Borba oko “svetog” mjesta
KAD je 15. srpnja 1099. osvojen Jeruzalem, prvi križarski rat, koji je odobrio rimski papa, ispunio je svoj cilj. Pokolj je bio užasan! Jedini stanovnici koji su uspjeli preživjeti bili su guverner i njegova tjelesna straža, plativši za to veliku svotu novca. U svojoj knjizi The Crusades (Križarski ratovi) svećenik Antony Bridge izvještava što se dogodilo ostalim muslimanskim i židovskim stanovnicima: “Kad su križari jednom dobili slobodu da u gradu mogu raditi što god žele, predali su se beskrajnim i užasnim krvoločnim djelima. (...) Ubili su svakog muškarca, ženu i dijete koje su uspjeli pronaći u gradu. (...) Kada više nisu imali koga ubiti, pobjednici su u procesiji išli ulicama grada (...) do crkve Svetog groba da zahvale Bogu.”
Od križarskih osvajanja pa nadalje prisutnost kršćanstva u Jeruzalemu obilježavali su sukobi između rimokatoličke, istočnopravoslavne i ostalih nazovikršćanskih religija. Godine 1850. sukob između vođa raznih crkvi oko svetih mjesta u Jeruzalemu i njegovoj okolici bio je jedan od glavnih faktora koji su vodili do krimskog rata. Engleska, Francuska i Osmanlijsko Carstvo borili su se protiv Rusije uz gubitke od pola milijuna ljudskih života.
Taj rat nije okončao neslaganja među nazovikršćanstvom oko Jeruzalema i njegovih svetih mjesta. Osmanlije koji su u to vrijeme vladali zemljom nastojali su uspostaviti mir tako što su sveta mjesta podijelili različitim religijama. “To su načelo”, objašnjava dr. Menashe Har-el u svojoj knjizi This Is Jerusalem, “prihvatili (...) Ujedinjeni narodi u studenom 1947. Rezolucijom o podjeli. Ona je stoga sastavni dio međunarodnog zakona.” Zbog toga je crkva Svetog groba podijeljena između rimokatolika, grčkih pravoslavaca, Armenaca, Sirijaca i Kopta. Na koncu su i Etiopljani tražili svoj udio u vlasništvu ove crkve budući da neki njihovi pripadnici žive u nastambama koje se nalaze na krovu crkve. Mnogi smatraju da je crkva Svetog groba najsvetije mjesto za kršćane. Puna je kapela, likova i ikona. Jedno drugo mjesto koje se smatra svetim, Gordonova kalvarija, neki protestanti štuju kao mjesto na kojem je Isus navodno bio pogubljen i pokopan.
Isus je davno prije jednoj ženi koja je vjerovala u sveta mjesta rekao: “Ide vrijeme kad se ne ćete moliti ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. (...) Pravi [će se] bogomoljci moliti ocu duhom i istinom” (Ivan 4:21-24). Iz tog razloga pravi kršćani ne štuju sveta mjesta. Razorenje nevjernog Jeruzalema koje su izvršile rimske vojske 70. n. e. predstavlja upozorenje za nazovikršćanstvo. Njegovo idolopoklonstvo, podjele i krivnja za krv opovrgavaju njegovu tvrdnju da ono predstavlja pravo kršćanstvo. Zato će ga zadesiti ono što je Bog prorekao za sve religije koje tvore Babilon Veliki (Otkrivenje 18:2-8).