Doprijeti do još više ljudi s dobrom viješću
RAZMIŠLJAJUĆI o ljudima u svojoj zemlji, shvatila sam da mnogi Jehovine svjedoke znaju samo putem sredstava javnog informiranja. S tim bi ljudima trebalo stupiti u kontakt, razmišljala sam, kako bi i oni mogli saznati tko su Jehovini svjedoci i što oni zapravo vjeruju. No kako bih ja mogla pomoći u tom pogledu? Mudro vodstvo i prijedloge pružio mi je moj suprug, koji je kršćanski starješina.
Ključnu smo misao pronašli u članku “Časopisi koji pružaju praktičnu utjehu” iz izdanja časopisa Probudite se! od 8. siječnja 1995. S obzirom na aktivnost jedne Svjedokinje, članak kaže: “Učinila si je navikom sakupljati starije primjerke određenih brojeva časopisa Probudite se! koji su se drugim Svjedocima nagomilali kod kuće. Zatim je posjetila ustanove za koje je smatrala da bi mogle pokazati posebno zanimanje za neke teme.”
Uskoro sam uz pomoć svog supruga sakupila nekoliko stotina primjeraka časopisa. Iz njih sam mogla izabrati niz tema prikladnih za ljude s kojima ću pokušati stupiti u kontakt.
Koristeći telefonske imenike i druge javne podatke, sastavila sam popis bolnica, omladinskih prenoćišta i staračkih domova. Također sam popisala pogrebnike, školske direktore i savjetnike, mrtvozornike te službenike u zatvorima i na sudovima. Moj popis je obuhvatio direktore institucija za liječenje ovisnika o alkoholu i drogi, društva za zaštitu okoliša, udruženja za invalide i žrtve rata te za ispitivanje hrane. Nisam previdjela ni direktore ureda za socijalnu skrb, za socijalne službe i za obitelj.
Što bih trebala reći?
Prilikom vršenja posjeta najprije sam se jasno predstavila. Zatim sam spomenula da će moj posjet trajati samo nekoliko minuta.
Kad bih došla do nadležne osobe, rekla bih: “Ja sam Jehovin svjedok. Međutim, nisam došla da bih s vama razgovarala o religiji zato što to ne bi bilo prikladno u toku radnog vremena.” Obično je atmosfera postala opuštenija. Zatim bih, prilagođavajući komentare situaciji, nastavila: “Posjetila sam vas iz dva razloga. Najprije želim izraziti svoje cijenjenje za posao koji obavlja vaša služba. Na koncu, to što netko troši svoje vrijeme i energiju za opće dobro ne bismo trebali smatrati kao nešto što je samo po sebi razumljivo. To svakako treba pohvaliti.” U većini je slučajeva osoba kojoj sam pristupila na taj način bila iznenađena.
Osoba se dosada najvjerojatnije pitala koji je drugi razlog mog dolaska. Nastavila bih: “Drugi razlog moje posjete jest taj što sam iz našeg časopisa Probudite se! koji se objavljuje diljem svijeta odabrala neke članke koji naročito govore o poslu kojim se vi bavite i o popratnim problemima. Sigurna sam da biste voljeli saznati kako jedan međunarodni časopis gleda na te probleme. Rado ću vam ostaviti ove primjerke.” Često su mi zahvalili na posjetu.
Iznenađujući i lijepi rezultati
Kad sam koristila ovaj pristup, mnogi su me ljubazno saslušali; od 17 osoba s kojima sam razgovarala samo me jedna odbila. Imala sam brojna iskustva koja su bila i iznenađujuća i lijepa.
Naprimjer, nakon četiri pokušaja i strpljivog čekanja, uspjela sam se sastati s okružnim školskim inspektorom. On je vrlo zaposlen čovjek. Pa ipak, bio je vrlo ljubazan i razgovarao je sa mnom neko vrijeme. Na mom je odlasku rekao: “Puno vam hvala što ste došli i sigurno ću pažljivo pročitati vašu literaturu.”
Jednom sam drugom prilikom otišla na okružni sud kako bih se sastala s glavnim sucem, čovjekom srednjih godina. Kad sam ušla u njegov ured, podigao je pogled sa svojih spisa poprilično iritiran.
“Uredovni su sati samo utorkom ujutro i tada ću vam dati sve potrebne informacije”, odgovorio je grubo.
“Oprostite što nisam došla u prikladno vrijeme”, brzo sam odgovorila i dodala, “naravno, rado ću opet doći u drugo vrijeme. No moj je posjet zapravo osobne prirode.”
Sada je sudac bio znatiželjan. Dosta prijaznijim tonom upitao me što želim. Ponovila sam da ću ponovno doći u utorak.
“Sjednite, molim vas”, inzistirao je na moje veliko iznenađenje. “Što želite?”
Uslijedio je živ razgovor i on se ispričao zato što je u početku, zbog puno posla, bio tako neljubazan.
“Znate li što mi se sviđa kod Jehovinih svjedoka?” upitao je sudac nakon nekog vremena. “Imaju dobro utvrđena načela od kojih ne odstupaju. Hitler je pokušao sve što je mogao, no Svjedoci ipak nisu išli u rat.”
Kad smo jedna sestra i ja ušle u jedan ured, sekretarice su nas prepoznale. Zatim je izvršna tajnica hladno rekla: “Predsjednik nikada ne prima stranke.”
“Ali nas će primiti”, odgovorila sam mirno, “zato što smo Jehovini svjedoci. Mi ne podnosimo molbu i naš posjet neće trajati više od tri minute.” U sebi sam se gorljivo molila: “O, Jehova, molim te da ovo ispadne dobro!”
Sekretarica je na rezerviran način odgovorila: “Onda u redu, pokušat ću.” Otišla je. Nakon skoro dvije minute, koje su meni izgledale kao vječnost, ponovno se pojavila zajedno s predsjednikom. Bez riječi nas je odveo do svog ureda, prolazeći kroz dvije druge sobe.
Kako je razgovor tekao postajao je sve ljubazniji. Rado je prihvatio odabrana izdanja časopisa Probudite se! koja smo mu ponudile. Zahvalile smo Jehovi što smo imale mogućnost dati dobro svjedočanstvo o svrsi našeg djela.
Osvrćući se na mnoga divna iskustva, počela sam potpunije shvaćati ono što je apostol Petar rekao: “Zaista vidim da Bog ne gleda ko je ko: nego u svakom narodu koji se boji njega i tvori pravdu mio je njemu” (Djela apostolska 10:34, 35). Božja je volja da se ljudima svakog porijekla, jezika ili društvenog sloja da prilika kako bi se upoznali s njegovim naumom za čovječanstvo i Zemlju. (Prilog suradnika.)