Listopad

Za razliku od Jehove i Isusa, mi ne možemo znati što je drugima u srcu. Ipak, možemo se truditi razumjeti tuđe osjećaje i potrebe (2. Kor. 11:29). Iako živimo u sebičnom svijetu, mi nastojimo ne gledati “samo na vlastitu korist nego i na korist drugih” (Filip. 2:4). Skupštinski starješine naročito trebaju pokazivati suosjećanje. Oni znaju da su odgovorni za ovce koje su im povjerene na brigu (Hebr. 13:17). Da bi starješine mogli pomoći svojim suvjernicima, trebaju ih razumjeti i uživjeti se u njihove osjećaje. Kako mogu pokazati da suosjećaju s njima? Suosjećajan starješina provodi vrijeme sa svojom braćom i sestrama. Postavlja im pitanja, a zatim ih pažljivo i strpljivo sluša. To je naročito važno ako mu netko od njegovih dragih suvjernika želi otvoriti srce, ali ne uspijeva naći prave riječi (Izr. 20:5). Kad je starješina spreman odvojiti vrijeme za svoju braću, među njima će se razviti prijateljski odnos utemeljen na ljubavi i povjerenju (Djela 20:37; w19.03 17 odl. 14-17).

Cijenjenje bismo mogli usporediti s ukusnim jelom — u njemu više uživamo kad ga dijelimo s drugima. Mi smo sretni kad nam drugi pokažu da nas cijene. A kad mi njima izrazimo cijenjenje, tada mi njih činimo sretnima. Kad se osobi zahvalimo što nam je pomogla ili dala nešto što nam je potrebno, tada ona zna da se njen trud isplatio. Zahvaljujući tome naše prijateljstvo s njom postaje čvršće. Naši izrazi zahvalnosti vrlo su vrijedni, kao što pokazuje današnji citat. Zlatna jabuka u srebrnoj posudi doista je lijep i vrijedan ukras! Kako bi se osjećao da dobiješ takav poklon? Naši izrazi zahvalnosti mogu biti jednako vrijedni. Osim toga, predmeti od zlata mogu trajati jako dugo. Slično tome osoba kojoj izraziš svoje cijenjenje možda će do kraja života pamtiti tvoje riječi i čuvati ih u srcu (w19.02 15 odl. 5-6).

Kad su Adam i Eva uzeli plod s drveta spoznaje dobra i zla, jasno su pokazali da nemaju povjerenja u Jehovu i njegova mjerila. Odlučili su postaviti vlastita moralna mjerila. No sjeti se što su zbog toga izgubili. Izgubili su prijateljstvo s Jehovom. Izgubili su i priliku da žive vječno, a na svoje su potomke prenijeli grijeh i smrt (Rim. 5:12). Posve drugačije od Adama i Eve reagirao je etiopski dvoranin kojem je propovijedao Filip. Taj je dvoranin toliko cijenio ono što su Jehova i Isus učinili za njega da se odmah odlučio krstiti (Djela 8:34-38). Slično tome kad se mi predamo Bogu i krstimo, jasno pokazujemo da cijenimo ono što su Jehova i Isus učinili za nas. Pokazujemo i da imamo povjerenja u Jehovu te da smatramo kako jedino on ima pravo odrediti što je dobro, a što zlo (w19.03 2 odl. 1-2).

Kako Božji sluge pokazuju da su potpuno vjerni Bogu? Tako što ga vole cijelim srcem i odani su njemu kao osobi, a to se vidi po tome što uvijek postupaju po njegovoj volji. Hebrejska riječ koja se koristi u Bibliji, a može se prevesti pojmovima kao što su “vjeran, odan, neporočan, čestit”, u doslovnom smislu znači: ono što je potpuno, posve zdravo ili cijelo. Naprimjer, životinje koje su se prinosile kao žrtve Jehovi morale su biti “bez mane” (3. Mojs. 22:21, 22). Božji sluge nisu smjeli prinijeti bolesnu životinju ili neku koja je bila bez noge, uha ili oka. Jehovi je bilo važno da životinja bude potpuno zdrava i bez ikakvog nedostatka (Mal. 1:6-9). Nije teško shvatiti zašto mu je bilo toliko stalo do toga. Kad mi kupimo neku stvar — alat, knjigu ili voće — ne želimo da ona ima na sebi rupe ili da joj nedostaju dijelovi. Želimo da bude neoštećena, cijela i u dobrom stanju. Slično tome Jehova želi da naša vjernost i ljubav prema njemu budu potpune, bez nedostatka (w19.02 3 odl. 3).

