Studeni

Kao Jehovini sluge, imamo nadu da ćemo dobiti sve ono što su Adam i Eva izgubili, uključujući i priliku da živimo vječno. Oni su okrenuli leđa Jehovi zato što nisu razvili snažnu ljubav prema njemu. Ipak, Jehova im je dopustio da žive dovoljno dugo da imaju djecu te da sami odluče kako će ih odgajati. Posljedice njihove odluke da budu neovisni o Jehovi ubrzo su jasno pokazale koliko je ta odluka bila nerazumna. Njihov najstariji sin ubio je svog nedužnog brata, a Zemlja se s vremenom ispunila nasilnim i sebičnim ljudima (1. Mojs. 4:8; 6:11-13). Međutim, Jehova je imao rješenje kako spasiti sve Adamove i Evine potomke koji mu žele služiti (Ivan 6:38-40, 57). Što više budeš upoznavao Jehovu, to ćeš jasnije vidjeti koliko je on strpljiv i pun ljubavi, a to će zasigurno produbiti tvoju ljubav prema njemu. Poželjet ćeš predati mu svoj život, a odbaciti put koji su izabrali Adam i Eva (w19.03 2 odl. 3; 4 odl. 9).

Da bi razvio suosjećajnost, trudi se razumjeti što proživljavaju članovi tvoje obitelji i suvjernici. Pokaži zanimanje za tinejdžere u skupštini te za bolesne, ostarjele i one kojima je umrla voljena osoba. Pitaj ih kako su, a zatim stvarno slušaj dok ti opisuju svoje osjećaje. Pokaži im da doista razumiješ s čim se bore. Ponudi im pomoć u okviru svojih mogućnosti. Na taj način pokazat ćeš pravu ljubav na djelu (1. Ivan. 3:18). Kad nastojimo pomoći drugima, trebamo biti fleksibilni. Zašto? Zato što ljudi različito reagiraju kad se nađu u problemima. Neki imaju potrebu pričati o tome, dok se drugi zatvore u sebe. Dakle, dobro je da se trudimo pomoći, no pritom ne bismo smjeli postavljati previše osobna pitanja koja bi ih mogla dovesti u neugodnu situaciju (1. Sol. 4:11). Čak i kad nam se osoba otvori, možda nam kaže nešto s čim se ne slažemo. No moramo imati na umu da su to njezini osjećaji. Stoga svatko od nas treba biti “brz slušati, a spor govoriti” (Jak. 1:19; Mat. 7:1; w19.03 19 odl. 18-19).

Ako osjećaš strah kad pred drugima govoriš o istini, prisjeti se Nehemije. On je služio na dvoru moćnog kralja. Kad je čuo vijest da su jeruzalemske zidine i vrata još uvijek u ruševinama, jako se ražalostio (Neh. 1:1-4). Zamisli kakvu je on negdje knedlu imao u grlu kad ga je kralj pitao zašto je tužan! Nehemija se na brzinu pomolio i odgovorio kralju što ga muči. Kralj je tada odlučio velikodušno pomoći Božjem narodu (Neh. 2:1-8). Sjeti se i Jone. Kad mu je Jehova dao zadatak da objavi osudu stanovnicima Ninive, on se toliko preplašio da je pobjegao u suprotnom smjeru (Jona 1:1-3). Ali na koncu je uz Jehovinu pomoć uspio izvršiti svoj zadatak. Poruka koju je prenio Ninivljanima spasila im je život (Jona 3:5-10). Od Nehemije učimo da je važno pomoliti se prije nego što damo komentar. A od Jone učimo da nam Jehova može pomoći da mu služimo koliko god bio velik naš strah (w19.01 11 odl. 12).

Kad počnemo živjeti po biblijskoj istini, naši odnosi s prijateljima i članovima obitelji mogli bi se promijeniti. Zašto? Isus se molio za svoje sljedbenike: “Posveti ih istinom! Tvoja je riječ istina” (Ivan 17:17). Glagol “posvetiti” može značiti i “odvojiti”. Kad prihvatimo istinu, mi se, takoreći, odvajamo od ovog svijeta jer se više ne uklapamo u njegov kalup. Mi sada živimo po biblijskim mjerilima i naše su se vrijednosti promijenile, pa ljudi drugačije gledaju na nas. Iako se i dalje trudimo biti u dobrim odnosima s drugima, neki naši prijatelji i bliski članovi obitelji mogli bi se distancirati od nas ili se čak protiviti našim novim uvjerenjima. To nas nimalo ne čudi. Isus je rekao: “Doista, čovjeku će neprijatelji biti ukućani njegovi” (Mat. 10:36). No on je ujedno obećao da će blagoslovi koje dobijemo daleko nadmašiti sve što smo dali za istinu (w18.11 6 odl. 11).

