Vidio sam koliku snagu ima biblijska istina

IME Trentinara vjerojatno vam ništa ne znači. To je gradić koji se nalazi južno od talijanskog grada Napulja. Ondje su se rodili moji roditelji i stariji brat Angelo. Nakon Angelovog rođenja roditelji su se preselili u Sjedinjene Države i nastanili se u Rochesteru u saveznoj državi New Yorku. Ondje sam se rodio 1926. Moj je otac 1922. prvi put došao u doticaj s Istraživačima Biblije, kako su se u to vrijeme zvali Jehovini svjedoci. Uskoro su on i majka postali Istraživači Biblije.

Otac je bio miran čovjek koji je volio puno razmišljati, ali jako ga je ljutila nepravda. Nije mogao podnijeti činjenicu da svećenstvo drži ljude u neznanju, pa nikad nije propustio priliku da drugima govori o biblijskoj istini. Kad je otišao u mirovinu, započeo je s punovremenom službom i ustrajao je u toj službi sve do svoje 74. godine. Tada je zbog zdravstvenih problema i oštrih zima morao prestati služiti kao pionir. No i nakon toga je propovijedao između 40 i 60 sati mjesečno. To je činio čak i kad je prešao devedesetu. Očev primjer duboko je utjecao na mene. Iako se znao našaliti, bio je ozbiljan čovjek. Često je govorio: “Istinu treba shvaćati ozbiljno.”

Bilo nas je petero djece, a otac i majka trudili su se da sve nas poučavaju Božjoj Riječi. Krstio sam se 23. kolovoza 1943, a u lipnju 1944. postao sam pionir. Moja sestra Carmela služila je kao pionir u Genevi, u saveznoj državi New Yorku, sa svojom živahnom partnericom Fern. Ubrzo sam shvatio da je Fern djevojka s kojom želim provesti cijeli život. Tako smo se u kolovozu 1946. vjenčali.

Misionarska služba

Najprije smo bili poslani kao specijalni pioniri u Genevu i Norwich u saveznoj državi New Yorku. U kolovozu 1948. imali smo čast pohađati 12. razred Gileada. Potom smo s Carlom i Joanne Ridgeway, još jednim bračnim parom misionara, bili poslani u talijanski grad Napulj. U to vrijeme Napulj se pokušavao oporaviti od ratnog pustošenja. Bilo je teško pronaći kuću, pa smo nekoliko mjeseci živjeli u malom dvosobnom stanu.

Budući da sam odmalena slušao kako moji roditelji govore napolitanskim narječjem, ljudi su mogli razumjeti moj talijanski, iako sam imao američki naglasak. Fern je u početku imala problema s učenjem jezika. No moram priznati da me kasnije dostigla i da je čak naučila talijanski bolje od mene.

U početku je u cijelom Napulju samo jedna četveročlana obitelj pokazala zanimanje za biblijsku istinu. Članovi te obitelji prodavali su krijumčarene cigarete. Među njima bila je i Teresa. Ona je svaki dan doživljavala potpunu transformaciju. Ujutro bi džepove svoje suknje napunila cigaretama, pa bi izgledala debelo, a uvečer bi opet bila mršava kao čačkalica. Međutim, istina je potpuno promijenila tu obitelj. S vremenom je 16 članova te obitelji počelo služiti Jehovi. Sada u Napulju ima gotovo 3 700 Jehovinih svjedoka.

Nailazimo na protivljenje

Nakon što smo u Napulju proveli samo devet mjeseci, vlasti su prisilile nas četvero da napustimo grad. Otišli smo u Švicarsku i ondje proveli oko mjesec dana. Potom smo dobili turističku vizu s kojom smo se vratili u Italiju. Fern i ja bili smo dodijeljeni u Torino. U početku nam je jedna gospođa iznajmila sobu, a mogli smo koristiti i njenu kupaonicu i kuhinju. Kad je bračni par Ridgeway došao u Torino, zajedno smo unajmili stan. S vremenom je pet bračnih parova misionara živjelo u istoj kući.

Godine 1955, kad su nam vlasti naredile da napustimo Torino, već su bile osnovane četiri nove skupštine. U to vrijeme bilo je iskusne domaće braće koja su se mogla brinuti za skupštine. Predstavnici vlasti rekli su nam: “Kad jednog dana vi Amerikanci odete, sigurno će propasti sve što ste dosad postigli.” No uslijedio je porast koji je pokazao da o Bogu ovisi hoće li naša služba biti uspješna. Danas u Torinu ima više od 4 600 Jehovinih svjedoka koji djeluju u 56 skupština.

