Jehovini blagoslovi nadmašili su sva moja očekivanja

Kad sam konačno nadvladao svoje sumnje i postao pionir, moj je život krenuo sasvim neočekivanim smjerom (Efež. 3:20). No možda se pitate kako je došlo do toga. Krenut ću ispočetka.

Rodio sam se 1939. u Berlinu, svega nekoliko mjeseci nakon što je izbio Drugi svjetski rat. Pretkraj rata, 1945, Berlin je bio na meti žestokih zračnih napada. Jednom prilikom bombe su pale na našu ulicu, pa smo moja obitelj i ja pobjegli u sklonište. Nakon toga smo se zbog sigurnosti preselili u Erfurt, majčino rodno mjesto.

Mama je gorljivo tragala za istinom. Pročitala je djela raznih filozofa i istraživala brojne religije, ali nije bila zadovoljna onim što je saznala. Otprilike 1948. na vrata su nam došle dvije Jehovine svjedokinje. Mama ih je pozvala unutra i počela rešetati pitanjima. Ni sat vremena kasnije mojoj mlađoj sestri i meni rekla je: “Pronašla sam istinu!” Ubrzo nakon toga mama, sestra i ja počeli smo ići na sastanke u Erfurtu.

Godine 1950. vratili smo se u Berlin, gdje smo išli na sastanke skupštine Berlin-Kreuzberg. Potom smo se preselili u drugi dio grada, pa smo počeli ići u skupštinu Berlin-Tempelhof. Mama se s vremenom krstila, no ja sam oklijevao. Zašto?

KAKO SAM POBIJEDIO SRAMEŽLJIVOST

Vrlo sam sporo napredovao zato što sam bio jako sramežljiv. Išao sam u službu propovijedanja, ali dvije godine nisam baš nikome svjedočio. Međutim, to se promijenilo kad sam upoznao mnogu braću i sestre koji su u teškim kušnjama dokazali svoju hrabrost i odanost Jehovi. Neki su bili u nacističkim logorima ili u istočnonjemačkim zatvorima. Drugi su pak riskirali svoju slobodu kad su krijumčarili literaturu u Istočnu Njemačku. Njihov primjer ostavio je dubok dojam na mene. Ako su oni bili spremni za Jehovu i braću riskirati život i slobodu, razmišljao sam, onda se valjda ja mogu potruditi da pobijedim sramežljivost!

Prve pomake napravio sam 1955, kad sam sudjelovao u posebnoj propovjedničkoj akciji. U Informatorua je izašlo pismo u kojem je brat Nathan Knorr najavio da će to biti jedna od najvećih akcija koje su organizirali Jehovini svjedoci. Ako se svi objavitelji uključe u nju, stajalo je u tom pismu, “bit će to mjesec u kojem se svjedočilo više nego ikad prije u povijesti”. Tako je i bilo! Nedugo nakon toga predao sam se Jehovi, a 1956. krstio sam se zajedno sa svojim ocem i sestrom. No ubrzo sam se našao pred još jednom važnom odlukom.

Godinama sam znao da bih se trebao posvetiti pionirskoj službi, ali stalno sam to odgađao. Prvo sam odlučio izučiti trgovački zanat u jednom berlinskom poduzeću koje se bavilo veleprodajom te uvozom i izvozom robe. Po završetku obuke htio sam neko vrijeme raditi u svojoj struci kako bih stekao iskustvo i stručnost. Zato sam 1961. prihvatio posao u Hamburgu, najvećoj njemačkoj luci. Posao mi se toliko sviđao da sam i dalje odgađao punovremenu službu. I što sam na koncu odlučio?

Sretan sam što se Jehova poslužio braćom koja su mi s puno ljubavi pomogla da shvatim što mi treba biti prioritet. Nekoliko mojih prijatelja započelo je s pionirskom službom i bili su mi dobar primjer. Osim toga, brat Erich Mundt, koji je preživio koncentracijski logor, potaknuo me da se oslonim na Jehovu. Rekao mi je da su braća koja su se u logoru oslanjala na sebe s vremenom izgubila snagu. No oni koji su se potpuno uzdali u Jehovu ostali su vjerni i postali stupovi skupštine.

