Bijeg Hugenotâ u slobodu
“Odredbom kralja i kraljice, (...) ovime objavljujemo da će svi francuski protestanti koji će potražiti svoje utočište u ovom našem Kraljevstvu i doći ovamo ne samo biti pod našom kraljevskom zaštitom (...) već ćemo učiniti sve što razumnim sredstvima i načinima možemo kako bismo im pružili podršku, pomoć i potporu (...) da bi im življenje i obitavanje u ovom Kraljevstvu bilo što ugodnije i lakše.”
TAKO glasi deklaracija koju su 1689. izdali Vilim i Marija, kralj i kraljica Engleske. No zašto su francuski protestanti, ili hugenoti, kako ih se nazivalo, morali potražiti utočište i zaštitu izvan Francuske? Zašto bi njihov bijeg iz Francuske prije nekih 300 godina trebao zanimati nas danas?
Evropa je u 16. stoljeću bila uzdrmana ratovima i sukobima povezanim s religijom. Francusku, u kojoj su se vodili vjerski ratovi (1562-1598) između katolika i protestanata, nije zaobišao taj metež. No, 1598. francuski je kralj Henrik IV potpisao edikt o toleranciji, Nanteski edikt, kojim je protestantskim hugenotima pružio izvjesnu mjeru vjerske slobode. U Evropi je takvo zakonsko priznavanje dviju religija bio jedinstven slučaj. Time su, za neko vrijeme, bili okončani vjerski ustanci koji su već više od 30 godina zadavali teške udarce Francuskoj u 16. stoljeću.
Iako je izdan s ciljem da bude “trajan i neopoziv”, Nanteski je edikt 1685. bio opozvan ediktom u Fontainebleauu. Francuski filozof Voltaire kasnije je taj opoziv opisao kao “jednu od velikih tragedija Francuske”. U relativno kratkom roku doveo je do toga da je oko 200 000 hugenota pobjeglo u druge zemlje. Međutim, njegove su posljedice bile još dublje. No zašto je došlo do toga da je prethodni edikt koji je išao u prilog vjerskoj toleranciji bio opozvan?
Protivljenje od samog početka
Iako je Nanteski edikt službeno bio na snazi gotovo 90 godina, jedna povjesničarka kaže da je već ionako “bio na umoru kada je ukinut 1685.” Doista, taj edikt nije počivao na čvrstim temeljima. Od samog početka doprinosio je odvijanju onoga što se opisuje kao “hladni rat” između katoličkog klera i religije koju su nazivali “R.P.R.” (takozvane reformirane religije). Od 1598. kada je izdan pa sve negdje do 1630. protivljenje Nanteskom ediktu vrtjelo se oko javnih rasprava između protestanata i katolika i oko izdavanja vjerskih književnih djela. Međutim, netolerancija je imala mnogo lica.
Nakon što je od 1621. do 1629. ratovala s protestantima, francuska ih je vlada pokušala primorati da uđu u katoličko stado služeći se nizom represivnih mjera. To je zlostavljanje postalo još žešće pod vladavinom Luja XIV, zvanog još i “Kralj-Sunce”. Njegova je politika progonstva dovela do opozivanja Nanteskog edikta.
Pooštrene mjere
U okviru pooštrenih mjera protestantima su se postepeno ukidala građanska prava. U periodu između 1657. i 1685. doneseno je, često na inicijativu klera, oko 300 zakonskih odredbi protiv hugenotâ. Te su odredbe pogađale sva područja njihovog života. Naprimjer, velik broj zanimanja, kao što su ona s područja medicine, prava, pa čak i porodiljstva, hugenotima je bio zabranjen. Što se tiče porodiljstva, jedna je povjesničarka to obrazložila: “Kako je uopće bilo moguće povjeriti svoj život jednom heretiku kojemu je cilj razoriti postojeće uređenje?”
Ugnjetavački se stisak 1677. još više stegnuo. Svaki hugenot kojeg bi se uhvatilo kako pokušava preobratiti nekog katolika morao je platiti globu u iznosu od tisuću francuskih funti. Novac iz državnih blagajni dobiven prikupljanjem pretjerano velikih poreza koristio se da bi se utjecalo na hugenote i navelo ih se da se preobrate. Godine 1675. katolički je kler kralju Luju XIV dao 4,5 milijuna francuskih funti, rekavši: “Sad moraš biti dosljedan do kraja u pokazivanju svoje zahvalnosti i upotrijebiti svoj autoritet kako bi u potpunosti iskorijenio herezu.” Ova strategija “potkupljivanja” obraćenika rezultirala je time da je za tri godine izvršeno oko 10 000 obraćenja na katolicizam.