Prekrasna Firenca

Nakon toga bili smo poslani u Firencu. Puno smo čuli o tom gradu jer je to bilo misionarsko područje moje sestre Carmele i njenog supruga Merlina Hartzlera. No tek kad smo počeli živjeti u Firenci i kad smo vidjeli dijelove grada kao što su Piazza della Signoria, Ponte Vecchio, Piazzale Michelangelo i Palazzo Pitti, shvatili smo koliko je taj grad prekrasan. Bili smo sretni kad smo vidjeli kako neki građani Firence reagiraju na dobru vijest.

Proučavali smo Bibliju s jednom obitelji i roditelji su se krstili. No otac je bio pušač. U jednoj Stražarskoj kuli iz 1973. bilo je naglašeno da je pušenje porok, a čitatelji su bili potaknuti da prestanu pušiti. Starija djeca molila su ga da prestane. On im je to obećao, no nije održao obećanje. Jedne večeri njegova je žena poslala devetogodišnje blizance u krevet, a da se nije s njima pomolila prije spavanja. Kasnije joj je zbog toga bilo žao, pa je otišla u njihovu sobu. Oni su se već bili sami pomolili. “Za što ste se molili?” upitala ih je majka. Djeca su odgovorila da su se molila Jehovi da pomogne njihovom tati prestati pušiti. Žena je pozvala svog muža i rekla mu: “Dođi i poslušaj za što se mole tvoja djeca.” On ih je saslušao, a nakon toga je briznuo u plač i rekao: “Nikad više neću pušiti!” Održao je svoje obećanje i sada više od 15 članova te obitelji služi Jehovi.

Naša služba u Africi

Godine 1959. bili smo poslani u somalijski grad Mogadiš s još dva misionara, Arturom Leverisom i mojim bratom Angelom. Kad smo stigli, politička situacija bila je napeta. Talijanska vlada trebala je pod nadzorom Ujedinjenih naroda omogućiti Somaliji da stekne neovisnost, no činilo se da se politička situacija pogoršava. Neki Talijani s kojima smo proučavali Bibliju napustili su zemlju i nije bilo moguće osnovati skupštinu.

U to vrijeme zonski nadglednik predložio mi je da služim kao njegov pomoćnik. Tako smo počeli posjećivati okolne zemlje. Neki s kojima smo proučavali dobro su napredovali, no morali su napustiti svoju domovinu zbog protivljenja. Drugi su ostali iako su zbog toga puno propatili.a Još nas uvijek gane do suza kad se sjetimo koliko su ta braća ljubila Jehovu te što su sve pretrpjela da bi mu ostala vjerna.

U Somaliji i Eritreji često je vladala nepodnošljiva vrućina i sparina. Osim toga, neka tradicionalna jela bila su toliko ljuta da nam je zbog njih bilo još toplije. Jedno takvo jelo prvi smo put probali kod jednog interesenta. Moja je žena u šali rekla da su joj se uši zažarile kao crveno svjetlo na semaforu.

Kad su Angelo i Arturo bili poslani na drugo područje, ostali smo sami. Nije bilo lako ostati bez ikoga tko bi nas ohrabrio. No ta nam je situacija pomogla da se približimo Jehovi i da se više pouzdamo u njega. Zapravo, bili smo ohrabreni kad smo posjećivali zemlje u kojima je naše djelovanje bilo zabranjeno.

U Somaliji smo imali puno problema. Nismo imali hladnjak, pa smo kupovali samo onoliko hrane koliko smo namjeravali pojesti tog dana, bilo da se radilo o komadima morskog psa ili o voću, naprimjer o mangu, papaji, grejpu, kokosu ili bananama. Često su nas napadali razni kukci. Ponekad su nam sletjeli na vrat dok smo vodili biblijske tečajeve. No barem smo imali motocikl, pa nismo morali satima hodati po žarkom suncu.

Povratak u Italiju

Godine 1961. uspjeli smo zahvaljujući velikodušnosti prijatelja kupiti kartu za brod koji je prevozio banane i otputovati natrag u Italiju kako bismo prisustvovali međunarodnom kongresu koji se održavao u Torinu. Saznali smo da ćemo biti dodijeljeni na drugo područje. Kad smo se u rujnu 1962. vratili u Italiju, počeo sam služiti kao pokrajinski nadglednik. Kupili smo mali automobil, kojim smo pet godina obilazili dvije pokrajine.

