Unatoč tragedijama nisam se predao očaju — kako mi je Biblija pomogla

NE MOGU ni opisati u kakvom sam šoku bio. Kroz glavu su mi prolazila pitanja: Što se dogodilo? Što da učinim? U blizini nije bilo nikoga, a ja sam bio izgubljen i bespomoćan. Prije nego što nastavim priču, želio bih vam reći nešto o sebi. Onda ćete bolje razumjeti koliko me pogodila ova tragedija i druge nesreće koje sam doživio.

Pronašli smo istinu

Rodio sam se u Quirimánu, mjestu u blizini kostarikanskog gradića Nicoye. Godine 1953, kad sam imao 37 godina, živio sam s roditeljima na našoj farmi. Iako smo bili odgajani kao katolici, nismo bili zadovoljni nekim crkvenim učenjima, a imali smo i mnogo pitanja na koja nismo dobili odgovore.

Jednog nas je jutra posjetio Anatolio Alfaro i predložio nam da proučavamo Bibliju. Pročitao nam je mnoge retke i objasnio mnoga biblijska učenja. Zajedno s ocem, majkom, mlađim bratom, sestrom i njezinom prijateljicom koja je u to vrijeme bila kod nas sjedio sam i slušao. Razgovor je trajao cijeli dan i nastavio se do kasno u noć. Imali smo mnogo pitanja.

Anatolio je kod nas prespavao i ostao još jedan dan. Jako nam se sviđalo ono što nam je govorio i bili smo presretni što je na naša pitanja odgovarao iz Biblije. Taj je razgovor ostavio dubok dojam na nas. Razmišljali smo o onome što smo saznali i bili smo uvjereni da smo pronašli istinu. Anatolio nam je ostavio neke biblijske časopise i knjige. Navečer smo svi zajedno čitali i proučavali te publikacije. To nije bilo jednostavno jer nismo imali struje. Prije nego što bismo počeli proučavati, svatko od nas pokrio bi noge velikom vrećom za krumpire kako bi se zaštitio od komaraca.

Šest mjeseci kasnije krstio sam se zajedno sa svojim roditeljima te još dva člana naše obitelji. Bili smo jako sretni što možemo propovijedati od kuće do kuće i s drugima razgovarati o onome što smo naučili. Na sastanke Jehovinih svjedoka išli smo u gradić Carrillo, do kojega nam je trebalo dva sata pješice, a ponekad smo do tamo jahali. Anatolio nas je i dalje posjećivao i s nama proučavao Bibliju. Potom su se sastanci počeli održavati u našoj kući, a na prvom je sastanku bilo osmero ljudi. Svi su se oni s vremenom krstili. Ta je grupica ubrzo prerasla u malu skupštinu od dvadesetak članova.

Potpuno sam se posvetio služenju Bogu

Nakon nekog vremena kostarikanska podružnica Jehovinih svjedoka pozvala je sve one kojima to okolnosti dopuštaju da počnu s punovremenom propovjedničkom službom. Godine 1957. odazvao sam se na taj poziv. Ta je služba bila jako zanimljiva. Znao sam satima pješačiti kako bih došao do ljudi u seoskim područjima. Ponekad me nisu lijepo primili. Koliko se sjećam, tri su mi puta prijetili mačetama i zahtijevali da im kažem tko sam i što tražim u njihovom selu.

U to vrijeme, 1950-ih, uglavnom nije bilo cesta, nego samo poljskih puteva koji su prolazili nenaseljenim područjima, pa nam nije bilo lako doći do ljudi. U neka smo područja mogli doći jedino na konjima. Prelazili smo preko rijeka, a ponekad smo spavali pod vedrim nebom. Rojevi komaraca zagorčavali su nam život. Osim toga trebali smo biti na oprezu zbog zmija i krokodila. Unatoč svemu tome uživao sam poučavati ljude o Jehovi Bogu. Kući sam dolazio sretan i zadovoljan jer sam drugima prenosio biblijsku istinu. Budući da sam svaki dan propovijedao i proučavao Bibliju, rasla je moja ljubav prema Jehovi Bogu i osjećao sam da mi je puno bliži.

S vremenom su mi bila povjerena odgovornija zaduženja. Više od deset godina služio sam kao putujući nadglednik, što znači da sam svaki tjedan posjećivao drugu skupštinu u nekom području i duhovno jačao njezine članove. Zbog zdravstvenih problema morao sam prekinuti tu službu, ali nastavio sam služiti kao punovremeni propovjednik.

Užasna tragedija

Zatim se 1971. dogodilo ono što sam spomenuo na početku. Naime bio sam u Nicoyi i odlučio sam posjetiti svoju obitelj. Kad sam ušao u kuću, ugledao sam svoju 80-godišnju majku kako leži na podu. Bila je ustrijeljena i izbodena nožem. Kad sam kleknuo pored nje, još je uvijek bila živa. No samo nekoliko trenutaka kasnije umrla mi je na rukama. Pogledao sam oko sebe i vidio kako u kuhinji na podu leži kuharica, koja je bila u osmom mjesecu trudnoće. I ona je bila mrtva. Kao da to nije bilo dovoljno strašno, u hodniku je ležala ubijena jedna suvjernica iz tamošnje skupštine, a u kupaonici kuharičin sin. Svi su bili okrutno izbodeni nožem i ustrijeljeni. Pitao sam se tko je mogao počiniti tako grozan zločin i zašto.

