Upoznala sam biblijsku istinu u Rumunjskoj
ISPRIČALA GOLDIE ROMOCEAN
Godine 1970. prvi sam put nakon gotovo 50 godina posjetila članove obitelji u Rumunjskoj. Tamo su ljudi tada živjeli pod tlačiteljskim komunističkim režimom, a mene su stalno upozoravali da pazim što govorim. A zatim sam se našla u uredu državne uprave u svom rodnom selu, gdje mi je službenik rekao da bih odmah trebala napustiti zemlju. Prije nego što vam objasnim zašto se to dogodilo, dopustite mi da vam ispričam kako sam upoznala biblijsku istinu u Rumunjskoj.
ROĐENA sam 3. ožujka 1903. u selu Ortelecu u sjeverozapadnoj Rumunjskoj, blizu grada Zalăua. Živjeli smo u predivnom kraju. Voda i zrak bili su čisti. Sami smo proizvodili hranu i ništa nam nije nedostajalo u materijalnom pogledu. Za mog je djetinjstva u zemlji vladao mir.
Ljudi su bili jako religiozni. Ustvari, u našoj su obitelji bile zastupljene tri religije. Jedna mi je baka bila pravoslavka, druga je bila adventistkinja, a roditelji su bili baptisti. Ja nisam pristajala ni uz jednu od tih religija, pa je moja obitelj govorila da ću postati ateist. ‘Ako postoji jedan Bog’, razmišljala sam, ‘mora postojati samo jedna religija — a ne tri u jednoj obitelji.’
Ono što sam vidjela u religiji jako me uznemirilo. Primjerice, svećenik je obilazio kuće da bi prikupio crkvene pristojbe. Ako ljudi nisu imali novca, on je u zamjenu uzeo njihove najbolje vunene pokrivače. U pravoslavnoj crkvi sam vidjela kako moja baka klečeći moli pred Marijinom slikom. ‘Zašto se moliti slici?’ razmišljala sam.
Teška vremena
Otac je 1912. otišao u Sjedinjene Države da bi zaradio za otplatu duga. Nedugo zatim izbio je rat, a muškarci iz našeg sela otišli su na bojište — ostale su samo žene, djeca i starci. Naše je selo na kratko vrijeme dospjelo pod vlast Mađara, no rumunjski su se vojnici vratili i ponovo preuzeli vlast nad selom. Naredili su nam da odmah odemo. Međutim, u žurbi i metežu pri spremanju stvari i male djece u volovska zaprežna kola, mene su ostavili. Naime, bila sam najstarija od petero djece.
Pobjegla sam do starog susjeda koji je ostao u selu, a on mi je rekao: “Idi kući. Zaključaj vrata i nikoga ne puštaj unutra.” Odmah sam ga poslušala. Nakon što sam pojela pileću juhu i sarmu koje su ostale nakon žurnog odlaska, kleknula sam pored svog kreveta i pomolila se. Ubrzo sam čvrsto zaspala.
Kad sam otvorila oči, već je bio dan, i rekla sam: “Hvala ti Bože! Živa sam!” Zidovi su bili puni rupa od metaka budući da je cijelu noć bilo pucnjave. Kad je majka shvatila da nisam s njima u susjednom selu, poslala je po mene mladog Georgea Romoceana, a on me pronašao i doveo. Ubrzo smo se vratili u svoje selo i nastavili tamo živjeti.
Moja želja da upoznam biblijsku istinu
Majka je željela da se krstim kao baptistkinja, no ja na to nisam pristajala jer nisam mogla povjerovati da Bog pun ljubavi vječno muči ljude u paklu. Pokušavajući mi to objasniti, majka je govorila: “Ali, što ako su zli?” No ja sam odgovorila: “Ako su zli, treba ih uništiti, a ne ih mučiti. Ja ne bih mučila čak niti psa ili mačku.”
Sjećam se kako me majka, kad sam imala 14 godina, jednog divnog proljetnog dana poslala s kravama na pašu. Dok sam ispred šume ležala na travi pored rijeke, zagledala sam se u nebo i rekla: “Bože, ja znam da si gore; ali ne sviđa mi se nijedna od tih religija. Mora da ti imaš neku koja je dobra.”
