Da li da tvoje dijete ide u internat?
ZAMISLI da živiš u malom gradu u nekoj zemlji u razvoju. Imaš nekoliko djece koja pohađaju osnovnu školu, ali u dobi od 12 godina prijeći će u srednju školu. U području gdje živiš srednje su škole prenatrpane, loše opremljene te slabo stoje što se tiče nastavničkog osoblja. Škole su ponekad zbog štrajkova tjednima ili mjesecima zatvorene.
Netko ti uruči privlačnu brošuru u kojoj se opisuje internat koji se nalazi u većem gradu. Vidiš slike sretnih, ukusno odjevenih učenika kako uče u dobro opremljenim učionicama, laboratorijima i knjižnicama. Učenici se služe kompjuterima i odmaraju se u čistim, privlačno uređenim internatskim spavaonicama. Pročitaš kako je jedan od ciljeva škole pomoći učenicima “da postignu najviši akademski stupanj ovisno o njihovim sposobnostima”. Čitaš dalje: “Od svih se učenika zahtijeva da se drže pravila ponašanja koje je slično onom koje se obično očekuje unutar obitelji gdje se naglasak stavlja na uljudnost, pristojnost, poštovanje prema roditeljima i starijima, suradnju, toleranciju, prijaznost, poštenje i besprijekornost.”
Citira se nasmiješeni mladić kako kaže: “Moji su mi roditelji pružili životnu privilegiju da pohađam najbolju školu.” Jedna djevojka kaže: “Škola je stimulativna i uzbudljiva. Ovdje učenje dolazi samo po sebi.” Bi li ti poslao svog sina ili kćerku u takav internat?
Obrazovanje i duhovnost
Svi roditelji koji se brinu za svoju djecu žele im pružiti dobar početak u životu, a za to je važno temeljito, uravnoteženo obrazovanje. Svjetovno obrazovanje često otvara vrata budućim prilikama za zaposlenje te pomaže mladim ljudima da se razviju u odrasle osobe koje su u stanju brinuti se za sebe i svoju buduću obitelj.
‘Ako internat pruža dobro obrazovanje zajedno s izvjesnim moralnim vodstvom, zašto to ne iskoristiti?’ mogao bi pitati. Prilikom odgovaranja na to pitanje, kršćanski bi roditelji trebali u molitvi razmotriti životno važan faktor — duhovnu dobrobit svoje djece. Isus Krist je upitao: “Jer kakva je korist čovjeku ako zadobije sav svijet a duši svojoj naudi?” (Marko 8:36). Naravno, od toga nema nikakve koristi. Stoga bi kršćanski roditelji, prije nego što odluče svoju djecu poslati u internat, trebali uzeti u obzir posljedice koje bi to moglo ostaviti na njihovu djecu s obzirom na izglede za vječni život.
Utjecaj drugih učenika
Određeni internati možda imaju impresivne akademske standarde. No što je s moralnim standardima onih koji ih pohađaju ili čak možda nekih koji upravljaju takvim školama? S obzirom na vrstu ljudi koje će biti u izobilju u ovim “posljednjim danima”, apostol Pavao je napisao: “U posljednjim [će] danima ovdje biti kritična vremena s kojima će se teško izlaziti na kraj. Jer će ljudi biti ljubitelji sebe samih, ljubitelji novca, umišljeni, oholi, hulnici, neposlušni roditeljima, nezahvalni, nelojalni, bez prirodne naklonosti, nepristupačni bilo kakvom dogovoru, klevetnici, bez samosvladavanja, brutalni, bez ljubavi prema dobroti, izdajnici, svojeglavi, napuhani ponosom, ljubitelji užitaka mjesto ljubitelji Boga, imajući oblik odanosti Bogu, ali se pokazujući lažnima prema njenoj sili i njih se kloni” (2. Timoteju 3:1-5, NW).
