Izbor najznačajnijih događaja prošle godine
DOK je svijet u sve većoj krizi, Božji narod radosno izvršava svoje duhovne aktivnosti i uživa u sve većem i ljepšem duhovnom raju (Mal. 3:12, 18). Taj konstantni napredak podsjeća nas na obećanje koje je Isus prije svog uzlaska na nebo dao svojim učenicima: “Evo, ja sam s vama u sve dane do završetka sustava stvari” (Mat. 28:20).
Prošlogodišnje aktivnosti daljnja su nam potvrda da se to utješno Isusovo obećanje ispunjava. Najprije ćemo se osvrnuti na duhovnu gozbu u kojoj su Jehovini sluge uživali na Oblasnim kongresima “Hodimo s Bogom!”
Kongresi “Hodimo s Bogom!”
Prorok Mihej je objasnio po čemu će se razlikovati pravedni i nepravedni. On je prorekao: “Svi [će] narodi hoditi svaki u ime boga svojega; a mi ćemo hoditi u ime Jehove Boga svojega u vijek i dovijeka” (Mih. 4:5). Kao što je objasnio govornik koji je iznio ključno predavanje, te riječi pokazuju kakav su stav imali vjerni ljudi iz prošlosti kao što su Enoh i Noa, koji su u veoma burnim vremenima hodili s Bogom (1. Mojs. 5:22-24; 6:9, 22). I mi možemo oponašati njihov divan primjer.
Je li oblasni kongres ojačao tvoju odlučnost da nastaviš “hoditi u ime Jehove”? Zbog čega se ne bi ponovno osvrnuo na svoje bilješke s kongresa? Tako ćeš se prisjetiti misli koje su bile iznesene te imati trajnu korist od njih.
Kongresna izdanja
Žive li na području tvoje skupštine ljudi koji govore druge jezike? Ako da, možda si već koristio novu brošuricu Dobra vijest za sve narode. Ona je pripremljena u tri različita izdanja, s 32, 64 i 96 stranica, te je prilagođena jezičnim potrebama svake zemlje. Stoga ne zaboravi ponijeti tu izvrsnu novu brošuricu sa sobom kad ideš u službu propovijedanja. A kad naiđeš na nekoga tko govori drugi jezik, postupi u skladu s tri koraka navedena na drugoj stranici brošurice. Tako bi mogao spasiti živote mnogih!
U skladu s godišnjim citatom za 2004: ‘Bdijte. Pokažite se spremnima’, zadnji govornik drugog dana kongresa predstavio je brošuru Bdijte! (Mat. 24:42, 44). Nadamo se da će ona pomoći još mnogima da uvide kako živimo u značajnom vremenu te ih potaknuti da ozbiljno razmisle o budućnosti i važnim događajima koji se još trebaju odigrati. I kao što je govornik rekao, neka ona pomogne svima nama da se nosimo s mnogim životnim pritiscima i brigama te da ostanemo duhovno uravnoteženi kad se suočimo s kušnjama.
Škola za putujuće nadglednike
Tokom proteklih šest godina u Biblijskom obrazovnom centru Jehovinih svjedoka u Pattersonu (New York) održano je 13 razreda Škole za putujuće nadglednike, a pohađalo ih je više od 600 pokrajinskih i oblasnih nadglednika iz Kanade i Sjedinjenih Država, uključujući i Aljasku i Havaje. Tokom službene 2004. godine ta je škola bila održana i u 87 drugih podružnica. U 23 podružnice školu su pohađali i polaznici iz stranih zemalja. Naprimjer, u Njemačku su bila pozvana braća iz Austrije, Izraela, Makedonije, Švicarske i Turske. U Portugal su došla braća iz Luksemburga i s nekih otoka, naime Azora, Kapverdskih otoka, Madeire te San Tomea i Prinsipea. U Keniji su školu pohađali putujući nadglednici iz Etiopije, Ruande, Tanzanije, Ugande i drugih afričkih zemalja.
Nastavni program pokriva svaki aspekt pokrajinske i oblasne službe. Cilj škole je pomoći ovoj braći koja marljivo rade da još djelotvornije izvršavaju mnoge odgovornosti koje su im povjerene, uključujući i to da poučavaju u skupštini i na kongresima te prednjače u službi propovijedanja (2. Tim. 2:2; 4:5; 1. Pet. 5:2, 3). U školi ih se također potiče da vode računa o vlastitoj duhovnosti te da prilikom pomaganja drugima ispravno objasne primjenu biblijskih redaka.
Budući da se škola u većini slučajeva održava u podružnicama, putujući nadglednici i njihove supruge imali su priliku vidjeti kakav je betelski život. Jedan je razred napisao: “Betelska rutina koristila je našoj duhovnosti. Uživali smo u jutarnjoj biblijskoj pouci, koja uključuje čitanje Biblije i Godišnjaka. Usprkos tome što smo i nakon nastave morali puno učiti, ponedjeljkom uvečer prisustvovali smo studiju Kule stražare i proveli vrijeme u ugodnom druženju s betelskim radnicima.”
Neka braća, izmjenjujući se, nakon pauze za ručak rade sat vremena u Službenom odjelu. Tamo uče kako mogu još djelotvornije surađivati s podružnicom, još bolje primjenjivati upute koje dobivaju te pripremati točnije i kvalitetnije izvještaje.