Da bismo čuvali svoje srce, nije dovoljno samo štititi ga od loših utjecaja. Važno je i da ga izložimo pozitivnom utjecaju. U drevno doba u gradu koji je opasan zidinama vratar je zatvarao gradska vrata kako bi spriječio neprijatelje da uđu, no kad je grad trebalo opskrbiti hranom i drugim potrepštinama, on bi ih otvorio. Da su vrata stalno bila zatvorena, stanovnici grada umrli bi od gladi. Slično tome mi moramo redovito “otvarati” svoje srce kako bismo ga punili Božjim mislima. Njegove misli zapisane su u Bibliji. Stoga svaki put kad je čitamo, dopuštamo Jehovinim mislima da utječu na naš um, osjećaje i postupke. Kako možemo izvući najveću korist iz čitanja Biblije? Molitva je od presudne važnosti da bismo mogli jasno prepoznati “krasote” skrivene u Božjoj Riječi (Psal. 119:18). Osim toga, moramo duboko razmišljati o onome što čitamo. Kad se molimo, čitamo i razmišljamo, Božja Riječ prodire duboko u naše srce i potiče nas da zavolimo Jehovin način razmišljanja (Izr. 4:20-22; Psal. 119:97; w19.01 18 odl. 14-15).

Jehova zna da imamo različite sposobnosti i okolnosti te jako cijeni ono što mu mi možemo dati. Razmisli o žrtvama koje je prihvaćao od Izraelaca. Neki su bili u mogućnosti prinijeti mu janje ili jare. No siromašniji Izraelci mogli su mu prinijeti “dvije grlice ili dva mlada goluba”. A od onih koji nisu imali čak ni za dvije ptice Jehova je prihvaćao “desetinu efe finoga brašna” (3. Mojs. 5:7, 11). Brašno je bilo jeftinije, no Jehova je ipak cijenio njihovu žrtvu ako je brašno koje su mu prinijeli bilo “fino”. Naš dobrostivi Bog i danas ima isti stav. Kad dajemo komentare, on ne očekuje od svih nas da budemo rječiti poput Apolona ili uvjerljivi poput Pavla (Djela 18:24; 26:28). On samo želi da damo najbolje od sebe, u okviru svojih mogućnosti. Sjetimo se udovice koja je priložila dva novčića male vrijednosti. Jehova ju je izuzetno cijenio zato što mu je dala najbolje što je imala (Luka 21:1-4; w19.01 8-9 odl. 3-5).

Mi znamo da će nas svijet mrziti zato što smo Kristovi sljedbenici. Isus je prorekao da će u posljednjim danima njegovi učenici biti okrutno progonjeni (Mat. 24:9; Ivan 15:20). Izaijino proročanstvo pokazuje da nas neprijatelji neće samo mrziti nego će nas i napadati služeći se različitim oružjem. Kakvim se oružjem služe? Ponekad se služe podmuklim lažima koje lukavo zamaskiraju tako da zvuče kao istina, ponekad nas ocrnjuju očitim lažima, a ponekad nas brutalno progone (Mat. 5:11). Jehova neće spriječiti naše neprijatelje da koriste takvo oružje protiv nas (Efež. 6:12; Otkr. 12:17). Ali ipak se ne trebamo bojati. Jehova je rekao da “nikakvo oružje” usmjereno protiv nas “neće biti uspješno” (Iza. 54:17). Kao što nas zid štiti od naleta razorne oluje, tako nas Jehova štiti “kad nasilnik navali” na nas (Iza. 25:4, 5). Neprijatelji nam nikad neće moći nanijeti bilo kakvu trajnu štetu (Iza. 65:17). Svi neprijatelji Božjeg naroda “bit će kao ništa, kao ništavilo”! (Iza. 41:11, 12. w19.01 6-7 odl. 13-16).

