Zašto traže oprost?

IDEJA o tome da se crkve trebaju pokajati za svoje pogreške i reformirati se nije nova. Religijski rječnik Religioni e miti (Religije i mitovi) kaže da je prividna besprijekornost rane crkve fascinirala ljude tokom srednjeg vijeka te je mnoge potaknula da zahtijevaju religioznu reformu.

Godine 1523, nakon što je Martin Luther prekinuo sve veze s Rimom, papa Hadrijan VI namjeravao je zaliječiti razdor time što je nirnberškom saboru poslao sljedeću poruku: “Dobro znamo da su se tokom mnogo godina oko Svete stolice stvorile stvari koje zaslužuju gnušanje. (...) Uložit ćemo sav trud da bismo prije svega reformirali Rimsku kuriju u kojoj su, vjerojatno, sva ova zla imala svoj početak.” Međutim, to priznanje nije uspjelo zaliječiti raskol niti je uspjelo zaustaviti korupciju u papinskoj kuriji.

U nama bližem vremenu crkve su dobile kritike zbog šutnje u vezi s holokaustom. Usto ih se osuđuje zbog toga što svoje članove nisu odgovarale od sudjelovanja u ratovima. Godine 1941, dok je drugi svjetski rat bjesnio, svećenik po imenu Primo Mazzolari upitao je: “Zašto Rim nije oštro reagirao na slom katoličanstva kao što je crkva to nekada radila, i kao što po običaju i dalje radi, onda kada je riječ o manje opasnim doktrinama?” Doktrine koje su manje opasne od čega? Taj je svećenik govorio o ratobornom nacionalizmu koji je u to vrijeme razdirao civilizaciju.

Ipak, činjenica je da su religije sve donedavno krivicu priznavale samo u iznimnim slučajevima. Godine 1832. Grgur XVI je, kao odgovor nekima koji su Katoličku crkvu poticali da se ‘renovira’, rekao sljedeće: “Očito je apsurdno i uvredljivo predložiti nekakvu ‘restauraciju i renovaciju’ koja bi doprinijela [crkvinoj] sigurnosti i rastu, kao da se nju može smatrati podložnom manjkavostima.” A što reći o manjkavostima koje su bile preočite da bi ih se poreklo? Usvojene su različite strategije kako bi se za njih pronašlo izgovor. Naprimjer, neki teolozi smatraju da je Crkva istovremeno i sveta i grešna. Za samu instituciju kaže se da je sveta — da je Bog štiti od prijestupa. Ipak, njezini su članovi grešni. Dakle, kada se u ime Crkve počine zvjerstva, ne bi odgovornom trebalo smatrati samu instituciju nego pojedince koji se nalaze unutar Crkve. Zvuči li to logično? To ne zvuči baš tako rimokatoličkom teologu Hansu Küngu, koji je napisao: “Ne postoji savršena crkva koja se izdiže nad nesavršenim ljudima.” Objasnio je: “Ne postoji crkva koja nema grijeha za ispovjediti.”

Ekumenizam i moralni položaj

Možda se pitaš kakav je razvoj događaja doveo crkve do toga da sada traže oprost. Isprva su protestanti i pravoslavci priznali odgovornost za “podjele u prošlosti” među različitim denominacijama. Učinili su to na ekumenskoj konferenciji “Vjera i poredak”, koja je 1927. održana u Lausanni (Švicarska). S vremenom je Rimokatolička crkva slijedila njihov primjer. Osobito nakon Drugog vatikanskog koncila,a visoki su prelati, uključujući i pape, sve češće tražili oprost zbog podjela unutar crkava kršćanstva. Zašto? Očito žele postići veće jedinstvo među crkvama kršćanstva. Katolički povjesničar Nicolino Sarale izjavio je da u “‘mea culpa’ projektu” Ivana Pavla II postoji strategija, a to je ekumenizam.

Međutim, u to je uključeno više od samog ekumenizma. Neslavna povijest nazovikršćanstva danas je naširoko poznata. “Katolici ne mogu jednostavno izbrisati cijelu povijest”, kaže teolog Hans Urs von Balthasar. “Baš ta Crkva kojoj papa pripada činila je, ili je dozvolila da se čine, stvari koje danas ni u kom slučaju ne možemo opravdati.” Zato je papa imenovao jednu komisiju da “rasvijetli mračne stranice crkvine povijesti, tako da se (...) može tražiti oprost”. Dakle, daljnji razlog za crkvinu spremnost da se upusti u samokritiku očito je želja da ponovno zadobije svoj moralni položaj.

Slično tome, komentirajući zahtjev Crkve za oprostom, povjesničar Alberto Melloni piše: “Ustvari, ono što se ponekad traži jest pomilovanje od optužbi za odgovornost.” Da, izgleda da Katolička crkva pokušava olakšati teret grijeha iz prošlosti kako bi ponovno zadobila svoju težinu na sudu javnog mnijenja. Iskreno govoreći, doduše, mora se reći da izgleda kako je ona više zainteresirana za ostvarenje mira sa svijetom negoli s Bogom.

