Jehova postupa u lojalnosti
ISPRIČAO PETER PALLISER
Bio je prosinac 1985. godine. Uzbuđenje je raslo kada smo se počeli spuštati na međunarodni aerodrom u Nairobiju, Kenija. U vožnji do grada, uspomene su navirale, probuđene poznatim prizorima i zvukovima.
STIGLI smo u Keniju da bismo prisustvovali Oblasnom kongresu Jehovinih svjedoka “Čuvari besprijekornosti”. Dvanaest godina ranije, moja supruga i ja bili smo prisiljeni da napustimo Keniju zbog zabrane našeg djela propovijedanja. Tamo smo živjeli u Betelu, što je naziv objekata podružnica Jehovinih svjedoka. Kakvo li nas je ugodno iznenađenje dočekalo kad smo se vratili tamo u posjet!
U Betelu je oko pripreme ručka pomagala mlada Svjedokinja koju smo poznavali još kad je imala dvije godine. Najmanje šest članova betelske obitelji bili su ljudi koje smo poznavali kad su bili još djeca. Kakva li je radost bila vidjeti ih da su sada kao mlade odrasle osobe, zajedno sa svojim obiteljima, svi još uvijek aktivni u službi! Naš Bog, Jehova, brinuo se za njih održavajući biblijsko obećanje: “S nekim tko je lojalan postupat ćeš u lojalnosti” (2. Samuelova 22:26, NW). Koliku sam samo suprotnost pronašao između svoje mladosti i ispunjenog života kakav su vodili ovi mladi!
Mladost bez smisla
Rođen sam 14. kolovoza 1918. u Scarboroughu, Engleska. Dvije godine kasnije moja majka i polusestra otišle su u Kanadu, tako da sam sljedeće tri godine proveo živeći s ocem, njegovom majkom i njegovom sestrom. Kada sam imao pet godina, majka me otela od oca i odvela u Montreal, Kanada. Četiri godine kasnije poslala me natrag u Englesku da živim s ocem i pohađam školu.
Majka i polusestra pisale su mi otprilike svakih šest mjeseci. Na kraju pisama, izražavale bi želju da budem dobar građanin, lojalan kralju i domovini. Moji odgovori su ih vjerojatno razočarali jer sam im pisao da vjerujem da su nacionalizam i rat nešto naopako. Pa ipak, ne imajući jasan cilj, u svojim tinejdžerskim godinama jednostavno sam se prepustio struji vremena.
A onda sam u srpnju 1939. šest tjedana prije nego je započeo drugi svjetski rat, regrutiran u britansku vojsku. Imao sam samo 20 godina. Moj puk ubrzo je poslan na sjever Francuske. Kad nas je napao njemački avion, mi mladići uperili smo svoje puške u njega i pucali. Bio je to stravičan život. Povlačili smo se pred njemačkom vojskom koja je napredovala, a ja sam bio među onima koji su evakuirani kod Dunkerquea za vrijeme prvog tjedna mjeseca lipnja 1940. Još se i sada s užasom prisjećam prizora cijelog bataljuna mrtvih tijela razbacanih po plaži. Preživio sam tu moru i stigao u Harwich, u istočnu Englesku, na malom teretnom brodu.
Sljedeće godine, u ožujku 1941, poslan sam u Indiju. Tamo sam dobio obuku za mehaničara avioinstrumenata. Nakon određenog vremena provedenog u bolnici zbog infekcije, premješten sam u vojnu jedinicu u Delhi, glavni grad Indije. Daleko od doma i još uvijek slab, počeo sam razmišljati o budućnosti. Naročito sam se pitao što se događa s nama kad umremo.
Iskazivanje nove lojalnosti
U Delhiju je sa mnom sobu dijelio Bert Gale, također Englez. Jednog je dana rekao da je “religija od Đavola”, primjedbu koja je probudila moje zanimanje. Njegova je žena postala Jehovin svjedok, pa mu je s vremena na vrijeme slala biblijske publikacije. Jedna od njih, brošurica Hope (Nada), privukla je moje zanimanje. Njena tema o nadi u uskrsnuće ispunila me pravim osjećajem smirenosti.