Mladi, Jehova voli slobodu, a i mi je volimo jer nas je tako stvorio. No on želi da svoju slobodu koristite na odgovoran način jer vam to služi kao zaštita. Možda znaš neke koji gledaju pornografiju ili žive nemoralno, bave se ekstremnim sportovima ili pak zloupotrebljavaju drogu i alkohol. Istina, to im neko vrijeme može biti zabavno i uzbudljivo, no često za te užitke moraju platiti vrlo visoku cijenu. Bolesti, ovisnost ili čak smrt samo su neke od posljedica takvog načina života (Gal. 6:7, 8). Njihova prividna sloboda zapravo je tek okrutno samozavaravanje (Titu 3:3). S druge strane, koliko osoba poznaješ koje su se razboljele zato što su se držale Božjih mjerila? Sasvim sigurno, poslušnost Jehovi pomaže nam da živimo zdravije i donosi nam pravu slobodu (Psal. 19:7-11). Osim toga, ako mudro koristiš svoju slobodu, u okviru Božjih savršenih zakona i načela, pokazuješ svojim roditeljima, a i Bogu, da si odgovorna osoba i da ti mogu dati veću slobodu (Rim. 8:21; w18.12 22-23 odl. 16-17).

Nakon što je Adam sagriješio, mnogo se toga promijenilo. Naprimjer, ljudi su počeli umirati, a to se odrazilo i na bračnu zajednicu. Kad je apostol Pavao objašnjavao da kršćani nisu pod Mojsijevim zakonom, istaknuo je da smrt prekida bračnu vezu i da oni kojima je smrt oduzela bračnog druga mogu ponovno stupiti u brak (Rim. 7:1-3). Zakon koji je Bog dao Izraelcima sadržavao je konkretne propise o bračnoj zajednici. Naprimjer, dopuštao je poligamiju, običaj koji se uvriježio i prije nego što je Bog Izraelcima dao Zakon. Međutim, poligamija je bila regulirana odredbama koje su žene i djecu štitile od zlostavljanja. Primjerice, ako bi se Izraelac oženio robinjom i kasnije uzeo drugu ženu, onoj prvoj nije smio uskraćivati hranu, odjeću i bračnu dužnost. Bog je očekivao od njega da se nastavi brinuti o njoj i pružati joj zaštitu (2. Mojs. 21:9, 10). Mi danas nismo pod Zakonom, ali on je koristan i za nas jer pokazuje koliko je Jehovi stalo do braka. To nam sigurno pomaže da i mi cijenimo brak (w18.12 10 odl. 3; 11 odl. 5-6).

Nakon što je svoje brige podijelio s Jehovom, Habakuk se možda pitao kako će on reagirati. Jehova se ponio poput brižnog oca koji je pun razumijevanja. Nije prekorio Habakuka zato što mu se požalio. Znao je da njegov sluga pati i da očajnički treba utjehu. Stoga mu je otkrio što će se u bliskoj budućnosti dogoditi sa svojeglavim židovskim narodom. Lako je moguće da je Habakuk bio prva osoba kojoj je Jehova objavio da će nasilju ubrzo doći kraj. Jehova je Habakuku dao do znanja da je spreman poduzeti potrebne korake. Taj nasilni i zli naraštaj čekala je skora kazna. Upotrijebivši izraz “u vaše dane”, Jehova je svom proroku otkrio da će kazna biti izvršena za njegovog života ili za života njegovih suvremenika. Habakuk se ni u snu nije nadao takvom odgovoru. Zar je to utjeha za kojom je očajnički vapio? Jehova mu je rekao da će cijelu Judu snaći još gore patnje (w18.11 15 odl. 7-8).

Kako ti gledaš na sve te različite ljude koji tek trebaju upoznati istinu? Apostol Pavao išao je u sinagoge kako bi propovijedao onima koji su već znali nešto o Bogu, no to ne znači da je propovijedao isključivo Židovima. Naprimjer, na njegovom prvom misionarskom putovanju on i Barnaba posjetili su Listru, grad u rimskoj pokrajini Likaoniji. Nakon što je Pavao učinio čudo, Likaonci su krivo zaključili da su njih dvojica superjunaci — utjelovljeni Zeus i Hermes, njihovi lažni bogovi. Je li Pavlu i Barnabi godilo njihovo divljenje? Jesu li pomislili kako konačno mogu malo odahnuti nakon progonstva koje su doživjeli u prethodna dva grada? Jesu li zaključili da će im popularnost pomoći u širenju dobre vijesti? Nipošto! Odmah su reagirali. Razderali su svoje haljine, jurnuli među mnoštvo i povikali: “Zašto to radite? I mi smo samo ljudi, kao i vi!” (Djela 14:8-15; w18.09 4-5 odl. 8-9).

