Križarski ratovi — ‘tragična iluzija’
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ ITALIJE
PRIJE nekih devet stotina godina, 1096, prvi križarski rat pripremao se za svoj početak. Da ste tada živjeli u zapadnoj Evropi, mogli ste biti svjedokom velikih pokreta ljudi, kola, konja i brodova. Krenuli su prema Jeruzalemu, svetom gradu, koji su od sedmog stoljeća n. e. u vlasti držali muslimani.
Bio je to prvi križarski rat. Mnogi povjesničari navode osam većih. Te su ekspedicije nagrdile povijest odnosa između Istoka i Zapada. Njih su pratili masakri i okrutnost koji su počinjeni u ime Boga i Krista. Zadnji veliki križarski rat počeo je 1270, 174 godine kasnije.
Izraz “križarski rat” potječe od latinske riječi crux, koja znači “križ”. Sudionici mnogih ekspedicija imali su simbol križa prišiven na svojoj odjeći.
Uzroci
Očiti povod križarskim ratovima bio je taj da se iz ruku muslimana oduzme Jeruzalem i takozvani sveti grob. No, uzroci su bili dublji od toga. Osim nekoliko incidenata, odnosi između onih koji su se izjašnjavali kao kršćani, a koji su živjeli na Srednjem istoku, i muslimana bili su relativno mirni. Jedan važan faktor koji je vodio do križarskih ratova bila je nemirna politička, ekonomska i religiozna atmosfera koja je prevladavala u Evropi.
U 11. stoljeću nova su ruralna područja bila odvojena za kultiviranje, u nastojanju da se poveća proizvodnja hrane. Gradovi su ponovno oživjeli. Stanovništvo je raslo. Međutim, kad je glad gurnula veliki broj seljana u siromaštvo, mnogi su navrli u gradove gdje ih je očekivala nezaposlenost i bijeda. Često su izbijali protesti.
Na vrhu socijalne hijerarhije bili su brojni feudalci. Ti su profesionalni vojskovođe željeli iskoristiti politički vakuum koji se stvorio uslijed raspada carstva Karla Velikog te pokoriti nove posjede.
I rimska je Crkva proživljavala period meteža. Godine 1054. izgubila je kontrolu nad istočnom Crkvom. Usto, mnogi su svećenici bili optuženi za nemoral i miješanje u politiku.
Poziv u Clermontu
U toj je atmosferi papa Urban II pozvao na prvi križarski rat. Prema njegovom mišljenju, vojna akcija za ponovno pokoravanje Jeruzalema i Palestine imala bi nekoliko ciljeva. Konsolidirala bi jedinstvo zapadnog svijeta kršćanstva te bi ponovno potvrdila primat rimske Crkve. Bio bi to ventil za vječne rasprave među gornjim slojevima društva. U zamjenu za religiozne te, iznad svega, materijalne koristi, gornji bi slojevi društva upotrijebili svoju vojnu stručnost u “plemenitu” svrhu, postajući crkvino oružano krilo.
Na koncilu u Clermontu (Francuska), Urban je 27. studenog 1095. uputio svoj poziv. Svoje neprijatelje crkva je prikazala u mračnom svjetlu, kao one koji zavređuju božansku kaznu. Foucher de Chartres, svećenik koji je sudjelovao u prvom križarskom ratu, rekao je da je rat bio neophodan kako bi se “kršćane” Istoka obranilo od muslimana. Bilo je obećano trenutačno oproštenje grijeha onima koji su umrli na putu ili u bici. Feudalci su na taj način mogli svoje bratoubilačke razmirice pretvoriti u “sveti” rat protiv “nevjernika”. Na tom je koncilu odjeknuo povik koji je postao moto prvog križarskog rata: “Bog to hoće!”
Dva polaska
Kada je 15. kolovoza 1096. jednom bio određen kao datum polaska, papa je zasigurao potporu laičkih feudalaca, kojima su povjerene vojne operacije. Crkva je zajamčila zaštitu njihovih posjeda za vrijeme trajanja pohoda. One siromašnije poticalo se da financiraju misiju milodarima.