Nekako početkom 1943, Bert je razgovarao s Teddyem Grubertom, civilom angloindijskog porijekla koji je radio s nama u vojnoj bazi. Na naše iznenađenje saznali smo da je Teddy Svjedok. Iako su 1941. zabranjene publikacije Jehovinih svjedoka, vodio nas je na sastanke koje su održavali Svjedoci u Delhiju. U toj maloj skupštini, pronašao sam iskreno, srdačno društvo prvi put u životu. Basil Tsatos, stariji kršćanin iz Grčke, osobno se zanimao za mene i odgovorio je na moja pitanja. Pružio mi je jasne biblijske odgovore na pitanja o tome zašto starimo i umiremo, o uskrsnuću i Božjem obećanom novom svijetu pravednosti (Djela apostolska 24:15; Rimljanima 5:12; 2. Petrova 3:13; Otkrivenje 21:3, 4).
Brošurica Peace—Can It Last? (Mir — može li potrajati?), objavljena 1942, naročito je privukla moje zanimanje. Ona je identificirala Ligu naroda kao ‘skerletnu divlju zvijer’ (Otkrivenje 17:3, NW). Citirajući 11. redak 17. poglavlja knjige Otkrivenja, brošurica kaže: “Sada se može reći da je Liga ‘bila, i nije’.” U nastavku se kaže: “Udruženje svjetskih nacija ponovo će se pojaviti.” Više od tri godine kasnije, 1945, upravo se to dogodilo kada je organizacija Ujedinjenih naroda bila osnovana!
Za vrijeme zabrane literature Svjedoka, bio sam u mogućnosti pomoći svojim novostečenim prijateljima. Kada bi stigla kutija brošurica Peace—Can It Last? skupština bi je predala meni na čuvanje. Tko bi se sjetio da zabranjenu literaturu traži u vojnom logoru? Svaki put kada bih posjetio sastanke, ponio bih sa sobom nekoliko brošurica da bi braća bila opskrbljena. Čak sam i skrivao njihovu osobnu biblijsku literaturu kad bi se pribojavali da će doći do pretresa njihovih domova. Konačno je, 11. prosinca 1944, zabrana bila ukinuta.
Moja lojalnost kršćanskim učenjima stavljena je na ispit za vrijeme proslave Božića 1943. koja je bila organizirana za naš vojni odred. Odbio sam učestvovati, budući da sam naučio da Isus nije rođen u hladnom prosincu i da rani kršćani nisu slavili Božić. (Usporedi Luku 2:8-12.)
Kada je održan kongres “Ujedinjeni objavitelji” u Jabalpuru, od 27. do 31. prosinca 1944, ja sam bio među otprilike 150 prisutnih. Mnogi su delegati na kongres doputovali vlakom iz Delhija, a to je put od dobrih 600 kilometara. Nikada neću zaboraviti predivnu atmosferu na tom otvorenom ambijentu, gdje sam vidio Jehovinu organizaciju na djelu.
Delegati kongresa bili su smješteni u školskim spavaonicama, gdje smo pjevali pjesme Kraljevstva i uživali u sretnom kršćanskom druženju. Tokom tog kongresa počeo sam sudjelovati u javnom djelu propovijedanja, djelu koje je otada mom srcu ostalo drago.
Punovremena služba u Engleskoj
Vratio sam se u Englesku 1946. i uskoro sam počeo surađivati sa skupštinom Wolverton. Iako smo imali samo oko deset objavitelja Kraljevstva, uz njih sam se osjećao kao kod svoje kuće i doživio sam isto zadovoljstvo koje sam imao među braćom u Indiji. Vera Clifton se u skupštini isticala kao iskrena, srdačna osoba. Kad sam saznao da dijeli moju želju da bude pionir, kako se nazivaju punovremeni propovjednici, vjenčali smo se 24. svibnja 1947. Popravio sam stambenu prikolicu ili kamp-kućicu, i sljedeće godine dodijeljeno nam je naše prvo pionirsko područje, seosko mjesto Huntingdon.