Svakog petka nastavi prisustvuju i njihove supruge. Svrha toga je duhovno ohrabriti te vjerne sestre. Naprimjer, njih se podsjeća na to da trebaju pružati dobar primjer podložnosti svom suprugu te ih se poučava kako mu mogu pružati podršku pomažući sestrama u skupštini. Jedan putujući nadglednik usporedio je te govore s “ukusnim duhovnim desertom”.
Dakako, u školi se veliki naglasak stavlja na Bibliju, naročito na korištenje izdanja prijevoda Novi svijet s bilješkama i dodacima. Jedan brat koji je školu pohađao u Njemačkoj rekao je: “Odsad ću koristiti izdanje s bilješkama i dodacima u osobnom studiju i na skupštinskim sastancima. Tek sam sad postao svjestan prave vrijednosti tog prijevoda.” Dugogodišnji putujući nadglednik iz Velike Britanije primijetio je kako to što sad više pažnje poklanja Božjoj Riječi pozitivno utječe na njegovu duhovnost i sposobnost poučavanja. On je napisao: “Naučio sam da je prilikom iznošenja govora kvalitetna usporedba korisna, no da je čitanje i objašnjavanje biblijskih redaka još važnije.”
Mnogi polaznici pohvalno su se izrazili o školi. Jedan brat iz Sjedinjenih Država rekao je: “Naša su srca ispunjena zahvalnošću prema Jehovi i njegovoj organizaciji zbog toga što su nas ohrabrili i poučili kako da još bolje izvršavamo svoj zadatak. Trudit ćemo se služiti još revnije, s još više cijenjenja prema Jehovinim putevima te s još više ljubavi prema njegovim ovcama, koje su mu toliko dragocjene.” Polaznik škole u Francuskoj napisao je: “Ovaj tečaj pomogao mi je da postanem još svjesniji toga koliko je važno s ljubavlju postupati s našom braćom i sestrama te dati sve od sebe kako bismo im pomogli da radosno služe Jehovi.” Jedan putujući nadglednik iz Portugala rekao je nešto s čim se slažu mnogi polaznici: “Pohađanje ove škole nešto je najljepše što sam doživio u svojoj službi.”
Jedan brat koji je nastavnik u Školi za putujuće nadglednike rekao je: “Velika je čast, ali i ozbiljna odgovornost, poučavati muškarce koji će kasnije svojom poukom utjecati na život tisuća braće i sestara. Uzdamo se u to da će uz Jehovin blagoslov ova škola još dugo biti od koristi mnogima” (Jak. 3:1).
Do kraja službene 2004. godine više od 1 700 putujućih nadglednika pohađalo je ovu školu, koja je bila održana na 14 jezika. Škola će se u većim podružnicama održavati i tokom službene 2005. godine.
Razvoj događaja na pravnom području
Devetnaestog svibnja 2004. Europski sud za ljudska prava (ECHR) u Strasbourgu (Francuska) donio je presudu u slučaju Lotter protiv Bugarske. Bračni par Lotter, prijašnji misionari Jehovinih svjedoka, predao je svoj slučaj na sud kad ih je vlast zbog njihovog vjerskog opredjeljenja pokušala deportirati iz Bugarske. Bugarske vlasti pristale su tom bračnom paru platiti odštetu i povući odluku da im se onemogući boravak u Bugarskoj. Također su pristale javno priznati pravni status Jehovinih svjedoka u Bugarskoj, u kojoj su oni 1998. službeno registrirani.
Šesnaestog prosinca 2003. Europski sud za ljudska prava donio je presudu u korist Séraphine Palau-Martínez. Omjerom glasova 6 naprema 1 sud je presudio da je Francuska prekršila prava sestre Palau-Martínez u povezanosti s njenom obitelji. Ona je svoj slučaj predala Europskom sudu za ljudska prava kad je izgubila skrbništvo nad svoje dvoje djece jer su francuski apelacioni sudovi odlučili da je u najboljem interesu djece da ih se ‘ne odgaja na strog, netolerantan način na koji Jehovini svjedoci odgajaju svoju djecu’. Europski sud za ljudska prava zaključio je da apelacioni sudovi prije donošenja presude nisu utvrdili u kakvim uvjetima ta djeca doista žive i što je za njih najbolje te da je stoga presuda odraz vjerske diskriminacije.
Nakon što su godinama doživljavali napade svjetine koje su poticali vjerski fanatici, od kojih su neki završili u zatvoru, Jehovini svjedoci u Gruziji u miru su prisustvovali Oblasnom kongresu “Hodimo s Bogom!” Braću je posebno obradovalo što su na kongresu dobila Kršćanska grčka pisma prema prijevodu Novi svijet na gruzijskom jeziku. Osim toga, 28. studenog 2003. gruzijsko Ministarstvo pravosuđa registriralo je gruzijsku podružnicu Jehovinih svjedoka. Dakle, premda je 1998. gruzijski Vrhovni sud donio odluku da se poništi registracija korporacije Jehovinih svjedoka, novo pravno tijelo sada je, na veliku radost braće, službeno priznato.
No Europski sud za ljudska prava tek treba riješiti još mnoge pravne slučajeve u Gruziji. Ipak, raduje nas što situacija u kojoj se nalaze naša braća ide nabolje.
