OLEG RADZIMINSKIJ | ŽIVOTNA PRIČA
Zatvorske rešetke nisu me mogle razdvojiti od Jehove
Rodio sam se u Sibiru 1964., gdje su moji roditelji bili deportirani iz Ukrajine. Otkad znam za sebe, moji roditelji te djedovi i bake s mamine i tatine strane pokazivali su potpuno pouzdanje u Jehovu, čak i kad su bili u zatvoru. Djed s mamine strane proveo je sedam godina u zatvoru zato što je služio kao pokrajinski nadglednik. Kasnije sam i ja završio u zatvoru pa se moje pouzdanje u Jehovu našlo na ispitu.
U Ukrajinu smo se vratili 1966. Posjet djedu koji je bio u zatvoru jedno je od mojih prvih sjećanja. Tada sam imao četiri godine. Majka i ja ukrcali smo se na vlak u Krivom Rihu u Ukrajini i zaputili se na dug put u kažnjeničku koloniju u Mordoviji, u središnjoj Rusiji. Kad smo došli onamo, s djedom smo mogli provesti samo dva sata, i to u prisutnosti stražara. No barem su mi dopustili da mu sjedim u krilu.
Uzdao sam se u Jehovu dok sam bio u školi
Ja i moj brat Mihajlo (desno)
Tijekom odrastanja u Ukrajini moje pouzdanje u Jehovu puno je puta bilo ispitano. Naprimjer, djeca koja bi krenula u školu na svojim su uniformama trebala nositi zvijezdu petokraku i značku s Lenjinovim likom.a Nekoliko godina kasnije očekivalo se da oko vrata nose crvenu maramu kao znak podrške Lenjinovim idejama. Ja nisam htio nositi te političke simbole jer sam znao da samo Jehova zaslužuje moju potpunu odanost.
Roditelji su mi pomogli da zavolim istinu. Strpljivo su razgovarali sa mnom i objašnjavali mi razne teme, kao što je pitanje političke neutralnosti. Osim toga, poticali su me da budem dobar učenik jer su znali da ću time proslaviti Jehovu.
Jednog dana u moju školu došao je novinar koji je radio za časopis Znanost i religija. Cilj tog časopisa bilo je širenje ateističkih ideja. Učitelji su me posjeli u prvi red, ispred tog novinara koji nam je svojim govorom htio pokazati da je besmisleno vjerovati u Boga.
Nakon govora odveli su me do tog novinara i zamolili ga da razgovara sa mnom. On me upitao kojoj religiji pripadam, a ja sam mu bez oklijevanja rekao da sam Jehovin svjedok. Na to mi nije ništa odgovorio, samo mi je zahvalio što sam pažljivo slušao njegov govor. Moj stav jako je naljutio moje učitelje.
Moja cijela obitelj uzdala se u Jehovu
U našoj obitelji svi su se uzdali u Jehovu. To nam je bilo itekako potrebno jer smo u svom domu tiskali biblijsku literaturu i zatim je dijelili braći. Osim toga, moj je otac služio kao pokrajinski nadglednik u središnjoj Ukrajini te posjećivao skupštine i grupe.
Jednog popodneva u veljači 1978., samo dva dana prije nego što se rodio moj najmlađi brat Pavlik, vratio sam se kući iz škole i vidio da su naše stvari razbacane posvuda. Policija je izvršila premetačinu i zaplijenila svu našu literaturu.
Dan nakon premetačine, kad sam došao u školu, primijetio sam da učitelji razrogačenih očiju gledaju mene i mog mlađeg brata Mihajla. Bilo mi je smiješno to što su smatrali da smo djeca američkih špijuna. No s vremenom su mnogi od njih shvatili da su pogriješili. Neki učenici koji su išli sa mnom u razred kasnije su postali Jehovini svjedoci.
Godine 1981. policija je ponovno pretražila naš dom. Iako tada nisam imao niti 18 godina, bio sam pozvan u ured tužitelja zajedno sa svojim ocem i djedom. Istražitelj me pokušao prestrašiti prijeteći mi zatvorom. No pored njega bio je neki čovjek odjeven u civilnu odjeću. On mi je govorio da ću imati svijetlu budućnost budem li surađivao s njima. Njih dvojica zapravo su se služila zanimljivom taktikom – jedan mi je prijetio “batinom”, a drugi mi je nudio “mrkvu”. U namjeri da me pridobiju na svoju stranu govorili su mi o tome kako su moj otac, djed, stričevi i ujaci završili u zatvoru zbog svoje vjere. No nisu ni znali da su time samo ojačali moje uvjerenje da ću uz Jehovinu pomoć i ja moći izdržati zatvor (Filipljanima 4:13).
