Nahmanid — je li osporio kršćanstvo?

SREDNJI vijek. Na što te podsjeća? Križarske ratove? Inkviziciju? Mučenje? Iako to nije period koji obično povezujemo s otvorenim vjerskim raspravama, tijekom tog vremena, godine 1263, zbila se jedna od najneobičnijih židovsko-kršćanskih debata u evropskoj povijesti. Tko je bio u to uključen? Koja su sporna pitanja izniknula? Kako nam to može danas pomoći da prepoznamo pravu religiju?

Što je pokrenulo debatu?

Tijekom srednjeg vijeka, Rimokatolička crkva predstavljala je sebe kao pravu religiju. Međutim, židovski se narod nikad nije bio odrekao tvrdnje da je on Božji odabrani narod. Nemoć Crkve da uvjeri Židove u potrebu obraćenja dovodila je do frustracije te često do nasilja i progonstva. Tijekom križarskih ratova deseci tisuća Židova bili su masakrirani ili pak spaljeni na lomači kad im se pružio izbor između krštenja i smrti. U mnogim je zemljama antisemitizam koji je poticala Crkva bio uobičajena pojava.

Ipak, u 12. i 13. stoljeću drugačiji je duh prevladavao u katoličkoj Španjolskoj. Židovima je bila dozvoljena vjerska sloboda — dokle god nisu napadali kršćansku vjeru — te su čak zauzimali važne položaje na kraljevom dvoru. Ali nakon otprilike stoljeća uživanja takve naklonosti, dominikanski svećenici poduzeli su korake da oslabe židovski utjecaj u društvu te da obrate Židove na katolicizam. Na kralja Jakova I Aragonskog dominikanci su izvršili pritisak da organizira jednu službenu debatu, čija je svrha bila da se dokaže inferiornost židovskog stava te potreba da se svi Židovi obrate.

Nije to bila prva židovsko-kršćanska debata. Godine 1240. jedna se službena rasprava održala u Parizu (Francuska). Njena glavna svrha bila je da se sudi Talmudu, knjizi koja je Židovima sveta. Međutim, židovskim se sudionicima nije dozvoljavala gotovo nikakva sloboda govora. Nakon što se Crkva proglasila pobjednikom u ovoj raspravi, primjerci Talmuda bili su u velikim količinama spaljeni na gradskim trgovima.

Ali tolerantniji duh kralja Jakova I Aragonskog nije dozvoljavao ovakvu farsu od suđenja. Uviđajući to, dominikanci su pokušali s drugačijim pristupom. Kao što se Hyam Maccoby izrazio u svojoj knjizi Judaism on Trial, pozvali su Židove na debatu, “koristeći se radije ljubaznošću i uvjeravanjem kao maskom nego osudom kao u Parizu”. Dominikanci su za svog glavnog predstavnika imenovali Pabla Christiania, Židova koji se bio obratio na katolicizam i postao dominikanski svećenik. Koristeći se znanjem Pabla Christiania o talmudskim i rabinskim spisima, dominikanci su bili sigurni da mogu dokazati da je ispravno ono što su oni zastupali.

Zašto Nahmanid?

Samo je jedna ličnost u Španjolskoj u duhovnom pogledu bila dorasla tome da predstavlja židovsku stranu u toj debati — Mojsije ben Nahman, ili Nahmanid.a Rođen negdje 1194. u gradu Geroni, Nahmanid se već u svojim tinejdžerskim godinama isticao kao poznavalac Biblije i Talmuda. Do svoje je 30. godine već bio napisao komentare za skoro cijeli Talmud i uskoro je postao najistaknutiji zagovornik u pomirivanju kontroverzije oko Majmonidesovih napisa koji su prijetili da razdijele židovsku zajednicu.b Nahmanida se smatra najvećim židovskim biblijskim i talmudskim učenjakom svoje generacije, ispred kojeg je jedino možda Majmonides po svom utjecaju na judaizam tijekom tog perioda.