Još od 1990. braća u Njemačkoj bezuspješno su pokušavala dobiti zakonski status pravne osobe koja podliježe odredbama javnog prava. Kad je Savezni upravni sud od Jehovinih svjedoka tražio da “caru” pokažu veću lojalnost nego što to zakon zahtijeva, Savezni ustavni sud proglasio je njegovu presudu protuustavnom te je obnovio slučaj (Mar. 12:17). Savezni upravni sud ponovno je 25. ožujka 2004. počeo razmatrati taj slučaj. Sud je ovaj put zatražio dodatne informacije o tome kako Jehovini svjedoci gledaju na krv, odgoj djece, isključenje i neutralnost. Sudac koji je predsjedao suđenjem rekao je da se optužba mora temeljiti na pouzdanim dokazima — statističkim podacima i službenim dokumentima — a ne na upitnim podacima s Interneta i pismima neprijateljski nastrojenih osoba.
Na formularu koji se u Grčkoj koristio za popisivanje novaka u rubrici vjerska pripadnost navedeni su bili i “milenaristi, odnosno Jehovci”. Smatrajući te nazive pogrdnima, grčka podružnica uputila je Ministarstvu obrane žalbu. Dvadeset četvrtog ožujka 2004. ministarstvo je Jehovinim svjedocima poslalo pismo u kojem je stajalo da im nije bila namjera ikoga uvrijediti te da su “već ispravili pogrešan naziv”. Na novom formularu sada stoji “kršćanski Jehovini svjedoci”.
U Peruu su Jehovini svjedoci već desetljećima priznati kao religija. No u studenom 1997. Ministarstvo prosvjete počelo je odbijati naš zahtjev da budemo oslobođeni poreza na našu literaturu te je tražilo da na carini platimo velike svote novca. Braća su taj slučaj predala sudu. Jedanaestog prosinca 2003. sutkinja je donijela presudu u korist Jehovinih svjedoka. Ona je rekla da je ministarstvo postupilo na “hirovit, apsurdan i nepojmljiv način” te da su državni dužnosnici postupili “pristrano [i] ružno se ponijeli”. Problemi s uvozom literature odmah su bili riješeni.
Zakon Portorika, države s vlastitom samoupravom koja je pridružena Sjedinjenim Državama, dopušta da se javna naselja ograđuju zidovima, zatvaraju vratima te da imaju zaštitare. No to ograničava našu propovjedničku aktivnost. Policija je neke objavitelje čak udaljila s takvih područja. Nastojanja da se taj problem riješi bez suđenja nisu urodila plodom. Na portorikanskom Saveznom okružnom sudu pokrenuta je parnica u kojoj braća traže da se taj zakon proglasi protuustavnim, budući da se njime narušava njihova vjerska sloboda i sloboda govora. Sud još nije donio presudu.
Apelacioni sud u Bukureštu donio je 28. listopada 2003. presudu br. 1756, prema kojoj se vladu Rumunjske obavezuje da Jehovine svjedoke uvrsti na popis priznatih religija koje podliježu drugačijem poreznom zakonu. Šestog veljače 2004. u Narodnom listu br. 112 objavljen je popis “zakonski priznatih religija u Rumunjskoj”. Na popisu se nalaze i Jehovini svjedoci.
Dvadeset prvog ožujka 2004. Okružni sud u Seulu (Republika Koreja) oslobodio je trojicu braće optužbe da su počinili kriminalno djelo jer su iz vjerskih razloga odbili služiti vojsku. To je prvi put da je sud u ovoj zemlji nekim građanima priznao pravo na prigovor savjesti. Stotine naše braće u Koreji zatvorene su zbog “zločina” što su ‘raskovali svoje mačeve u raonike’ (Iza. 2:4). Nažalost, i Vrhovni sud i Ustavni sud odbili su zaštititi našu braću na temelju korejskog ustava, koji jamči slobodu vjeroispovijedi. Pa ipak, korejsko zakonodavstvo nedavno je donijelo zakonski prijedlog da se za sve građane koji su vojni obveznici uvede mogućnost civilne službe (Priče 21:1).
Presuda koju je u slučaju Watchtower (...) protiv Strattona donio Vrhovni sud Sjedinjenih Država i dalje koristi Jehovinim svjedocima dok propovijedaju od vrata do vrata. Naprimjer, u jednom mjestu u državi New York (SAD) policija je nastavila od Jehovinih svjedoka tražiti dozvolu za to da izvršavaju svoju službu. No kad je šef policije bio obaviješten o tome što se događa i kakvu je odluku sud donio, napisao je: “Jako mi je žao zbog problema koje su vam stvorili naši policajci i ispričavam se zbog svih neprilika koje vam je to prouzročilo.”
Policija u državi Illinois od nadležnih je organa dobila uputu da sve pozornike, policajce i drugo osoblje obavijesti o tome da zbog odluke Vrhovnog suda Sjedinjenih Država “Jehovini svjedoci više ne trebaju tražiti dozvolu da idu od vrata do vrata”. U uputi je nadalje stajalo: “Oni se ne trebaju javiti na policiju prije nego što počnu propovijedati.”
Osmog listopada 2003. Vrhovni sud u Iowi donio je presudu u korist Lestera Campbella u slučaju koji je bio vezan za njegovo odbijanje krvi. Brat Campbell podnio je tužbu i zatražio odštetu zbog toga što mu je nakon operacije bila transfundirana njegova vlastita krv, premda je i pismeno i usmeno odbio taj postupak. Istražni sud presudio je u korist kirurga i bolnice. No Vrhovni sud Iowe poništio je tu presudu te donio odluku da Lesteru Campbellu nije potreban medicinski stručnjak koji bi dokazao da bolnica nije ispravno postupila kad mu je bez njegovog pristanka dala transfuziju. Također je presudio da brat Campbell ima pravo na odštetu.