Stvarno vjerujem da je Bog čuo moju molitvu jer su odmah sljedećeg ljeta 1917. u naše selo došla dva Istraživača Biblije (kako su se Jehovini svjedoci tada nazivali). To su bili kolporteri, to jest punovremeni propovjednici, a došli su u baptističku crkvu dok je trajalo bogoslužje.
Biblijska se istina širi u Rumunjskoj
Nekoliko godina ranije, 1911, Carol Szabo i Josif Kiss, koji su Istraživači Biblije postali u Sjedinjenim Državama, vratili su se u Rumunjsku da bi tamo donijeli biblijsku istinu. Smjestili su se u Tîrgu-Mureşu, manje od 160 kilometara jugoistočno od našeg sela. Za nekoliko su godina doslovce stotine ljudi povoljno reagirale na poruku Kraljevstva i stupile u kršćansku službu (Matej 24:14).
Kad su ta dva mlada Istraživača Biblije došla u baptističku crkvu u našem selu Ortelecu, George Romocean je, mada je imao samo 18 godina, vodio bogoslužje, nastojeći objasniti značenje retka Rimljanima 12:1. Na koncu je jedan od mladih kolportera ustao i rekao: “Braćo, prijatelji, što nam apostol Pavao ovdje želi reći?”
Kad sam ga čula kako govori, oduševila sam se! Mislila sam: ‘Mora da ovi ljudi znaju objašnjavati Bibliju.’ No većina prisutnih je vikala: “Krivi proroci! Znamo mi tko ste!” Došlo je do pometnje. No onda je ustao Georgeov otac i rekao: “Smirite se, svi vi! Kakav je to duh — duh koji daje boca? Ako nam ovi ljudi imaju nešto reći, a vi ih ne želite saslušati, pozivam ih svojoj kući. Svatko tko želi doći je dobrodošao.”
Uzbuđena sam otrčala kući i ispričala majci što se dogodilo. Bila sam jedna od onih koji su prihvatili poziv u Romoceanovu kuću. Kako li sam se oduševila te večeri kad sam iz Biblije naučila da nema gorućeg pakla i kad sam u svojoj vlastitoj Bibliji na rumunjskom vidjela Božje ime, Jehova! Kolporteri su dogovorili da jedan Istraživač Biblije svake nedjelje dolazi u Romoceanovu kuću da bi nas poučavao. Sljedećeg ljeta, u dobi od 15 godina, krstila sam se, simbolizirajući time svoje predanje Jehovi.
S vremenom su gotovo cijele obitelji Prodan i Romocean prihvatile biblijsku istinu i predale svoj život Jehovi. To su učinili i mnogi drugi iz našeg sela, uključujući i mladi bračni par u čijoj je kući dotad bila baptistička crkva. Nakon toga su je pretvorili u mjesto na kojem su se Istraživači Biblije okupljali radi proučavanja. Biblijska istina brzo se proširila po obližnjim selima, i tako je do 1920. u Rumunjskoj bilo oko 1 800 objavitelja Kraljevstva!
Odlazak u Sjedinjene Države
Jedva smo čekali da mom ocu Peteru Prodanu kažemo što smo naučili. No, na naše iznenađenje, prije nego što smo mu uspjeli pisati, primili smo njegovo pismo u kojem nam je napisao da je postao kršteni Jehovin sluga. Proučavao je s Istraživačima Biblije u Akronu (Ohio) i želio je da svi dođemo k njemu u Sjedinjene Države. Međutim, majka nije htjela napustiti Rumunjsku. I tako sam 1921. došla k ocu u Akron, plativši put novcem koji mi je poslao. George Romocean i njegov brat već su prethodne godine emigrirali u Sjedinjene Države.
Kad sam brodom stigla na Ellis Island (New York), referent za useljavanje nije znao ekvivalent na engleskom za moje ime, Aurelia, pa je rekao: “Zvat ćeš se Goldie.” Otada se tako zovem. Nedugo nakon toga, 1. svibnja 1921, udala sam se za Georgea Romoceana. Otprilike godinu dana nakon toga, otac se vratio u Rumunjsku, a 1925. doveo je u Akron moju mlađu sestru, Mary. Poslije se vratio u Rumunjsku da bi bio s majkom i ostalom obitelji.
