Najviše mi je stalo da ugodim Jehovi
ISPRIČAO THEODOROS NEROS
Vrata moje ćelije naglo su se otvorila, i jedan oficir je povikao: “Tko je Neros?” Kad sam se predstavio, naredio je: “Ustani. Ideš na pogubljenje.” To se dogodilo 1952. u vojnom kampu u Korintu (Grčka). Zašto je moj život visio o koncu? Prije nego što to objasnim, dozvolite da vam ispričam nešto o svojoj prošlosti.
MOJ je otac negdje oko 1925. došao u kontakt s Istraživačima Biblije (kako su tada bili poznati Jehovini svjedoci). Kratko nakon toga postao je Istraživač Biblije i o svojim je vjerovanjima govorio braći i sestrama, pa je njih osmero, svi do jednoga, prihvatilo biblijsku istinu. To su učinili i njegovi roditelji. Nakon toga se oženio, a ja sam se rodio 1929. u Agrínionu (Grčka).
Kakva li su to strašna vremena bila za Grčku! Kao prvo, na vlasti je bio okrutni diktator, general Metaxas. Zatim je 1939. izbio drugi svjetski rat, a ubrzo nakon toga nacisti su okupirali zemlju. Bolest i glad širile su se posvuda. Nadute leševe odvozilo se u tačkama. Zlo u svijetu bilo je itekako očito, baš kao što je bila i potreba za Božjim Kraljevstvom.
Život predane službe
Kad se 20. kolovoza 1942. grupa nas braće okupila u okolici Soluna radi održavanja sastanka, naš predsjedavajući nadglednik pokazao je na britanske ratne zrakoplove koji su bombardirali grad i istaknuo kako smo mi zaštićeni jer smo poslušali opomenu da ‘ne ostavljamo skupštine svoje’ (Jevrejima 10:25). Tom smo se prilikom sastali na morskoj obali, a ja sam bio među kandidatima za krštenje. Kad smo izašli iz vode stali smo u red, a naša kršćanska braća i sestre otpjevali su pjesmu, kojom su nam čestitali na donesenoj odluci. Kakav li je to bio nezaboravan dan!
Kratko nakon toga, dok smo jedan dječak i ja posjećivali ljude u službi od kuće do kuće, uhapsio nas je jedan policajac i priveo u policijsku stanicu. Kako bi nam naglasili da smo za njih isto što i komunisti te da je naše djelo propovijedanja zabranjeno, istukli su nas i rekli: “Idioti, Jehova je isto što i Staljin!”
Tada je građanski rat već bjesnio u Grčkoj, a groznica antikomunističkog raspoloženja uzela je maha. Sljedećeg dana bili smo javno sprovedeni, prolazeći pored svojih domova poput kriminalaca, s lisicama na rukama. Ali to nisu bili jedini ispiti koje sam doživio.
Ispiti vjere u školi
Početkom 1944. još sam uvijek išao u školu, a Solun je i dalje bio pod nacističkom okupacijom. Jednog dana u školi mi je vjeroučitelj, grčki pravoslavni svećenik, rekao da će me ispitati na temelju lekcije koju smo tog dana učili. “On nije pravoslavne vjere”, rekla su druga djeca.
“Što je on?” pitao je učitelj.
“Ja sam Jehovin svjedok”, odgovorio sam.
“Vuk među ovcama”, povikao je te me potom zgrabio i ošamario.
‘Kako bi to bilo moguće’, pomislio sam, ‘da ovca ugrize vuka?’
Nekoliko dana kasnije, nas otprilike 350 sjedilo je za stolovima koji su bili postavljeni za ručak. Nadzornik je rekao: “Neros će se pomoliti.” Izgovorio sam takozvani ‘Očenaš’, molitvu koju je Isus naučio svoje sljedbenike, kao što je zapisano u Mateju 6:9-13. Nadzorniku se to nije svidjelo, pa me je upitao ljutito s mjesta gdje je sjedio za stolom: “Zašto si se tako pomolio?”
“Zato što sam Jehovin svjedok”, rekao sam. Nato me i on zgrabio i ošamario. Kasnije, tog istog dana, jedan me drugi učitelj pozvao u svoju kancelariju i rekao mi: “Bravo, Nerose, drži se čvrsto toga što vjeruješ i nemoj popustiti.” Te me je noći otac ohrabrio ovim riječima apostola Pavla: “Svi koji pobožno hoće da žive u Kr[i]stu Isusu, biće gonjeni” (2. Timoteju 3:12).
Kad sam završio srednju školu, morao sam odlučiti čime ću se u životu baviti. Zbog građanskih sukoba u Grčkoj, morao sam se suočiti i s ispitom kršćanske neutralnosti (Izaija 2:4; Matej 26:52). Na kraju sam zbog svog stava početkom 1952. bio osuđen na 20 godina zatvora, pošto sam odbio uzeti oružje za vrijeme tog teškog razdoblja u povijesti Grčke.
