Jednodnevni posjet Černobilu

U NOVIJE vrijeme 9. svibnja svake godine bivši stanovnici gradova i mjesta u blizini Černobila obiđu napuštene kuće u kojima su nekad živjeli, a ponekad dođu i u pratnji svojih prijatelja i rođaka. Neki ponekad dolaze na pogrebe. Znanstvenici dolaze na to područje kako bi istraživali posljedice zračenja. U posljednje su vrijeme i ukrajinske turističke agencije počele organizirati jednodnevne posjete Černobilu uz pratnju vodiča.

U lipnju 2005. na naslovnoj stranici The New York Timesa čitateljima je skrenuta pažnja na članak o kratkim “turističkim izletima” u Pripjat “koji se organiziraju uz pratnju vodiča i nisu opasni po zdravlje”.a Grad Pripjat udaljen je oko tri kilometra od nuklearnih reaktora. Osnovan je u 1970-ima i svojevremeno je imao oko 45 000 stanovnika. No nakon nuklearne katastrofe taj je grad, kao i mnoga okolna mjesta, ostao sasvim pust. Zbog radioaktivnog zračenja ljudima je zabranjen pristup tom području. Ana i Viktor Rudnik doselili su se u Pripjat otprilike godinu dana prije nego što se dogodila nuklearna katastrofa.b

Grad Černobil (njegovo je ime ujedno i naziv nuklearne elektrane) znatno je manji od Pripjata i udaljen je od reaktora oko 15 kilometara. U posljednje se vrijeme bivšim stanovnicima tog grada dopušta da ga posjete jednom godišnje. Budući da su i Rudnikovi nekad živjeli u Černobilu, i oni povremeno posjećuju taj grad. Dopustite mi da vam ispričam kako smo prije nekoliko godina moja žena i ja zajedno s njima posjetili Černobil.

Sumorni izlet

Napustili smo Kijev, glavni grad Ukrajine, i krenuli cestom prema sjeveru. Prolazili smo kroz manja mjesta u kojima su kuće bile poredane uz cestu. Pred kućama su rasli krasni tulipani, a u vrtovima su ljudi uzgajali povrće. Između naseljenih mjesta protezala su se nepregledna polja zasijana kukuruzom, pšenicom i suncokretom.

No nakon nekog vremena krajolik se naglo promijenio. Činilo nam se kao da smo prešli neku nevidljivu granicu. Nikakav znak na cesti nije upozoravao na tu promjenu, no mi smo je ipak primijetili. U naseljima uz cestu vladala je sablasna tišina. Na kućama koje je nagrizao zub vremena prozori su bili razbijeni, a vrata zatvorena lokotom. Dvorišta i vrtovi bili su zapušteni i obrasli korovom.

Došli smo na tridesetak kilometara od reaktora i ušli u područje koje je bilo pod strogim nadzorom. “U naseljima na ovom području radijacija je vrlo velika”, rekla nam je Ana. “Više od 150 000 ljudi iz ovdašnjih gradova i sela preseljeno je u druga područja diljem bivšeg Sovjetskog Saveza.”

Krenuli smo dalje i ubrzo stigli do jednog drugog područja koje je bilo ograđeno visokom ogradom od bodljikave žice. Nedaleko odatle nalazila se drvena stražarska kućica nalik onima koje se mogu vidjeti na graničnim prijelazima. U kućici su bili stražari koji su nadzirali sav promet. Jedan od njih pregledao nam je putovnice, zabilježio podatke o našem vozilu i potom podigao rampu.

Tako smo ušli u zabranjenu zonu. Nad cestom su se nadvijale grane drveća koje su bile prepune mladog zelenog lišća, a šumsko tlo bilo je prekriveno gustim raslinjem. Taj me prizor iznenadio jer sam očekivao da ću vidjeti spaljeno drveće i suho grmlje. Kasnije smo prošli pored zida od bijele cigle na kojem je plavim slovima pisalo ime grada Černobila.