Prve godine naše službe u Sjedinjenim Državama
George je bio veoma lojalan, odani sluga Jehove. Od 1922. do 1932. bili smo blagoslovljeni s četiri krasne kćerke — Esther, Anne, Goldie Elizabeth i Irene. U Akronu je osnovana rumunjska skupština, a u početku su se sastanci održavali u našem domu. S vremenom je našu skupštinu počeo svakih šest mjeseci posjećivati i ostajati s njome neko vrijeme predstavnik iz svjetske centrale Istraživača Biblije u Brooklynu (New York).
Mnogo puta smo cijelu nedjelju proveli u propovijedanju. Spakirali bismo torbe s knjigama i užinu, smjestili djevojčice u naš Ford T i cijeli dan proveli propovijedajući na seoskom području. A uvečer bismo prisustvovali Studiju Kule stražare. Naše su djevojčice zavoljele propovijedanje. Godine 1931. bila sam prisutna u Columbusu (Ohio), kad su Istraživači Biblije prihvatili karakteristično ime — Jehovini svjedoci.
Dobila sam potreban ukor
Nekoliko godina kasnije razljutila sam se na Josepha F. Rutherforda, tadašnjeg predsjednika Watch Tower Bible and Tract Societya. Jedan novi Svjedok smatrao je da je brat Rutherford nepravedno postupio prema njemu, tako što ga nije saslušao. Smatrala sam da je brat Rutherford loše postupio. A onda su nas jedne nedjelje posjetili moja sestra Mary i njen suprug Dan Pestrui. Nakon večere Dan je rekao: “Vrijeme je da se spremimo za sastanak.”
“Mi više ne idemo na sastanke”, nato sam rekla. “Ljuti smo na brata Rutherforda.”
Dan je prekrižio ruke na leđima i stao hodati amo-tamo, a zatim je rekao: “Jesi li poznavala brata Rutherforda kad si se krstila?”
“Naravno da nisam”, odgovorila sam. “Znaš da sam se krstila u Rumunjskoj.”
“Zašto si se krstila?” upitao je.
“Zato što sam saznala da je Jehova pravi Bog i zato što sam željela posvetiti svoj život njegovoj službi”, odgovorila sam.
“Nikad to nemoj zaboraviti!” uzvratio mi je. “Što bi bilo da brat Rutherford napusti istinu, zar bi je i ti napustila?”
“Ne bih, nikada!” rekla sam. To me osvijestilo, i rekla sam: “Svi se spremite za sastanak.” I otad nismo prestali posjećivati sastanke. Kako sam samo zahvalna Jehovi za ukor koji mi je iz ljubavi dao moj šogor!
Prebroditi ekonomsku krizu
Za trajanja ekonomske krize u 1930-ima, vladala su teška vremena. Jednog je dana George došao kući s posla veoma potišten, i rekao mi da je ostao bez posla u tvornici gume. “Ništa se ti ne brini”, rekla sam mu, “na nebu imamo bogatog Oca, koji nas neće napustiti.”
Istog dana George je sreo prijatelja koji je nosio veliku košaru gljiva. Budući da je saznao gdje je prijatelj nabrao gljive, došao je kući s velikom hrpom gljiva. A zatim je naša posljednja tri dolara potrošio na kupnju košarica. “Kako si to mogao učiniti”, upitala sam ga, “kad moramo djevojčicama kupiti mlijeko?”
“Ne brini se”, odgovorio je, “samo radi ono što ti kažem.” Sljedećih nekoliko tjedana, u našoj je kući radila prava mala tvornica za čišćenje i pakiranje gljiva. Prodavali smo ih boljim restoranima i donosili kući 30 do 40 dolara dnevno, što je tada za nas bila velika svota. Vlasnik imanja koji nam je dopustio da beremo gljive po njegovom pašnjaku rekao je da tu živi već 25 godina, ali da nikad nije vidio toliko mnogo gljiva. Nije prošlo puno vremena, a tvornica gume pozvala je Georgea nazad na posao.