Godine 1663. obraćenje na protestantizam proglašeno je protuzakonitim činom. Bila su na snazi i ograničenja s obzirom na to gdje su hugenoti mogli živjeti. Jedan primjer takvih ekstremnih mjera bilo je to da su djeca u dobi od sedam godina mogla protiv volje svojih roditelja postati katolici. Protestantski roditelji bili su obavezni financirati školovanje svoje djece kod isusovaca ili nekih drugih katoličkih učitelja.
Još jedno oružje za vršenje pritiska na hugenote bila je tajna organizacija Compagnie du Saint-Sacrement (Udruženje svetog sakramenta). Bila je to katolička organizacija za koju povjesničarka Janine Garrisson kaže da je predstavljala “ogromnu mrežu” koja je pokrivala čitavu Francusku. Prodrijevši u najviše društvene krugove, nije joj manjkalo niti financijskih sredstava niti obavještajnih podataka. Garrissonova objašnjava da se organizacija služila mnogim taktikama: “Od primoravanja do opstrukcije, od manipuliranja do prijetnji, Compagnie nije birala sredstva da bi oslabila protestantsku zajednicu.” Unatoč tome, većina hugenota ostala je u Francuskoj tijekom tog perioda progonstva. Povjesničarka Garrisson zapaža: “Teško je shvatiti zašto protestanti nisu u još većem broju napustili Kraljevstvo budući da se neprijateljski stav prema njima sve više pojačavao.” Međutim, bijeg u slobodu na koncu je ipak bio neizbježan.
Natrag na početak
Nakon mira u Nijmegenu (1678) i primirja u Ratisbonu (1684), kralj Luj XIV bio je oslobođen tereta vanjskog ratovanja. S druge strane Engleskog kanala, u Engleskoj, u veljači 1685. na položaj kralja došao je jedan katolik. Luj XIV bio je u poziciji iskoristiti ovu novonastalu situaciju. Nekoliko godina ranije katolički je kler u Francuskoj izdao četiri galikanska člana, kojima je ograničena papinska vlast. Papa Inocent XI tada je “francusku Crkvu smatrao gotovo šizmatikom”. Zbog toga je opozivanje Nanteskog edikta za Luja XIV moglo biti prilika da popravi svoju okaljanu reputaciju i obnovi normalne odnose s papom.
Kraljeva je politika prema protestantima postala napadno očita. Blage metode (nagovaranje i zakonske mjere), po svemu sudeći, nisu bile djelotvorne. S druge strane, prethodno uvedene dragonadea bile su uspješne. Stoga je 1685. Luj XIV potpisao edikt u Fontainebleauu, kojim je opozvao Nanteski edikt. Nasilno progonstvo koje je uslijedilo s tim opozivom dovelo je hugenote u situaciju još goru od one u kojoj su se nalazili prije Nanteskog edikta. Što su tada učinili?
Skrivati se, boriti ili pobjeći?
Neki su se hugenoti odlučili za obožavanje Boga u tajnosti. Budući da su njihova mjesta za sastajanje bila razorena, a njihovo bogoslužje zabranjeno, okrenuli su se ‘Crkvi pustinje’, ili ilegalnom obožavanju. Činili su to unatoč tome što su se ljudi koji su održavali takve sastanke izlagali riziku da budu osuđeni na smrt, u skladu sa zakonom koji je donesen u srpnju 1686. Neki su se hugenoti odrekli svoje vjere, misleći kako će se kasnije moći ponovno obratiti. Takvi su obraćenici prakticirali površni katolicizam kakav su oponašale kasnije generacije.