Slijeva nadesno: Moj otac, ja, Pavlik, moja majka i Mihajlo, kratko prije mog uhićenja
Uzdao sam se u Jehovu i u zatvoru
Kad sam napunio 18 godina, dobio sam poziv za vojsku. Budući da sam odbio služenje vojske, bio sam poslan u pritvor. To je bila ogromna ćelija u kojoj je bilo oko 85 muškaraca i samo 34 kreveta, tako da smo spavali naizmjence. Osim toga, mogli smo se tuširati samo jednom tjedno.
Kad sam ušao u ćeliju, za mnom su se zatvorila vrata, a sve oči bile su uprte u mene. Neki su me odmah pitali zašto sam završio ondje. Nije mi bilo lako, ali u tom trenutku sjetio sam se Danijela koji je izašao neozlijeđen iz lavlje jame. Taj izvještaj pomogao mi je da se potpuno oslonim na Jehovu i ostanem miran (Izaija 30:15; Danijel 6:21, 22).
Nakon ručka jedan zatvorenik počeo mi je postavljati pitanja o mojoj vjeri. Ubrzo je u ćeliji zavladao muk i svi su zatvorenici slušali naš razgovor. Otprilike četiri ili pet sati razgovarali smo o mojim uvjerenjima. Srce mi je bilo ispunjeno zahvalnošću Jehovi! Bio sam uvjeren da mi je on pomogao.
Prije suđenja preklinjao sam Jehovu da mi da mudrosti i hrabrosti kako bih mogao braniti svoja vjerska uvjerenja. Cijeli slučaj protiv mene temeljio se na pretpostavci da mi je vjera u Boga samo izgovor za izbjegavanje vojne obveze. Trudio sam se uvjeriti sud da bih služenjem vojske okrenuo leđa najmoćnijoj osobi u svemiru. Ipak, 1982. osuđen sam na dvije godine u kažnjeničkoj koloniji.
Bio sam sretan jer je ondje sa mnom bilo još pet Jehovinih svjedoka. Uglavnom nismo mogli dugo razgovarati, možda samo nekoliko minuta. No uvijek bismo našli načina da jedni drugima kažemo barem nešto o nekom biblijskom retku. Nitko od nas nije imao Bibliju, ali obitelj i prijatelji često bi nam spomenuli neki redak u pismima koja smo dobivali. Ponekad bismo na biblijski redak naišli na prilično neočekivanom mjestu – u knjigama koje su bile dostupne u zatvoru.
Uzdao sam se u Jehovu i kad sam doživio nesreću
Godine 1983. doživio sam nesreću u zatvorskoj radionici. S dizalice je slučajno pala hrpa metalnih ploča teških otprilike dvije tone. Od udarca sam pao na pod, a ploče su mi smrskale lijevu nogu.
Molio sam Jehovu da mi pomogne izdržati tu snažnu bol. Medicinska sestra rekla mi je da će mi biti lakše budem li glasno psovao. Naravno, nisam to napravio, nego sam pjevao naše pjesme.
Nakon toga uputili su me u bolnicu. Šest sati putovali smo kamionom, brodom i vozilom hitne pomoći, a ja sam za to vrijeme izgubio jako puno krvi. Bio sam siguran da će mi trebati operacija pa sam molio Jehovu da doktori poštuju moj stav o transfuziji krvi. Kad sam doktoru objasnio svoj stav, on me nije htio slušati, ali zamolio sam ga da još jednom razmisli o tome. Rekao sam mu da sam spreman na sebe preuzeti odgovornost za sve što se dogodi ako bude poštovao moj stav o beskrvnom liječenju. Osjetio sam veliko olakšanje kad je na koncu pristao operirati me bez krvi. No tijekom operacije morali su mi amputirati dio lijeve noge.
Nakon operacije bio sam u jako lošem stanju. Nekoliko tjedana doktori nisu znali hoću li uopće preživjeti. Jedno popodne medicinska sestra rekla mi je da ću dobivati hranu koja je kvalitetnija od zatvorske kako bih se brže oporavio. Svaki dan dobio bih žlicu meda, svježe jaje i malo maslaca, koje su držali u obližnjem frižideru. Te namirnice poslali su mi roditelji nakon što su saznali da sam doživio nesreću. No žena koja je primala pošiljke samo je jednom proslijedila ono što su oni poslali.