Sačuvali smo vjeru
Godine 1943. preselili smo se u Los Angeles (Kalifornija), a četiri godine kasnije nastanili smo se u Elsinoreu. Tamo smo otvorili trgovinu za prodaju mješovite robe, a cijela se obitelj izmjenjivala radeći u njoj. U to je vrijeme Elsinore bio tek mjesto s oko 2 000 ljudi, a na kršćanske smo sastanke morali putovati 30 kilometara u drugo mjesto. Kako smo samo bili sretni kad je 1950. u Elsinoreu osnovana mala skupština! Sada u istom području ima 13 skupština.
Godine 1950. naša kćerka Goldie Elizabeth (koju većinom znaju po nadimku Beth) završila je Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower u South Lansingu (New York), pa je poslana kao misionarka u Venezuelu. Godine 1955. naša najmlađa kćerka Irene obradovala se kad su njenog supruga pozvali u putujuću, pokrajinsku, službu. A 1961. su, nakon što su pohađali Školu službe za Kraljevstvo u South Lansingu (New York), poslani za Tajland. Ponekad su mi kćerke toliko nedostajale da sam se rasplakala, no onda sam sama sebi rekla: ‘To je ono što sam željela da rade.’ Zato sam dohvatila torbu s literaturom i otišla u propovijedanje. Uvijek sam se kući vraćala sretna.
Godine 1966. moj dragi suprug George doživio je moždani udar. Beth, koja se zbog zdravstvenih problema vratila iz Venezuele, pomagala mi je da se brinem za njega. George je umro sljedeće godine, a mene je tješilo to što je ostao vjeran Jehovi i primio svoju nebesku nagradu. Nakon toga Beth je otišla u Španjolsku, gdje je bila veća potreba za propovjednicima Kraljevstva. Moja najstarija kćerka, Esther, oboljela je od raka i umrla je 1977, a 1984. Anne je umrla od leukemije. Obje su vjerno služile Jehovi cijeli svoj život.
Do smrti Anne, Beth i Irene su se vratile sa svojih inozemnih propovjedničkih područja. Pomagale su u brizi oko svojih sestara, i svi smo bili duboko ožalošćeni. Nakon nekog vremena, rekla sam svojim kćerima: “Sad je dosta! Mi tješimo druge dragocjenim biblijskim obećanjima. Sada moramo sebi omogućiti utjehu. Sotona nas želi lišiti radosti u služenju Jehovi, ali mu to ne smijemo dopustiti.”
Naša vjerna obitelj u Rumunjskoj
Moja sestra Mary i ja krenule smo 1970. na taj nezaboravan put u posjet svojoj obitelji u Rumunjskoj. Jedna od naših sestara je umrla, no posjetile smo svog brata Johna i sestru Lodovicu, koji su još uvijek živjeli u selu Ortelecu. Otac i majka su umrli još prije našeg posjeta, ostavši vjerni Jehovi. Mnogi su nam govorili da je otac bio stup skupštine. Danas su čak i neki njegovi praunuci Svjedoci u Rumunjskoj. Posjetili smo i mnoge rođake s muževljeve strane obitelji koji su ostali čvrsti u biblijskoj istini.
Godine 1970. Rumunjska je bila pod okrutnim komunističkim režimom Nicolaea Ceauşescua, a Jehovine se Svjedoke okrutno progonilo. Sin mog brata Johna, Flore, a i neki drugi moji rođaci, proveli su mnogo godina u koncentracionim logorima zbog svoje kršćanske vjere, a tako je bilo i s nećakom mog muža Gáborom Romoceanom. Nije nikakvo čudo da su naša rumunjska braća, nakon što su nam dala poštu da je isporučimo u centralu Jehovinih svjedoka u New Yorku, rekla da neće mirno spavati dok ne čuju da smo sigurno napustile zemlju!