Da bismo prihvatili istinu i živjeli po biblijskim moralnim mjerilima, moramo biti spremni napraviti promjene u svom načinu razmišljanja i postupanja. Zapazi što je napisao apostol Petar: “Kao poslušna djeca, nemojte dozvoliti da vas i dalje oblikuju želje kakve ste imali dok ste bili u neznanju, nego (...) budite sveti u svemu što činite” (1. Petr. 1:14, 15). Za nemoralne stanovnike Korinta kupiti istinu značilo je napraviti drastične promjene u životu. I danas mnogi čine velike promjene kad upoznaju istinu. Petar je ukazao na to rekavši: “Dosta je što ste u prošlosti vršili volju ljudi iz svijeta kad ste živjeli u besramnosti, u požudama, u pijančevanjima, razuzdanim gozbama, nadmetanjima u pijenju i nedopuštenim idolopoklonstvima” (1. Petr. 4:3; w18.11 6 odl. 13).

Kako možemo znati tko ispravno gleda na vječni život? Kao i u 1. stoljeću, propovijedanje je jedini način da pronađemo takve osobe. Stoga moramo poslušati Isusovu uputu: “U koji god grad ili selo uđete, potražite tko je u njemu dostojan” (Mat. 10:11). Neiskreni ili ponosni ljudi ili oni koje nimalo ne zanimaju duhovne stvari teško da će prihvatiti dobru vijest. Mi tražimo ljude koji su iskreni, ponizni i gladni istine. Našu potragu možemo usporediti s onim što je činio Isus kad je kao tesar morao tražiti prikladnu vrstu drveta od kojeg je mogao izraditi namještaj, vrata, jarmove ili druge predmete. Tek nakon što bi pronašao prikladan materijal, uzeo bi alat i vještim rukama izradio željeni predmet. Slično je i s nama. Najprije moramo pronaći ljude dobra srca, a zatim se trebamo potruditi da od njih načinimo učenike (Mat. 28:19, 20; w18.10 12 odl. 3-4).

Propovjednik Filip može nam poslužiti kao odličan primjer. On je ostao usredotočen na svoju službu i kad su mu se životne okolnosti promijenile. U Jeruzalemu je nakon Stjepanovog pogubljenja nastao velik progon kršćana. U to vrijeme Filip je izvršavao novi zadatak koji mu je bio povjeren u skupštini (Djela 6:1-6). Kad su se kršćani raspršili po drugim krajevima, Filip nije mogao sve to samo promatrati skrštenih ruku. Otišao je propovijedati u Samariju, grad u kojem se dobra vijest dotad gotovo i nije propovijedala (Mat. 10:5; Djela 8:1). Filip je bio spreman ići kamo god ga Božji duh uputi, pa se Jehova poslužio njime da bi proširio dobru vijest na novim područjima. Židovi su se s prezirom odnosili prema Samarićanima, no Filip nije imao takvih predrasuda. Stoga ne čudi što je mnoštvo Samarićana “jednodušno i pozorno pratilo ono što je govorio” (Djela 8:6-8). Filip je ostao usredotočen na svoju službu i zbog toga je Jehova na njega i njegovu obitelj izlio obilje blagoslova (Djela 21:8, 9; w18.10 30 odl. 14-16).

Kad je Isus jednom prolazio područjem Dekapolisa, ljudi su mu “doveli gluhog čovjeka sa smetnjom u govoru” (Mar. 7:31-35). No Isus ga nije izliječio pred drugima, nego ga je “uzeo nasamo”. Zašto? Budući da je čovjek bio gluh, vjerojatno se osjećao nelagodno među mnoštvom ljudi. Možda ga je Isus baš zato izliječio nasamo. Naravno, mi ne možemo vršiti čudotvorna izlječenja. No možemo, i trebamo, misliti na potrebe svojih suvjernika i biti obzirni prema njihovim osjećajima. Isus je razumio kako se gluhi čovjek osjeća, pa je bio posebno pažljiv prema njemu. Možemo se ugledati na Isusa tako da budemo obzirni prema ostarjelima i nemoćnima. Najistaknutije obilježje kršćanske skupštine nije učinkovitost, nego ljubav (Ivan 13:34, 35). Ona nas potiče da učinimo sve što možemo kako bismo pomogli suvjernicima koji su ostarjeli ili invalidi da dolaze na kršćanske sastanke i propovijedaju dobru vijest. To činimo čak i ako su njihove mogućnosti vrlo ograničene (Mat. 13:23; w18.09 29-30 odl. 7-8).