Brat Martin Pötzinger, koji je kasnije služio kao član Vodećeg tijela, braći je često znao reći: “Hrabrost je nešto najvrednije što imaš.” Nakon što sam duboko razmišljao o tim riječima, odlučio sam dati otkaz te sam u lipnju 1963. postao pionir. Bila je to najbolja odluka koju sam mogao donijeti! Nakon svega dva mjeseca, prije nego što sam uopće i počeo tražiti novi posao, dobio sam poziv da služim kao specijalni pionir. Nekoliko godina kasnije Jehova je učinio za mene nešto što je nadmašilo sva moja očekivanja. Bio sam pozvan da pohađam 44. razred škole Gilead.

DRAGOCJENA POUKA

“Nemojte brzo odustati od svog zadatka!” Bila je to jedna od najvažnijih pouka koje sam dobio u Gileadu, posebno od brata Nathana Knorra i Lymana Swinglea. Oni su nas usrdno poticali da ustrajemo na svom području čak i kad nam bude teško. Brat Knorr je rekao: “Na što ćete se usredotočiti? Na prljavštinu, bube, neimaštinu? Ili ćete zapaziti drveće, cvijeće i sretna lica? Trudite se zavoljeti ljude!” Kad je jednom prilikom brat Swingle govorio o tome zašto neka braća brzo odustanu, emocije su ga toliko preplavile da su mu suze došle na oči. Morao je stati da se sabere i tek je tada nastavio govor. To me duboko dirnulo i čvrsto sam odlučio da neću razočarati ni Krista ni njegovu vjernu braću (Mat. 25:40).

Kad smo saznali na koja smo područja dodijeljeni, neki betelski radnici znatiželjno su pitali neke od nas gdje ćemo služiti. Oduševljeno su komentirali mjesta na koja su poslani drugi polaznici. No kad sam ja rekao: “Kongo”, zastali su i rekli: “Uh, Kongo! Nek Jehova bude s tobom!” U to se vrijeme Demokratska Republika Kongo stalno spominjala u vijestima zbog rata, plaćenih ubojica i brojnih atentata. Ali ja sam imao u mislima ono što sam naučio u Gileadu. Ubrzo nakon promocije u rujnu 1967. Heinrich Dehnbostel, Claude Lindsay i ja uputili smo se u glavni grad Konga, Kinshasu.

STJEČEMO VRIJEDNO ISKUSTVO

Kad smo stigli u Kinshasu, tri mjeseca učili smo francuski. Zatim smo avionom otišli u Lubumbashi (nekadašnji Elisabethville), grad smješten na samom jugu Konga, blizu granice sa Zambijom. Uselili smo se u misionarski dom u centru grada.

U velikom dijelu grada nikad se nije propovijedalo, pa smo bili presretni što smo mnogim ljudima prvi donijeli dobru vijest. Ubrzo smo imali više biblijskih tečajeva nego što smo ih mogli voditi. Svjedočili smo i državnim i policijskim službenicima. Mnogi su pokazali veliko poštovanje prema Božjoj Riječi i našem djelu. Ljudi su većinom govorili svahili, pa smo Claude Lindsay i ja naučili i taj jezik. Kratko nakon toga poslani smo u skupštinu koja je djelovala na svahiliju.

Imali smo puno prekrasnih iskustava, ali bilo je i izazova. Često smo morali izlaziti na kraj s pijanim naoružanim vojnicima ili neugodnim policajcima koji su nas optuživali za stvari koje nismo učinili. Jednom je velika grupa naoružanih policajaca upala na skupštinski sastanak koji se održavao u misionarskom domu i odvela nas u glavnu policijsku stanicu, gdje smo morali do deset navečer sjediti na podu prije nego što su nas pustili.

