Jehova je moja hrid
ISPRIČAO EMMANUEL LIONOUDAKIS
Moja se majka namrgodila i rekla: “Ostaneš li pri svojoj odluci, morat ćeš napustiti ovaj dom.” Ja sam odlučio biti punovremeni propovjednik Božjeg Kraljevstva. Međutim, moja obitelj nije mogla podnijeti poniženja koja je doživljavala zbog mojih čestih hapšenja.
Moji su roditelji bili ponizni i bogobojazni ljudi. Živjeli su u Douliani, selu koje se nalazi na zapadnom dijelu grčkog otoka Krete, gdje sam se rodio 1908. godine. Od malih nogu poučavali su me da se bojim Boga i da ga poštujem. Božju Riječ sam volio iako je nisam nikada vidio u rukama učiteljâ niti svećenikâ Grčke pravoslavne crkve.
Nakon što je jedan susjed pročitao šest svezaka djela Studies in the Scriptures (Studije Svetog pisma), koje je napisao C. T. Russell, i knjigu Harfa Božja, oduševljeno mi je ispričao biblijski sadržaj tih knjiga, što je meni otvorilo oči. Te su knjige objavili Istraživači Biblije, kako su se tada zvali Jehovini svjedoci. Spremno sam od podružnice Društva Watch Tower u Ateni nabavio Bibliju i razne knjige. Još uvijek se sjećam kako sam s tim susjedom znao ostati budan do kasno u noć. Molili smo se Jehovi i uz svjetlost svijeće gorljivo upijali biblijsku spoznaju iz tih publikacija.
U vrijeme kad sam svoju novostečenu biblijsku spoznaju počeo prenositi drugima bilo mi je 20 godina i radio sam kao učitelj u susjednom selu. Uskoro je u Douliani bilo četvero nas koji smo se redovito sastajali radi proučavanja Biblije. Ujedno smo raspačavali traktate, brošurice, knjige i Biblije kako bismo i drugim ljudima pomogli da saznaju za jedinu nadu za čovječanstvo, Božje Kraljevstvo.
Godine 1931. bili smo među tisućama onih koji su širom svijeta prihvatili na Bibliji utemeljeno ime, Jehovini svjedoci (Izaija 43:10). Tijekom sljedeće godine sudjelovali smo u informacijskoj kampanji čija je svrha bila da ljude na vodećim društvenim položajima upozna s našim novim imenom i njegovim značajem. To je podrazumijevalo i raspačavanje jedne popratne brošurice koja se trebala uručiti svakom svećeniku, sucu, policajcu i poslovnom čovjeku na našem području.
Kao što se i moglo očekivati, svećenstvo je pokrenulo val progonstva. Kad me policija prvi put uhapsila, bio sam osuđen na 20 dana zatvora. Ubrzo nakon što su me pustili ponovo sam bio uhapšen i osuđen na mjesec dana zatvora. Na inzistiranje suca koji je tražio da prestanemo propovijedati, odgovorili smo riječima iz Djela apostolskih 5:29: “Većma se treba Bogu pokoravati nego li ljudima.” Kasnije je, 1932, jedan predstavnik Društva Watch Tower posjetio našu malu grupu u Douliani, pa smo se nas četvero krstili.
Pronašao sam duhovnu obitelj
Budući da sam želio povećati svoj udio u djelu propovijedanja, dao sam otkaz u školi gdje sam radio kao učitelj. Za moju je majku to bilo previše. Zahtijevala je da napustim kuću. Jedan velikodušni kršćanin iz grada Irákliona (Kreta) spremno me, uz odobrenje podružnice Watch Towera u Ateni, primio u svoju kuću. Tako su u kolovozu 1933. braća iz mog rodnog sela, zajedno s još nekoliko zainteresiranih osoba, došla na autobusnu stanicu da bi me ispratila. Bio je to veoma dirljiv trenutak i svi smo plakali, budući da nismo znali kad ćemo se ponovo vidjeti.