Međutim, neki su pošli prije određenog datuma. To je bila neuvježbana i nedisciplinirana svjetina, a u njoj su bile žene i djeca. Nazvani su pauperes Christi (Kristovi siromasi). Njihovo odredište: Jeruzalem. Vodili su ih demagozi, od kojih je možda najslavniji bio Petar Pustinjak, redovnik koji je među narodom počeo propovijedati pretkraj 1095.
Prema srednjovjekovnom kroničaru Albertu iz Aixa, Petar je prethodno putovao u Jeruzalem. Kaže se da je jedne noći imao viziju u kojoj ga je Krist uputio da ide patrijarhu Jeruzalema, koji će mu dati pismo opunomoćenja da ga odnese natrag na Zapad. Albert kaže da se taj san ostvario te da je, nakon što je primio to pismo, Petar otišao u Rim gdje je upoznao papu. Albertov izvještaj miješa stvarnost s fantazijom, ali navodni snovi, vizije i pisma bili su snažna sredstva za vođenje masa.
Grupa koja se okupila uz Petra Pustinjaka napustila je Köln 20. travnja 1096. Budući da nisu imali neophodna sredstva za putovanje morem, ‘siromasi’ su se morali suočiti s dugim putovanjem u Svetu zemlju pješice ili na rasklimanim kolima. Budući da su gotovo odmah ostali bez hrane ili bez oružja, putem su počeli pljačkati mjesno stanovništvo koje je bilo iznenađeno dolaskom ove nedisciplinirane skupine “vojnika Kristovih”.
Prvi koje su napali bili su evropski Židovi, koji su bili optuženi da pozajmljuju novac korumpiranim biskupima. U mjestima kao što su Rouen i Köln, grad iz kojeg su pošli, sljedbenici Petra Pustinjaka počinili su zvjerstva nad Židovima. Albert iz Aixa kaže da kad su Židovi u Mainzu “vidjeli da kršćani nisu poštedjeli čak ni njihove malene, niti su imali milosti prema ikome, sami su napali svoju vlastitu braću, žene, majke i sestre te se međusobno pobili. Najbolnije je bilo to što su majke same prerezale vratove svoje dojenčadi i smrtno ih probole, neka radije umru od njihovih ruku nego da ih ubiju ruke neobrezanih.”
Slične su se epizode ponovile i dok su putovali preko Balkana na putu za Malu Aziju. Kad je ta svjetina došla do Konstantinopola, car Aleksije I je, kako bi izbjegao da se ponove takvi neredi, omogućio ‘siromasima’ da prijeđu na azijsku obalu. Tamo su muslimanske snage pobile veliki broj žena i djece, kao i bolesnih i ostarjelih. Samo se maleni broj preživjelih uspio vratiti u Konstantinopol.
U međuvremenu su, tokom ljeta 1096, na put krenule obučene vojske. Njih su vodili slavni vođe tih dana. Tvrdoglavi rani polazak ‘siromaha’ zabrinuo je papu Urbana, koji je sredio stvari tako da regulira kretanje križara na Istok. Oni koji su sada krenuli na put morali su pokazati da imaju dovoljno sredstava za život. Cilj je bio ograničiti sudjelovanje žena, djece, ostarjelih i siromašnih.
Pobjede i drugi masakri
Nakon što su svi došli u Konstantinopol, trupe, vitezovi i preživjeli ‘siromasi’ nastavili su prema svom odredištu. Još su jednom izvršene nasilne epizode u ime Boga. Kroničar Petrus Tudebodus priča da su za vrijeme opsade Antiohije, nakon što su masakrirali svoje neprijatelje, križari “bacili sve leševe u masovnu grobnicu, a njihove odrubljene glave donijeli natrag u [svoj] logor kako bi utvrdili njihov broj, izuzevši četiri tovara glava koja su na konjima poslali na obalu, izaslanicima babilonskog emira”.