Moskovska zabrana i njene posljedice
Okružni sud općine Golovinski (Rusija) donio je 26. ožujka 2004. odluku da se zabrani sva aktivnost Jehovinih svjedoka u Moskvi te da se poništi njihovo zakonsko tijelo. Na tu je presudu uložena žalba. Šesnaestog lipnja 2004. Moskovski sud podržao je odluku nižeg suda, te je zabrana stupila na snagu, a zakonsko je tijelo poništeno. Braća su podnijela žalbu Europskom sudu za ljudska prava te se zbog mnogih poteškoća koje im stvara zabrana nadaju da će sud uskoro pokrenuti njihov slučaj.
No zabrana nije umanjila revnost braće. Ustvari, mnoge je potakla da se još više trude u službi Jehovi. Njihova revnost podsjeća nas na riječi koje je apostol Pavao napisao dok je bio zatvoren u Rimu: ‘Moje okolnosti pokazale su se nečim što je za napredak dobre vijesti’ (Fil. 1:12).
Naprimjer, u ožujku 2004. dostignut je dosad najveći broj od 136 034 objavitelja i 136 903 biblijska studija. To je prvi put nakon sedam godina da je broj studija veći od broja objavitelja. Osim toga, od ožujka do lipnja podružnica je dobila više od 1 000 molbi za opću pionirsku službu, pa je u travnju dostignut dotad najveći broj od 15 489 općih pionira. Podružnica izvještava: “Presuda donesena 16. lipnja samo je potakla našu braću na veću aktivnost.” Druge je, naprimjer muževe naših sestara koji nisu Jehovini svjedoci, potakla da počnu dolaziti na kršćanske sastanke.
Jedan student iz Sjedinjenih Država bio je u Rusiji kad je zabrana stupila na snagu. Podružnica piše: “On je odlučio otputovati u predgrađe Sankt Peterburga kako bi posjetio Betel i više saznao o tome. U Betelu ga se jako dojmila čistoća i to kako je bio primljen.” Ovaj mladić nije mogao shvatiti zbog čega bi itko želio zabraniti aktivnost Jehovinih svjedoka. Braću je zamolio za literaturu i videofilmove kako bi ih ponio u Kaliforniju i pokazao svojim profesorima na teološkom fakultetu.
Kongresi u Moskvi održani su u miru
Od 11. do 13. lipnja, kratko prije nepovoljne presude apelacionog suda, u Moskvi su održana dva kongresa “Hodimo s Bogom!”, od kojih je jedan bio na ruskom znakovnom jeziku. Prvobitno su se kongresi trebali održati nakon suđenja, no Odbor podružnice uspio je odgoditi suđenje. Braća su izvijestila da su kongresi protekli u miru i da su gradske vlasti surađivale s njima. Policajcima koji su stajali na ulazima stadiona pretpostavljeni su rekli: “Kad puštate ljude na stadion, nemojte pušiti i psovati.”
U moskovskoj podzemnoj željeznici jedan je čovjek lažno optužio malu grupu sestara da su mu ukrale novac. Naredio im je da s njim pođu na policiju. Tamo je optužio ne samo njih već i sve “sektaše” da namjerno stvaraju gužvu na ulicama kako bi mogli pljačkati ljude. Policajac se nato obratio sestrama i upitao ih: “Tko ste vi?”
One su mu pokazale svoje kongresne značke i rekle: “Mi smo Jehovini svjedoci, išle smo na naš kongres.”
Policajac se zatim okrenuo čovjeku koji ih je optužio i rekao mu: “Jehovini svjedoci ne kradu. Izvolite se ispričati ovim ženama jer ste ih uvrijedili.” Zatim se ponovno obratio sestrama i rekao im: “Hajde, požurite se na kongres.” A čovjeku je rekao: “Vi ostanite. S vama želim još porazgovarati.”
Najveći broj prisutnih na kongresu održanom na stadionu bio je 21 291, a krstilo se 497 osoba. Kongresu na znakovnom jeziku, koji je održan u jednoj Dvorani Kraljevstva, prisustvovalo je 929 osoba, a krstilo ih se 19.
Braća na Haitiju doživljavaju kušnje
Tokom 2004. na otočnoj državi Haitiju vladali su politički nemiri, nasilje, nestašica osnovnih namirnica, a cijene su rapidno rasle. Pored toga, velike poplave u svibnju usmrtile su više od 1 500 ljudi, a tisuće su ostale bez domova. Od Jehovinih svjedoka nitko nije poginuo, no nekolicina je izgubila sve što je imala, pa i dom.
Pa ipak, braću je hrabrilo to što su jasno vidjela da im Jehova pomaže i vodi ih te da se Vodeće tijelo i braća iz čitavog svijeta s ljubavlju brinu za njih. Ta se ljubav očitovala na praktičan način kad su žrtve te katastrofe primile materijalnu pomoć. Dakako, i tamošnja su si braća pomagala, dijeleći hranu i druge potrepštine.
Podružnica na Haitiju stalno je pratila razvoj događaja kako bi skupštinama mogla pružati ispravno vodstvo. Naprimjer, kad se u glavnom gradu Port-au-Princeu nasilje povećalo, Odbor podružnice savjetovao je starješine da sastanak koji se trebao održati u nedjelju 29. veljače održe dan ranije. Taj se savjet pokazao veoma mudrim jer je te nedjelje predsjednik Haitija uslijed velikog pritiska podnio ostavku i pobjegao. “U glavnom gradu zavladao je kaos i započela je pucnjava”, stajalo je u jednom novinskom izvještaju. Podružnica piše: “Nitko nije ni slutio da bi se takvo što moglo desiti. Braća te nedjelje nikako ne bi mogla doći na sastanak. Zahvalni smo Jehovi što je zaštitio našu braću.”