Takvo nas vladanje podsjeća na Saula, prvog izraelskog kralja (1. Samuelova 15:1-12). On je napravio jedan težak prijestup, a kad je to bilo razotkriveno, najprije se pokušao opravdati — pronaći izgovor za svoj prijestup — pred Samuelom, vjernim Božjim prorokom (1. Samuelova 15:13-21). Na koncu je kralj morao priznati Samuelu: “Zgriješio sam što sam prestupio zapovijest Gospodinovu” (1. Samuelova 15:24, 25). Da, priznao je svoju grešku. No daljnje riječi koje je uputio Samuelu otkrivaju što je u njegovim mislima bilo na najistaknutijem mjestu: “Zgriješio sam; ali mi sada učini čast pred starješinama naroda mojega i pred Izraelom” (1. Samuelova 15:30). Očito je da je Saul bio više zainteresiran za svoj položaj u Izraelu nego za pomirenje s Bogom. Taj stav nije doveo do toga da je Bog oprostio Saulu. Misliš li da će sličan stav crkava dovesti do toga da im Bog oprosti?

Ne slažu se svi

Ne slažu se svi s tim da crkve trebaju javno tražiti oprost. Naprimjer, izvjesnom je broju rimokatolika nelagodno kada njihov papa traži oprost zbog ropstva ili kada ponovno prima “heretike” poput Husa i Calvina. Prema vatikanskim izvorima, dokument koji je poslan kardinalima predlažući “ispitivanje savjesti” u vezi s poviješću prošlog milenija katolicizma naišao je na kritiku kardinala koji su prisustvovali konzistoriju održanom u lipnju 1994. Kada je papa unatoč tome želio sadržaj tog prijedloga uvrstiti u jednu encikliku, talijanski je kardinal Giacomo Biffi izdao jednu pastoralnu poruku u kojoj je potvrdio: “Crkva nema grijeha.” Ipak, priznao je: “Traženje oprosta za crkvine pogreške u proteklim stoljećima (...) može poslužiti da nas prikaže manje odbojnima.”

“Ispovijedanje grijeha jedna je od najkontroverznijih tema u Katoličkoj crkvi”, kaže vatikanski komentator Luigi Accattoli. “Ako papa prizna prijestupe koje su počinili misionari, postoje oni misionari koji će mu s punim pravom to zamjeriti.” Nadalje, jedan je rimokatolički novinar napisao: “Ako papa zaista ima tako užasno mišljenje o povijesti Crkve, teško je razumjeti kako sada može baš tu istu Crkvu predstavljati kao viteza za ‘ljudska prava’, ‘majku i učitelja’ koja je jedina u stanju voditi čovječanstvo prema uistinu svijetlom trećem mileniju.”

Biblija upozorava na vanjsku formu pokajanja koje nije motivirano ničim do nelagodom zbog toga što se nekoga uhvatilo da radi nešto loše. Takvo pokajanje rijetko vodi do dugoročne promjene kod onog tko se kaje. (Usporedi 2. Korinćanima 7:8-11.) Pokajanje koje vrijedi u Božjim očima popraćeno je ‘rodovima dostojnima pokajanja’ — odnosno dokazom koji pokazuje iskrenost pokajanja (Luka 3:8).

Biblija kaže da onaj tko se kaje i priznaje svoj grijeh mora napustiti krive postupke, prestati ih činiti (Priče Salamunove 28:13). Je li se to dogodilo? Pa, nakon što su Rimokatolička crkva i druge crkve priznale svoju krivnju, što se dogodilo u nedavnim građanskim sukobima u središnjoj Africi i u Istočnoj Evropi u koje su bile upletene velike mase “kršćana”? Jesu li crkve djelovale kao snaga za ostvarenje mira? Jesu li svi njihovi vođe jedinstveno govorili protiv zvjerstava koja su počinili njihovi članovi? Ne, nisu. Pa neki su svećenici čak i sudjelovali u pokolju!

Božanska presuda

Govoreći o papinom stalnom izricanju mea culpa, kardinal Biffi je podrugljivo upitao: “Ne bi li za sve nas bilo bolje da za grijehe počinjene u povijesti sačekamo sveopću presudu?” Pa, presuda čitavom čovječanstvu je neizbježna. Jehova Bog dobro zna sve što piše na mračnim stranicama povijesti religije. Vrlo će skoro on krivce pozvati na odgovornost (Otkrivenje 18:4-8). Je li u međuvremenu moguće pronaći oblik obožavanja koji je neokaljan krivnjom za krv, ubilačkom netolerancijom i ostalim zločinima za koje se ispričavaju crkve nazovikršćanstva? Da, moguće je.

Kako to možemo učiniti? Primjenjivanjem pravila koje je izrekao Isus Krist: “Po rodovima njihovijem poznaćete ih.” Povijesni zapisi, za koje bi neke religije voljele da ih se zaboravi, ne pomažu nam samo u identificiranju onih koje je Isus nazvao ‘lažnim prorocima’ nego i onih koji su donosili ‘dobre rodove’ (Matej 7:15-20). Tko su oni? Pozivamo te da to sam utvrdiš kroz proučavanje Biblije s Jehovinim svjedocima. Utvrdi tko danas zaista pokušava primjenjivati Božju Riječ umjesto da nastoji sačuvati utjecajan položaj u svijetu (Djela apostolska 17:11).

[Bilješka]

[Slika na stranici 5]

Crkve se ispričavaju zbog ovakvih zvjerstava

[Zahvala]

The Complete Encyclopedia of Illustration/J. G. Heck