Moja kršćanska neutralnost na ispitu
Dok sam bio zatvoren u vojnim kampovima u Mesolóngionu i Korintu, imao sam priliku objasniti vojnim zapovjednicima da mi moja biblijski školovana savjest ne dozvoljava da postanem vojnik koji podržava političke ideje. “Ja sam već Isusov vojnik”, objasnio sam, ukazujući na 2. Timoteju 2:3. Kad sam bio potaknut da ponovo razmislim, rekao sam da svoju odluku nisam donio na brzinu, već nakon ozbiljnog razmatranja i u skladu sa svojim predanjem Bogu za vršenje njegove volje.
Zbog toga sam bio poslan na prisilan rad, gdje sam 20 dana dobivao hranu svaki drugi dan, a spavao sam na betonskom podu u ćeliji površine manje od dva kvadratna metra. A ovu sam ćeliju dijelio s još dva Svjedoka! Upravo u to vrijeme, dok sam se nalazio u korintskom kampu, pozvali su me iz ćelije da me odvedu na pogubljenje.
Dok smo išli prema mjestu pogubljenja, oficir me upitao: “Zar nećeš ništa reći?”
“Ne”, odgovorio sam.
“Zar nećeš pisati svojoj obitelji?”
“Ne”, ponovno sam odgovorio. “Oni su ionako svjesni da mogu biti pogubljen ovdje.”
Ušli smo u dvorište, i bilo mi je naređeno da stanem uza zid. I tada, umjesto da naredi vojnicima da pucaju, oficir je naredio: “Uvedite ga unutra.” Bilo je to lažno pogubljenje, čija je svrha bila ispitati moju postojanost.
Kasnije sam bio poslan na otok Makrónisos, gdje mi nije bilo dozvoljeno posjedovati nikakvu literaturu osim Biblije. Trinaest Svjedoka bilo je smješteno u jednoj malenoj kući, tako da su bili odvojeni od ostalih skoro 500 zatvorenika koji su bili kriminalci. Ipak, literaturu smo nekako uspijevali krišom dobiti. Naprimjer, jednog mi je dana netko poslao kutiju loukoúmie (omiljenog slatkiša). Službenici zaduženi za pregledavanje pošiljki tako su se polakomili za njom, da nisu primijetili časopis Kulu stražaru koji je bio sakriven ispod nje. “Vojnici su pojeli loukoúmiu, ali mi smo ‘pojeli’ Kulu stražaru!” rekao je jedan Svjedok.
Dobili smo i jedan primjerak tada tek nedavno objavljene knjige What Has Religion Done for Mankind? (Što je religija učinila za čovječanstvo?), pa ju je jedan Svjedok koji je znao engleski preveo u zatvoru. Zajednički smo proučavali Kulu stražaru, a sastanke smo održavali tajno. Na zatvor smo gledali kao na školu, kao mogućnost da ojačamo svoju duhovnost. Iznad svega, bili smo sretni jer smo znali da naš put besprijekornosti raduje Jehovu.
Zadnji zatvor u kojem sam bio zatočen bio je u Týrinthi na istoku Peloponeza. Tamo sam primijetio jednog stražara koji me pažljivo promatrao dok sam proučavao Bibliju s jednim zatvorenikom. Kako sam samo bio iznenađen kad sam, godinama kasnije, ponovo sreo tog stražara u Solunu! Tada je već bio Svjedok. Kasnije je jedan njegov sin bio poslan u zatvor, ali ne kao stražar, već kao zatvorenik. Dospio je u zatvor iz istog razloga kao i ja.
Nastavak aktivnosti nakon izlaska iz zatvora
Odslužio sam samo 3 od ukupno 20 godina, na koliko sam prvobitno bio osuđen. Nakon što sam izašao iz zatvora, odlučio sam živjeti u Ateni. No, uskoro sam obolio od upale porebrice, te sam bio prisiljen vratiti se u Solun. Ležao sam u krevetu dva mjeseca. Kasnije sam upoznao divnu djevojku po imenu Koula, s kojom sam se i vjenčao u prosincu 1959. Ona je 1962. počela služiti kao pionir, kako se zovu punovremeni propovjednici Jehovinih svjedoka. Tri godine kasnije bio sam u mogućnosti pridružiti joj se u pionirskoj službi.
U siječnju 1965. dodijeljen nam je zadatak pokrajinske službe, tako da smo posjećivali skupštine kako bismo ih duhovno jačali. Tog smo ljeta također imali prednost prisustvovati našem prvom velikom oblasnom kongresu, održanom u Beču (Austrija). Taj je kongres bio puno drugačiji od onih koje smo održavali u Grčkoj, gdje smo se morali sastajati tajno u šumi jer je naše djelo bilo zabranjeno. Krajem 1965. bili smo pozvani da služimo u podružnici Jehovinih svjedoka u Ateni. Međutim, zbog zdravstvenih problema nekih mojih rođaka, morali smo se 1967. vratiti u Solun.