Jehovi je svaka njegova ovca izuzetno dragocjena, a i Isusu, koji je dao svoj život kao otkupnu žrtvu za nas (Gal. 2:20). Mi volimo svoju braću i sestre u vjeri te im želimo obzirno i s puno ljubavi pomagati. Zato “nastojmo promicati mir i međusobno se izgrađivati” (Rim. 14:19). Svi jedva čekamo novi svijet, u kojem više nikada nećemo imati razloga biti obeshrabreni! Više neće biti bolesti, ratova, smrti uslijed naslijeđenog grijeha, progonstva, obiteljskih problema i razočaranja. Na kraju Kristove Tisućugodišnje Vladavine ljudi će ponovno biti savršeni. Sve one koji ostanu vjerni na završnom ispitu Jehova će usvojiti kao svoju zemaljsku djecu i dati im “slavnu slobodu djece Božje” (Rim. 8:21). Zato svi ustrajno pokazujmo ljubav koja izgrađuje i pomažimo jedni drugima kako bismo dostigli taj vrijedan cilj! (w18.09 14 odl. 10; 16 odl. 18).

Proučavanje Božje Riječi ne svodi se na površno čitanje teksta i podcrtavanje odgovora na pitanja za razmatranje. Kad proučavamo neko gradivo, trebamo razmišljati što nam ono govori o Jehovi te o njegovom načinu razmišljanja i postupanja. Cilj nam je razumjeti zašto nam Bog zapovijeda da određene stvari činimo ili da ih se klonimo. Trebamo razmišljati i o promjenama koje moramo učiniti u svom životu i u svojim stavovima. Naravno, možda nećemo moći o svemu tome razmišljati prilikom svakog proučavanja. No bilo bi dobro da dio vremena — možda čak polovicu — posvetimo razmišljanju o onome što smo pročitali (1. Tim. 4:15). Redovito razmišljanje o Božjoj Riječi izgrađuje u nama čvrsto uvjerenje da je Jehovin način razmišljanja savršen. Počinjemo promatrati stvari iz njegove perspektive i postajemo uvjereni da su njegova gledišta ispravna. Naš um se obnavlja i stječemo novi obrazac razmišljanja te postupno Jehovine misli postaju i naše misli (Rim. 12:2; w18.11 24 odl. 5-6).

U 1. stoljeću Pavao je sebe i druge kršćane nazvao “Božjim suradnicima” zato što su sadili i zalijevali sjeme istine o Kraljevstvu (1. Kor. 3:6). I mi danas možemo biti “Božji suradnici” tako da velikodušno ulažemo svoje vrijeme, trud i materijalna sredstva kako bismo izvršili djelo propovijedanja, koje nam je Bog povjerio. Za nas je to izuzetna čast! Budemo li velikodušno trošili svoje vrijeme i snagu na propovijedanje i činjenje učenika, osjećat ćemo veliku radost. To mogu potvrditi mnogi koji su imali priliku voditi biblijski tečaj s osobama koje su dobro napredovale. Malo što može donijeti veće zadovoljstvo od toga. Prekrasno je vidjeti oduševljenje interesenta koji shvati neko biblijsko učenje te promatrati kako raste u vjeri, radi promjene u životu i počinje istinu prenositi drugima. I Isus je bio presretan kad su se sedamdesetorica propovjednika koje je poslao na područje “vratila radosna” zato što su doživjeli lijepa iskustva (Luka 10:17-21; w18.08 20 odl. 11-12).

Ako se počnemo previše oslanjati na svoj razum, to nam može postati zamka. Mogli bismo misliti da smo u stanju svaku situaciju sagledati u pravom svjetlu, čak i kad nam nisu poznate sve činjenice. Nesuglasice sa suvjernicima također bi mogle zamagliti našu moć prosuđivanja. Ako se stalno u mislima vraćamo na razmiricu koju smo imali s nekim bratom, mogli bismo postati sumnjičavi prema njemu. To bi nas moglo navesti da lako povjerujemo nekoj glasini koja ga prikazuje u ružnom svjetlu. Što stoga trebamo imati na umu? Ako gajimo negativne osjećaje prema svojoj braći, mogli bismo donositi neobjektivne zaključke koji se ne temelje na činjenicama (1. Tim. 6:4, 5). Zato ne smijemo dopustiti da zavist i ljubomora puste korijen u našem srcu. Umjesto da se prepustimo takvim negativnim osjećajima, imajmo na umu da Jehova želi da volimo svu braću i da im opraštamo od srca (Kol. 3:12-14; w18.08 6 odl. 15; 7 odl. 18).