Ovaj je moralni i duhovni pad globalnih razmjera te predstavlja izazov za Jehovine svjedoke koji žive prema biblijskim načelima. Učenici koji svaki dan dolaze kući uviđaju da čak i ograničeno druženje sa svjetovnim školskim kolegama može vršiti snažan negativni utjecaj na njihovu duhovnost. Za djecu Svjedoka neutraliziranje tog utjecaja, čak i kada im njihovi roditelji svakodnevno pružaju podršku, savjet i ohrabrenje, može biti prilično teška borba.
U kakvoj se onda situaciji nalaze djeca koju se iz njihovih domova šalje u internate? Ona su izolirana, odrezana od redovite duhovne podrške roditelja punih ljubavi. Budući da 24 sata dnevno žive sa svojim kolegama iz razreda, pritisak da se povedu za mnoštvom vrši snažniji utjecaj na njihove mlade umove i srca nego što je to vjerojatno slučaj kod učenika koji žive kod kuće. Jedan učenik je rekao: “U moralnom smislu, učenik u internatu od jutra do večeri živi u opasnosti.”
Pavao je napisao: “Ne zavaravajte se. Loša društva kvare korisne navike” (1. Korinćanima 15:33, NW). Kršćanski roditelji ne bi trebali biti zavedeni da razmišljaju kako njihova djeca neće pretrpjeti duhovnu štetu ukoliko se neprestano druže s onima koji ne služe Bogu. Tokom izvjesnog vremenskog perioda boguodana djeca mogu postati neosjetljiva na kršćanske vrijednosti te mogu potpuno izgubiti cijenjenje za duhovne stvari. Ponekad to roditeljima ne bude vidljivo sve dok njihova djeca ne izađu iz internata. Tada je često prekasno da bi se popravilo stvari.
Clementovo iskustvo je tipično. On priča: “Prije nego što sam otišao u internat imao sam ljubav prema istini i odlazio sam s braćom u službu propovijedanja. Naročito sam uživao sudjelovati u našem obiteljskom biblijskom studiju i na Skupštinskom studiju knjige. Međutim, kad sam u dobi od 14 godina otišao u internat, potpuno sam napustio istinu. Tokom pet godina koje sam proveo u internatu nikad nisam posjećivao sastanke. Pod utjecajem lošeg društva upleo sam se u drogu, pušenje i teško opijanje.”
Utjecaj profesorâ
U svakoj školi mogu postojati moralno pokvareni profesori koji zloupotrebljavaju svoj položaj autoriteta. Neki su okrutni i grubi, dok drugi seksualno iskorištavaju svoje učenike. U internatu je veća vjerojatnost da postupci takvih profesora ne budu prijavljeni.
No, većina profesora iskreno nastoji školovati djecu kako bi postala produktivni članovi društva, da bi se uklopila u svijet koji ih okružuje te se prilagodila. No u tome leži još jedan problem za djecu Svjedoka. Svjetovne se vrijednosti ne podudaraju uvijek s kršćanskim načelima. Dok profesori potiču učenike da se uklope u ovaj svijet, Isus je rekao da njegovi sljedbenici neće biti “dio svijeta” (Ivan 17:16, NW).
Što ako dođe do problema kada djeca slijede biblijska načela? Ako djeca pohađaju mjesnu školu i žive kod kuće, o takvim pitanjima mogu razgovarati sa svojim roditeljima. Roditelji pak mogu svojoj djeci dati smjernice i možda razgovarati s profesorom. To rezultira time da se problemi i nesporazumi obično brzo riješe.
U internatu stvari izgledaju drugačije. Tamo su učenici pod neprestanom kontrolom svojih profesora. Ako djeca zauzmu stav za kršćanska načela, to moraju činiti bez svakodnevne podrške svojih roditelja. Djeca ponekad uspiju pod takvim okolnostima ostati vjerna Bogu. No, mnogo češće to nije slučaj. Vjerojatnije je da će se dijete pokoriti volji profesora.
