Pitanja čitalaca

Je li ‘obilježavanje’ o kojem se govori u 2. Solunjanima 3:14 (“NW”) službeni skupštinski postupak ili je to nešto što kršćani osobno čine time što izbjegavaju neposlušne pojedince?

Ono što je apostol Pavao napisao Solunjanima pokazuje da skupštinski starješine imaju jasno određenu ulogu u takvom ‘obilježavanju’. Međutim, svaki kršćanin pojedinačno slijedi njihova uputstva, imajući na umu duhovne ciljeve. To možemo najjasnije razumjeti ako razmotrimo izvorni kontekst Pavlovog savjeta.

Pavao je sudjelovao u osnivanju skupštine u Solunu, pomažući muškarcima i ženama da postanu vjernici (Djela apostolska 17:1-4). Kasnije im je pisao iz Korinta, upućujući im pohvalu i ohrabrenje. Pavao im je ujedno dao i potrebne savjete. Poticao ih je da žive ‘mirno, da gledaju svoj posao i da rade svojim rukama’. Neki nisu tako postupali, pa je Pavao dodao: “Molimo vas pak, braćo, poučavajte neuredne, utješavajte malodušne, branite slabe.” Očito je među njima bilo ‘neurednih’a pojedinaca koje je trebalo savjetovati (1. Solunjanima 1:2-10; 4:11; 5:14).

Nekoliko mjeseci kasnije Pavao je napisao svoje drugo pismo Solunjanima, uz dodatne napomene o Isusovoj budućoj prisutnosti. Ujedno je pružio daljnje smjernice o tome kako treba postupati s neurednim pojedincima koji ‘nisu radili nego su se miješali u tuđe poslove’. Njihovi postupci nisu bili u skladu s primjerom koji je kao marljiv radnik pružio Pavao, a kosili su se i s njegovom jasnom zapovijedi da svatko treba raditi kako bi se izdržavao (2. Solunjanima 3:7-12). Pavao je naredio da se poduzmu određeni koraci. Ti su koraci uslijedili tek nakon što su starješine opomenuli ili savjetovali neuredne pojedince. Pavao je napisao:

“Zapovijedamo vam pak, braćo, (...) da se odvojite od svakoga brata koji živi neuredno, a ne po uredbi koju primiše od nas. A vama, braćo, da ne dotuži dobro činiti. A ako ko ne posluša riječi naše, onoga poslanicom naznačite [“obilježite ga”, NW], i ne miješajte se s njim, da se posrami. Ali ga ne držite kao neprijatelja, nego ga svjetujte [“opominjite”, NW] kao brata” (2. Solunjanima 3:6, 13-15).

Prema tome, daljnji su koraci bili kloniti se neurednih pojedinaca, obilježiti ih, prestati se družiti s njima, no ipak ih opominjati kao braću. Što bi moglo navesti članove skupštine da poduzmu te korake? Da bismo to razjasnili, bit će korisno ustanoviti na koje tri situacije Pavao ovdje nije mislio.

1. Znamo da su kršćani nesavršeni i da imaju svoje nedostatke. Pa ipak, ljubav je obilježje pravog kršćanstva i to od nas zahtijeva da imamo razumijevanja prema tuđim greškama i da opraštamo. Naprimjer, nekom bi se kršćaninu moglo tu i tamo dogoditi da plane, kao što je bio slučaj s Barnabom i Pavlom (Djela apostolska 15:36-40). Ili bi uslijed iscrpljenosti netko mogao reći nešto grubo i zajedljivo. U takvim slučajevima iskazivanjem ljubavi i primjenjivanjem biblijskih savjeta možemo prijeći preko takvih grešaka te nastaviti živjeti, družiti se i surađivati sa svojim sukršćaninom (Matej 5:23-25; 6:14; 7:1-5; 1. Petrova 4:8). Očito je da takvi propusti nisu ono o čemu je Pavao govorio u 2. Solunjanima.

2. Pavao nije govorio o situaciji kada neki kršćanin osobno odluči ograničiti druženje s osobom čiji postupci ili stavovi nisu u redu — naprimjer, s osobom koja čini se pretjeranu važnost pridaje rekreaciji ili materijalnim stvarima. Ili bi roditelj mogao ograničiti druženje svog djeteta s mladima koji ne poštuju roditeljski autoritet, koji se igraju nekim grubim ili opasnim igrama, ili kršćanstvo ne shvaćaju ozbiljno. To su naprosto osobne odluke koje su u skladu s onim što čitamo u Pričama Salamunovim 13:20: “Ko hodi s mudrima postaje mudar, a ko se druži s bezumnicima postaje gori.” (Usporedi 1. Korinćanima 15:33.)

3. Posve drugačiju težinu ima ono što je Pavao napisao Korinćanima o osobi koja čini težak grijeh i ne kaje se. Takve nepokajničke grešnike moralo se isključiti iz skupštine. ‘Zlog’ čovjeka trebalo se, takoreći, predati Sotoni. Nakon toga, lojalni kršćani nisu se smjeli miješati s takvim zlim osobama; apostol Ivan poticao je kršćane da ih čak i ne pozdravljaju (1. Korinćanima 5:1-13; 2. Ivanova 9-11). Međutim, niti to se ne podudara sa savjetom iz 2. Solunjanima 3:14.