Kad smo shvatile da su nam vize istekle, otišle smo u ured državne uprave u Ortelecu. Bio je petak poslijepodne, a radio je samo jedan referent. Kad je saznao kod koga smo u posjeti i da je naš nećak bio u koncentracionom logoru, rekao je: “Gospođe, odlazite odavde!”
Nato je moja sestra rekla: “Ali danas ne vozi nijedan vlak.”
“To nije važno”, urgirao je. “Idite autobusom. Idite vlakom. Idite taksijem. Pješačite. Samo odlazite odavde što brže možete!”
Samo što smo krenule, pozvali su nas nazad i rekli da nenajavljeni vojni vlak prolazi kroz mjesto u 18.00 sati. Kakvo li je to bilo djelo providnosti! Na putničkom bi vlaku više puta pregledavali naše papire, ali kako je ovaj vlak vozio vojno osoblje, a mi smo bile jedini civili u njemu, nitko nas nije tražio pasoše. Možda su mislili da smo bake oficira.
Sljedećeg smo jutra došle u Temišvar, gdje smo uz pomoć prijatelja našeg rođaka uspjele dobiti vize. Idućeg smo dana otišle iz zemlje. Vratile smo se kući s mnogo dragih i nezaboravnih uspomena na svoju lojalnu kršćansku braću i sestre u Rumunjskoj.
U godinama nakon naše posjete samo smo tu i tamo dobivali informacije o propovjedničkoj aktivnosti iza željezne zavjese. Ipak, bili smo uvjereni da će naša kršćanska braća i sestre ostati lojalni našem Bogu — što god da ih snašlo. A baš je tako i bilo! Kako smo samo bili radosni kad smo u travnju 1990. saznali da su Jehovini svjedoci u Rumunjskoj zakonski priznati kao vjerska organizacija! Sljedećeg su nas ljeta oduševili izvještaji o kongresima održanim u Rumunjskoj. Kako i ne bi kad im je u osam gradova prisustvovalo preko 34 000 ljudi, a 2 260 se krstilo! Sada u Rumunjskoj u propovjedničkom djelu sudjeluje više od 35 000 ljudi, a prošle su godine 86 034 osobe prisustvovale Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti.
Istina mi je još uvijek dragocjena
Na nekoliko godina sam prestala uzimati simbole na Spomen-svečanosti. Promatrala sam vrlo sposobnu braću koja nisu uzimala simbole, pa sam razmišljala: ‘Zašto bi Jehova meni udijelio prednost da budem sunasljednica s njegovim Sinom na nebu kad su drugi tako sposobni govornici?’ No kad nisam uzimala simbole, bila sam jako nemirna. Činilo mi se kao da odbacujem nešto. Nakon mnogo proučavanja i usrdnih molitvi, ponovo sam počela uzimati simbole. Mir i radost su mi se vratili, i otada ih nikad nisam izgubila.
Iako više ne vidim čitati, svaki dan slušam Bibliju te časopise Kulu stražaru i Probudite se! na kasetama. Još uvijek idem u službu propovijedanja. Obično dam između 60 i 100 časopisa mjesečno, a prošlog sam travnja za vrijeme posebne akcije s časopisom Probudite se! podijelila 323 časopisa. Uz pomoć koju mi pružaju kćerke, također uspijevam sudjelovati u programu Teokratske škole propovijedanja. Sretna sam što i dalje mogu ohrabrivati druge. Skoro svi u Dvorani Kraljevstva zovu me Baka.
Kad se osvrnem na gotovo 79 godina predane službe Jehovi, zahvaljujem mu svaki dan što mi je dopustio da upoznam njegovu dragocjenu istinu i da svoj život provedem u njegovoj službi. Tako sam zahvalna što sam doživjela ispunjenje divnih biblijskih proročanstava kojima je prorečeno prikupljanje Božjih osoba nalik ovcama u ovim posljednjim danima (Izaija 60:22; Zaharija 8:23).
[Slika na stranici 23]
Moja sestra Mary i moj otac (stoje), ja, George i naše kćerke Esther i Anne
[Slika na stranici 24]
S kćerkama Beth i Irene te s Ireninim suprugom i njihova dva sina, koji svi vjerno služe Jehovi