Zašto vlada kriza povjerenja?
‘MOŽEŠ li danas uopće ikomu vjerovati?’ Možda si čuo neku frustriranu osobu kako postavlja to pitanje. Ili si možda i sam sebi postavio to pitanje kad si bio uznemiren zbog razvoja događaja u svom životu.
Nesumnjivo, diljem svijeta vlada nepovjerenje u institucije i u druge ljude. Često je ovo nepovjerenje opravdano. Da li itko doista očekuje od većine političara da će održati svoja predizborna obećanja? Jedno istraživanje provedeno 1990. među 1 000 studenata u Njemačkoj pokazalo je da je 16,5 posto njih bilo uvjereno da političari mogu riješiti svjetske probleme, dok ih je dvostruko više izrazilo snažne sumnje u to. Također je većina njih rekla da nema povjerenja u sposobnost političara da riješe probleme kao ni u njihovu spremnost da to učine.
U novinama Stuttgarter Nachrichten navodi se sljedeća pritužba: “Previše političara ima u vidu najprije svoje vlastite interese pa tek onda, eventualno, interese svojih birača.” Ljudi iz drugih zemalja slažu se s tim. U novinama The European rečeno je za jednu zemlju: “Cinizam mladih prema političarima ima osnove, a dijele ga i stariji.” U članku je stajalo da ‘biračko tijelo redovito skida političke stranke s njihove funkcije’. U novinama se dalje navodi: “Svatko tko provodi vrijeme među mladima [u toj zemlji] odmah će uočiti njihovo nepovjerenje i osjećaj da su prepušteni slučaju.” Pa ipak, bez povjerenja naroda, demokratska vlada može malo postići. Bivši predsjednik Sjedinjenih Država John F. Kennedy jednom je konstatirao: “Povjerenje naroda temelj je za uspješnu vladu.”
Što se tiče povjerenja u svijet financija, neočekivani ekonomski preokreti i osujećeni planovi tipa ‘brzo se obogati’ prouzročili su da su mnogi postali nepovjerljivi. Kad je u listopadu 1997. došlo do jakih fluktuacija na svjetskim burzama, u jednom se listu govorilo o ‘ogromnom i katkada nerazumnom nepovjerenju’ i o ‘zaraznom nepovjerenju’. U listu je stajalo i to da je “povjerenje [u jednoj azijskoj zemlji] toliko oslabljeno da je i sam opstanak režima izgleda u opasnosti”. Rezime svega bila je očita činjenica: “Ekonomije ovise o povjerenju.”
Ni religija ne ulijeva povjerenje. U njemačkom religioznom časopisu Christ in der Gegenwart sa žaljenjem se komentira: “Razina povjerenja naroda u Crkvu nastavlja opadati.” Između 1986. i 1992. broj Nijemaca koji imaju veliko ili barem donekle dobro povjerenje u crkvu opao je s 40 na 33 posto. Ustvari, u bivšoj Istočnoj Njemačkoj taj se broj spustio ispod 20 posto. Suprotno tome, broj ljudi koji imaju malo ili uopće nemaju povjerenja u crkvu porastao je s 56 na 66 posto u bivšoj Zapadnoj Njemačkoj i na 71 posto u bivšoj Istočnoj Njemačkoj.
Do očitog gubitka povjerenja nije došlo samo na području politike, financija i religije — tri potpornja ljudskog društva. Jedan je drugi primjer kriminalistička služba. Rupe u krivičnim zakonima, poteškoće u pravednom primjenjivanju zakona i sumnjive sudske odluke ozbiljno su uzdrmale povjerenje ljudi. Prema časopisu Time, “frustracije građana i policije dosegle su točku nepovjerenja u sistem koji stalno vraća opasne zločince na ulicu”. Zbog optužbi za korupciju i brutalnost policije, oslabilo je povjerenje i u policiju.
Što se tiče međunarodne politike, neuspjeli mirovni pregovori i prekršeni prekidi vatre jačaju nepovjerenje. Ambasador Sjedinjenih Država pri Ujedinjenim narodima, Bill Richardson, točno je označio glavni kamen spoticanja postizanju mira na Srednjem istoku, rekavši jasno: “Vlada nepovjerenje.”
U međuvremenu, na osobnijem planu, mnogi ljudi ne vjeruju niti bliskim rođacima i prijateljima, upravo onima kojima se ljudi obično obraćaju za razumijevanje i utjehu kad imaju probleme. To je vrlo slično situaciji koju je opisao hebrejski prorok Mihej: “Ne pouzdavajte se u bližnjega, ne vjerujte u prijatelja; pred onom koja s tobom dijeli postelju, pazi da usta ne otvoriš” (Mihej 7:5, St).
Znak vremena
Njemački psiholog Arthur Fischer nedavno je citiran kako kaže: “Povjerenje u društveni razvoj i u vlastitu budućnost zaista je drastično opalo na svim područjima. Mladi sumnjaju u to da im društvene ustanove mogu pomoći. Oni više nemaju nikakvo povjerenje u političke, religiozne ili bilo koje druge organizacije.” Ne čudi što sociolog Ulrich Beck govori o “kulturi sumnji” u dugogodišnje autoritete, ustanove i stručnjake.
U takvoj kulturi ljudi naginju tome da se povuku i da odbace svaki autoritet te da žive po osobnim mjerilima, donoseći odluke neovisno o savjetima ili uputama drugih. Neki od njih postaju previše sumnjičavi, možda čak i neobzirni, u ophođenju s drugima za koje smatraju da im više ne mogu vjerovati. Taj stav promiče nezdravu klimu, poput one koja je opisana u Bibliji: “U pošljednje dane nastati [će] vremena teška. Jer će ljudi postati samoživi, srebroljupci, hvališe, ponositi, hulnici, nepokorni roditeljima, neblagodarni, nepravedni, neljubavni, neprimirljivi, opadači, neuzdržnici, bijesni, ne dobroljubivi, izdajnici, nagli, naduveni, koji više mare za slasti nego za Boga, koji imaju obličje pobožnosti, a sile su se njezine odrekli” (2. Timoteju 3:1-5; Priče Salamunove 18:1, NW). Zaista, današnja kriza povjerenja znak je vremena, znak ‘posljednjih dana’.
Nemoguće je u potpunosti se radovati životu u svijetu koji pogađa kriza povjerenja i koji je pun ljudi sličnih prije navedenima. No da li je realno očekivati da će se stvari promijeniti? Može li se nadvladati današnja kriza povjerenja? Ako može, kako i kada će se to postići?