U Iráklionu sam postao dio duhovne obitelji koja je bila puna ljubavi. Sastojala se od još tri kršćanska brata i jedne sestre, a svi smo se redovito sastajali radi proučavanja Biblije i obožavanja Boga. Iz prve sam ruke vidio ispunjenje Isusovog obećanja: “Nema nikoga koji je ostavio kuću, ili braću, ili sestre, ili oca, ili mater, ili ženu, ili djecu, ili zemlju, mene radi i evangjelja radi, a da ne će primiti sad u ovo vrijeme sto puta onoliko kuća, i braće, i sestara, i otaca, i matera” (Marko 10:29, 30). Moj je zadatak bio da propovijedam u tom gradu i u okolnim selima. Nakon što sam obradio grad, krenuo sam dalje i propovijedao u iraklionskom i lasitionskom kotaru.
Usamljeni pionir
Mnoge sam sate proveo hodajući od sela do sela. Usto sam još morao nositi nekoliko kilograma tiskanih publikacija budući da se literatura rijetko dopremala. Nisam imao gdje spavati, pa bih zato otišao u seosku kavanu, sačekao dok zadnji gost ode — obično je to bilo iza ponoći — zaspao bih na kauču, a zatim ustajao veoma rano sljedećeg jutra prije nego bi vlasnik počeo posluživati piće. Te sam kauče dijelio s nebrojenim mnoštvom buha.
Iako su ljudi uglavnom hladno reagirali na dobru vijest, bio sam sretan što sam svoju mladalačku snagu mogao dati Jehovi. Kad bih pronašao osobu koja je zainteresirana za biblijsku istinu, to bi obnovilo moju odlučnost da nastavim s tom službom kojom se spašavaju životi. Druženje s mojom duhovnom braćom također mi je pružalo okrepu. S njima sam se obično sastajao kad bih se vratio nakon 20 do 50 dana, ovisno o tome koliko je područje na kojem sam propovijedao bilo udaljeno od Irákliona.
Još se živo sjećam jednog poslijepodneva kada sam se osjećao jako usamljen, naročito pri pomisli da će te večeri moja kršćanska braća i sestre u Iráklionu održati svoj redoviti sastanak. Želja da ih vidim bila je toliko snažna da sam odlučio propješačiti tih 25 kilometara koji su me dijelili od njih. Nikad u životu nisam tako brzo hodao. Kakvu mi je samo utjehu pružilo divno druženje s braćom te večeri i to što sam, da tako kažem, ponovo napunio svoj duhovni rezervoar!
Ubrzo je moja marljivost u službi propovijedanja počela donositi plodove. Jednako kao i u danima apostola, ‘Gospodin je svaki dan umnožavao društvo onih koji su se spašavali’ (Djela apostolska 2:47). Broj obožavatelja Jehove na Kreti počeo je rasti. Kad su mi se i drugi pridružili u službi propovijedanja, više se nisam osjećao usamljeno. Podnijeli smo fizičke nevolje i žestoko protivljenje. Naša se svakodnevna hrana sastojala od kruha, a ukoliko bismo u zamjenu za uručenu literaturu u službi propovijedanja dobili koje jaje, masline ili neko povrće, time bismo obogatili naš obrok.
U gradu Ierápetri, koji se nalazi na jugoistočnom dijelu Krete, svjedočio sam Minosu Kokinakisu, trgovcu tkaninom. Iako sam uporno nastojao s njim započeti biblijski studij, njegove mu brojne aktivnosti nisu ostavljale puno vremena. Međutim, kad je konačno odlučio da počne ozbiljno proučavati, u svom je životu napravio drastične promjene. Također je postao veoma revan i aktivan objavitelj dobre vijesti. Te su promjene ostavile tako jak utisak na Emmanuela Paterakisa, 18-godišnjaka koji je radio kod Kokinakisa, da je vrlo brzo zatražio biblijsku literaturu. Zaista me radovalo što sam vidio kako taj mladić postepeno duhovno napreduje, da bi na kraju postao misionar!a
U međuvremenu je skupština u mom selu i dalje rasla i sada je brojila 14 objavitelja. Nikada neću zaboraviti onaj dan kada sam pročitao pismo svoje tjelesne sestre Despine, u kojem me obavijestila da su ona i roditelji prihvatili istinu te da su sada kršteni obožavatelji Jehove!
