Stojte čvrsto s obzirom na svetost krvi — 2. dio

Liječnik je rekao da bi se prije operacije pacijentu moglo uzeti nešto krvi te je pohraniti, u slučaju da tijekom operacije bude potrebna transfuzija. Kako bi kršćanin trebao gledati na takvu upotrebu vlastite krvi?

Sa stajališta onih na području medicine, ovaj se postupak može činiti veoma praktičnim. Postoje ozbiljne opasnosti kod prihvaćanja transfuzije tuđe krvi. Naoko manji rizici su uključeni ako se nekoj osobi da transfuzija vlastite krvi. Stoga među liječnicima postoji trend primjenjivanja postupka nazvanog “autologna transfuzija”. To uključuje vađenje pacijentove vlastite krvi te njeno “stavljanje u banku” ili pohranjivanje u slučaju da bude potrebna transfuzija. Ako je taj davalac ne bude trebao, krv bi se mogla iskoristiti za druge pacijente.

Kao što pokazuju informacije u časopisu od 1. studenoga 1978. na stranicama 22-25, transfundiranje krvi nije suglasno s Biblijom. Pisma otkrivaju da Bog krv smatra svetom, pa bi se njegovi sluge prema njoj trebali tako i odnositi. U skladu s time, Jehova Bog je rekao Izraelcima da s krvlju mogu činiti samo dvije stvari. Kao prvo, Bog je rekao: “Ja sam je stavio na žrtvenik za vas da učinite pomirenje za svoje duše.” Drugo, ako se životinjska krv nije upotrijebila na žrtveniku, Izraelac ju je morao proliti na zemlju; time je on priznao da život potječe od Boga i da se krv koja predstavlja život ne smije upotrijebiti u vlastite svrhe (3. Mojsijeva 17:11-14, NW). No, jesu li samo Božji sluge pod Mojsijevim zakonom trebali tako postupati s krvlju? Naprotiv, logično je da su pravi obožavatelji još i prije davanja Zakona postupali s krvlju na takav način.

Bog je još prije rekao Noi i njegovoj obitelji da ljudi ne smiju jesti meso koje sadrži krv (1. Mojsijeva 9:3, 4). Što je stoga trebalo učiniti? Kada je neka životinja bila ubijena za hranu, njezina bi se krv na uobičajen način ispustila te bi završila na zemlji. Krv koja predstavlja život nije pripadala Noi i njegovoj obitelji već je pripadala Davaocu života. Prema tome, bilo je odgovarajuće da se krv izlije na zemlju, koja je Božje simbolično “podnožje nogama” (Izaija 66:11, St).

Zapovijed dana Noi odnosi se i na kršćane. U prvom stoljeću n. e., kršćansko vodeće tijelo je objavilo odluku, uz pomoć svetog duha, da se kršćani moraju ‘uzdržavati od udavljenoga i od krvi’ (Djela apostolska 15:19, 28, 29, St). Što bi to značilo u praksi?

Izraz “udavljenoga” označava meso životinja koje su bile ubijene načinom kojim je krv ostala u mesu. Kršćani nisu mogli jesti takvo meso. Što je s izrazom ‘uzdržavati se od krvi’? Njime bi se zabranjivalo upotrebljavanje krvi ispuštene iz nekog takvog stvorenja, kao u slučaju nekih pogana, koji su pripremali krvavice ili drugu hranu koja je sadržavala krv ili koji su pili krv koja je potjecala od životinja ili ratnika ubijenih u areni. Kršćani ne bi učinili nijednu od ovih stvari. Kad bi ispustili krv nekog stvorenja, učinili bi ono što su i Božji sluge u prošlosti činili, uzdržavali bi se od nje. Na taj su način mogli naglasiti da poštuju svetost krvi i života te također pokazati svoju ovisnost o vrijednosti Kristove krvi.

Stoga, ako medicinsko osoblje predloži nekom kršćaninu da dozvoli da mu se izvadi nešto krvi te uskladišti radi kasnije transfuzije, kršćanin nije bez vodstva iz Biblije s obzirom na ispravno postupanje. On može spomenuti da je drevnim Izraelcima bilo rečeno da se ispuštenu krv mora ‘proliti na zemlju kao vodu’, pokazujući time kako je ona određena za Boga a ne za podržavanje života nekog zemaljskog stvorenja (5. Mojsijeva 12:24). Može se osvrnuti i na istaknutu zapovijed kršćanima da se ‘uzdržavaju od krvi’. S obzirom na sve to, kako bi on mogao dozvoliti da se njegova krv uskladišti u banku krvi da bi je kasnije putem transfuzije dobio on ili neka druga osoba.