Godine 1969. postao sam pokrajinski nadglednik. U putujućoj službi iskusio sam što je afrička divljina dok sam kilometrima pješačio kroz blato i visoku travu. U jednom selu pod mojim krevetom spavala je kvočka s pilićima. Još uvijek mi odzvanja u ušima njeno glasno kokodakanje kojim bi prije zore oglasila početak novog dana. U dragom su mi sjećanju ostale večeri kad bih s braćom sjedio oko vatre i razgovarao o biblijskim istinama.

Jedan od najtežih problema s kojima smo se suočili bili su ljudi koji su se pretvarali da su Jehovini svjedoci, a zapravo su pripadali pokretu Kitawala.b Neki od njih uspjeli su se uvući u skupštine i čak su postali starješine. Iako su bili kao “stijene skrivene pod vodom”, vjerna braća i sestra ipak su ih uspjeli razotkriti (Juda 12). S vremenom je Jehova očistio skupštine od takvih pojedinaca i položio temelj za zadivljujući porast.

Godine 1971. počeo sam služiti u podružnici u Kinshasi, gdje sam izvršavao raznorazne zadatke: vodio sam brigu o korespondenciji, narudžbama literature i poslovima Službenog odjela. U Betelu sam naučio kako organizirati djelo propovijedanja u ogromnoj zemlji u kojoj državna infrastruktura vrlo loše funkcionira. Nekad bi naša avionska pošta mjesecima putovala do skupština. Pošta bi se iskrcala iz aviona u čamce, koji su nakon toga tjednima ostali zarobljeni u gustom vodenom korovu koji bi poput debelog tepiha prekrio površinu vode. Ipak, posao bi se uvijek obavio bez obzira na takve i slične izazove.

Ostao sam zadivljen kad sam vidio kako braća uspijevaju s vrlo ograničenim sredstvima organizirati velike kongrese. Od termitnjaka bi izradili podij, a od visoke slonove trave napravili bi zidove ili bi je smotali pa napravili jastuke za sjedenje. Od bambusa bi sagradili nosive konstrukcije, a prostirke od trske iskoristili bi za krov ili stol. Budući da nisu imali čavle, izradili bi ih od kore drveta tako što bi je isjekli na tanke komadiće. Divio sam se domišljatosti i inovativnosti te braće i sestara! Jako sam ih zavolio i silno su mi nedostajali kad sam morao otići na novi zadatak.

SLUŽBA U KENIJI

Godine 1974. bio sam poslan u kenijsku podružnicu, koja se nalazila u Nairobiju. Imali smo puno posla jer je ta podružnica nadgledala propovijedanje u deset obližnjih zemalja, a u nekima od njih naše je djelovanje bilo zabranjeno. Ja sam više puta bio zadužen da posjetim te zemlje, posebno Etiopiju, gdje su naša braća bila progonjena i suočavala se s teškim kušnjama. Mnogi su bili brutalno zlostavljani ili su završili u zatvoru, a neki su čak izgubili život. Usprkos svemu ostali su vjerni i ustrajni zahvaljujući tome što su imali dobar odnos s Jehovom i jedni s drugima.

Divna prekretnica u mom životu nastupila je 1980, kad sam se oženio s Gail Matheson. Oboje smo pohađali isti razred Gileada, a kasnije smo ostali u kontaktu putem pisama. Gail je porijeklom iz Kanade, a služila je kao misionarka u Boliviji. Nakon 12 godina ponovno smo se sreli u New Yorku te smo se ubrzo vjenčali u Keniji. Jako cijenim Gail zato što se uvijek trudi razmišljati poput Jehove i zadovoljna je onim što ima. Ona mi je i danas velika podrška te voljena životna suputnica.

Gail i ja smo 1986. poslani u putujuću službu, a ja sam istovremeno služio u Odboru podružnice. U putujućoj službi obišli smo mnoge zemlje koje je nadgledala kenijska podružnica.