U tim bismo danima krenuli biciklima na seosko područje u rano jutro. Naše cjelodnevno propovijedanje prekidali smo samo u podne da bismo brzo pojeli sendviče. Bez obzira na to koliko nam je jako vjetar puhao u lice ili kako obilno padala kiša kroz koju smo vozili kući, mi smo bili sretni i zadovoljni u Gospodinovom djelu.
S vremenom smo čeznuli da proširimo svoju službu i da prenesemo ‘dobru vijest’ ljudima drugih zemalja (Matej 24:14, NW). Tako smo predali molbu da pohađamo misionarsku školu Gilead u South Lansingu, New York, SAD. Konačno smo bili primljeni u 26. razred Gileada, koji je diplomirao u veljači 1956.
Proširena služba u Africi
Kao misionarsko područje dodijeljena nam je Sjeverna Rodezija (sada Zambija) u Africi. Uskoro nakon dolaska, bili smo pozvani da služimo u Betelu te zemlje. Dio mog posla u Betelu bilo je dopisivanje s istočnom Afrikom. Godine 1956, Kenija — jedna od tih država istočne Afrike — imala je samo četiri Svjedoka, dok ih je u Sjevernoj Rodeziji bilo puno više od 24 000. Vera i ja počeli smo razmišljati o tome kako bi bilo dobro služiti tamo gdje je veća potreba.
Onda sam, nenadano, primio drugi poziv za Školu Gilead, ovog puta za desetomjesečni tečaj za nadglednika. Ostavljajući Veru u Sjevernoj Rodeziji, otputovao sam u New York, gdje je u to vrijeme bila smještena Škola Gilead. Nakon završetka tečaja u studenom 1962, poslan sam u Keniju da bih tamo osnovao podružnicu. Do tog vremena Kenija je već imala preko sto Svjedoka.
Na svom povratku u Sjevernu Rodeziju, kako bih se sreo s Verom, trebao sam imati kratak prekid putovanja u Nairobiju, Kenija. Ali kad sam stigao, Bill Nisbet, koji je završio 25. razred Gileada, saopćio mi je novost da tog časa postoji prilika za dobivanje službene dozvole za ulazak u Keniju. Obratili smo se vlastima za useljenje i, za nekoliko minuta, dobio sam petogodišnju radnu dozvolu. Tako se nikad nisam vratio u Sjevernu Rodeziju; zapravo, Vera mi se pridružila u Nairobiju.
Nakon improviziranog tečaja svahili jezika, pridružili smo se u propovijedanju maloj skupštini u Nairobiju. Ponekad, nakon što bismo pročitali propovijed na svahiliju, stanar bi uskliknuo: “Ne razumijem engleski!” Usprkos tome, ustrajali smo i postepeno prebrodili jezičnu barijeru.
Naše je područje obuhvaćalo ogromne stambene komplekse koji su imali biblijska imena kao što su Jeruzalem i Jerihon. Interes se brzo proširio, pa su iz ovih područja došli mnogi novi objavitelji Kraljevstva. Kakav li je izvrstan učinak biblijska istina imala na ove ljude! Osjećaji plemenske nadmoćnosti nestali su jer je lojalnost Kraljevstvu unijela jedinstvo među Jehovin narod. Čak su sklapali plemenski miješane brakove, nešto vrlo neobično među onima koji nisu Svjedoci.
Novi objavitelji Kraljevstva prihvatili su istinu s revnošću. Samson je, naprimjer, bio toliko nestrpljiv da biblijska istina dospije do njegovog rodnog kraja da nije prestajao tražiti da se tamo pošalju pioniri. Ustvari, dogradio je i svoju kuću u mjestu Ukambani, da bi za njih osigurao smještaj. Uskoro je tamo osnovana nova skupština objavitelja Kraljevstva.
Nekoliko sam puta posjetio našu braću u istočnoafričkoj državi Etiopiji. Oni su u službi provodili prosječno preko 20 sati svaki mjesec, usprkos zatvaranjima, batinama i stalnom nadzoru. Jednom su u dva puna autobusa etiopska braća i sestre putovali tjedan dana, prelazeći opasne planinske puteve, da bi prisustvovali oblasnom kongresu u Keniji. Njihova domišljatost u tome kako se pobrinuti za literaturu Kraljevstva da bi bila dostupna u njihovoj zemlji bila je izvrsna. Mi smo se u Keniji radovali što smo mogli pomoći u njihovoj opskrbi.
