazao nezainteresiranim za dobivanje viteške titule. Radije je ostao ‘jednostavno gospodin Faraday’. Mnogo je vremena posvetio svojim starješinskim djelatnostima, uključujući i redovito putovanje iz glavnog grada u selo Norfolk kako bi se brinuo za malu grupu vjernika istomišljenika koja je ondje živjela.

Michael Faraday umro je 25. kolovoza 1867. i bio je pokopan na groblju Highgate u sjevernom Londonu. Biograf John Thomas izvještava nas da je Faraday “budućim pokoljenjima ostavio u nasljedstvo veći broj pravih znanstvenih dostignuća negoli ijedan drugi znanstvenik na području prirodnih nauka a praktične posljedice njegovih otkrića duboko su utjecale na prirodu civilizacijskog života”. Faradayeva udovica Sarah je napisala: “Mogu ukazati jedino na Novi zavjet kao na njegov vodič i mjerilo; jer on ga je smatrao Riječju Božjom (...) koja jednako obavezuje kršćane danas kao i onda kad je bila napisana” — zaista snažno svjedočanstvo o istaknutom znanstveniku koji je pobožno živio prema svojoj vjeri.

[Bilješke]

[Okvir na stranici 29]

Kad je postao predavač na Britain’s Royal Institution, Michael Faraday je popularizirao znanost na takav način da su je mogla razumjeti čak i djeca. Njegov savjet kolegama predavačima sadrži praktične prijedloge koje bi današnji kršćani koji javno poučavaju trebali razmotriti.

◻ “Ne treba govoriti naglo i brzo, te stoga nerazumljivo, nego polako i promišljeno.”

◻ Govornik treba nastojati potaknuti zanimanje svojih slušalaca “na početku predavanja i zatim nizom nezamjetnih gradacija, koje slušaoci i ne zapažaju, održati zanimanje sve dok to zahtijeva tema”.

◻ “Predavač potpuno gubi svoje dostojanstvo kad se spusti tako nisko da izmamljuje pljesak i traži pohvalu.”

◻ O korištenju nacrta govora: “Uvijek se smatram obaveznim (...) sastaviti plan [teme] na papiru i nadopuniti ga dijelovima kojih se prisjećam pomoću asocijacija ili na neki drugi način. (...) Niz važnih i manje važnih naslova svrstam po redu i po njima razrađujem temu svog govora.”

[Zahvala na stranici 26]

Obje slike: Ljubaznošću Royal Institution