Životna priča
Siroče nalazi oca punog ljubavi
“Hajde, uzmi oružje i pucaj”, prijetećim je glasom rekao oficir, bacivši pušku pred mene. Ja sam to smireno odbio. Na zaprepaštenje vojnika koji su promatrali, meci iz oficirevog pištolja počeli su zviždati preko mog ramena. Mislio sam da je to kraj. Srećom, preživio sam. Ali ovo nije bio prvi put da mi je život bio u opasnosti.
MOJA obitelj pripadala je nacionalnoj manjini koja je živjela blizu Kayserija, koji se nalazi u Kapadociji u Turskoj. U prvom stoljeću n. e. neke osobe iz tog kraja prihvatile su kršćanstvo (Djela apostolska 2:9). Međutim, do 20. stoljeća mnogo se toga promijenilo.
Od izbjeglice do siročeta
Nekoliko mjeseci nakon mog rođenja godine 1922, moja je obitelj zbog etničkog sukoba morala pobjeći u Grčku. Moji ustrašeni roditelji ostali su bez ičega osim svoje bebe, mene. Mnogo su propatili i bili su u groznom stanju kada su stigli u selo Kiria, blizu Dráme na sjeveru Grčke.
Kada sam imao četiri godine i nakon što se rodio mlađi brat, otac je umro. Imao je samo 27 godina, no iscrpila ga je bijeda koja je vladala u tim teškim vremenima. I majka je bila jako loše zbog strašne oskudice te je i ona ubrzo umrla. Brat i ja ostali smo bez igdje ičega. Slali su nas od jednog sirotišta do drugog, a s 12 godina završio sam u jednom sirotištu u Solunu, gdje sam učio za mehaničara.
Dok sam odrastao među hladnim zidovima sirotišta, često sam se pitao zašto neki ljudi doživljavaju toliku patnju i nepravdu. Pitao sam se zašto Bog dopušta takvo žalosno stanje. Na satovima vjeronauka učili su nas da je Bog svemoguć, ali nikada nismo dobili razumno objašnjenje zašto zlo postoji i prevladava. Često sam čuo ljude kako kažu da je Grčka pravoslavna crkva najbolja vjera. No kada bih pitao: “Ako je pravoslavna vjera najbolja, zašto svi nisu pravoslavci?” nisam dobivao zadovoljavajuće odgovore.
Ipak, naš je učitelj jako cijenio Bibliju i usadio je u nas uvjerenje da je ona sveta knjiga. Ravnatelj sirotišta imao je isti stav, no on iz nekog neobjašnjivog razloga nije sudjelovao u vjerskim aktivnostima. Kada sam se raspitao o tome, rekli su mi da je nekada proučavao s Jehovinim svjedocima, za koje nikada prije nisam čuo.
Kada sam završio sa školovanjem u solunskom sirotištu, imao sam 17 godina. Počeo je Drugi svjetski rat, a Grčka se našla pod nacističkom okupacijom. Ljudi su na ulicama umirali od gladi. Da bih preživio, pobjegao sam na selo i za vrlo malu plaću obrađivao zemlju.
Biblija daje odgovore
Kada sam se u travnju 1945. vratio u Solun, posjetila me sestra jednog prijatelja iz djetinjstva s kojim sam bio u nekoliko sirotišta. Paschalia mi je rekla da je njen brat nestao i pitala me znam li išta o tome gdje bi mogao biti. Tijekom razgovora je rekla da je Jehovin svjedok te da je Bogu stalo do ljudi.
Ja sam joj počeo upućivati mnoge ogorčene prigovore. Zašto patim otkad sam se rodio? Zašto sam ostao bez roditelja? Gdje je Bog kada ga najviše trebamo? Ona je nato rekla: “Jesi li siguran da je Bog kriv za sve to?” Pomoću Biblije mi je objasnila da Bog ljudima ne uzrokuje patnje. Pomogla mi je shvatiti da Stvoritelj voli ljude i da će ubrzo riješiti sve probleme. Pročitala mi je Izaiju 35:5-7 i Otkrivenje 21:3, 4 i objasnila da uskoro više neće biti rata, sukoba, bolesti i smrti te da će ljudi koji budu vjerni Bogu živjeti na Zemlji vječno.