Dok smo udovoljavali svojim obiteljskim odgovornostima, nastavili smo biti vrlo zaposleni u djelu evangeliziranja. Kad sam jednom prilikom razgovarao sa svojim rođakom Kostasom, opisao sam mu ljepotu Božje organizacije te ljubav, jedinstvo i poslušnost Bogu što vladaju u njoj. Rekao je: “To bi sve bilo jako lijepo, samo kad bi Bog postojao.” Prihvatio je moj poziv da ispita da li Bog postoji ili ne. Spomenuo sam da ćemo u kolovozu 1969. prisustvovati međunarodnom kongresu Jehovinih svjedoka u Nürnbergu (Njemačka). Upitao je da li bi on mogao poći s nama, a i njegov prijatelj Alekos, koji je također proučavao Bibliju s nama, želio je to isto.
Kongres u Nürnbergu bio je izuzetan događaj! Kongres je održan na ogromnom stadionu na kojem je Hitler slavio svoje vojne pobjede. Najveći broj prisutnih popeo se na preko 150 000, a djelovanje Jehovinog duha jasno se očitovalo u svemu što se tamo događalo. Kratko nakon toga i Kostas i Alekos su se krstili. Sada obojica služe kao kršćanski starješine, a članovi njihovih obitelji također su Svjedoci.
Započeo sam proučavati s jednom gospođom koja je pokazala interes. Njen muž nam je dao na znanje da želi istražiti naša vjerovanja, i kratko nakon toga mi je rekao da je pozvao na diskusiju nekog gospodina Sakkosa, teologa Grčke pravoslavne crkve. Muž je želio obojici postaviti nekoliko pitanja. Gospodin Sakkos je došao zajedno sa svećenikom. Naš domaćin počeo je razgovor rekavši: “Prvo bih želio da gospodin Sakkos odgovori na tri pitanja.”
Držeći u ruci prijevod Biblije koji smo koristili prilikom naših razgovora, upitao je: “Pitanje broj jedan: Je li ovo prava Biblija ili je to Biblija Svjedoka?” Gosp. Sakkos je odgovorio da je to jedan pouzdani prijevod, a također je opisao Jehovine svjedoke kao “ljubitelje Biblije”.
Nastavljajući, čovjek je upitao: “Pitanje broj dva: Jesu li Jehovini svjedoci moralni ljudi?” Ustvari, htio je znati s kakvim se to ljudima njegova žena počela družiti. Teolog je odgovorio da su oni sasvim sigurno moralni ljudi.
“Treće pitanje”, nastavio je čovjek, “jesu li Jehovini svjedoci plaćeni za to što rade?” “Nisu”, odgovorio je teolog.
“Dobio sam odgovore na svoja pitanja, a donio sam i odluku”, zaključio je čovjek. Nakon toga nastavio je s biblijskim studijem i uskoro se krstio kao Jehovin svjedok.
Bogat, ispunjen život
Ponovo sam počeo služiti kao pokrajinski nadglednik u siječnju 1976. Otprilike šest godina kasnije, imao sam prednost biti među onima koji su predvodili u novom vidu službe propovijedanja u Grčkoj — svjedočenju na ulici. Zatim smo, u listopadu 1991, moja supruga i ja počeli služiti kao specijalni pioniri. Nekoliko mjeseci kasnije, morao sam se podvrći četverostrukoj bajpas operaciji na srcu, koja je, na svu sreću, uspjela. Sada je moje zdravlje prilično dobro, tako da mi je bilo moguće nastaviti s punovremenom propovjedničkom službom. Ujedno služim kao starješina u jednoj solunskoj skupštini i surađujem s tamošnjim Odborom za kontaktiranje s bolnicama, koji pomaže onima kojima je potrebna medicinska pomoć.
Kad se osvrnem na svoj život, uviđam koliko je zadovoljstvo činiti ono što je ugodno našem nebeskom Ocu. Presretan sam što sam još davno prihvatio njegov usrdni poziv: “Sine moj, budi mudar i obraduj srce moje, da imam šta odgovoriti onomu ko me ruži” (Priče Salamunove 27:11). Moje se srce uistinu raduje kad vidim kako širom svijeta raste broj iskrenih ljudi koji dolaze u Jehovinu organizaciju. Zaista je prednost sudjelovati u oslobađanju ljudi putem biblijske istine i tako im otkriti izgled vječnog života u pravednom novom svijetu! (Ivan 8:32; 2. Petrova 3:13).
Uvijek nastojimo ohrabriti mlade Jehovine sluge da si za cilj postave punovremenu službu, da svoje vrijeme i snagu posvete Jehovi. Zaista, pouzdati se u Jehovu i pronaći velik užitak u tome da radujemo njegovo srce, to je najispunjeniji način života koji čovjek može iskusiti! (Priče Salamunove 3:5; Propovjednik 12:1).
[Slike na stranici 21]
(Slijeva nadesno)
U betelskoj kuhinji 1965.
Održavanje govora 1970, kad je naše djelo propovijedanja bilo zabranjeno
Sa svojom suprugom 1959.
[Slika na stranici 23]
Sa svojom suprugom Koulom