Službena zabrana našeg djela u Keniji nametnuta je 1973, pa su misionari bili prisiljeni da napuste zemlju. U to vrijeme imali smo preko 1 200 Svjedoka u Keniji, a mnogi od njih bili su na aerodromu da bi nam priredili nezaboravan ispraćaj. Njihova prisutnost potakla je jednog suputnika da pita da li smo mi neke slavne ličnosti. Vera i ja vratili smo se u Englesku i tamo nam je ponuđen zadatak, ali mi smo čeznuli da se vratimo u Afriku.
Povratak u Afriku
Tako smo, nekoliko mjeseci kasnije, dobili novo zaduženje, rad u Betelu u Accri, glavnom gradu zapadnoafričke države Gane. Ovdje sam pri obavljanju jednog od svojih zadataka doživio nevolje koje su doživljavala i tamošnja braća. Budući da sam se brinuo za nabavu hrane i opskrbu betelske obitelji, bio sam zaprepašten pretjeranom cijenom prehrambenih proizvoda. Često se nije moglo ni kupiti potrebne namirnice. Nestašice benzina i oskudice rezervnih dijelova donosile su dodatne probleme.
Naučio sam koliko je važno strpljenje, nešto što su naša ganska braća razvila. Bilo je tako ohrabrujuće vidjeti veseo stav koji su zadržali, ne podliježući iskušenju da do osnovnih životnih potrepština dođu preko mita. Zbog toga je Jehovin narod u Gani postao dobro poznat po svom poštenju i stekao je dobro ime kod mnogih državnih službenika.
Međutim, usprkos materijalnim nestašicama tamo je raslo duhovno blagostanje. Diljem zemlje, naše biblijske publikacije našle su se, praktički, u svakom domu. Vidjeli smo kako broj objavitelja Kraljevstva u Gani raste sa 17 156 u 1973. godini, kad smo mi stigli, na preko 23 000 u 1981. godini. U toj mi je godini izbio rak kože, koji su bez sumnje potencirale godine izlaganja suncu u Indiji i Africi, i prisilio nas je da napustimo Ganu i da se vratimo u Englesku na redovno liječenje.
Nove okolnosti u Engleskoj
Za mene je naš povratak značio znatne prilagodbe u mojoj službi. Bio sam toliko naviknut da slobodno razgovaram s ljudima koji poštuju Boga i Bibliju. Ali, u Londonu rijetko pronalazim takav stav. Divim se ustrajnosti braće u Britaniji. To mi je pomoglo da uvidim potrebu da više razvijam sposobnost suosjećanja s ljudima koji su duhovno “smeteni i rasijani” (Matej 9:36).
Nakon našeg povratka iz Afrike, Vera i ja smo služili zajedno u Betelu u Londonu sve do njezine smrti u rujnu 1991. u 73. godini. Nije bilo lako izgubiti tako vjernu suradnicu koja je tolike godine rame uz rame sa mnom radila u službi. Strašno mi nedostaje. Ali, sretan sam zbog dobre podrške koju primam od oko 250 pripadnika naše betelske obitelji.
Uistinu smatram prednošću što doživljavam napredovanje Jehovine organizacije i gledam tolike koji punovremenu službu čine svojim načinom života. Uvjeravam vas, nema boljeg načina života od ovog, jer “Jehova (...) neće ostaviti svoje lojalne” (Psalam 37:28, NW).
[Slika na stranici 23]
Kao pioniri u Engleskoj od 1947. do 1955.
[Slika na stranici 23]
Prvi put u propovijedanju za vrijeme kongresa u Indiji
[Slika na stranici 23]
Kad smo bili misionari u Sjevernoj Rodeziji
[Slika na stranici 23]
Godine 1985. s prijateljima koje nismo vidjeli 12 godina