U Africi smo morali podnositi vrućinu, a sad smo se trebali naviknuti na veliku hladnoću. Kad smo prve zime posjetili jednu skupštinu u podnožju Alpa, spavali smo u jednoj sobi iznad sjenika u kojoj nije bilo grijanja. Bilo je toliko hladno da smo spavali u kaputima. Te noći u blizini kuće u kojoj smo spavali smrznule su se četiri kokoši i dva psa.

Kasnije sam služio i kao oblasni nadglednik. U to vrijeme proputovali smo cijelu Italiju. Neka područja, kao što su Kalabrija i Sicilija, posjetili smo mnogo puta. Poticali smo mlade da duhovno napreduju i da im cilj bude služiti kao skupštinski starješine, putujući nadglednici ili betelski radnici.

Puno smo naučili od prijatelja koji vjerno i cijelim srcem služe Jehovi. Cijenimo njihove osobine, kao što su potpuna odanost Jehovi, velikodušnost, ljubav prema braći, prilagodljivost i samopožrtvovnost. Sad imamo priliku prisustvovati vjenčanjima koja u našim dvoranama obavljaju braća koja su dobila status vjerskih službenika, što je prije u Italiji bilo nezamislivo. Skupštinski sastanci više se ne održavaju u kuhinji nekog brata, a braća više ne moraju sjediti na daskama, kao što je to prije bio slučaj u Torinu. Umjesto toga, većina skupština ima prekrasnu dvoranu koja služi na čast Jehovi. Veći skupovi više se ne održavaju u neprimjerenim prostorima, nego u prostranim kongresnim dvoranama. Zaista nas raduje što je broj objavitelja premašio 243 000. Kad smo stigli u Italiju, bilo ih je samo 490.

Donijeli smo ispravne odluke

Doživljavali smo razne probleme, naprimjer osjećali smo nostalgiju i mučile su nas bolesti. Fern je osjećala nostalgiju svaki put kad je vidjela more. Isto tako, imala je tri teške operacije. Kad je jednom prilikom išla na biblijski tečaj, neki protivnik napao ju je vilama, pa je i zbog toga završila u bolnici.

Iako smo ponekad bili obeshrabreni, ‘čekali smo Jehovu’, u skladu s Tužaljkama 3:24. Jehova je doista Bog utjehe. Kad smo jednom prolazili kroz teško razdoblje, Fern je primila prekrasno pismo od brata Nathana Knorra. Budući da je bio rođen u blizini gradića Bethlehema u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji, gdje je Fern započela s pionirskom službom, napisao joj je da dobro zna kako su žene njemačkog porijekla koje su rođene u Pennsylvaniji vrlo snažne i uporne. Bio je u pravu. Tijekom godina ohrabrili su nas mnogi ljudi, i to na razne načine.

Usprkos poteškoćama trudimo se ostati revni u službi. Uspoređujući revnost s lambruscom, odličnim talijanskim pjenušavim vinom, Fern u šali kaže: “Ne smijemo dozvoliti da naša revnost postane kao lambrusco bez mjehurića.” Nakon što smo više od 40 godina putovali u pokrajinskoj i oblasnoj službi, dobili smo novi zadatak da posjećujemo i organiziramo grupe i skupštine koje održavaju sastanke na stranim jezicima. Te grupe propovijedaju ljudima iz Bangladeša, Kine, Eritreje, Etiopije, Gane, Indije, Nigerije, doseljenicima s Filipina i Šri Lanke te iz drugih zemalja. Toliko smo puta vidjeli da Božja Riječ ima moć promijeniti život ljudi koji su osjetili Jehovinu milost da bismo o tome mogli napisati cijelu knjigu (Mih. 7:18, 19).

Svaki se dan molimo Jehovi da nam i dalje daje emocionalnu i fizičku snagu koja nam je potrebna da bismo izvršili svoju službu. Radost koju osjećamo dok služimo Gospodinu daje nam snagu. Ta nam je radost izvor zadovoljstva i pruža nam dokaz da smo donijeli ispravnu odluku kad smo odlučili svoj život posvetiti propovijedanju biblijskih istina (Efež. 3:7; Kol. 1:29).