Problem s ‘neurednim’ pojedincima o kojem se govori u 2. Solunjanima razlikuje se od tri gore navedene situacije. Pavao je napisao da su oni još uvijek ‘braća’ te da ih kao takve treba opominjati i odnositi se prema njima kao prema braći. Stoga, problem s ‘neurednom’ braćom nije bio na razini tek neke osobne razmirice između kršćana niti je bio dovoljno ozbiljan da skupštinski starješine moraju intervenirati i pokrenuti postupak isključenja, kao što je to Pavao učinio u vezi s problemom nemorala u Korintu. ‘Neuredni’ pojedinci nisu bili krivi za neki težak grijeh, kao što je bio slučaj s isključenim čovjekom u Korintu.

Krivica ‘neurednih’ u Solunu bila je u tome što su u znatnoj mjeri odstupali od kršćanstva. Oni nisu htjeli raditi, bilo zato što su mislili da neposredno predstoji Kristov povratak bilo zato što su bili lijeni. Osim toga, uvelike su izazivali nemir time što su se ‘miješali u tuđe poslove’. Skupštinski starješine vjerojatno su ih u niz navrata savjetovali, u skladu s onim što im je Pavao preporučio u svom prvom pismu i s drugim božanskim savjetima (Priče Salamunove 6:6-11; 10:4, 5; 12:11, 24; 24:30-34). No oni su ipak ostajali pri postupcima koji su bacali loše svjetlo na skupštinu, a postojala je mogućnost da se i drugi kršćani povedu za njihovim primjerom. Zato je kršćanski starješina Pavao, ne navodeći imena takvih pojedinaca, javno skrenuo pažnju na njihovu neurednost i iznio na vidjelo njihov pogrešan način postupanja.

Ujedno je skupštini dao do znanja da bi bilo primjereno da oni osobno kao kršćani ‘obilježe’ neuredne osobe. To je značilo da su pojedinci trebali obratiti pažnju na one čija su djela odgovarala postupcima na koje je skupština bila javno upozorena. Pavao je savjetovao da se ‘odvoje od svakoga brata koji živi neuredno’. To sigurno nije moglo značiti da se takva osoba posve izbjegava, jer su je trebali ‘opominjati kao brata’. Oni su i dalje kao kršćani kontaktirali s njom na sastancima i možda u službi propovijedanja. Mogli su gajiti nade da će njihov brat reagirati na opomenu i prestati s takvim uznemiravajućim postupanjem.

U kom su se smislu trebali ‘odvojiti’ od njega? Po svemu sudeći, radilo se o odvajanju u smislu druženja. (Usporedi Galaćanima 2:12.) Ako su se prestali družiti i sudjelovati s njim u rekreaciji, to mu je moglo dati do znanja da se ljudima koji se vode određenim načelima ne sviđaju njegovi postupci. Čak i ako se nije posramio i promijenio, barem je postojala manja vjerojatnost da će na druge prenijeti svoj način postupanja i da će oni slijediti njegov primjer. No istovremeno su se ti kršćani kao pojedinci trebali usredotočiti na izgrađujuće stvari. Pavao ih je savjetovao: “A vama, braćo, da ne dotuži dobro činiti” (2. Solunjanima 3:13).

Očito je da nam ovaj apostolov savjet ne pruža temelj da osuđujemo našu braću ili s prezirom gledamo na njih ako učine neki manje važan propust ili grešku. Umjesto toga, cilj tog savjeta je pomoći osobi koja krene uznemiravajućim putem koji se u značajnoj mjeri ne slaže s kršćanstvom.

Pavao nije postavio detaljna pravila, kao da je htio od toga stvoriti neku složenu proceduru. No jasno je da bi starješine trebali najprije savjetovati neurednog pojedinca i pokušati mu pomoći. Ukoliko ne uspiju u tome i osoba uporno ostaje pri uznemiravajućim postupcima koji bi se mogli proširiti i na druge, mogli bi zaključiti da je potrebno upozoriti skupštinu. Starješine se mogu pobrinuti da se održi govor u kojem će se navesti zašto je potrebno izbjegavati takvu neurednost. Oni neće spominjati imena, no njihov će upozoravajući govor pomoći da se zaštiti skupština, jer će prijemljivi pojedinci koji čuju taj govor obratiti posebnu pažnju na to te će ograničiti svoje druženje sa svakim tko jasno ispoljava takvu neurednost.

Za očekivati je da će se neuredan pojedinac s vremenom posramiti zbog svog postupanja i da će ga to potaknuti da se promijeni. Kad starješine i drugi članovi skupštine uoče takvu promjenu, mogu osobno odlučiti da više ne ograničavaju svoje druženje s takvim pojedincem.

Stoga je zaključak sljedeći: Skupštinski starješine preuzimaju vodstvo u pružanju pomoći i savjeta u slučaju da netko hodi neuredno. Ukoliko ta osoba ne uviđa neispravnost svog postupanja nego nastavlja vršiti nezdravi utjecaj, starješine mogu upozoriti skupštinu tako da održe govor u kojem će se jasno iznijeti biblijsko gledište — bilo da se radi o hodanju s nevjernikom ili o bilo kojem drugom neispravnom postupanju (1. Korinćanima 7:39; 2. Korinćanima 6:14). Kršćani u skupštini koji su tako upozoreni mogu osobno odlučiti hoće li na bilo koji način ograničiti svoje druženje s pojedincima za koje je očito da postupaju neuredno, ali su još uvijek braća.

[Bilješka]

[Slike na stranici 31]

Kršćanski starješine opominju neuredne pojedince, no ipak ih smatraju svojim suvjernicima