Vlada je nastojala osigurati provođenje obraćenja. Novi su obraćenici, da bi dobili posao, morali predočiti potvrdu o svojoj pripadnosti katoličanstvu s potpisom župnika, koji je vodio računa o njihovom posjećivanju crkve. Ako djeca nisu bila krštena i odgajana kao katolici, postojala je mogućnost da ih se odvoji od njihovih roditelja. U školama se promicala katolička izobrazba. Poduzeti su koraci da bi se načinila prokatolička vjerska književna djela namijenjena “narodu Knjige [Biblije]”, kako se nazivalo protestante. Vlada je tiskala preko milijun knjiga i otpremila ih u područja gdje je bio velik broj obraćenika. Mjere su bile toliko ekstremne da ako je netko tko je bio bolestan odbio katoličku posljednju pomast i nakon toga ozdravio, onda je bio doživotno osuđen na zatvor ili poslan na galiju. A kada je kasnije umro, njegovo je tijelo bilo naprosto bačeno kao da je smeće, a njegova imovina konfiscirana.
Neki su hugenoti pribjegli pružanju oružanog otpora. Godine 1702, u području Cévennes, ratoborni hugenoti, koji su bili poznati po svom vjerskom žaru, a nazivali su se camisardi, digli su ustanak. Kao odgovor na zasjede i noćne napade camisarda, vladine su trupe palile sela. Iako su se povremeni napadi hugenotâ kroz neko vrijeme nastavili, do 1710. moćna je vojska kralja Luja ugušila ustanke camisarda.
Još jedna reakcija hugenotâ bila je bijeg iz Francuske. To se emigriranje naziva prava dijaspora. Kada su otišli, hugenoti su većinom bili bez igdje ičega budući da je država zaplijenila svu njihovu imovinu, a Katolička je crkva dobila dio bogatstva. Stoga bježati nije bilo lako. Francuska je vlada hitro reagirala na ono što se odigravalo, pazeći na izlazne puteve i pretražujući brodove. Gusari su zarobljavali brodove koji su odlazili iz Francuske, jer su se davale nagrade za hvatanje bjegunaca. Hugenoti koje se uhvatilo u bijegu dobivali su teške kazne. Da stvar bude još gora, špijuni koji su radili unutar zajednica pokušavali su saznati imena onih koji su planirali pobjeći i rute njihovog bijega. Otimanje tuđih pisama, krivotvorenja i intrige postali su svakodnevica.
Dobrodošlica u utočištu
Bijeg hugenota iz Francuske i pružanje dobrodošlice u zemljama u koje su bježali bilo je poznato kao utočište. Hugenoti su pobjegli u Holandiju, Švicarsku, Njemačku i Englesku. Neki su kasnije otišli u Skandinaviju, Ameriku, Irsku, Zapadnu Indiju, Južnoafričku Republiku i Rusiju.
Izvjestan broj evropskih zemalja izdao je edikte kojima se hugenote poticalo na useljavanje. Neke od poticajnih olakšica koje su im se nudile bilo je besplatno državljanstvo, oslobađanje od poreza i besplatno članstvo u obrtničkim cehovima. Prema onome što navodi povjesničarka Elisabeth Labrousse, hugenoti su bili većinom “mladići, (...) poduzetni, odlučni podanici iznimnih moralnih vrijednosti”. Stoga je Francuska, na vrhuncu svoje moći, izgubila vješte radnike velikog broja zanata. Da, “imovina, bogatstvo i vještine” otišli su u inozemstvo. Kod pružanja utočišta hugenotima određenu ulogu imali su i vjerski i politički činioci. No kakve su bile dugoročne posljedice ovog iseljavanja?
Opoziv Nanteskog edikta i popratno progonstvo izazvali su negativne reakcije na međunarodnom planu. Vilim Oranski uspio je antifrancusko raspoloženje koje je vladalo okrenuti u svoju korist da bi postao vladar Nizozemske. Uz pomoć hugenotskih službenika postao je i kralj Velike Britanije, smijenivši katolika Jakova II. Povjesničar Philippe Joutard navodi da je “protestantska politika Luja XIV bila jedan od glavnih uzroka za svrgavanje Jakova II [i] formiranje Augsburške lige. (...) [Ti] događaji označavaju prekretnicu u povijesti Evrope i doveli su do toga da je francusku prevlast zamijenila engleska prevlast.”