Apostol Pavao cijenio je svoju braću i sestre, što se vidjelo iz načina na koji je govorio o njima. Uvijek je zahvaljivao Bogu za njih u svojim molitvama. Cijenjenje je izrazio i kad im je pisao. U prvih 15 redaka 16. poglavlja poslanice Rimljanima po imenu je spomenuo 27 suvjernika. Naveo je da su Priska i Akvila zbog njega “život izložili opasnosti”, a za Febu je rekao da je bila “zaštitnica mnogima”, pa i njemu. Iskreno je pohvalio tu dragu i marljivu braću i sestre (Rim. 16:1-15). Pavao je znao da su njegovi suvjernici nesavršeni, no odlučio se usredotočiti na njihove dobre strane. Mora da su ih te Pavlove riječi jako ohrabrile kad se njegovo pismo čitalo pred čitavom skupštinom! To je sigurno ojačalo njihovo prijateljstvo s Pavlom. Imaš li i ti običaj pokazati članovima svoje skupštine da cijeniš njihove riječi i djela? (w19.02 16 odl. 8-9).

Moramo li biti savršeni da bismo bili potpuno vjerni Bogu? Nama se možda čini da imamo puno mana i da često griješimo. No ne treba nas brinuti to što nismo savršeni jer se Jehova ne usredotočuje na naše greške. Njegova nam Riječ kaže: “Ako ćeš na prijestupe gledati, Jah, Jehova, tko će opstati?” (Psal. 130:3). On zna da smo samo grešni i nesavršeni ljudi te nam velikodušno oprašta (Psal. 86:5). Osim toga, Jehova zna naša ograničenja i ne očekuje od nas više nego što možemo učiniti (Psal. 103:12-14). Ljubav prema našem nebeskom Ocu presudna je da bismo mu ostali vjerni. Naša ljubav prema njemu mora ostati “bez mane”, svesrdna, potpuna. Ako ona ostane takva čak i u kušnji, tada smo istinski odani Jehovi (1. Ljet. 28:9; Mat. 22:37). Mi znamo da je Jehovi jako stalo do njegovih pravednih načela i prvenstveno želimo ugoditi svom nebeskom Ocu. Ljubav prema njemu potiče nas da prilikom donošenja odluka uvijek uzmemo u obzir njegovu volju. Na taj način dokazujemo da smo mu potpuno vjerni (w19.02 3 odl. 4-5).

Svaki put kad vidimo koliko nam koristi to što postupamo ispravno, naša vjera jača (Jak. 1:2, 3). Zadovoljni smo zato što naš brižni nebeski Otac može biti ponosan na nas te mu još više želimo ugoditi (Izr. 27:11). Svaka kušnja za nas je prilika da pokažemo da ne služimo Jehovi s pola srca (Psal. 119:113). Naprotiv, tada možemo pokazati da ga volimo cijelim srcem i da smo čvrsto odlučili slušati njegove zapovijedi i vršiti njegovu volju (1. Kralj. 8:61). Hoćemo li ponekad pogriješiti? Hoćemo, jer smo nesavršeni. No tada je dobro da se sjetimo kralja Ezekije. On je napravio neke greške, ali se pokajao i nastavio “cijelim srcem” služiti Jehovi (Iza. 38:3-6; 2. Ljet. 29:1, 2; 32:25, 26). Stoga, odbacimo Sotonine ideje kojima nas pokušava iskvariti. Molimo se da steknemo “srce poslušno” i ostanemo vjerni Jehovi (1. Kralj. 3:9; Psal. 139:23, 24; w19.01 18-19 odl. 17-18).

Komentiranje na sastancima koristi i nama samima (Iza. 48:17). Kako? Kao prvo, ako planiramo dati komentar, to nam je dodatni poticaj da se dobro pripremimo za sastanak. Temeljita priprema pomaže nam da bolje razumijemo Božju Riječ. A to nam pak pomaže da lakše primjenjujemo ono što učimo. Kao drugo, sastanci će nam vjerojatno biti zanimljiviji zato što sudjelujemo u razmatranju. Kao treće, budući da komentiranje zahtijeva trud, često nam misli koje smo komentirali još dugo ostanu u sjećanju. Osim toga, kad komentarima izražavamo svoju vjeru, radujemo Jehovu. Možemo biti sigurni da nas on sluša i iskreno cijeni trud koji ulažemo da bismo komentirali na sastancima (Mal. 3:16). Zbog toga nas blagoslivlja kad vidi da dajemo sve od sebe kako bismo mu ugodili (Mal. 3:10). Dakle, imamo dobre razloge komentirati na sastancima (w19.01 8 odl. 3; 9-10 odl. 7-9).