Što reći o napravi kao što je aparat srce-pluća ili aparat za dijalizu (umjetni bubreg)? Smije li ih kršćanin koristiti?

Postoje kršćanski Svjedoci Jehove koji su, čiste savjesti, dozvolili da se te naprave upotrijebe, pod uvjetom da su ti aparati bili ispunjeni beskrvnom tekućinom, kao što je to otopina Ringerov laktat.

Kada je takva vrsta naprave u funkciji, pacijentova krv teče iz krvne žile kroz komad cijevi i aparat (gdje se pumpa, spaja s kisikom i/ili filtrira) i tada teče natrag u njegov krvotok. Aparat privremeno obavlja neke funkcije koje inače obavljaju pacijentovi vlastiti organi. Neki su kršćani po savjesti zaključili da krv teče neprekidno te da bi se na vanjsko kolanje moglo gledati kao na produžetak krvotoka. Smatrali su da se to može usporediti s komadom cijevi koja bi se mogla staviti u tijelo kako bi skrenula krv oko začepljenja u nekoj žili.

Naravno, svaki kršćanin trebao bi preispitati što uključuje upotreba ovih i sličnih naprava. Mogao bi razmisliti da li smatra da je ta krv očito napustila njegovo tijelo pa bi je kao takvu trebalo ukloniti ili smatra da je ona, u biti, još uvijek dio njegovog krvotoka (5. Mojsijeva 12:16). Zatim može donijeti odluku kojom ostaje čiste savjesti pred Bogom (1. Petrova 3:16).

Da li bi bilo neispravno podvrći se pregledu krvi?

Temeljeći svoju spoznaju na Pismima, većina Jehovinih svjedoka, ako ne svi, ne protivi se takvim pregledima. Mala količina krvi koja se uzme iz tijela ne jede se niti se ubrizgava u nekog drugog. Ona se samo ispita ili pregleda prije nego što se ukloni (5. Mojsijeva 15:23).

Jesu li injekcije seruma u skladu s kršćanskim vjerovanjem?

U Kuli stražari od 1. lipnja 1974 (engl.) iznijeli smo detaljan opis upotrebe cjepiva (koje ne sadrži krv) i seruma koji je napravljen od krvi. Za takve detalje, vidi izneseno na stranicama 351, 352.

U tom se članku zapaža kako medicina sve više napušta upotrebu transfuzija pune krvi. Umjesto toga, ljudsku se krv rastavlja na osnovne sastojke koji se mogu transfundirati — crvena krvna zrnca, bijela krvna zrnca, krvne pločice i plazmu. O ovome smo rekli sljedeće: “Mi vjerujemo da primjena krvi kao transfuzije (koja podržava život), ili primjena krvnih sastojaka u sličnu svrhu, očito stoji u suprotnosti s biblijskom zapovijedi ‘uzdržavajte se (...) od krvi’” (Djela apostolska 15:20). Što je, međutim, s prihvaćanjem injekcija seruma u svrhu borbe protiv bolesti, kao što se naprimjer daje kod difterije, tetanusa, virusnog hepatitisa, bjesnoće, hemofilije i Rh-faktora? Izgleda da to potpada pod ‘sivu zonu’. Neki kršćani vjeruju da prihvaćanje malih količina krvnih derivata u takvu svrhu neće značiti nepoštivanje Božjeg zakona; savjest će im to dopustiti. (Usporedi Luku 6:1-5.) Drugi, međutim, smatraju da su na temelju savjesti obavezni odbiti serum zato što sadrži krv, iako samo u maloj količini. Stoga mi zauzimamo stanovište da ovo pitanje mora razriješiti svaki pojedinac osobno. Potičemo svakoga da teži tome da ima čistu savjest i da se odaziva na Božje vodstvo koje se nalazi u Njegovoj Riječi (Psalam 119:105).

Koliko bi oprezan trebao biti kršćanin u pogledu krvi u prehrambenim proizvodima?

Bog je rekao Noi, a tako i čitavoj ljudskoj obitelji: “Što se god miče i živi, neka vam bude za jelo (...). Ali ne jedite mesa s dušom njegovom, a to mu je krv” (1. Mojsijeva 9:3, 4). Dakle, pravi bi obožavatelji trebali željeti izbjegavati jesti meso koje sadrži krv ili drugu hranu kojoj je dodana krv.