Za vrijeme tog burnog perioda policija, pobunjenička vojska i pljačkaši postavljali su na cestama barikade, a noću je na snazi bio policijski sat. No skupštine su još prije proglašenja policijskog sata pomaknule vrijeme sastanaka kako bi se svi vratili kući prije mraka. Mnoge skupštine izvijestile su porast broja prisutnih.
Braća su također nastavila revno izvršavati službu propovijedanja, što je zadivilo njihove sugrađane. Neki su izjavili: “To što i dalje propovijedate veoma nas hrabri.” Dakako, objavitelji su vrlo oprezni i obavještavaju jedni druge o tome gdje je sigurno propovijedati.
Zaštićeni jer su ih prepoznali kao Jehovine svjedoke
Podružnica s Haitija izvještava: “Mnoga naša braća nisu bila pretučena i opljačkana upravo zbog toga što su u svom kraju dobro poznata i što se za njih zna da su politički neutralna.” Naprimjer, jedan par misionara na tri mjesta na cesti zaustavili su naoružani razbojnici. Taj je bračni par učinio dvije stvari. Rekli su da su Jehovini svjedoci te su se molili u sebi i naglas. Na sva tri mjesta netko se zauzeo za njih te rekao da su Jehovini svjedoci dobri ljudi koji se ne miješaju u politiku. Bračni par je sretno stigao kući.
Grupa naoružanih ljudi zaustavila je i neke članove betelske obitelji. Jednako kao i misionari, braća su rekla da su Jehovini svjedoci te se molila, a ishod je bio sličan. Jednom prilikom jedan je pljačkaš rekao: “Idite s mirom i molite se za nas!” Nekog drugog betelskog radnika zaustavili su policajci, koji su htjeli pretražiti njegov automobil kako bi pronašli oružje. “Jedino oružje koje imam su Biblija i časopisi Kula stražara i Probudite se!” rekao je brat. Policajci su se nasmijali i mahnuli mu da produži. Kasnije su već iz daljine prepoznali njegov automobil te ga bez ikakvih pitanja pustili da prođe.
Podružnica je izvijestila da se u narednim mjesecima situacija donekle smirila. No problemi i napetost još uvijek su bili prisutni. Stoga su braća i dalje bila oprezna.
Poboljšanja u tiskari u Sjedinjenim Državama
Vodeće tijelo je odlučilo da se 2002. započne s reorganizacijom tiskarskog posla, koji je sada podijeljen na pet glavnih regija — Afriku, Aziju, Europu, Južnu Ameriku i Sjevernu Ameriku. Zahvaljujući tome objekti podružnica puno su bolje iskorišteni, u što spadaju i Sjedinjene Države, gdje se sada obavlja manje posla.
U Sjedinjenim Državama se sve povezano s tiskarskim poslom, uvezivanjem i otpremom literature od 2004. obavlja u Wallkillu (New York). Šestog kolovoza 2002. svi su planovi bili prezentirani gradskom uredu za prostorno uređenje i graditeljstvo. Javna rasprava održana je 3. rujna, nakon čega su braća dobila konačno odobrenje. Na godišnjem sastanku korporacije Watch Tower Bible and Tract Society of Pennsylvania održanom 5. listopada 2002. dana je obavijest da je Vodeće tijelo odobrilo preseljenje svih tih odjela u Wallkill. Naručena su dva nova rotaciona tiskarska stroja MAN Roland Lithoman te je odlučeno da će nova zgrada u kojoj će oni biti smješteni biti dovršena do veljače 2004.
Je li bilo moguće završiti taj ogroman projekt u razdoblju od godinu i dva mjeseca? Braća su se oslonila na to da će Jehova voditi stvari i potaknuti pojedince da se dobrovoljno stave na raspolaganje. Upravo je tako i bilo. Radovi su započeli u veljači 2003. te su novi objekti tiskare bili dovršeni do rujna iste godine. U prosincu je prvi od tri postojeća tiskarska stroja u Wallkillu bio rastavljen i premješten u nove zgrade. Dva nova tiskarska stroja stigla su u travnju i svibnju 2004, a počelo ih se koristiti u lipnju i srpnju. Do rujna je svih pet strojeva već bilo u pogonu.
Knjigovežnica je prije bila smještena na deset katova triju zgrada u ulici Adams u Brooklynu. Sada se čitava nalazi na samo jednom katu objekta u Wallkillu te zauzima 58 posto manje prostora. S mekim uvezom knjiga započelo se u srpnju 2004. Kasnije u toku tog mjeseca uvezane su prve knjige tvrdih korica. Postrojenje za uvezivanje dugačko je više od 400 metara, a sastoji se od 33 stroja koje povezuje 70 pokretnih traka. Knjižni slogovi kroz ruke prođu samo jednom, na početku proizvodnje. Strojevi za tvrdo koričenje knjiga u minuti obrade 120 knjiga, a njima upravlja samo 25 operatera, zbog čega je broj osoblja smanjen za 66 posto. Čitava knjigovežnica u cijelosti je započela s radom u listopadu 2004.
