Upravlja li sudbina tvojim životom?
“ALA NÒ DON.” Na bambarskom jeziku Malija (zapadna Afrika) ovaj izraz znači: “To je Božje djelo.” U tom su dijelu svijeta ovakvi slogani prilično uobičajeni. Na volofskom jeziku izreka glasi: “Yallah mo ko def” (Bog je to učinio). I na jednom dogonskom seoskom narječju kažu: “Ama biray” (Bog je to prouzročio).
Ovi izrazi imaju svoje pandane i u drugim zemljama. Izjave kao: “Došao je njegov čas” i: “To je bila Božja volja”, često se mogu čuti kad nekoga zadesi smrt ili neka tragedija. U zapadnoj su Africi, naprimjer, slogani kao: “Čovjek snuje, Bog određuje”, obično napisani na vozilima javnog prijevoza ili su postavljeni kao natpisi u trgovinama. Za mnoge su to samo retorične figure. Međutim, često odražavaju duboko ukorijenjenu prožetost fatalizmom.
Što je zapravo fatalizam? The World Book Encyclopedia definira ga kao “vjerovanje da događajima upravljaju sile nad kojima ljudska bića nemaju vlast”. Kakve su to “sile”? Prije nekoliko tisuća godina, Babilonci su vjerovali da na sudbinu pojedinca snažno utječe konfiguracija zvijezda prilikom njegovog rođenja. (Usporedi Izaiju 47:13.) Grci su vjerovali da je sudbina u rukama triju moćnih božica koje predu, odmjeravaju i presijecaju nit života. Međutim, na ideju da sam Bog određuje nečiju sudbinu došli su teolozi nazovikršćanstva!
“Sveti” Augustin, naprimjer, nije prihvaćao “lažljiva i škodljiva mnijenja” astrologa. S druge strane, tvrdio je da je “najbjelodanija (...) ludost i ispovijedati da Bog postoji i nijekati [njegovo] predznanje o budućim događajima”. Tvrdio je da Bog, kako bi zaista bio svemoćan, mora ‘sve znati prije negoli ono postane’, ne ostavljajući ‘ništa neuređeno’. Međutim, Augustin je snažno tvrdio da usprkos tome što Bog sve zna prije negoli se dogodi, ljudi ipak posjeduju slobodnu volju (O državi Božjoj, knjiga V, poglavlja 7-9).
Stoljećima kasnije, protestantski teolog Jean Calvin išao je još korak dalje, tvrdeći da dok su neki “predodređeni [od Boga] da budu djeca i nasljednici nebeskog kraljevstva”, drugi su predodređeni da budu “primaoci njegove srdžbe”!
Danas se vjerovanje u sudbinu shvaća ozbiljno u mnogim dijelovima svijeta. Razmotri iskustvo Osmana, mladića iz zapadne Afrike. On je bio jedan od najboljih učenika u svojoj školi, ali kad je išao polagati završne ispite pao je! To nije značilo samo ponoviti školsku godinu već i podnijeti neugodnosti pred svojom obitelji i prijateljima. Jedan ga je prijatelj pokušao utješiti, govoreći da je to bila Božja volja. Osmanova je majka na sličan način okrivljavala sudbinu za njegov neuspjeh.
Osman je isprva rado prihvaćao njihova nastojanja da ga utješe. Napokon, ako je njegov neuspjeh zaista bio Božja volja, tada nije mogao učiniti ništa da ga spriječi. No njegov je otac drugačije gledao na stvari. Rekao je Osmanu da je sam kriv što je pao na ispitima — a ne Bog. Osman je pao jednostavno zato što je zanemario učenje.
Budući da je njegova vjera u sudbinu bila uzdrmana, Osman je odlučio da sam istraži stvari. Sada pozivamo i tebe da to učiniš, razmatrajući sljedeći članak.