Ograničeno kretanje
Za razliku od sveučilišta gdje studenti obično imaju slobodu doći i otići kada god žele, internati ograničavaju kretanje djece. U mnogima nije dozvoljeno učenicima da napuštaju ograđeni prostor školskih objekata, osim nedjeljom, a u nekima čak niti to nije dozvoljeno. Jedna 11-godišnja učenica internata, po imenu Eru, kaže: “Uprava škole nikad nam ne dozvoljava da idemo na sastanke, a kamoli u službu propovijedanja. Unutar škole postoje religiozne službe samo za katolike i muslimane. Svaki učenik mora odabrati jednu od te dvije ili se suočiti sa snažnim protivljenjem kako profesora tako i učenika. Isto tako, učenike se prisiljava da pjevaju nacionalnu himnu i crkvene pjesme.”
Kada roditelji svoju djecu upišu u takvu školu, kakvu poruku time šalju svojim mladima? Poruka bi mogla biti ta da je svjetovno obrazovanje važnije od sastajanja za obožavanje i sudjelovanja u djelu stvaranja učenika — čak i važnije od besprijekornosti prema Bogu (Matej 24:14; 28:19, 20; 2. Korinćanima 6:14-18; Jevrejima 10:24, 25).
U nekim internatima učenici koji su djeca Svjedoka uspijevaju zajedno proučavati Bibliju, no često je čak i to teško. Jedna 16-godišnja mlada osoba po imenu Blessing, o internatu koji pohađa kaže sljedeće: “Svaki dan se takozvani kršćani okupljaju kako bi se molili. Mi Svjedoci pokušavamo ih nagovoriti da nam dozvole da i mi možemo imati svoj studij, ali maturanti nam kažu da naša organizacija nije priznata. Zatim nas pokušaju prisiliti da se molimo s njima. Ako odbijemo onda nas kazne. Ako se žalimo profesorima to samo pogoršava stvari. Oni nas nazivaju svakakvim imenima i kažu maturantima da nas kazne.”
Isticati se kao drugačiji
Kada su učenici u internatu jasno poznati kao Jehovini svjedoci, to može biti prednost za njih. Školska bi ih uprava mogla osloboditi sudjelovanja u obaveznim krivim religioznim aktivnostima koje se suprote vjeri Svjedokâ. Drugi učenici možda neće pokušavati umiješati ih u loše aktivnosti i razgovore. Mogu se otvoriti prilike za svjedočenje drugim učenicima i profesorima. Osim toga, one koji žive prema kršćanskim načelima vjerojatno se neće sumnjičiti za težak prijestup te ponekad stiču poštovanje profesora i drugih učenika.
No, stvari ne ispadnu uvijek tako. To što se ističe kao drugačija mladu osobu često čini predmetom progonstva i ismijavanja i učenikâ i profesorâ. Petnaestogodišnji mladić po imenu Yinka koji pohađa internat kaže: “Ako si u školi poznat kao Jehovin svjedok, time postaješ meta. Budući da znaju kakav je naš duhovni i moralni stav, postavljaju zamke kako bi nas ulovili.”
Roditeljska odgovornost
Niti jedan profesor, škola ili fakultet ne mogu na ispravan način pokušati preuzeti zadatak da djecu oblikuju u predane Jehovine sluge. To nije niti njihov posao a niti njihova odgovornost. Božja Riječ nalaže da se sami roditelji trebaju brinuti za duhovne potrebe svoje djece. Pavao je napisao: “Vi, očevi, ne razdražujte svoju djecu, nego ih nadalje odgajajte u stezi i Jehovinom usmjeravanju mišljenja” (Efežanima 6:4, NW). Kako mogu roditelji primjenjivati ovaj božanski savjet ako se njihova djeca nalaze u internatu u kojem je posjećivanje možda ograničeno na jednom ili dvaput mjesečno?