Uvijek se rado sjetim priprema za kongres koji se 1992. održao u Asmari, u Eritreji, dok je naše djelovanje u toj regiji bilo pod zabranom. Nažalost, jedino što smo uspjeli naći za održavanje kongresa bio je neki štagalj za koji nisi znao je li ružniji izvana ili iznutra. Prvi dan kongresa nisam mogao vjerovati kad sam vidio kako su braća unutrašnjost tog objekta pretvorila u mjesto dostojno štovanja Jehove. Mnoge su obitelji donijele ukrasno platno, kojim su vješto prekrili sve što je nagrđivalo prostor. Tom radosnom i nezaboravnom kongresu prisustvovalo je 1 279 osoba.

Putujuća služba bila je velika promjena za nas jer smo svaki tjedan morali odsjesti na različitim mjestima i u različitim uvjetima. Na jednom mjestu bili smo smješteni u luksuznoj vili na obali mora. Na jednom drugom spavali smo u limenoj baraci u radničkom naselju, a toalet nam je bio udaljen preko 100 metara. No gdje god da smo služili, u najljepšem sjećanju ostali su nam dani koje smo proveli u službi s revnim pionirima i objaviteljima. Kad smo dobili novi zadatak, morali smo se pozdraviti s mnogim dragim prijateljima, koji su nam kasnije jako nedostajali.

OBILJE BLAGOSLOVA U ETIOPIJI

Krajem 1980-ih i početkom 90-ih naše je djelo bilo zakonski registrirano u nekoliko zemalja koje su dotad bile pod kenijskom podružnicom. Stoga su u tim zemljama osnovane zasebne podružnice ili uredi. Mi smo 1993. bili poslani u ured u Addis Abebi, u Etiopiji, gdje je naše djelovanje konačno bilo ozakonjeno nakon desetljeća rada u ilegali.

Jehova je blagoslovio propovijedanje u toj zemlji. Mnoga braća i sestre stupili su u pionirsku službu. Od 2012. svake je godine preko 20 posto svih objavitelja u stalnoj pionirskoj službi. Osim toga, braća dobivaju potrebnu pouku na raznim teokratskim tečajevima, a sagrađeno je preko 120 dvorana. Godine 2004. betelska obitelj preselila se u novi objekt. Na istom zemljištu sagrađena je i kongresna dvorana, koja je pravi blagoslov tamošnjoj braći.

Tijekom godina Gail i ja smo među suvjernicima u Etiopiji stekli bliske prijatelje. Iskreno smo ih zavoljeli zbog njihove srdačnosti i ljubavi. U zadnje vrijeme zdravlje nam se pogoršalo, pa smo se morali preseliti u srednjoeuropsku podružnicu u Njemačkoj. Ovdje se braća s puno ljubavi brinu za nas, no naši dragi prijatelji iz Etiopije jako nam nedostaju.

JEHOVA JE DAO DA RASTE

Na svoje smo oči vidjeli kako Jehova daje da njegovo djelo raste i napreduje (1. Kor. 3:6, 9). Naprimjer, kad sam prvi put u Kongu svjedočio rudarima iz Ruande koji su radili u rudnicima bakra, u Ruandi nije bilo Jehovinih svjedoka. Danas ih u toj zemlji ima preko 30 000. U Demokratskoj Republici Kongu je 1967. bilo oko 6 000 objavitelja, dok ih je danas oko 230 000, a 2018. na Obilježavanje Kristove smrti došlo je preko milijun ljudi. Ukupan broj objavitelja u zemljama koje je nekad nadgledala kenijska podružnica premašio je 100 000.

Prije više od 50 godina Jehova me preko razne braće potaknuo da stupim u punovremenu službu. Iako se još uvijek borim sa sramežljivošću, naučio sam se potpuno pouzdati u Jehovu. Ono što sam doživio u Africi pomoglo mi je da budem strpljiv i zadovoljan onim što imam. Gail i ja divimo se tamošnjoj dragoj braći i sestrama koji su izuzetno gostoljubivi, ustrajni i uzdaju se u Jehovu. Jako sam zahvalan Jehovi što mi je iskazao nezasluženu dobrotu. Njegovi su blagoslovi doista nadmašili sva moja očekivanja! (Psal. 37:4).