Jehovi pripadaju i svi ljudi zato što ih je on stvorio (Psal. 100:3; Otkr. 4:11). Ipak, Bog je tijekom povijesti odabirao određene grupe ljudi koji su mu pripadali na jedan poseban način. Naprimjer, u 135. psalmu se za vjerne Jehovine sluge u starom Izraelu kaže da su njegovo “najdraže vlasništvo” (Psal. 135:4). Osim toga, Hošea je prorekao da će neki ne-Izraelci postati dio Jehovinog naroda (Hoš. 2:23). To se proročanstvo ispunilo kad je Jehova počeo birati buduće Kristove suvladare i iz redova ne-Židova (Djela 10:45; Rim. 9:23-26). Kršćane koji su pomazani svetim duhom i izabrani za nebeski život Biblija naziva “svetim narodom” i oni su u posebnom smislu “vlasništvo Božje” (1. Petr. 2:9, 10). No što je s većinom današnjih vjernih kršćana, koji imaju zemaljsku nadu? Jehova i njih naziva svojim “narodom” i svojim “izabranicima” (Iza. 65:22; w18.07 22 odl. 1-2).

Pravi kršćani oponašaju i Krista, koji nam je savršen primjer u pokazivanju velikodušnosti (Mat. 20:28). Dobro je da se svatko od nas pita: Mogu li još bolje oponašati Isusov primjer? (1. Petr. 2:21). Jehova se raduje kad vidi da se trudimo oponašati savršen primjer koji nam pružaju on i njegov Sin. To činimo tako što pokazujemo zanimanje za druge i samoinicijativno tražimo načine kako bismo im pomogli. U usporedbi o milosrdnom Samarićaninu Isus je jasno istaknuo da njegovi sljedbenici trebaju davati sve od sebe kako bi pomagali drugima, pa i onima koji su drugačijeg porijekla (Luka 10:29-37). Sjećaš li se zašto je Isus ispričao tu usporedbu? Jedan mu je Židov postavio pitanje: “Tko je moj bližnji?” Isusov odgovor pokazuje da moramo poput tog Samarićanina biti velikodušni ako želimo steći Božju naklonost (w18.08 19 odl. 5-6).

Je li Jehova pokazivao da cijeni Mariju zato što se vjerno brinula za njegovog Sina i odgajala ga? Naravno! Pobrinuo se da njene riječi i djela budu zabilježeni u Bibliji. Marija, po svemu sudeći, nije mogla putovati s Isusom tijekom njegove troipolgodišnje službe. Možda je kao udovica morala ostati u Nazaretu. Zbog toga je propustila mnoga lijepa iskustva koja su drugi doživjeli. Međutim, bila je uz Isusa kad je umro (Ivan 19:26). Kasnije je bila u Jeruzalemu s drugim Isusovim učenicima u periodu prije Pedesetnice, kad je izliven sveti duh (Djela 1:13, 14). Vjerojatno je bila pomazana zajedno s ostalim učenicima. Ako je tako, dobila je priliku u svu vječnost biti s Isusom na nebu. Zar to nije divna nagrada za njenu vjernu službu? (w18.07 9 odl. 11; 10 odl. 14).

Tijekom svoje službe Isus je koristio načela kako bi poučio svoje sljedbenike da određeni stavovi i postupci imaju posljedice. Naprimjer, naučio ih je da gnjev može voditi do nasilja te da požuda može voditi do preljuba (Mat. 5:21, 22, 27, 28). Ako dopustimo da nas biblijska načela vode u životu, imat ćemo ispravno oblikovanu savjest i bit ćemo Bogu na slavu. Čak i kad kršćani oblikuju svoju savjest u skladu s Biblijom, može se dogoditi da o nekim pitanjima imaju različita gledišta. Uzmimo za primjer konzumiranje alkohola. Biblija ne osuđuje umjereno pijenje alkohola. No ona nas upozorava da ne smijemo previše piti ili se opijati (Izr. 20:1; 1. Tim. 3:8). Znači li to da je količina jedini faktor koji kršćanin mora uzeti u obzir kad odlučuje hoće li piti? Ne znači. Čak i ako njemu savjest dopušta da konzumira alkohol, on mora uzeti u obzir i savjest drugih (w18.06 18 odl. 10-11).