Ustrajati pod progonstvom i u izgnanstvu
Grčka pravoslavna crkva počela je na našu propovjedničku aktivnost gledati kao na pošast skakavaca koji za sobom ostavljaju pustoš, te je čvrsto odlučila ugušiti naše djelovanje. U ožujku 1938. bio sam izveden pred javnog tužitelja koji je zahtijevao da smjesta napustim to područje. Odgovorio sam da je naša djelatnost zapravo korisna i da je djelo koje mi vršimo zapovjeđeno od višeg autoriteta, našeg Kralja Isusa Krista (Matej 28:19, 20; Djela apostolska 1:8).
Sljedećeg sam dana bio pozvan u policijsku stanicu. Tamo mi je bilo rečeno da sam proglašen nepoćudnom osobom, pa sam osuđen na godinu dana izgnanstva na Amorgósu, otoku u Egejskom moru. Nakon nekoliko dana stavili su mi lisice na ruke i brodom me prebacili na taj otok. Na Amorgósu nije bilo Jehovinih svjedoka. Zamislite kako sam samo bio iznenađen kada sam nakon šest mjeseci čuo da je još jedan Svjedok izgnan na taj otok! Tko bi to mogao biti? Minos Kokinakis, moj interesent s Krete. Kako sam samo bio sretan što imam duhovnog druga! Nešto kasnije, imao sam tu prednost da ga krstim u moru uz obalu Amorgósa.b
Nedugo nakon što sam se vratio na Kretu ponovo sam bio uhapšen, a ovaj sam put bio osuđen na šest mjeseci izgnanstva u mali grad Neápolis, koji se nalazi na istom otoku. Po završetku mog šestomjesečnog izgnanstva opet sam bio uhapšen, deset dana zatvoren, a zatim na četiri mjeseca poslan na jedan otok koji je bio rezerviran za izgnane komuniste. Postao sam svjestan istinitosti riječi apostola Pavla: “Svi koji pobožno hoće da žive u Kr[i]stu Isusu, biće gonjeni” (2. Timoteju 3:12).
Porast unatoč protivljenju
U periodu od 1940. do 1944, dok je Grčka bila pod njemačkom okupacijom, naša je propovjednička aktivnost gotovo prestala. Međutim, Jehovin narod u Grčkoj brzo se reorganizirao, pa smo ponovo započeli sa službom propovijedanja. Nastojeći nadoknaditi izgubljeno vrijeme, aktivno smo i revno prionuli na djelo Kraljevstva.
Kao što se i moglo očekivati, religiozno se protivljenje ponovo razbuktalo. Svećenici Grčke pravoslavne crkve prilično su često uzimali zakon u svoje ruke. U jednom je selu svećenik nahuškao svjetinu na nas. Sam me svećenik počeo udarati, dok me njegov sin tukao s leđa. Pojurio sam u obližnju kuću da bih u njoj potražio zaštitu, a mog su suradnika u službi propovijedanja odvukli na seoski trg. Tamo mu je rulja pocijepala literaturu, a jedna je žena stalno sa svog balkona vikala: “Ubijte ga!” Na kraju su nam liječnik i neki policajac koji je tuda prolazio priskočili u pomoć.
