Velika je radost biti zdesna Jehovi

RODILA sam se 1939. i odrasla sam na selu u kanadskoj pokrajini Saskatchewanu zajedno s četiri sestre i bratom. Živjeli smo na farmi usred prerije i bili smo jako sretni. Kad su jednog dana Jehovini svjedoci posjetili mog oca, upitala sam ih ima li Bog ime. Pokazali su nam Psalam 83:18, u kojem je zapisano Božje ime Jehova. To je u meni pobudilo želju da saznam nešto više o Bogu i njegovoj Riječi.

U ono su vrijeme djeca koja su živjela na farmi pohađala osmogodišnje seoske škole u kojima je za svaku generaciju učenika bio oformljen samo jedan razred. Škole su bile udaljene i po nekoliko kilometara, pa su djeca do njih jahala na konjima ili pješačila. Učitelj je živio kod raznih obitelji, koje su se brinule za njegove potrebe. Jedne su godine moji roditelji došli na red da pruže smještaj novom učitelju Johnu Diduru.

Nisam znala da je i taj mladić jako zainteresiran za Božju Riječ. Jednom sam prilikom hvalila komunističku i socijalističku ideologiju, koju je zastupao moj otac. John je na to blago rekao: “Nijedan čovjek nema pravo vladati nad drugim ljudima. Jedino Bog ima pravo na to.” To je dovelo do mnogih zanimljivih razgovora.

Budući da je John rođen 1931, često je slušao o ratnim strahotama. Kad je 1950. izbio rat u Koreji, pitao je svećenike raznih crkava kako gledaju na sudjelovanje u ratu. Svi su mu odgovorili da je sasvim u redu da kršćani idu u rat. Kasnije je isto pitanje postavio Jehovinim svjedocima. Oni su mu na temelju Biblije objasnili kako su prvi kršćani gledali na sudjelovanje u ratu. John se krstio 1955. Sljedeće godine i ja sam se krstila. Oboje smo znali da svoj život želimo posvetiti služenju Jehovi (Psal. 37:3, 4). Vjenčali smo se u srpnju 1957.

Zbog toga smo puno puta svoju godišnjicu braka proveli na kongresu. Bili smo sretni što se nalazimo među tisućama ljudi koji cijene brak. Godine 1958. prvi smo put išli na međunarodni kongres. Nas petero uputilo se automobilom iz Saskatchewana u New York. Putovali smo cijeli tjedan — danju smo se vozili, a noću spavali pod šatorom. Zamislite koliko smo bili sretni kad nas je jedan brat kojeg smo upoznali u Bethlehemu (Pennsylvania, SAD) pozvao da prenoćimo kod njegove obitelji. Zahvaljujući toj neočekivanoj lijepoj gesti stigli smo u New York čisti i uredni. Taj veliki kongres ostavio je na nas dubok dojam jer smo na njemu osjetili kolika je radost služiti Jehovi. Sjetili smo se psalmistovih riječi da je velika radost biti zdesna Jehovi (Psal. 16:11).

PIONIRSKA SLUŽBA

Godinu dana kasnije, 1959, služili smo kao pioniri u Saskatchewanu, a živjeli smo u maloj kamp-kućici na vrhu jednog brda. S njega se pružao pogled kilometrima daleko, a dio tog prostranstva bio je naše područje.

Jednog dana iz podružnice je stiglo zanimljivo pismo. Odmah sam otišla do Johna, koji je popravljao traktor. Dobili smo poziv da služimo kao specijalni pioniri u Red Lakeu, u kanadskoj pokrajini Ontariju. Budući da nismo znali gdje je to, brzo smo na karti potražili to mjesto.

Kraj u koji smo stigli bio je posve drugačiji od prostrane prerije. Na našem novom području bilo je gustih šuma i malih naselja sagrađenih blizu rudnika zlata. Dok smo se prvog dana raspitivali za smještaj, jedna je djevojčica čula razgovor koji smo vodili s njenom susjedom. Otrčala je kući i rekla majci da tražimo smještaj. Žena nam je ljubazno ponudila da prespavamo kod njih. Krevet se nalazio u neuređenom zemljanom podrumu. Sutradan smo pronašli drugi smještaj — brvnaru s dvije prostorije u kojoj nije bilo vode ni namještaja, nego samo jedna mala peć na drva. Kupili smo neke stvari u trgovini rabljenim stvarima i bili smo prilično zadovoljni svojim novim smještajem.