Isus je upozorio svoje učenike da se klone “kvasca” farizeja, saduceja i Herodovih pristaša, odnosno učenja koja su te tri grupe zastupale (Mat. 16:6, 12). Zanimljivo je zapaziti da se taj razgovor odigrao nedugo nakon što je narod htio Isusa postaviti za kralja. Kad se religija miješa u politička pitanja, to lako može dovesti do nasilja. Isus je učio svoje sljedbenike da u takvim okolnostima moraju ostati neutralni. To je bio jedan od razloga zašto su ga svećenički glavari i farizeji željeli ubiti. U njemu su vidjeli političkog i vjerskog rivala koji je ugrožavao njihov položaj. Rekli su: “Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u njega i Rimljani će doći i uzeti nam i naš hram i naš narod” (Ivan 11:48). Zato su pod vodstvom velikog svećenika Kajfe skovali zavjeru kako bi pogubili Isusa (Ivan 11:49-53; 18:14; w18.06 6-7 odl. 12-13).

Okultizam je mamac koji Sotona vrlo uspješno koristi. Zanimanje za demone ne promiče samo putem krive religije nego i putem industrije zabave. Filmovi, elektroničke igre i drugi mediji prikazuju okultizam kao nešto uzbudljivo. Što možemo učiniti kako ne bismo upali u tu zamku? Ne bismo trebali očekivati da Božja organizacija propisuje koja je vrsta zabave prihvatljiva za nas, a koja nije. Svatko od nas mora oblikovati svoju savjest kako bi donosio odluke koje su u skladu s Božjim mjerilima (Hebr. 5:14). U donošenju mudrih odluka pomoći će nam i ono na što je u današnjem citatu upozorio apostol Pavao. Zato je dobro da se pitamo: “Hoću li zbog svog izbora zabave ispasti licemjer? Kad bi osobe s kojima proučavam Bibliju ili ih redovito posjećujem vidjele na koji se način zabavljam, bi li zaključile da jedno govorim, a drugo radim?” Što su naša djela više u skladu s našim riječima, manja je vjerojatnost da ćemo upasti u Sotoninu zamku (1. Ivan. 3:18; w18.05 25 odl. 13).

Kako se možemo ugledati na Pavla? Kao prvo, trudimo se sačuvati gorljivu želju da pronađemo sve one koji “ispravno [gledaju] na vječni život”. Kao drugo, molimo Jehovu da otvori srce onima koji tragaju za istinom (Djela 13:48; 16:14). Silvana, koja je u pionirskoj službi gotovo 30 godina, kaže: “Prije nego što na svom području pozvonim nekome na vrata, molim Jehovu da mi pomogne da imam pozitivan stav.” Dobro je i da molimo Boga da nas uz pomoć anđela vodi do iskrenih pojedinaca (Mat. 10:11-13; Otkr. 14:6). Robert, koji je pionir preko 30 godina, kaže: “Uzbudljivo je znati da surađujemo s anđelima, koji znaju što se zbiva u životu ljudi kojima propovijedamo.” Kao treće, trudimo se zapažati kod ljudi dobre osobine i bilo kakve naznake da bi mogli prihvatiti istinu. Carl, koji služi kao starješina, kaže: “Trudim se uočiti i najmanji znak da osoba ima dobro srce — možda osmijeh, dobronamjerni pogled ili neko iskreno pitanje.” Da, i mi, poput Pavla, možemo ustrajno donositi plod (w18.05 15 odl. 13; 16 odl. 15).

Sve nas raduje kad čujemo da osobe kojima smo pomogli u prošlosti vjerno služe Jehovi. Apostol Ivan je napisao: “Nema mi veće radosti od toga da čujem da moja djeca žive po istini” (3. Ivan. 4). Mnogi pioniri mogu potvrditi da im puno znači kad čuju da je netko kome su godinama ranije pomogli da upozna istinu još uvijek vjeran te da možda čak služi kao pionir. Ako obeshrabrenog pionira podsjetimo na to koliko je dobra učinio za druge, to mu može biti velika utjeha. Mnogi pokrajinski nadglednici kažu da se oni i njihove supruge jako obraduju kad dobiju čak i kratko pisamce u kojem im se braća zahvale što su posjetili njihovu skupštinu. Slično je i sa starješinama, misionarima, pionirima i članovima betelske obitelji. I njih jako ohrabri kad im drugi pokažu da cijene njihovu vjernu službu (w18.04 23 odl. 14-15).

