Kad patnji više ne bude
PATNJE nisu bile dio Božjeg prvobitnog nauma za ljudsku obitelj. On ih nije naumio, niti ih želi. ‘Ako je to istina’, mogao bi pitati, ‘kako su započele i zašto je Bog dozvolio da se nastave sve do danas?’ (Usporedi Jakova 1:13.)
Odgovor se nalazi u najranijem izvještaju o povijesti čovjeka, Bibliji, naročito u knjizi Postanka. Ona kaže da su naši praroditelji, Adam i Eva, slijedili Sotonu Đavla u njegovoj pobuni protiv Boga. Njihovi su postupci pokrenuli osnovna sporna pitanja koja su pogađala sam temelj univerzalnog zakona i reda. Kada su prisvojili pravo da sami odlučuju što je dobro a što zlo, izazvali su Božju suverenost. Doveli su u pitanje njegovo pravo da vlada i da bude jedini sudac s obzirom na to što je ‘dobro i zlo’ (1. Mojsijeva 2:15-17; 3:1-5).
Zašto nije odmah silom proveo svoju volju?
‘Zašto onda Bog nije odmah silom proveo svoju volju?’ mogao bi pitati. Mnogima stvar izgleda jednostavna. ‘Bog je imao moć. Trebao ju je upotrijebiti kako bi uništio pobunjenike’, kažu oni (Psalam 147:5). No pitaj se sljedeće: ‘Da li ja bez oklijevanja odobravam sve one koji nadmoćniju snagu koriste kako bi nametnuli svoju volju? Nemam li instinktivno osjećaj odvratnosti kada neki diktator koristi vodove smrti kako bi eliminirao svoje neprijatelje?’ Većina razumnih ljudi zgraža se nad nečim takvim.
‘Eh’, kažeš, ‘ali da je Bog upotrijebio tu moć, nitko ne bi preispitivao njegove postupke.’ Jesi li siguran? Nije li istina da ljudi ipak preispituju Božju primjenu moći? Pitaju zašto je nije upotrijebio u određenim situacijama, naprimjer dok je tolerirao zlo. I pitaju zašto ju je upotrijebio u nekim drugim situacijama. Čak se ni vjerni Abraham nije u potpunosti slagao s time da Bog upotrijebi moć protiv svojih neprijatelja. Sjeti se što se desilo kada je Bog odlučio uništiti Sodomu. Abraham se pogrešno shvaćajući stvari bojao da će i dobri ljudi poginuti zajedno s lošima. Uzviknuo je: “Nemoj to činiti, ni gubiti pravednika s nepravednikom” (1. Mojsijeva 18:25). Čak je i razumnim ljudima poput Abrahama potrebno jamstvo da se apsolutna moć neće zloupotrijebiti.
Naravno, Bog je mogao odmah uništiti Adama, Evu i Sotonu. No zamisli kako je to moglo utjecati na druge anđele, ili na buduća stvorenja koja bi kasnije možda saznala kako je postupio. Bi li to uzrokovalo da se u njima pojave nagrizajuća pitanja s obzirom na pravičnost Božje vladavine? Ne bi li time Bog bio izvrgnut optužbi da on ustvari jest neka vrsta totalitarnog despota, kao što ga je Nietzsche opisao, Bog koji nemilosrdno uklanja svakoga tko mu se protivi?
Zašto ne bi prisilio ljude da čine ono što je ispravno?
‘Ne bi li Bog mogao jednostavno prisiliti ljude da čine ono što je ispravno?’ neki bi mogli pitati. No, razmotri i to. Kroz cijelu povijest, vladavine su pokušavale prisiliti ljude da se priklone njihovom načinu razmišljanja. Neke su vladavine ili pojedini vladari provodili različite oblike kontrole uma, koristeći možda droge ili operacije, i time lišavali svoje žrtve divnog dara slobodne volje. Ne smatramo li dragocjenim to što smo osobe sa slobodnom voljom, čak i ako se taj dar može zloupotrijebiti? Toleriramo li pokušaje bilo koje vladavine ili vladara da nam tu slobodu oduzmu?