Najbliža skupština bila je udaljena preko 200 kilometara. Mnogi rudari koji su radili u rudnicima zlata bili su iz Europe, pa su nas zamolili da im nabavimo Bibliju na njihovom jeziku. Ubrzo smo vodili 30 naprednih biblijskih tečajeva. Za šest mjeseci bila je osnovana mala skupština.

Muž jedne žene s kojom smo proučavali Bibliju nazvao je svećenika i zamolio ga da dođe k njima i uvjeri njegovu ženu da je u zabludi. Kad je svećenik stigao, rekao nam je da bismo trebali ljude poučavati Trojstvu i drugim vjerovanjima. Žena je donijela svoju katoličku Bibliju i zamolila svećenika da pomoću nje potvrdi ono što je rekao. Svećenik je odgurnuo Bibliju i rekao da on nikome ne treba ništa dokazivati. Na odlasku im je na ukrajinskom rekao da nas trebaju izbaciti iz kuće i da nas više nikada ne bi trebali primiti u svoj dom. No nije znao da John razumije ukrajinski.

Ubrzo nakon toga otišli smo iz Red Lakea jer se John trebao osposobiti za putujuću službu. Kad je otprilike godinu dana kasnije John držao govor za krštenje na jednom oblasnom kongresu, među kandidatima je bio i muž one žene s kojom smo proučavali. Razgovor sa svećenikom potaknuo ga je da počne istraživati Bibliju.

U PUTUJUĆOJ SLUŽBI

Dok smo bili u putujućoj službi, imali smo jedinstvenu priliku stanovati kod različitih obitelji, što nas je veoma radovalo. Jako smo se zbližili s braćom koja su nas primila u svoj dom i s kojima smo živjeli. Jednom smo stanovali u sobi na katu u kojoj zimi nije bilo grijanja. Rano ujutro čuli bismo stariju sestru koja je živjela u toj kući kako tiho ulazi u našu sobu i potpaljuje vatru u maloj peći. Ubrzo nakon toga donijela bi lavor i toplu vodu kako bismo se umili. Mnogo sam naučila od te tihe i blage sestre.

Putujuća služba pomogla mi je da se približim Jehovi. U jednoj našoj pokrajini na sjeveru Alberte nalazio se rudarski gradić u kojem je živjela samo jedna sestra. Kako je Jehovina organizacija gledala na tu sestru koja je živjela u zabačenom kraju? Svakih šest mjeseci avionom smo putovali u taj gradić. Ondje smo ostali tjedan dana, išli sa sestrom u službu i održavali sve sastanke, baš kao i u svakoj velikoj skupštini u gradu. To nas je još više uvjerilo da se Jehova s puno ljubavi brine za svakog svog poniznog i poslušnog slugu.

Ostali smo u kontaktu s mnogim osobama kod kojih smo stanovali. Zbog toga mi je dobro došao jedan od prvih poklona koje sam dobila od Johna — šarena kutija puna kuverata i listova za pisanje. Rado smo se dopisivali s prijateljima, pa smo uvijek trebali papira za pisanje. Još uvijek čuvam tu kutiju.

Dok smo služili u jednoj pokrajini u Torontu, nazvao nas je jedan brat iz kanadskog Betela i upitao da li smo spremni doći u Betel. Kada smo mu trebali javiti što smo odlučili? “Po mogućnosti već sutradan!” To smo i učinili.

BETELSKA SLUŽBA

Svaki novi zadatak koji smo dobili bio je zanimljiv na svoj način i uvjerio nas je da služenje Jehovi donosi radost. To smo osjetili i kad smo 1977. počeli služiti u Betelu. Družeći se s nekom pomazanom braćom imali smo prilike vidjeti da se međusobno razlikuju po osobnosti, ali da svi jako cijene Božju Riječ.

Svidio nam se nov način života u Betelu. Naprimjer, odjeću više nismo držali u kovčegu nego u ormaru i pripadali smo jednoj skupštini. Uz svoj redovni posao vodila sam goste u razgledavanje Betela, čemu sam se uvijek jako radovala. Objašnjavala sam posjetiteljima što se radi u Betelu, slušala njihova zapažanja i odgovarala na njihova pitanja.

Godine su brzo prolazile i 1997. John je bio pozvan da pohađa Tečaj za članove Odbora podružnice u Pattersonu, u američkoj saveznoj državi New Yorku. Nakon toga, braća su nas upitala jesmo li spremni preseliti se u Ukrajinu. Potaknuli su nas da ozbiljno i u molitvi razmislimo o tome. Do kraja dana odlučili smo da ćemo se preseliti.