Od studenog 2004. odjel za otpremu literature, koji se tek doselio u Wallkill, počeo je obrađivati narudžbe skupština na novi, kompjuterizirani način, za koji je potrebno 45 posto manje prostora nego što je prije trebalo u Brooklynu. Nakon što izračuna veličinu narudžbe, kompjuter pripremi i kutiju odgovarajuće veličine. Pokretna traka dugačka 800 metara svu naručenu literaturu odvozi na mjesto gdje se pošiljka priprema za otpremu. U prostor za podizanje literature može se ući vozilom, što skupštinama omogućava lakše preuzimanje narudžbi.
Mnoga braća i sestre pomagali su u ovom projektu i mi smo im od srca zahvalni. U to su bili uključeni betelski radnici, vanjski suradnici, timovi braće koja rade pod vodstvom Regionalnih odbora za gradnju iz pet država te braća koja su velikodušno stavila na raspolaganje vlastitu opremu i materijal. Dakako, zahvalni smo i mnogim ‘veselim darivaocima’ koji su sve to podupirali novčanim prilozima (2. Kor. 9:7, 11).
Promjene u Brooklynu
Budući da su se tiskara, knjigovežnica i odjel za otpremu literature preselili u Wallkill, i u Brooklynu je došlo do promjena. Dvadeset devetog travnja 2004. odigrao se povijesni trenutak. Mnogi su se radovali, ali ih je obuzela i sjeta kad je te večeri Max Larson, koji više od 60 godina služi kao nadglednik tiskare, isključio posljednji tiskarski stroj u Brooklynu, gdje se taj posao bez prekida obavljao pune 84 godine. Nekoliko tjedana kasnije zatvorena je i knjigovežnica.
Svjesna toga da zbog tih promjena u Brooklynu više neće biti potrebno toliko prostora, braća iz Vodećeg tijela su u lipnju 2003. najavila da će se možda prodavati zgrada u ulici Furman 360. Ugovor o prodaji bio je zaključen u petak 18. lipnja 2004. U toku je preseljenje praonice, ureda i radionica koji su se nalazili u toj zgradi, čiji prostor obuhvaća 93 000 kvadratnih metara. Njih se seli u prazne prostore u ulici Adams 117.
Pored toga, upravo se renovira zgrada u ulici Columbia Heights 107. Stambeni prostori u toj zgradi trebali bi biti dovršeni u drugoj polovici 2005, a kompletna zgrada do rujna 2006. U njoj će biti smješteno više od 300 članova betelske obitelji, a imat će i dućan, Dvoranu Kraljevstva, knjižnicu, foaje, uredski prostor, praonicu rublja za privatne potrebe te lijepo uređeni vrt.
Spremni za porast širom svijeta
Brazil, Japan, Južnoafrička Republika, Meksiko i Velika Britanija također su dobili nove tiskarske strojeve MAN Roland Lithoman. Prvi od njih bio je montiran u Velikoj Britaniji. On je dopremljen u srpnju 2003, a stavljen u pogon u listopadu. Taj stroj tiska 750 000 časopisa dnevno — 1,5 milijuna u dvije smjene, što je skoro tri puta više od prethodnog stroja.
Na njemu se mogu tiskati i knjižni slogovi za Biblije i drugu literaturu. Podružnica u Južnoafričkoj Republici već je tiskala knjižne slogove prijevoda Novi svijet na sesotu, jednom južnoafričkom jeziku. Podružnica u Japanu izvijestila je da im je prije trebao cijeli dan da bi s proizvodnje malih knjiga prešli na proizvodnju većih. Sada je za to potrebno samo sat vremena. Da bi se tiskalo milijun traktata, prije je trebalo deset dana, a sada samo pet sati. Na novom tiskarskom stroju u Japanu u prva tri mjeseca tiskano je 12 milijuna traktata, 12 milijuna časopisa i brošura, 240 000 knjiga te 48 000 Biblija.
Drugi novi automatizirani strojevi obrezuju, broje, slažu, etiketiraju i zamataju literaturu. Budući da se sadržaj iz kompjutera direktno prenosi na tiskarsku ploču, tisak je brži i kvalitetniji. U toj se metodi ne koristi klasičan fotografski film te se tako prilikom tiska preskače cijeli jedan korak. Podružnica u Velikoj Britaniji izvještava da je zahvaljujući svim tim poboljšanjima ubrzana proizvodnja te smanjen broj radnika.
Školovanje u Njemačkoj
Timovi iz šest podružnica bili su poslani u Njemačku kako bi u poduzeću MAN Roland naučili rukovati novim tiskarskim strojevima. Tamošnji su instruktori na temelju svog prijašnjeg iskustva sa svjetovnim ljudima koje su poučavali pretpostavili da će braća svoj boravak tamo doživjeti kao svojevrstan godišnji odmor. Stoga su se ugodno iznenadili kad su vidjeli koliko su braća savjesno pristupila tom tečaju. Braća su čak zamolila da tečaj počinje ranije i traje duže kako bi imala što veću korist od njega.
Nekima od njih učenje je otežavao jezik, budući da su i predavanja i priručnici bili na engleskom. Tim braće iz Japana unaprijed se pripremio na to tako što su prije odlaska u Njemačku radili na tome da poboljšaju svoje znanje engleskog. Mnogi su se čak privremeno preselili u skupštine koje djeluju na engleskom jeziku.