Ponovo sam bio uhapšen 1952. i tada sam osuđen na četiri mjeseca izgona, koja sam odslužio u Kastélli Kissamosu (Kreta). Odmah nakon toga bio sam poučen da posjećujem skupštine i da ih duhovno jačam. Nakon što sam dvije godine proveo u tom vidu putujuće službe, vjenčao sam se s jednom vjernom kršćankom koja se zove isto kao i moja tjelesna sestra, Despina, i ona se kroz sve ovo vrijeme pokazala lojalnom obožavateljicom Jehove. Nakon što smo se vjenčali, dobio sam zadatak da služim kao specijalni pionir u gradu Hanii (Kreta), gdje još i dan-danas služim.
U gotovo 70 godina koje sam proveo u punovremenoj službi obradio sam veliki dio Krete — otoka čija površina iznosi 8 300 četvornih kilometara, a dug je oko 250 kilometara. Najviše se radujem tome što sam mogao promatrati kako je šačica Svjedoka koja je bila na ovom otoku 1930-ih porasla na današnjih preko 1 100 aktivnih objavitelja Božjeg Kraljevstva. Zahvalan sam Jehovi što mi je pružio priliku da mnogima od njih pomognem steći točnu biblijsku spoznaju i predivnu nadu za budućnost.
Jehova, ‘spas’
Iz iskustva sam naučio da je potrebno biti ustrajan i strpljiv kako bi se ljudima pomoglo da upoznaju pravoga Boga. Jehova nam velikodušno daje ta itekako potrebna svojstva. Tijekom 67 godina punovremene službe često sam razmišljao o riječima apostola Pavla: “U svemu pokažite se kao sluge Božije, u trpljenju mnogom, u nevoljama, u bijedama, u tjesnotama. U ranama, u tamnicama, u bunama, u trudovima, u nespavanju, u postu” (2. Korinćanima 6:4, 5). Moja je financijska situacija naročito bila loša u prvim godinama službe. Međutim, Jehova nikada nije napustio mene i moju obitelj. Pokazao se dosljednim i moćnim Pomoćnikom (Jevrejima 13:5, 6). Uvijek smo mogli vidjeti kako nam s ljubavlju pomaže, kako u sakupljanju njegovih ovaca tako i u zbrinjavanju naših potreba.
Kad se osvrnem unatrag i vidim da je, u duhovnom smislu, pustinja procvjetala, uvjeren sam da moj rad nije bio uzaludan. Svoju sam mladalačku snagu utrošio na najkorisniji način. Životni poziv punovremenog sluge dao je mom životu puniji smisao od bilo kakvog drugog zanimanja. Sada kad sam u poodmaklim godinama, mogu svim srcem hrabriti mlade da se ‘opominju tvorca svojega u mladosti svojoj’ (Propovjednik 12:1).
Unatoč tome što imam 91 godinu, još sam uvijek u stanju posvetiti djelu propovijedanja preko 120 sati mjesečno. Svakog dana ustajem u 7.30 i svjedočim ljudima na ulici, u trgovinama ili u parkovima. Prosječno uručim 150 časopisa mjesečno. Sada imam problema sa sluhom i pamćenjem i to mi otežava život, no moja ljubazna duhovna braća i sestre — moja velika duhovna obitelj — kao i obitelji mojih dviju kćeri, pokazali su se kao velika podrška.
Iznad svega, naučio sam pouzdati se u Jehovu. Tijekom čitavog mog života pokazao se kao ‘moja hrid, moja utvrda, spas moj’ (Psalam 18:3, St).
[Bilješke]
a Životnu priču Emmanuela Paterakisa vidi u Kuli stražari od 1. studenog 1996, stranice 22-7.
b O pravnoj pobjedi u slučaju Minosa Kokinakisa možeš pročitati u Kuli stražari od 1. rujna 1993, stranice 27-31. Minos Kokinakis umro je u siječnju 1999.
[Slike na stranicama 26 i 27]
Dolje: Sa svojom suprugom; lijevo: 1927; suprotna stranica: s Minosom Kokinakisom (lijevo) i još jednim Svjedokom na Akropoli, 1939, nedugo nakon što smo se vratili iz izgnanstva