Dobivam obitelj koja mi pruža podršku
Kad sam saznao da je Paschalijin brat ubijen u okršaju između gerilaca, posjetio sam njenu obitelj da bih ih utješio, no umjesto toga, oni su meni pružili utjehu iz Biblije. Kasnije sam opet otišao k njima da čujem još utješnih misli iz Biblije i uskoro sam postao dio male skupine Jehovinih svjedoka koja je tajno održavala sastanke na kojima je proučavala Bibliju i slavila Boga. Iako je djelovanje Jehovinih svjedoka bilo zabranjeno, bio sam odlučan i dalje se družiti s njima.
Među tim skromnim kršćanima pronašao sam ljubav i srdačnu obiteljsku atmosferu koja mi je nedostajala. Pružili su mi duhovnu podršku i pomoć, što mi je bilo itekako potrebno. U njima sam našao nesebične i brižne prijatelje koji su spremni pomoći i utješiti (2. Korinćanima 7:5-7). Što je još važnije, pomogli su mi da se približim Jehovi, na kojega sam počeo gledati kao na nebeskog Oca punog ljubavi. Jako su me privlačili njegova ljubav, suosjećanje i to što mu je istinski stalo do ljudi (Psalam 23:1-6). Da, pronašao sam duhovnu obitelj i brižnog Oca! To mi je puno značilo. Ubrzo sam se predao Jehovi te sam se krstio u rujnu 1945.
Na kršćanskim sastancima nisam samo mnogo toga saznao već sam i produbio svoju vjeru. Budući da nije bilo prijevoza, nekolicina nas često je pješačila pet kilometara od našeg sela do mjesta na kojem su se održavali sastanci, a putem smo pričali o duhovnim temama. To su bili nezaboravni razgovori. Krajem 1945, kada sam saznao za mogućnost punovremenog propovijedanja, započeo sam s pionirskom službom. Čvrsto prijateljstvo s Jehovom bilo je od presudne važnosti jer su moja vjera i odanost uskoro trebale biti ispitane do krajnjih granica.
Protivljenje ima suprotni učinak
Policija je često upadala na naše sastanke i prijetila nam da će nas ubiti. U zemlji je vladalo opsadno stanje zato što je bjesnio građanski rat. Sukobljene skupine međusobno su se napadale s divljačkom mržnjom. Svećenstvo je iskoristilo tu situaciju i uvjerilo vlasti da smo mi komunisti i da nas treba žestoko proganjati.
U razdoblju od dvije godine bili smo uhapšeni puno puta, a od toga smo šest puta dobili zatvorske kazne u trajanju do četiri mjeseca. No puštali su nas na slobodu jer su zatvori već bili puni političkih zatvorenika. Neočekivanu slobodu koristili smo nastavljajući s propovijedanjem, ali ubrzo bi nas ponovo uhapsili — pa čak i tri puta u istom tjednu. Znali smo da su mnoga naša braća prognana na puste otoke. Hoće li moja vjera biti dovoljno jaka da izdržim takvu kušnju?
Situacija je postala izuzetno teška kada me policija pustila na uvjetnu slobodu. Kako bi me držale na oku, vlasti su me poslale u Evosmos, selo blizu Soluna. Tamo je bila policijska postaja. Blizu nje unajmio sam jednu sobu, a da bih se mogao izdržavati, počeo sam polirati bakreno posuđe idući od jednog sela do drugog. Taj mi je posao omogućio da kao pionir propovijedam po okolnim selima, a da policija ništa ne posumnja. Zbog toga je nekolicina ljudi čula dobru vijest i prihvatila je. Više od desetero njih s vremenom se predalo Jehovi i počelo mu služiti.