Betelski radnici pružaju izvrsno svjedočanstvo
Kasnije kad su tiskarski strojevi dopremljeni u podružnice, sastavljali su ih inženjeri poduzeća MAN, a pomagali su im betelski radnici. U svih šest podružnica je radosna, ugodna atmosfera koja tamo vlada pozitivno utjecala na radnike koji nisu Jehovini svjedoci. Jedan čovjek koji je radio na montiranju tiskarskog stroja u Londonu rekao je braći: “Sinoć sam na povratku kući spazio susjeda u njegovom dvorištu. On mi se nikada nije previše sviđao, no jučer smo razgovarali 20 minuta i otkrio sam da je vrlo ugodna osoba.” Zatim je dodao da je i njegova supruga primijetila promjene u njegovom ponašanju. Ona mu je rekla: “Postao si susretljiv, smiješ se i pozdravljaš druge ljude.”
“To je zato što već šest tjedana radim s Jehovinim svjedocima”, uzvratio joj je. “Posljednja dva tjedna nisam nijednom opsovao. Nadam se da više nikad i neću.”
Kad je tiskarski stroj u podružnici u Londonu bio montiran, direktor poduzeća MAN nazvao je podružnicu kako bi se braći zahvalio što su se tako dobro brinula za osoblje poduzeća. Rekao je da je montaža protekla besprijekorno.
Neke su podružnice pripremile prostor gdje su oni koji su radili na montaži novog tiskarskog stroja mogli jesti. Obroke su posluživali uredno odjeveni konobari, što je za mnoge, a naročito za one koji nisu Jehovini svjedoci, bilo novo iskustvo. Jedan stručnjak iz Japana još nikada nije vidio tako čistu i dobro organiziranu tiskaru. “Ne postoji ljepše mjesto na svijetu gdje bi čovjek mogao raditi”, rekao je. Također se pohvalno izrazio o poštenju braće. Rekao je da nigdje drugdje ne bi mogao ostaviti svoj alat bez straha da mu ga netko ne ukrade. On je želio više saznati o Jehovinim svjedocima, te je prihvatio nekoliko publikacija i razgledao čitavu podružnicu.
Braća u Meksiku pozvala su tehničare poduzeća MAN na Spomen-svečanost. Četvorica su prihvatila poziv. No nitko od njih nije imao prikladnu odjeću za tu priliku. Budući da su željeli kupiti nova odijela, braća iz Betela odvela su ih u kupovinu. Dala su im Biblije te su im za vrijeme govora na Spomen-svečanosti pomagala da pronađu biblijske retke. Nakon sastanka tehničari su se fotografirali i toliko su bili nasmijani da su mnogi u skupštini mislili da su oni betelski radnici iz Njemačke.
U svim podružnicama izvrsno svjedočanstvo dobili su i mjesni izvođači radova i dobavljači. Jedan čovjek iz Sjedinjenih Država napisao je: “Duboko me se dojmila vaša organizacija, a naročito ljudi. Nikada do sada nisam toliko uživao u nekom projektu! Vaša organizacija pokazuje da ipak postoji nada za budućnost čovječanstva. Kad bi se oduševljenje i dobrota mogli staviti u bocu i prodavati, vi biste definitivno imali proizvod koji bi svi kupovali.”
U Meksiku se jedan dobavljač cijevi za novi tiskarski stroj zadivio kad je vidio kako u podružnici vlada ugodna atmosfera. Postavio je mnogo pitanja te sada on i njegova obitelj proučavaju Bibliju i izvrsno napreduju. Poslovođa radnika iz jedne tamošnje firme imao je neobičnu molbu. On je rekao: “Ljudi nam iz zahvalnosti za obavljeni posao obično daju napojnice. Da li biste nam vi umjesto toga svakome dali po jednu Bibliju? Iz onog što sam ovdje vidio shvatio sam da je ono što stoji u Bibliji puno vrednije od novca.”
Otvorenje podružnice u Indiji
“Dugo očekivani dan napokon je osvanuo 7. prosinca 2003”, piše podružnica u Indiji. “Bio je to dan kad je svečano otvorena naša nova podružnica u Bangaloreu, središnjem dijelu južne Indije.”
Objekti podružnice obuhvaćaju prostor od 30 000 kvadratnih metara, a smješteni su na zemljištu velikom 17 hektara, tako da posjed podružnice izgleda poput nekog naselja. Ovo je prva velika podružnica u svijetu koju je sagradila svjetovna firma. Ona ima opremu za pročišćavanje vode za piće, postrojenje za pročišćavanje otpadnih voda i uređaje za proizvodnju električne energije. Također ima 122 ureda, od kojih 80 koriste prevoditelji, lijepu Dvoranu Kraljevstva i veliku tiskaru. U tri stambene zgrade nalaze se udobne sobe, praonica rublja, blagovaonica i izvrsno opremljena kuhinja. U gradnji se uglavnom koristio građevinski materijal proizveden u Indiji. Podružnica je bila dovršena za dvije godine.
U Indiji se propovijedati počelo 1905. Sada se tamo prevodi i tiska literatura na 26 indijskih jezika. Misionari koji su desetljećima služili u Indiji na svečanom otvorenju pričali su ohrabrujuća iskustva, a govor je održao Stephen Lett iz Vodećeg tijela. Otvorenju su prisustvovale 2 933 osobe, od čega je 150 došlo iz 25 stranih zemalja.
Otvorenje podružnice na Filipinima
“Voljeli bismo da je i ono što mi gradimo tako lijepo kao i zgrada Jehovinih svjedoka!” To su izjavili neki građevinari iz Manile koji nisu Jehovini svjedoci kad su vidjeli prekrasnu podružnicu na Filipinima. Kad je jedna televizijska ekipa koja je radila dokumentarni film o građevinskim propisima posjetila jednog vodećeg inženjera, on im je rekao: “Ako želite vidjeti što znači poštivati građevinske propise, idite k Jehovinim svjedocima.”