Dakle, koja je alternativa postojala umjesto da Bog odmah upotrijebi moć kako bi nametnuo zakon? Jehova Bog odlučio je da će pobunu najbolje svladati tako da onima koji su odbili njegove zakone dozvoli privremeni period neovisnosti od njegove vlasti. To bi ljudskoj obitelji, koja je potekla od Adama i Eve, omogućilo ograničeno vrijeme tokom kojeg bi sami vladali, a da nisu podložni Božjem zakonu. Zašto je to učinio? Zato što je znao da će se s vremenom nakupiti nepobitni dokazi koji će potvrditi da je njegov način vladanja uvijek ispravan i pravedan, čak i onda kada upotrijebi svoju bezgraničnu moć kako bi proveo svoju volju, te da će svaka pobuna protiv njega, prije ili kasnije, završiti kobno (5. Mojsijeva 32:4; Job 34:10-12; Jeremija 10:23).
Što je sa svim nevinim žrtvama?
‘No, u međuvremenu, što je sa svim nevinim žrtvama?’ mogao bi pitati. ‘Je li to zaista vrijedno njihove boli samo da bi se dokazala neka točka zakona?’ Pa, Bog nije dozvolio da zlo postoji samo da bi dokazao neku beznačajnu točku zakona. Naprotiv, učinio je to zato da bi se jednom zauvijek potvrdila temeljna istina da je on jedini suveren te da je poslušnost njegovim zakonima prijeko potrebna za neprekidan mir i sreću svih njegovih stvorenja.
Jedna od presudnih stvari koje treba imati na umu jest to da Bog zna da može u potpunosti popraviti svu štetu koju bi postojanje zla moglo nanijeti ljudskoj obitelji. Zna da će, dugoročno gledano, privremeni period boli i patnji imati koristan ishod. Zamisli majku koja čvrsto drži svoje dijete dok mu liječnik zadaje bol, ubrizgavajući mu cjepivo kako bi dijete zaštitio od neke bolesti koja bi ga u suprotnom ubila. Niti jedna majka ne želi da njeno dijete osjeća bol. Niti jedan liječnik ne želi mučiti svog pacijenta. Dijete tog trenutka ne razumije razlog boli, ali kasnije će razumjeti zašto je bila dozvoljena.
Je li to prava utjeha za one koji pate?
Neki bi mogli smatrati da sama činjenica da znaju te stvari možda i nije velika utjeha onima koji pate. Hans Küng kaže da je racionalno objašnjenje o postojanju patnji “otprilike jednako korisno onome tko pati koliko i predavanje o kemijskom sastavu prehrambenih proizvoda čovjeku koji gladuje”. On pita: “Može li sve razborito rasuđivanje uistinu uliti novu hrabrost čovjeku gotovo shrvanom patnjama?” Pa, sve “razborito rasuđivanje” ljudi koji ignoriraju Božju Riječ, Bibliju, nije ulilo hrabrosti onima koji pate. Takvo ljudsko rasuđivanje samo je povećalo problem time što navodi na pomisao da je Bog želio da čovjek pati te da je Zemlja napravljena kao dolina suza ili probni poligon za one koji će konačno dobiti život na nebu. Kakvo huljenje!
No, sama Biblija zaista pruža pravu utjehu. Ona ne samo da pruža dosljedno objašnjenje za postojanje patnji već izgrađuje i pouzdanje u Božje sigurno obećanje da će popraviti svu štetu koju je prouzročilo ovo privremeno dopuštanje patnji.
‘Obnova svega’
Vrlo skoro, Bog će obnoviti stvari na način kako je želio da budu prije nego što su se njegova prva ljudska stvorenja pobunila. Vrijeme koje je odredio za nezavisnu vladavinu čovjeka gotovo je isteklo. Živimo u vremenu kada će poslati “Isusa, kojega nebo, uistinu, mora držati u sebi do vremenâ obnove svega, o čemu je Bog govorio kroz usta svojih svetih proroka starog vremena” (Djela apostolska 3:20, 21, NW).