Nahmanid je vršio snažan utjecaj na židovsku zajednicu u Kataloniji, a čak se i kralj Jakov I savjetovao s njim u vezi s raznim državnim stvarima. Njegovu sposobnost oštroumnog razmišljanja cijenili su i Židovi i ne-Židovi. Da bi uspješno ponizili Židove, dominikanci su shvatili da bi on kao njihov najistaknutiji rabin trebao biti taj koji će voditi debatu.

Nahmanid je oklijevao da pristane na tu debatu, uviđajući da dominikanci nemaju namjeru da budu nepristrani. On je trebao odgovarati na pitanja, ali nije mogao postaviti nikakvo pitanje. Međutim, pristao je na kraljev zahtjev, moleći da mu se dozvoli da slobodno govori kad bude odgovarao. Kralj Jakov I pristao je na tu molbu. Takva dozvola da relativno slobodno govori bila je bez presedana i više se nikad nije ponovila tijekom srednjeg vijeka, što jasno pokazuje koliko je kralj visoko cijenio Nahmanida. Ipak, Nahmanid je bio oprezan. Ukoliko bi ga smatrali suviše neprijateljski nastrojenim u toj debati, to bi imalo katastrofalne posljedice i za njega i za židovsku zajednicu. Nasilje je moglo provaliti u bilo kojem trenutku.

Nahmanid protiv Pabla Christiania

Glavno mjesto održavanja debate bila je kraljeva palača u Barceloni. Održana su četiri sastanka — 20, 23, 26. i 27. srpnja 1263. godine. Kralj je osobno predsjedao svakim sastankom, a na njima su prisustvovali i razni crkveni i državni dostojanstvenici, kao i Židovi mjesne židovske zajednice.

Za Crkvu ishod te debate nikad nije bio u pitanju. U svom službenom izvještaju dominikanci su naveli da svrha te debate ‘nije bila da bi se preispitivalo vjeru kao da je ona predmet sumnje, već da bi se uklonile greške Židova i uništila čvrsta vjera mnogih Židova’.

Iako je imao skoro 70 godina, Nahmanid je pokazao sposobnost jasnog razmišljanja, težeći da ograniči raspravu samo na glavne sporne stvari. Počeo je sljedećim riječima: “[Prethodne] rasprave između ne-Židova i Židova odnosile su se na mnoge aspekte vjerskih običaja o kojima ne ovisi temeljno načelo vjere. Međutim, na ovom kraljevskom sudu, želio bih debatirati samo o stvarima kojima je uvjetovana čitava kontroverzija.” Tada su se složili da će teme biti ograničene na to je li Mesija već došao, je li bio Bog ili čovjek te da li Židovi ili kršćani posjeduju pravi zakon.

U svojoj uvodnoj argumentaciji, Pablo Christiani je izjavio da će on iz Talmuda dokazati da je Mesija već došao. Nahmanid je uzvratio upitavši zašto rabini koji su prihvatili Talmud nisu prihvatili Isusa, ukoliko je to istina? Umjesto da usredotoči svoje argumente na jasne biblijske dokaze, Christiani se uvijek iznova pozivao na nejasne rabinske odlomke kako bi učvrstio svoje argumente. Dio po dio Nahmanid je osporio te odlomke, pokazujući da ih se citiralo izvan konteksta. Bilo je logično da se Nahmanid isticao kao onaj koji je kompetentniji u debatiranju o ovim spisima koje je cijeli život proučavao. Čak i kad se Christiani pozivao na Pisma, njegova argumentacija isticala je stvari koje je bilo lako pobiti.

Iako je jedino mogao odgovarati na pitanja, Nahmanid je bio u stanju iznijeti snažnu argumentaciju kojom je pokazao zašto je položaj Katoličke crkve bio neprihvatljiv i za Židove i za druge razumne ljude. S obzirom na doktrinu o Trojstvu, izjavio je sljedeće: “Razum bilo kojem Židovu ili bilo kojem čovjeku neće dozvoliti da vjeruje da bi Stvoritelj neba i Zemlje (...) izišao iz maternice jedne Židovke (...) i kasnije [bio] predan u ruke svojih neprijatelja, koji su (...) ga ubili.” Nahmanid je jezgrovito izjavio: “Ono što vi vjerujete — a to je temelj vaše vjere — nije prihvatljivo onome koji [razumski] razmišlja.”