Braća su sagradila novu deveterokatnu stambenu zgradu i neke dodatne zgrade te su renovirala postojeću deveterokatnu stambenu zgradu, koja je sagrađena 1991. Zbog čega je trebalo proširiti ovu podružnicu? Od 1991. do 2003. broj objavitelja Kraljevstva povećao se za 34 000, te sada iznosi nešto više od 144 000.
Svečano otvorenje održano je u subotu 1. studenog 2003. Tog sunčanog jutra otvorenju je prisustvovalo ukupno 2 540 osoba. Među prisutnima su bili članovi betelske obitelji, prijašnji misionari i drugi gosti, koji su doputovali iz 13 različitih zemalja, te više od 2 000 braće i sestara s Filipina. Stephen Lett iznio je govor pod naslovom “Cijenjenje Jehovinog doma u prošlosti i danas”. Idućeg je dana veliko mnoštvo pionira, starješina i njihovih supruga, ukupno 8 151 osoba, prisustvovalo posebnom programu održanom u Kongresnoj dvorani u Metro Manili.
Diljem svijeta u takvim objektima podružnica radi sveukupno 20 092 imenovanih slugu. Svi oni pripadaju Međunarodnom redu posebnih punovremenih slugu Jehovinih svjedoka.
[Okvir na stranicama 21 i 22]
Otet usred bijela dana
U petak 19. ožujka 2004. u podne 20-godišnji Jehovin svjedok po imenu Carl prolazio je ulicom punom ljudi u Pétionvilleu (Haiti). Iznenada su ga neki naoružani muškarci odjeveni u crno primorali da uđe u kombi, prekrili mu glavu te odjurili kombijem. Carl priča:
Kad smo izašli iz kombija, odveli su me u neku prostoriju gdje su bile i druge žrtve, očigledno studenti optuženi za sudjelovanje u političkim prosvjedima. Otmičari su postajali sve agresivniji te su počeli pucati i tako ubili jednog zatočenika, koji je pao do mojih nogu. Zatim su počeli mene ispitivati te mi prijetiti. Ljutito su me udarili i gurnuli na tijelo mrtvog čovjeka.
“Odgovaraj na pitanja!” naredio mi je njihov vođa.
“Ali ja ne znam ništa o politici”, rekao sam.
“Onda ću te odmah ubiti!” povikao je.
“Dozvolite mi da se prije toga pomolim svom Bogu, Jehovi, i zamolim ga da pomogne mojim roditeljima i braći i sestrama jer me više neće vidjeti”, zamolio sam.
“Hajde, brzo! Žuri mi se!” oštro je odvratio.
Dok sam se molio naglas, napustio je prostoriju. Kad se vratio, pomislio sam: ‘Carl, ovo je kraj. Spremi se da umreš.’ No desilo se nešto neočekivano.
“Jesi li ti Carl?” upitao me taj čovjek.
“Jesam”, odgovorio sam, pitajući se otkud zna kako se zovem.
Objasnio mi je da sam ga nekoliko puta povezao u svom automobilu i da mi sad kad zna tko sam ne može nauditi. Budući da mi je lice bilo prekriveno, očigledno me prepoznao po onome što sam rekao u molitvi. Ponovno je izašao i nešto se raspravljao sa svojim kolegama. Na koncu me netko odveo u kombi, odvezao me i izbacio na cestu. Ta strašna kušnja veoma je ojačala moju vjeru u Jehovu i moć molitve.
[Okvir/slike na stranicama 12 i 13]
NEKI DOGAĐAJI IZ SLUŽBENE 2004. GODINE
1. rujna 2003.
Rujan: Tokom službene 2004. godine Škola za putujuće nadglednike održana je u 88 podružnica
Listopad: Podružnica u Velikoj Britaniji počinje tiskati na tiskarskom stroju MAN Roland Lithoman
28. listopada: Sud u Rumunjskoj donosi odluku da se Jehovine svjedoke uvrsti na popis priznatih religija koje podliježu drugačijem poreznom zakonu
1. studenoga: Svečano otvorenje podružnice na Filipinima
28. studenoga: Gruzijsko Ministarstvo pravosuđa registriralo je podružnicu Jehovinih svjedoka
7. prosinca: Svečano otvorenje podružnice u Indiji
1. siječnja 2004.
26. ožujka: Sud općine Golovinski donio je odluku da se u Moskvi zabrani djelovanje Jehovinih svjedoka. Na presudu je uložena žalba
Travanj: U Rusiji je dostignut dosad najveći broj od 15 489 općih pionira
29. travnja: Tiskara u Brooklynu zatvorena je nakon 84 godine neprekidnog tiskanja. Nova tiskara nalazi se u Wallkillu
1. svibnja 2004.
Svibanj: Uz političke nemire Haiti su pogodile i velike poplave. Nitko od braće nije poginuo
16. lipnja: Moskovski sud podržao je odluku donesenu 26. ožujka. Zabrana je stupila na snagu, a naše je zakonsko tijelo poništeno. Braća su podnijela žalbu Europskom sudu za ljudska prava
31. kolovoza 2004.
[Slika na stranici 11]
“Kršćanska grčka pisma prema prijevodu Novi svijet” na gruzijskom
[Slika na stranici 27]
Braća koja rade na jednom od dva nova tiskarska stroja u Wallkillu (New York, SAD)
[Slika na stranici 29]
Nedavno otvorena podružnica u Bangaloreu (Indija)
[Slika na stranici 30]
Proširena podružnica na Filipinima