Izašao sam iz kuće i našao svog oca. Bio je ranjen u glavu, ali još je bio živ. Otrčao sam do bratove kuće, koja je bila udaljena petnaestak minuta. Ondje sam pronašao ubijenu još jednu ženu i njezinog sina. Bio sam zaprepašten kad sam saznao da je ubojica moj 17-godišnji nećak, koji nije bio Jehovin svjedok. On je bio duševno bolestan. Pobjegao je s mjesta zločina, pa je za njim bila organizirana najveća potjera u Kostariki.

Vijest o tom zločinu odjeknula je cijelom zemljom. Nakon sedam dana policija je pronašla ubojicu. Bio je naoružan velikim nožem i pištoljem, koji mu je netko prodao iako je znao da je mladić duševno i emocionalno poremećen. Moj je nećak u potjeri bio ubijen.

Tijekom potjere mnogi su mi savjetovali da odem iz tog područja jer su se bojali da bi se ubojica mogao vratiti te nauditi i meni. Molio sam se Bogu jer sam smatrao da trebam ostati i pomoći članovima svoje obitelji i tamošnje skupštine. Na koncu sam odlučio ostati.

Jedna tragedija za drugom

Nažalost, otac je živio još samo godinu dana. Sljedeće je godine ubijena moja sestra, koja je vjerno služila Jehovi Bogu. Njezino ubojstvo nije bilo povezano s prethodnima. Moja je rodbina ponovno bila u šoku jer je izgubila još jednog člana obitelji. Riječima se ne može opisati praznina i tuga koju smo osjećali mi i naši prijatelji. Tijekom tog teškog vremena u svemu sam se oslanjao na Jehovu i stalno ga molio za snagu.

Godine 1985. pohađao sam trodnevni tečaj za kršćanske starješine u glavnom gradu San Joséu. Taj me tečaj duhovno ohrabrio. U ponedjeljak ujutro krenuo sam prema autobusnom kolodvoru. Na putu su me napali lopovi, počeli me gušiti i na kraju me opljačkali. Sve se zbilo tako brzo da im nisam vidio lica. Nakon toga više nisam mogao komunicirati onako kako je to uobičajeno kod nas. Ovdje u pokrajini Guanacasti muškarci viču kad se sretnu i pozdravljaju ili kad javljaju da su stigli. Prije sam mogao vikati, ali otkako su me napali lopovi, to više ne mogu.

Godine 1979. oženio sam se sa Celijom, suvjernicom iz susjedne skupštine. Ona je voljela Bibliju. Svaki dan zajedno smo čitali i proučavali Bibliju. Nažalost, umrla je od raka u srpnju 2001. Ponekad sam usamljen, ali nada u uskrsnuće daje mi snagu (Ivan 5:28, 29).

Radostan unatoč kušnjama

Iako sam u životu doživio više tragedija nego mnogi drugi ljudi, te kušnje smatram prilikom da dokažem svoju vjeru i odanost Jehovi (Jakov 1:13). Da bih unatoč svemu što sam doživio ostao uravnotežen, stalno se podsjećam na to da “vrijeme nevolje i nepredviđeni događaji snalaze svakoga” (Propovjednik 9:11). Osim toga imam na umu da živimo u “naročito teškim vremenima” jer su ljudi okrutni, nasilni i neobuzdani (2. Timoteju 3:1-5). Razmišljam i o Jobu, koji je izgubio obitelj, zdravlje i sav imetak. Usprkos svim tim patnjama s čvrstim je uvjerenjem rekao: “Neka je blagoslovljeno ime Jehovino!” Jehova je bogato blagoslovio Joba zbog njegove vjernosti (Job 1:13-22; 42:12-15). Sve te misli iz Biblije pomažu mi da budem radostan unatoč brojnim kušnjama.

Jehova mi je cijeli život pomagao da mi duhovne stvari budu najvažnije. Svakodnevno čitanje Biblije pruža mi veliku utjehu i daje snagu da izdržim. Molim se Jehovi i zato osjećam “mir Božji koji nadilazi svaku misao” (Filipljanima 4:6, 7). Zbog toga sam spokojan. Moju vjeru jača i prisustvovanje kršćanskim sastancima te sudjelovanje na njima (Hebrejima 10:24, 25).

Zahvalan sam Jehovi što unatoč starosti još uvijek mogu surađivati sa sukršćanima, propovijedati i proučavati Bibliju s ljudima. Dok služim drugima, dobivam snagu da se ne predam očaju. Iz sveg sam srca zahvalan Jehovi što mi pomaže da budem radostan unatoč svim tragedijama koje sam doživio.a