Na ulazu u Černobil nalazila se ljekarna. U njoj je nekad radila Viktorova majka. Na prljavom prozoru još uvijek je visila izblijedjela ploča na kojoj je pisalo radno vrijeme. Nedaleko od središnjeg gradskog parka nalazio se dom kulture. Ana se sjetila kako su se ona i drugi građani u slobodno vrijeme zabavljali u tom domu i gledali predstave raznih umjetnika. Nedaleko odatle nalazila se i kinodvorana Ukrajina, u kojoj su djeca gledala najnovije filmove i nalazila spas od nesnosne vrućine. Smijeh koji se nekad čuo iz mračnog gledališta odavno je utihnuo. Pješice smo otišli s Anom i Viktorom do njihove kuće, koja se nalazi nedaleko od središta grada. Budući da su grane drveća zakrčile prolaz do ulaznih vrata, krenuli smo prema stražnjim vratima, hodajući jedan za drugim kroz gusto raslinje. Na mjestu gdje su nekad bila vrata zjapila je velika rupa.

Kuća je bila potpuno uništena. Pljesnivi madrac upao je u hrđavi željezni okvir kreveta. Tapete su visile sa zidova poput prljavih ledenih siga. Ana je zastala kako bi uzela jednu staru fotografiju koju je ugledala među smećem što je bilo razbacano po sobi. “Uvijek sam se željela vratiti kući i naći sve upravo onako kako je bilo kad smo otišli”, rekla je Ana tužnim glasom. “Teško mi je kad vidim da se naša kuća pretvorila u smetlište i da su nam stvari s vremenom pokradene.”

Izašli smo iz kuće i nastavili pješačiti cestom. Na jednom uglu naišli smo na grupu ljudi koji su o nečem vrlo živo razgovarali. Nakon pola kilometra došli smo do kraja ceste i ušli u park koji se nalazi na vrhu stijene što se nadvija nad mirnom širokom rijekom. Stabla kestena bila su puna bijelih cvjetova koji su lagano podrhtavali na povjetarcu. Vidjeli smo i stepenice koje se vijugavo spuštaju do riječnog pristaništa. U proljeće 1986. na tim su stepenicama stajale stotine ljudi koji su čekali da stignu čamci u kojima su trebali napustiti grad.

Prošle godine Rudnikovi su prvi put posjetili svoj nekadašnji dom u Pripjatu. Taj su grad napustili nakon nuklearne katastrofe koja se dogodila 19 godina ranije.

Što smo naučili iz prošlosti

U travnju 2006. održat će se razne manifestacije kojima će se obilježiti 20. godišnjica nuklearne katastrofe. Takve manifestacije mnoge podsjećaju na činjenicu da ljudi ni uz najbolju volju ne mogu dobro upravljati Zemljom bez Božjeg vodstva (Jeremija 10:23).

U rujnu 2005. objavljeni su rezultati jednog znanstvenog istraživanja u kojem su ponovno analizirane posljedice katastrofe koja se dogodila u Černobilu. U zaključku tog istraživanja koje je provedeno pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda rečeno je da je u nesreći prvobitno poginulo 56 osoba te da se procjenjuje kako će ukupni broj smrtnih slučajeva izravno povezanih s radijacijskom bolešću iznositi samo 4 000. Ranije se uglavnom predviđalo da bi ukupni broj smrtno stradalih mogao iznositi između 15 000 i 30 000. U jednom članku koji je 8. rujna 2005. objavljen u listu New York Times pisalo je da je “nekoliko ekoloških udruga oštro osudilo [UN-ov izvještaj], ocijenivši ga kao nepošteni pokušaj zataškavanja činjenica koje ukazuju na potencijalne opasnosti nuklearne energije”.

Viktor je nakon te nuklearne katastrofe upoznao istinu o svom Stvoritelju, Jehovi Bogu. On je rekao: “Više nismo potišteni jer znamo da se u Božjem Kraljevstvu više nikad neće događati takve strašne nesreće. Željno očekujemo vrijeme kad okolica našeg dragog doma u blizini Černobila neće biti pusta kao danas, nego će postati dio prekrasnog raja.”

Nakon katastrofe u Černobilu milijuni ljudi stekli su čvrstu vjeru u biblijsko obećanje da će se prvobitni raj obnoviti i proširiti na čitavu Zemlju (1. Mojsijeva 2:8, 9; Otkrivenje 21:3, 4). U proteklih je 20 godina samo u Ukrajini takvu nadu steklo preko 100 000 osoba! Potičemo vas da i sami saznate nešto više o divnoj budućnosti koja je obećana onima koji žele upoznati Božje naume.