Okolnosti u velikoj mjeri variraju, ali kršćanski roditelji nastoje postupati u skladu sa sljedećom nadahnutom izjavom: “Ako li ko za svoje a osobito za domaće ne promišlja, odrekao se vjere, i gori je od neznabošca” (1. Timoteju 5:8).
Postoji li alternativa?
Što bi roditelji mogli učiniti ako izgleda da mogu birati između samo dvije mogućnosti — internata ili loše opremljene mjesne škole? Neki koji se nalaze u takvoj situaciji organiziraju privatne satove kao nadopunu obrazovanju koje njihova djeca stječu u mjesnoj školi. Drugi roditelji odvajaju vrijeme kako bi sami poučavali svoju djecu.
Ponekad roditelji izbjegnu probleme tako što planiraju puno prije nego što njihova djeca budu dovoljno velika da krenu u srednju školu. Ako imaš malu djecu ili planiraš podići obitelj, mogao bi provjeriti postoji li u tvom području odgovarajuća srednja škola. Ukoliko ne postoji, možda bi bilo moguće preseliti se bliže mjestu gdje postoji.
Kao što je roditeljima dobro poznato, da bi se u dijete usadila ljubav prema Jehovi, potrebno je znanje, strpljenje i mnogo vremena. Ako je to teško kada dijete živi kod kuće, koliko je samo teže onda kada dijete živi daleko od kuće! Budući da se radi o vječnom životu djeteta, roditelji moraju ozbiljno u molitvi odlučiti je li prepuštanje njihovog djeteta internatu vrijedno rizika. Kako bi samo kratkovidno bilo žrtvovati duhovne interese djeteta radi koristi internatskog obrazovanja! To bi bilo kao da čovjek juri u kuću koja gori da bi spasio sitan nakit — samo da bi ga na kraju progutao plamen.
Božja Riječ kaže: “Pametan čovjek vidi zlo i skloni se, a ludi idu dalje i plaćaju” (Priče Salamunove 22:3). Bolje je spriječiti lošu situaciju nego je kasnije popravljati. Bilo bi mudro da razmišljaš o tome ukoliko se pitaš: ‘Da li da moje dijete ide u internat?’
[Okvir na stranici 28]
Mladi svjedoci govore o internatu
“U internatu su djeca Svjedoka odrezana od duhovnog društva. To je veoma neprijateljski raspoložena sredina i vrši veliki pritisak da se pogrešno postupa” (Rotimi, koji je od 11. do 14. godine bio u internatu).
“Iznimno teško bilo je posjećivati kršćanske sastanke. Mogla sam ih posjećivati samo nedjeljom, a i tada sam se morala išuljati dok su se učenici skupljali u red za crkvu. Nikad nisam bila sretna jer sam se kod kuće navikla prisustvovati svim skupštinskim sastancima te sam subotom i nedjeljom išla u službu propovijedanja. Škola nije bila izgrađujuće iskustvo. Mnogo sam propustila” (Esther, koju su profesori redovito šibali zato što nije htjela sudjelovati u crkvenim službama u školi).
“Nije bilo jednostavno svjedočiti drugim učenicima u internatu. Nije lako isticati se kao drugačiji. Željela sam slijediti grupu. Možda bih bila hrabrija da sam mogla ići na sastanke i sudjelovati u službi propovijedanja. No to sam mogla samo za vrijeme praznika koje smo imali samo tri puta godišnje. Ako imaš svjetiljku koju ne puniš uljem, svjetlo postaje sve tamnije. Jednako je bilo i u školi” (Lara, koja je pohađala internat od 11. do 16. godine).
“Sada kada više nisam u internatu sretna sam što mogu posjećivati sve sastanke, sudjelovati u službi propovijedanja i uživati u dnevnom citatu zajedno s ostatkom obitelji. Iako je boravak u školi imao neke prednosti, ništa nije važnije od mog odnosa s Jehovom” (Naomi, koja je uvjerila svog oca da je ispiše iz internata).