To bi moglo zahtijevati određenu mjeru opreza. Naprimjer, u nekim je zemljama običaj da se životinje zadavi ili ubije na neki drugi način, a da ne iskrvare. Tamo gdje se to primjenjuje mjesno, kršćani većinom kupuju samo od trgovaca, mesara ili farmera koji su poznati po tome da prodaju meso od životinja koje su ispravno iskrvarile.

Međutim, u mnogim zemljama, kao naprimjer u Sjedinjenim Državama, savezni zakoni u pogledu klanja životinja zahtijevaju da životinje ispravno iskrvare. Zato kršćani u tim područjima ne trebaju mnogo brinuti. Oni smiju slobodno jesti meso koje se prodaje na tržnicama ili se poslužuje u restoranima. (Usporedi 1. Korinćanima 10:25, 26, gdje se spominje meso koje je bilo žrtvovano idolima. “Sve što se prodaje na mesarnici, jedite i ništa ne ispitujte savjesti radi; jer je Gospodinova zemlja i što je na njoj.”) Međutim, možda će biti potrebno raspitati se o mesu životinja koje se ubijaju mjesno, kao što je meso divljači, bez obzira na to da li se ono nabavlja od nekog lovca, u mesnici ili se dobije u restoranu.

No, što reći o prehrambenim proizvodima koji možda sadrže krv ili neke krvne sastojke, kao što je proteinska plazma?

Neke vlade zahtijevaju od proizvođača da na etiketi prerađene hrane navedu sastojke. Kršćani koji su neko vrijeme provjeravali etikete mogli su zapaziti da se u njihovom području krv praktički nikad ne koristi u hrani. Zato možda s pravom čitaju etikete samo onda ako postoji određeni razlog za vjerovanja da bi krv mogla biti dodana nekoj namirnici.

Međutim, nedavno je u Saveznoj Republici Njemačkoj prihvaćen zakon kojim se mjesnim kompanijama dopušta da koriste, a da ne navedu na etiketi, do 2 posto (ili, u nekim slučajevima, 10 posto) osušene krvne plazme u “kobasicama, hrenovkama i sličnim proizvodima uključujući mesne paštete i rolade (...) ćufte, nadjeve od mesa, frikase, ragu, meso u salu...”. Što mora savjestan kršćanin učiniti u takvim situacijama?

Mogao bi se raspitati kod mesara ili proizvođača. Izvješteno je da su neki proizvođači u jednoj skandinavskoj zemlji u odgovoru na takvo raspitivanje dali jamstvo da u njihovim mesnim prerađevinama nema sastojaka krvi; oni ne žele izgubiti kupce. Međutim, u nekim mjestima, Svjedoci koji su se raspitivali kod mesara ili mesnih proizvođača dobili su neodređene ili prijeporne odgovore. Može se primijetiti da, iako zakon dopušta kompanijama da dodaju krv a da to ne navedu, to ne znači bezuvjetno da sve ili čak većina njih to i čini. Zato, kršćani, svaki osobno, moraju odlučiti što će učiniti. Savjest će možda neke potaknuti da izbjegavaju sve što kod njih izaziva ozbiljne sumnje ili će ih potaknuti da se, ako je potrebno, raspitaju kako bi umirili svoju savjest (Rimljanima 14:23). U slučajevima gdje izgleda nije moguće dobiti potpune informacije putem razumnog raspitivanja, drugi bi kršćani mogli zaključiti: ‘Gdje ne postoji stvaran razlog da zaključim da je krv dodana, ili ne postoji određeni način kako bih to mogao ustanoviti, ja mogu čiste savjesti ‘jesti’. Oni bi, međutim, trebali uzeti u obzir osjećaje savjesti drugih, upravo kako je to Pavao i savjetovao (1. Korinćanima 10:28-30; Rimljanima 14:13-21).

Pravi kršćani ne smiju biti ravnodušni u pogledu krvi. Trebali bi učiniti sve što mogu da izbjegnu izravnu povredu Božjeg zakona. Duboko poštovanje prema tom zakonu od bitne je važnosti. Čineći razumno sve što može da se ‘čuva od krvi’, Božji narod pokazuje poštovanje prema svetosti života i krvi koja ga predstavlja (Djela apostolska 21:25).