U deset godina u osam zatvora
Policija me nadzirala do kraja 1949. Tada sam se vratio u Solun, željan da nastavim s punovremenom službom. Baš kad sam pomislio da je mojim nedaćama došao kraj, 1950. nenadano je stigao poziv za vojsku. Budući da sam kao kršćanin bio neutralan, čvrsto sam odlučio ‘ne učiti se ratu’ (Izaija 2:4, St). Tako je započeo dug i mučan put koji će me odvesti u neke od najzloglasnijih zatvora u Grčkoj.
Sve je započelo u gradu Drámi. Tijekom prvih tjedana mog zatočeništva tek unovačeni vojnici počeli su s vježbama gađanja. Jednog dana odveden sam u streljanu. Jedan oficir bacio je pušku pred mene i naredio da pucam. Kada sam odbio, počeo je pucati prema meni. Kada su drugi oficiri vidjeli da neću učiniti kompromis, počeli su me nemilosrdno udarati šakama. Palili su cigarete i gasili ih na mojim dlanovima. Nakon toga su me bacili u samicu. To se ponavljalo tri dana. Opekotine od cigareta jako su me boljele, a na rukama sam mnogo godina imao ožiljke.
Prije nego što su me izveli pred vojni sud, prebačen sam u vojarnu u Iráklionu, na Kreti. Tamo su me okrutno tukli kako bi slomili moju odlučnost. Bojao sam se da bih mogao popustiti i zato sam se usrdno molio i od svog nebeskog Oca tražio da me ojača. Sjetio sam se riječi iz Jeremije 1:19: “Oni će udariti na te, ali te neće nadvladati, jer sam ja s tobom, veli Jehova, da te izbavljam.” Osjetio sam “Božji mir” koji mi je donio mirnoću i spokojstvo. Shvatio sam koliko je mudro imati bezuvjetno pouzdanje u Jehovu (Filipljanima 4:6, 7; Priče Salamunove 3:5).
Na suđenju koje je uslijedilo osuđen sam na doživotni zatvor. Jehovine svjedoke smatralo se najgorim “državnim neprijateljima”. Doživotnu kaznu počeo sam služiti u Itsendinu, zatvoru za kriminalce koji se nalazi izvan grada Haníje. Tamo sam bio u samici. Itsendin je bio stara tvrđava, a u mojoj je ćeliji bilo puno štakora. Znao sam se prekriti poderanom, starom dekom od glave do pete kako štakori ne bi dolazili u dodir s mojim tijelom dok su plazili po meni. Dobio sam tešku upalu pluća. Liječnik je rekao da moram biti na suncu, pa mi se tako pružila prilika da u dvorištu razgovaram s mnogim zatvorenicima. Međutim, stanje mi se pogoršalo i nakon jakog krvarenja u plućima premjestili su me u iraklionsku bolnicu.
Moja duhovna obitelj sukršćana ponovno je bila uz mene kada sam je trebao (Kološanima 4:11). Braća iz Irákliona redovito su me posjećivala, pružajući mi utjehu i ohrabrenje. Rekao sam im da trebam literaturu da bih svjedočio zainteresiranim osobama. Donijeli su mi kovčeg s duplim dnom u koje sam mogao sakriti literaturu. Jako sam sretan što se tijekom mog boravka u tim zatvorima najmanje šestorici zatvorenika pomoglo da postanu pravi kršćani.
Građanski je rat u međuvremenu prestao, pa mi je kazna smanjena na deset godina zatvora. Ostatak kazne odslužio sam u zatvoru u Rethimnu te u Jendi Kouleu i Kassandri. Nakon što sam skoro deset godina proveo u osam zatvora, pušten sam na slobodu te sam se vratio u Solun, gdje su me moja draga kršćanska braća toplo dočekala.