JOŠ JEDNA PROMJENA — ODLAZAK U UKRAJINU

Godine 1992. prisustvovali smo velikom međunarodnom kongresu u Sankt Peterburgu, u Rusiji, a 1993. bili smo na međunarodnom kongresu u ukrajinskom gradu Kijevu. Zahvaljujući tim kongresima zavoljeli smo braću u Istočnoj Europi. Kad smo stigli u Ukrajinu, nastanili smo se u Lavovu. Živjeli smo na drugom katu jedne stare kuće. Prozori su nam gledali na dvorište u kojem je bio mali vrt, veliki crveni pijetao i jato kokoši. Gotovo smo se osjećali kao da smo na nekoj farmi u Saskatchewanu. U toj je kući stanovalo nas dvanaestero. Rano ujutro svakog dana putovali smo na posao u Betel na drugi kraj grada.

Kako je bilo živjeti u Ukrajini? Osjećali smo se poniznima među mnogom tamošnjom braćom koja su prošla brojne kušnje, zabrane i zatvaranja. Usprkos tome, ostali su jaki u vjeri. Kad bismo ih pohvalili, odgovorili bi nam: “Učinili smo to zbog Jehove.” Nikad nisu osjećali da su prepušteni sami sebi. Još i danas kad se nekome zahvalite za neku lijepu gestu, moglo bi se dogoditi da vam odgovori: “Hvala Jehovi”, čime želi reći da od Jehove dolazi sve dobro.

Mnoga braća u Ukrajini pješice idu na sastanke, pa imaju vremena razgovarati i hrabriti se. Ponekad pješače sat vremena, pa i više. U Lavovu ima preko 50 skupština, a 21 skupština održava sastanke u velikom kompleksu s više dvorana Jehovinih svjedoka. Nedjeljom je prekrasno gledati rijeku braće i sestara kako dolazi na sastanke.

Brzo smo se sprijateljili s tom blagom i brižnom braćom. Kad ne razumijem dobro ukrajinski, što mi se još uvijek događa, braća su vrlo strpljiva sa mnom. Njihov pogled često govori koliko i njihove riječi.

Koliko povjerenje vlada među braćom lijepo se vidjelo 2003. na međunarodnom kongresu u Kijevu. Upravo smo bili sišli na stanicu podzemne željeznice koja je bila prepuna ljudi kad nam je pristupila jedna djevojčica i tiho rekla: “Izgubila sam se. Ne mogu pronaći svoju baku.” Djevojčica je vidjela naše kongresne značke, pa je znala da smo Jehovini svjedoci. Bila je jako hrabra i nije plakala. Žena putujućeg nadglednika koja je bila s nama u društvu nježno je uzela djevojčicu za ruku i odvela je na stadion do kongresnog odjela za izgubljene stvari. Djevojčica je ubrzo ponovno bila sa svojom bakom. Jako me se dojmilo što je ta djevojčica pokazala takvo povjerenje iako se nalazila među tisućama ljudi.

U svibnju 2001. u Ukrajinu su došla braća iz mnogih zemalja kako bi prisustvovala otvorenju nove podružnice. Nakon posebnog predavanja koje je održano u nedjelju ujutro na stadionu, mnoštvo braće slijevalo se sa svih strana kako bi razgledalo novi Betel. Bio je to nezaboravan prizor! Jako me dirnulo kad sam vidjela kakav red i mir vlada među braćom. To me potaknulo da još više cijenim službu Bogu koja donosi pravu radost.

VELIKI GUBITAK

Nažalost, John je 2004. obolio od raka. Otišli smo u Kanadu na liječenje. Prvi ciklus kemoterapije ostavio je teške posljedice na njegov organizam, pa je nekoliko tjedana proveo na odjelu intenzivne njege. Bila sam jako sretna kad je ponovno došao k svijesti. Premda je teško govorio, u očima mu se vidjelo da mu je jako drago kad ga je netko došao posjetiti.

No nije se uspio oporaviti, nego je umro te jeseni. Imala sam osjećaj da je s njim nestao i velik dio mene. John i ja uživali smo zajedno služiti Jehovi. Pitala sam se što da sada učinim. Odlučila sam vratiti se u Ukrajinu. Jako sam zahvalna za žarku ljubav koju mi pokazuje betelska obitelj i moja skupština u Ukrajini.

Nikada nismo požalili zbog odluka koje smo donijeli. Imali smo lijep život i najbolje prijatelje. Znam da trebam još uvijek puno učiti o Jehovinoj dobroti i nadam se da ću imati prilike zauvijek služiti Jehovi jer sam se uvjerila u istinitost riječi da je velika radost biti zdesna Jehovi.