Što će Isus Krist učiniti? Odstranit će sa Zemlje sve Božje neprijatelje (2. Solunjanima 1:6-10). To neće biti brzo pogubljenje, kakvo odmjeravaju ljudski diktatori. Gomila dokaza koji potvrđuju katastrofalne posljedice loše vladavine čovjeka pokazat će da je Bog potpuno opravdan što će uskoro upotrijebiti svoju bezgraničnu moć kako bi proveo svoju volju (Otkrivenje 11:17, 18). U početku to će značiti ‘nevolju’ kakvu Zemlja nikad prije nije doživjela, sličnu no mnogo veću od potopa Noinih dana (Matej 24:21, 29-31, 36-39). Oni koji prežive tu ‘veliku nevolju’ doživjet će “vremena odmaranja” kada vide ispunjenje svih Božjih obećanja koja je dao “kroz usta svojih svetih proroka” (Djela apostolska 3:19; Otkrivenje 7:14-17). Što je Bog obećao?
Pa, Božji drevni proroci kažu da će doći kraj patnjama koje su uzrokovane ratom i krvoprolićem. Naprimjer, Psalam 46:9 nam kaže: “Prekide ratove do kraja zemlje.” Nema više nevinih žrtava i očajnih izbjeglica, nitko više neće biti silovan, osakaćen i ubijen u okrutnim ratovima! Prorok Izaija kaže: “Ne će dizati mača narod na narod, niti će se više učiti boju” (Izaija 2:4).
Proroci isto tako proriču kraj patnjama koje su uzrokovane kriminalom i nepravdom. Priče Salamunove 2:21, 22 obećavaju da će “pravednici nastavati na zemlji”, a da će se oni koji uzrokuju bol i patnju “iščupati iz nje”. Neće više ‘vladati čovjek nad čovjekom na zlo njegovo’ (Propovjednik 8:9). Svi će zli zauvijek biti uklonjeni (Psalam 37:10, 38). Svatko će moći živjeti u miru i sigurnosti, oslobođen patnji (Mihej 4:4).
Štoviše, proroci obećavaju i da će doći kraj patnjama uzrokovanim fizičkim i emocionalnim bolestima (Izaija 33:24). Izaija obećava da će slijepi, gluhi, invalidi i svi oni koje muče bolesti i oboljenja biti izliječeni (Izaija 35:5, 6). Bog će čak ukloniti posljedice smrti. Isus je prorekao da će “svi koji su u grobovima čuti glas sina Božijega, i izići” (Ivan 5:28, 29). U svojoj viziji ‘novog neba i nove zemlje’, apostolu Ivanu bilo je rečeno da će “sam Bog (...) otrti svaku suzu od očiju njihovijeh, i smrti ne će biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti ne će biti više” (Otkrivenje 21:1-4). Zamisli samo to! Nema boli, nema suza, nema vike, nema smrti — nema više patnji!
Kakvi se god potresni događaji mogu desiti tokom ovog privremenog dopuštanja zla, svi će biti nadoknađeni. Čak će i sjećanje na ljudsku bol i patnje — što Bog nikada nije naumio — biti potpuno izbrisano. “Jer će se prve nevolje zaboraviti (...) što je prije bilo ne će (...) na um dolaziti”, prorokovao je Izaija (Izaija 65:16, 17). Božji prvobitni naum za savršenu ljudsku obitelj koja živi u potpunom miru i sreći na rajskoj Zemlji u potpunosti će se ostvariti (Izaija 45:18). Pouzdanje u njegovu suverenost bit će apsolutno. Kakva je samo prednost živjeti u vremenu kada će Bog okončati sve ljudske patnje, vremenu kada on pokazuje da nije neka vrsta ‘despota, varalice, prevaranta, krvnika’, kao što ga je Nietzsche optužio, nego da je uvijek pun ljubavi, mudar i pravedan u svom primjenjivanju apsolutne moći!
[Slika na stranici 5]
Neki su vladari provodili kontrolu uma, lišavajući svoje žrtve slobodne volje
[Zahvala]
UPI/Bettmann
[Slika na stranici 7]
Kad patnji više ne bude, svi će u potpunosti uživati život