Ističući nedosljednost koja je sve do današnjeg dana spriječila mnoge Židove da uopće i razmotre mogućnost toga da je Isus Mesija, Nahmanid je naglasio ekstremnu krivnju Crkve za krv. Rekao je: “Prorok navodi da će u vrijeme Mesije (...) oni prekovati svoje mačeve u plugove, a svoja koplja u srpove; narod više neće dizati mača protiv naroda niti će se više učiti ratovanju. Od vremena Nazarena pa sve dosad, cijeli je svijet ispunjen nasiljem i pljačkom. [Doista], kršćani prolijevaju više krvi nego sve ostale nacije te također žive nemoralnim životom. Kako bi to samo bilo teško za vas, moj gospodare kralju, i za ove vaše vitezove ako se više ne bi učili ratovanju!” (Izaija 2:4, St).

Nakon četvrtog sastanka, kralj je okončao debatu. Rekao je Nahmanidu: “Još nikad nisam vidio čovjeka koji je bio uključen u tako besmislenu raspravu kao što ste to vi bili.” Držeći se svog obećanja, jamčeći slobodu govora i zaštitu Nahmanidu, kralj Jakov I Aragonski poslao ga je kući, s poklonom od 300 dinara. Na zahtjev biskupa Gerone, Nahmanid je sastavio zapisnik o toj debati.

Budući da su izjavljivali da će sigurno pobijediti, dominikanci su bili očigledno uznemireni. Kasnije su optužili Nahmanida za hulu na Crkvu, koristeći njegov zapisnik o debati kao dokaz. Nezadovoljni kraljevim postupanjem prema Nahmanidu, dominikanci su se obratili papi Klementu IV. Iako je imao više od 70 godina, Nahmanid je bio protjeran iz Španjolske.c

Gdje se nalazi istina?

Je li argument ijedne strane pomogao u prepoznavanju prave religije? Iako je svaka istaknula pogreške one druge, nijedna strana nije prezentirala jasnu poruku istine. Ono što je Nahmanid tako vješto osporio nije bilo pravo kršćanstvo, već prije doktrine čiji je tvorac čovjek, kao što je nauka o Trojstvu, koju je izmislilo nazovikršćanstvo u stoljećima nakon Isusa. Nemoralno vladanje nazovikršćanstva i veliko krvoproliće, koje je tako odvažno istaknuo Nahmanid, također su neporecivi dio zabilježene povijesti.

Nije teško razumjeti zašto, pod ovakvim okolnostima, Nahmanid i drugi Židovi nisu mogli biti impresionirani argumentima u korist kršćanstva. Osim toga, argumenti Pabla Christiania temeljili su se, ne na jasnim dokazima iz Hebrejskih pisama, već na krivo primijenjenim rabinskim izvorima.

Ne, Nahmanid nije osporio pravo kršćanstvo. Do njegovog vremena jasno svjetlo Isusovih učenja i dokaza njegovog mesijanstva već su bila zamračila kriva tumačenja. Isus i apostoli su ustvari i prorekli pojavu takvih otpadničkih učenja (Matej 7:21-23; 13:24-30, 37-43; 1. Timoteju 4:1-3; 2. Petrova 2:1, 2).

Međutim, pravu se religiju danas može jasno prepoznati. Isus je u vezi sa svojim sljedbenicima rekao sljedeće: “Po rodovima njihovijem poznaćete ih. (...) Tako svako drvo dobro rodove dobre radja, a zlo drvo rodove zle radja” (Matej 7:16, 17). Pozivamo te da otkriješ njihov identitet. Neka ti Jehovini svjedoci pomognu da poduzmeš jedno objektivno istraživanje biblijskih dokaza. Na taj ćeš način naučiti pravi smisao svih Božjih obećanja koja se odnose na Mesiju i njegovu vladavinu.

[Bilješke]

[Slika na stranici 20]

Nahmanid je branio svoje gledište u Barceloni

[Zahvala na stranici 19]

Ilustracije na stranicama 19-20: Reprodukcije iz djela Illustrirte Pracht - Bibel/Heilige Schrift des Alten und Neuen Testaments, nach der deutschen Uebersetzung D. Martin Luther’s