Duhovni rast uz pomoć kršćanskog bratstva
U Grčkoj su u to vrijeme Jehovini svjedoci imali relativnu slobodu. Ja sam odmah iskoristio priliku da nastavim s punovremenom službom. Još jedan blagoslov bio je kad sam upoznao vjernu kršćanku Katinu, koja je voljela Jehovu te je bila vrlo revna u službi propovijedanja. Vjenčali smo se u listopadu 1959. Kad sam dobio vlastitu kršćansku obitelj i kad nam se rodila kćerka Agapi, još sam manje osjećao rane iz djetinjstva. No najviše smo bili sretni što se za nas s puno ljubavi brine i što nas štiti naš nebeski Otac Jehova (Psalam 5:11).
Zbog okolnosti na koje nisam mogao utjecati morao sam prestati s pionirskom službom, ali zato sam podupirao suprugu kako bi mogla nastaviti s punovremenom službom. Jedan jako važan događaj u mom životu otkad sam postao kršćanin bio je međunarodni kongres Jehovinih svjedoka koji je 1969. održan u Nürnbergu, u Njemačkoj. Pripremajući se da otputujem na taj kongres, podnio sam zahtjev za putovnicu. Kada je supruga otišla na policiju da sazna zašto nakon više od dva mjeseca nisam dobio putovnicu, službenik je iz ladice izvukao debeli fascikl i rekao: “Tražite li vi putovnicu zato da bi taj čovjek mogao ljude u Njemačkoj preobraćati na svoju vjeru? Nema šanse! On je opasan.”
Uz Jehovin blagoslov i pomoć nekolicine braće moje se ime našlo na skupnoj putovnici, pa sam ipak otišao na taj predivan kongres. Bilo je prisutno preko 150 000 osoba i mogao sam jasno vidjeti kako Jehovin duh vodi i ujedinjuje tu međunarodnu duhovnu obitelj. Kasnije sam u životu naučio još više cijeniti kršćansko bratstvo.
Godine 1977. umrla je moja draga supruga i vjerna suputnica. Davao sam sve od sebe da kćerku odgojim u skladu s biblijskim načelima, ali u tome nisam bio sam. Opet mi je u pomoć priskočila moja duhovna obitelj. Uvijek ću biti zahvalan za podršku braće tijekom tog teškog razdoblja. Neki su se čak privremeno preselili u naš dom kako bi mi pomogli brinuti se za kćerku. Nikada neću zaboraviti njihovu samopožrtvovnu ljubav (Ivan 13:34, 35).
Kad je odrasla, Agapi se udala za jednog brata, Iliasa. Oni imaju četvoricu sinova koji su svi u istini. Posljednjih godina imao sam nekoliko moždanih udara i zdravstveno stanje mi se pogoršalo. Kćerka i njena obitelj dobro se brinu za mene. Iako sam slabog zdravlja, još uvijek imam mnogo razloga da budem radostan. Sjećam se vremena kada je u cijelom Solunu bilo samo stotinjak braće koja su se morala potajno sastajati po kućama. A sada u tom području ima oko 5 000 revnih Jehovinih svjedoka (Izaija 60:22). Ponekad mi na kongresima pristupe mlada braća i pitaju me: “Sjećaš li se kada si dolazio u naš dom i donosio nam časopise?” Iako roditelji možda nisu čitali te časopise, njihova djeca jesu te su duhovno napredovala.
Dok promatram rast Jehovine organizacije, osjećam da je to bilo vrijedno svih kušnji koje sam doživio. Uvijek govorim svojim unucima i drugim mladima da se u mladosti sjećaju svog nebeskog Oca te da ih on nikada neće napustiti (Propovjednik 12:1). Jehova je ispunio svoje obećanje, on je u mom slučaju doista postao ‘otac sirotama’ (Psalam 68:5). U životu sam rano ostao sam, ali ipak sam našao Oca koji se brine za mene.
[Slika na stranici 22]
U zatvoru u Drámi radio sam kao kuhar
[Slika na stranici 23]
S Katinom na dan vjenčanja, 1959.
[Slika na stranici 23]
Kongres koji smo krajem 1960-ih održali u jednoj šumi blizu Soluna
[Slika na stranici 24]
S našom kćerkom 1967.