Ipak, Jehovina ruka nije prekratka (Izaija 59:1). Nakon previjanja medicinske sestre bi svoju hranu podijelile sa mnom. Osim toga, u frižider bi stavile još hrane koja je bila samo za mene. To me podsjetilo na biblijski izvještaj o udovici kojoj tijekom suše i gladi nije ponestalo ulja u vrču (1. Kraljevima 17:14–16).
Malo-pomalo počeo sam se oporavljati. Puno su mi značila pisma koja sam u tom periodu dobio od obitelji i prijatelja. Bilo ih je ukupno 107 i na svako od njih sam odgovorio. Jednom sam čak dobio paket od braće koja su bila u drugoj kažnjeničkoj koloniji.
Nakon dva mučna mjeseca konačno sam se mogao istuširati. Počeo sam maštati o tome da se vratim u kažnjeničku koloniju samo da opet budem sa svojom braćom.
Doktor koji je pripremao otpusno pismo pozvao me u ured i postavio puno pitanja o mojoj vjeri. Na kraju mi je poželio puno snage kako bih mogao i dalje postupati u skladu sa svojim uvjerenjima. Bilo je neobično čuti te riječi od nekoga tko je nosio vojnu uniformu.
U travnju 1984. pozvan sam na saslušanje za uvjetni otpust. Tada su me pitali želim li služiti vojsku. Rekao sam da to pitanje nema smisla jer i sami vide da stojim na štakama i da nemam nogu. Tada su mi postavili i drugo pitanje: “Što bi učinio da imaš obje noge?” Odgovorio sam da bih i tada odbio vojnu službu i rekao da želim ostati vjeran svom Bogu. Nato su kazali da će se pobrinuti da odslužim kaznu do kraja. No ipak, iz zatvora sam izašao dva mjeseca i 12 dana prije isteka kazne.
Ja i Mihajlo (desno), nakon što sam pušten iz kažnjeničke kolonije
Uzdao sam se u Jehovu i nakon što sam izašao iz zatvora
Godinu dana nakon izlaska iz zatvora dobio sam protezu za nogu. Svako jutro treba mi otprilike sat vremena da je namjestim. Zimi je naročito teško nositi protezu zato što mi se zbog loše cirkulacije noga teško zagrije. Već jako dugo nisam trčao – zadnji put je to bilo kad sam imao 19 godina. Jedva čekam novi svijet kad ću to ponovno moći (Izaija 35:6).
Na dan našeg vjenčanja
Bilo mi je teško pronaći posao jer većina poslodavaca nije željela zaposliti osobu s invaliditetom. Ali iako sam nosio protezu, nikad nisam radio posao na kojem sam cijeli dan morao sjediti. Neko vrijeme radio sam kao mehaničar i popravljao razna vozila, a kasnije sam radio na gradilištu.
Godine 1986. vjenčao sam se s divnom sestrom koja se zove Svitlana. Ona je treća generacija Jehovinih svjedoka u svojoj obitelji, baš kao i ja. Često zna reći kako joj je drago jer smo već na početku veze rekli da će u našem braku Jehova uvijek biti na prvom mjestu.
Naše dvoje djece, Olja i Volodja, naučili su puno toga dok su sa mnom popravljali našu staru kuću. Kako su rasli, često su pomagali na gradnji naših dvorana. Osim toga, oboje su postali stalni pioniri. Olja je danas član graditeljskog tima, a Volodja služi kao starješina.
Naš zet Oleg i naša kći Olja, Svitlana, ja, naša snaha Ana i naš sin Volodja
Svitlana mi uvijek rado pruža podršku. To mi puno znači jer se ja onda mogu posvetiti odgovornostima u skupštini. Tijekom 1990-ih u mnogim skupštinama u Ukrajini bilo je preko 200 objavitelja i samo jedan ili dvojica starješina. Jednom mjesečno vikend sam provodio na putu i nosio literaturu skupštinama u središnjoj Ukrajini.
I dalje se uzdamo u Jehovu
Svitlana i ja smo se 2022. iz Krivog Riha preselili u Austriju, gdje sada služimo u jednoj skupštini.
Još u ranoj mladosti od članova svoje obitelji naučio sam kako biti zadovoljan unatoč teškim okolnostima. Biblija nam pomaže da bolje upoznamo našeg Stvoritelja i da razvijemo blizak odnos s njim (Jakov 4:8). Prijateljstvo s Jehovom našem životu daje pravi smisao. Sretan sam što sam unatoč mnogim problemima imao priliku Jehovi dati čast koju on zaslužuje.
Svitlana i ja u Austriji
a Vladimir Iljič Lenjin osnovao je Komunističku partiju Rusije i bio je prvi predsjednik vlade Sovjetskog Saveza.