Križari su osvojili Jeruzalem 15. srpnja 1099. Raymond iz Aguilersa piše: “Bio je to užasan prizor. Nekim [neprijateljima], onim sretnijima, odrubljene su glave; drugi su pali sa zidina izbodeni strijelama; mnogi su izgorjeli u plamenu. Na ulicama i trgovima grada moglo se vidjeti gomile odsječenih glava, ruku i nogu.” No križari su još jednom pokušali opravdati nasilje u ime religije.
Kraj iluzije
Pobjeda je dovela do stvaranja latinske Kraljevine Jeruzalema. Opstanak te kraljevine bio je nesiguran zbog rivalstva koje je ubrzo izbilo među feudalcima koji su se nastanili na Istoku. U međuvremenu su se muslimani reorganizirali u vojnom pogledu. Oni sigurno nisu namjeravali izgubiti teritorij u Palestini.
S vremenom su se organizirali i drugi križarski ratovi, od kojih je posljednji bio 1270. Međutim, mnogi su zbog poraza počeli sumnjati u ispravnost takvih pothvata koje se poduzimalo u ime religije. Ako Bog zaista odobrava te “svete” ratove, mislili su, tada on sigurno ima naklonost prema onima koji su tvrdili da postupaju s njegovim blagoslovom. Ipak, od 13. stoljeća nadalje, crkveni su pravnici pokušali opravdati takve religiozne ratove i ulogu svećenstva u njima.
Žar koji je u početku pokretao križare iščezao je. Uglavnom, nastavljanje ratova s vremenom bi nanijelo štetu ekonomskim interesima Zapada. Stoga su oružje okrenuli protiv unutrašnjih neprijatelja evropskog svijeta kršćanstva: Arapa u Španjolskoj, “heretika” i poganskih naroda Sjevera.
Muslimani su 1291. osvojili grad Acre, posljednju križarsku utvrdu. Jeruzalem i ‘sveti grob’ ostali su u rukama muslimana. Tokom dva stoljeća konflikta, ekonomski i politički interesi dominirali su nad religijskim pitanjima. Talijanski povjesničar Franco Cardini primjećuje: “Dotada su se križarski ratovi postupno pretvorili u zamršene političke i ekonomske operacije, kompleksnu igru moći koja je uključivala biskupe, opate, kraljeve, sakupljače milodara, bankare. U toj je igri (...) Isusov grob izgubio sav svoj značaj.” Usto, Cardini kaže: “Povijest križarskih ratova jest povijest najveće pogreške, najkompleksnije prijevare, najtragičnije i, na neki način, najluđe iluzije čitavog svijeta kršćanstva.”
Ignorirana pouka
Križarski ratovi i njihov promašaj trebali su pružiti lekciju o tome da pohlepa zbog ekonomskih interesa i želja za političkom prominencijom mogu voditi do fanatičnosti i masakra. No, pouka je ignorirana. Dokaz tome nalazimo u mnogim sukobima koji su nastavili ostavljati krvavi trag na mnogim dijelovima naše planete. U njima religija često služi kao maska za odvratne stvari.
No, to neće još dugo trajati. Vrlo će skoro prevladavajući duh koji je bodrio križarske ratove i koji nastavlja bodriti današnje “svete” ratove nestati zajedno sa svim krivim religijama te čitavim sustavom koji je podložan Sotoninoj dominaciji (Psalam 46:8, 9; 1. Ivanova 5:19; Otkrivenje 18:4, 5, 24).
[Zahvala na stranici 12]
The Complete Encyclopedia of Illustration/J. G. Heck
[Slike na stranici 15]
Gore: Židovsko groblje u Wormsu (Njemačka) — podsjetnik na masakr prvog križarskog rata
Lijevo: Kamena skulptura glave jednog križara
Sasvim lijevo: Grb slavne križarske obitelji
[Zahvala]
Grb i glava: Israel Antiquities Authority; fotografije: Israel Museum, Jeruzalem