Salamun je bio neposlušan te je na koncu oženio 700 žena, a usto je u svoj dom doveo i 300 inoča (1. Kralj. 11:3). Mnoge od tih žena nisu bile Izraelke i štovale su lažne bogove. Tako se Salamun oglušio na još jednu Božju zapovijed, onu koja je zabranjivala sklapanje brakova s tuđinkama (5. Mojs. 7:3, 4). Salamun se postupno sve više udaljavao od Jehovinih zakona i na koncu se počeo upuštati u vrlo teške grijehe. Sagradio je žrtvenik Aštarti i najmanje jedan žrtvenik Kemošu te se ondje zajedno sa svojim ženama klanjao tim lažnim bogovima. Te je žrtvenike podigao ni više ni manje nego na gori smještenoj točno nasuprot Jeruzalemu, gdje je ranije sagradio Jehovin hram (1. Kralj. 11:5-8; 2. Kralj. 23:13). Možda se zavaravao misleći da će Jehova tolerirati njegovu neposlušnost dokle god mu bude prinosio žrtve u hramu. Međutim, Jehova nikad ne ignorira grijeh (w18.07 18-19 odl. 7-9).

U “goruće strijele” kojima nas Sotona napada spadaju laži o Jehovi, naprimjer laž da mu nije stalo do nas ili da nas nitko ne voli. Devetnaestogodišnja Ida bori se s osjećajem bezvrijednosti. Ona kaže: “Često mi se čini da Jehova nije uz mene i da ne želi biti moj prijatelj.” Što ona čini kad joj se pojave takvi osjećaji? “Sastanci su spas za moju vjeru”, kaže Ida. “Nekad sam samo sjedila u dvorani i nisam komentirala jer sam mislila da nikoga ne zanima što imam za reći. Sada se pripremam za sastanke i trudim se dati dva ili tri komentara.” Na koju važnu činjenicu ukazuje Idino iskustvo? Naša vjera nije poput doslovnog štita, koji je uvijek jednake veličine. Ona može rasti ili slabiti. Njena snaga ovisi isključivo o nama (Mat. 14:31; 2. Sol. 1:3). Da bi nas naša vjera štitila, moramo je stalno jačati i produbljivati (w18.05 29-30 odl. 12-14).

Čuvar koji se spominje u tom biblijskom izvještaju promijenio je svoj stav i zatražio pomoć tek nakon potresa (Djela 16:25-34). Nešto slično može se dogoditi i danas. Pojedinci koji prije nisu prihvaćali biblijsku poruku mogu promijeniti svoje mišljenje i potražiti pomoć kad im se dogodi nešto potresno u životu. Možda su u šoku zato što su neočekivano izgubile posao koji su godinama radile. Možda se osjećaju izgubljeno zato što im je dijagnosticirana ozbiljna bolest ili su posve shrvani zbog gubitka voljene osobe. Te se osobe možda počnu pitati što je smisao života, iako nikad prije nisu o tome razmišljali. Možda se čak pitaju: “Što moram činiti da se spasim?” Kad u službi naiđemo na takve pojedince, možda će biti spremni prvi put u životu saslušati dobru vijest koja im može pružiti nadu. Budemo li vjerno nastavili propovijedati, moći ćemo ljudima pružiti utjehu u pravom trenutku, onda kada je oni budu spremni primiti (Iza. 61:1; w18.05 19-20 odl. 10-12).

Sotona je zaslijepio veliku većinu ljudi, pa oni i nesvjesno robuju krivoj religiji, materijalnim stvarima i društvu u kojem žive (2. Kor. 4:4). Čast nam je što, poput Isusa, možemo pomagati ljudima da upoznaju i počnu štovati Jehovu, Boga koji daje pravu slobodu (Mat. 28:19, 20). To nije lak zadatak i sa sobom nosi mnoge izazove. U nekim zemljama sve je više ljudi nezainteresirano za istinu, a neki čak reagiraju agresivno. No dobro je da se svatko od nas pita: Mogu li koristiti svoju slobodu kako bih učinio još više u službi Jehovi? Jehovini sluge svjesni su ozbiljnosti vremena u kojem žive. Stoga je jako ohrabrujuće vidjeti da su mnogi pojednostavili svoj život kako bi započeli s punovremenom službom (1. Kor. 9:19, 23). Neki od njih služe u svom kraju, a neki su se preselili na područje na kojem je potrebno više objavitelja. Doista je prekrasno što toliko naše braće i sestara mudro koristi svoju slobodu i revno služi Jehovi! (Psal. 110:3; w18.04 11-12 odl. 13-14).