Hugenoti su odigrali značajnu kulturnu ulogu u Evropi. Svoju su novostečenu slobodu koristili za stvaranje literature koja je pomogla u formiranju filozofije prosvjetiteljstva i ideja o toleranciji. Naprimjer, jedan je francuski protestant preveo djela engleskog filozofa Johna Lockea, propagirajući ideju o prirodnim pravima. Drugi su protestantski pisci isticali važnost slobode savjesti. Razvila se misao o tome da je poslušnost vladarima relativna i da se može odbiti ukoliko vladari prekrše sporazum koji postoji između njih i naroda. Stoga je, kako objašnjava povjesničar Charles Read, opoziv Nanteskog edikta bio “jedan od očitih faktora koji su vodili do francuske revolucije”.
Jesu li izvukli pouku?
Uzevši u obzir kontraefektni učinak progonstva i činjenicu da je država ostala bez toliko mnogo vrijednih ljudi, markiz De Vauban, vojni savjetnik kralja Luja XIV, poticao je kralja da obnovi Nanteski edikt, govoreći: “Obraćenje srca pripada jedino Bogu.” Zašto onda francuska država nije iz toga izvukla pouku i promijenila svoju odluku? Jedan od faktora koji su tome pridonijeli bilo je sasvim sigurno to što se kralj bojao da će time oslabiti državu. Pored toga, takve su okolnosti pogodovale promicanju katoličkog preporoda i vjerske netolerancije u Francuskoj u 17. stoljeću.
Zbivanja povezana s tim opozivom navela su neke da upitaju: “U kolikoj mjeri jedno društvo može dozvoljavati i tolerirati pluralizam?” Doista, kao što su povjesničari zapazili, čovjek ne može razmotriti povijesnu priču o hugenotima a da ga to ne navede da razmisli o “mehanizmima vlasti i njihovoj izopačenosti”. U današnjim društvima koja sve više postaju višerasna i vjerski raznolika, bijeg hugenotâ u slobodu predstavlja snažan podsjetnik na to što se događa kada politika koju promiče crkva dobije primat nad onim što je u najboljem interesu naroda.
[Bilješka]
a Vidi okvir na 28. stranici.
[Okvir na stranici 28]
Dragonade
Obraćenja putem nasilja
Neki su dragune smatrali “izvanrednim misionarima”. No, u redovima hugenota oni su izazivali paniku, a u nekim su se slučajevima čitava sela znala obratiti na katolicizam nakon što bi čula za njihov dolazak. No tko su bili ti draguni?
Draguni su bili vojnici naoružani do zuba koji su boravili u domovima hugenota s ciljem da zastraše domaćine. Kada su se draguni koristili s tim ciljem, taj se postupak nazivao dragonada. Da bi se otežao teret koji je stavljen na obitelji, broj vojnika koji su bili poslani u neku kuću bio je pretjeran s obzirom na financijska sredstva te obitelji. Draguni su bili ovlašteni da brutalno postupaju s članovima obitelji, dovode ih do stanja da više ne mogu spavati i uništavaju im imovinu. Ukoliko bi se domaćini odrekli protestantske vjere, draguni bi otišli.
Godine 1681. provodile su se dragonade radi postizanja obraćenja u Poitouu, u zapadnoj Francuskoj, koji je bio područje s visokom koncentracijom hugenota. Za nekoliko mjeseci obratilo se od 30 000 do 35 000 ljudi. Ista je metoda korištena 1685. u nekim drugim hugenotskim područjima. Za nekoliko mjeseci, od 300 000 do 400 000 protestanata odreklo se svoje vjere. Prema izvještaju povjesničara Jeana Quéniarta, uspjeh koji je postignut dragonadama “učinio je opoziv [Nanteskog edikta o toleranciji] neizbježnim, jer je to sada izgledalo moguće učiniti”.
[Zahvala]
© Cliché Bibliothèque Nationale de France, Pariz
[Slika na stranici 25]
Ova je deklaracija, izdana 1689, ponudila utočište francuskim protestantima koji su tražili pomoć zbog vjerskog ugnjetavanja
[Zahvala]
Uz dopuštenje The Huguenot Library, Huguenot Society of Great Britain and Ireland, London
[Slika na stranici 26]
Opoziv Nanteskog edikta, 1685. (Ovo je prva stranica opoziva)
[Zahvala]
Documents conservés au Centre Historique des Archives nationales à Paris
[Slika na stranici 26]
Mnoge su protestantske crkve bile razorene
[Zahvala]
© Cliché Bibliothèque Nationale de France, Pariz