Jehova se vrlo mudro ophodi sa svojim slugama. On nas ne opterećuje bezbrojnim zakonima, već nas strpljivo poučava da živimo po zakonu ljubavi. Uči nas da se držimo njegovih načela i mrzimo ono što je zlo. Zoran primjer toga je Propovijed na gori, u kojoj je Isus ukazao na korijen neispravnih postupaka (Mat. 5:27, 28). Kao kralj Božjeg Kraljevstva, Krist će nas u novom svijetu nastaviti poučavati kako bismo u potpunosti usvojili njegova gledišta o pravednosti i bezakonju (Hebr. 1:9). Isto tako, pomoći će nam da postanemo savršeni u fizičkom i mentalnom pogledu. Zamisli samo, više se nećemo boriti protiv grešnih sklonosti niti ćemo osjećati strašne posljedice grijeha. Tada ćemo konačno uživati “slavnu slobodu” koju nam je Jehova obećao (Rim. 8:21). Naravno, mi nikad nećemo imati apsolutnu slobodu. Istinsku slobodu uživat ćemo samo ako budemo pokazivali ljubav po uzoru na Boga (1. Ivan. 4:7, 8; w18.12 23 odl. 19-20).

Izraelac se mogao razvesti od žene ako bi “našao na njoj nešto nedolično”. Zakon ne navodi što se moglo smatrati “nedoličnim”. No razumno je zaključiti da to nije bila tek neka manja nesuglasica, već neki sramotan postupak ili nešto što je ozbiljno narušilo odnose u braku (5. Mojs. 23:14). Nažalost, u Isusovo vrijeme među Židovima je bilo uobičajeno da se razvode “iz bilo kojeg razloga” (Mat. 19:3). Mi nipošto ne želimo usvojiti takav stav. Jehova je preko proroka Malahije jasno pokazao što misli o razvodu. U to su doba mnogi muškarci nevjerno postupali prema “ženama mladosti svoje” tako što su se razvodili od njih, možda zato da bi se ženili mlađim pogankama. No Jehova im je rekao: “Ja mrzim razvod” (Mal. 2:14-16). To je bilo u skladu s onim što je rekao o prvom braku: “Prionut će [čovjek] uza ženu svoju i njih dvoje postat će jedno tijelo” (1. Mojs. 2:24). Isus je pokazao da na brak gleda isto kao i njegov Otac kad je rekao: “Što je Bog združio, neka čovjek ne rastavlja!” (Mat. 19:6; w18.12 11 odl. 7-8).

No nekoj braći i sestrama okolnosti dopuštaju da se presele. Oni imaju sličan stav kakav je imao i prorok Izaija. Kad je Jehova pitao: “Koga ću poslati? Tko će nam ići?” Izaija je odgovorio: “Evo me, mene pošalji!” (Iza. 6:8). Imaš li želju i odgovarajuće okolnosti da pomogneš Jehovinoj organizaciji? Govoreći o propovijedanju i činjenju učenika, Isus je rekao: “Zato molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju” (Mat. 9:37, 38). Možeš li služiti na području gdje je potrebno više propovjednika, možda kao pionir? Možeš li nekom drugom pomoći da služi na takvom području? Mnoga braća i sestre smatraju da svoju ljubav prema Bogu i bližnjima najbolje mogu pokazati tako da služe kao pioniri na području gdje je velika potreba za radnicima u duhovnoj žetvi. Možeš li se sjetiti još nekih načina na koje bi mogao proširiti svoju službu? To će ti donijeti veliku radost! (w18.08 27 odl. 14-15).

Iz četiri evanđelja možemo jasno zaključiti kako Jehova gleda na materijalne stvari. Kad je Bog birao roditelje koji će odgojiti njegovog Sina, odabrao je Josipa i Mariju, koji su bili siromašni (3. Mojs. 12:8; Luka 2:24). Marija je tek rođenog Isusa “položila u jasle, jer u prenoćištima nije bilo mjesta za njih” (Luka 2:7). Da je htio, Jehova se mogao na različite načine pobrinuti da se njegov Sin rodi na nekom boljem mjestu. No njemu je bilo puno važnije da se Isus rodi i odraste u duhovnoj obitelji kojoj je Bog na prvom mjestu. Taj izvještaj otkriva kakav je Jehovin stav prema materijalnim stvarima. Neki roditelji žele da njihova djeca pošto-poto imaju ono najbolje u materijalnom pogledu, čak i ako bi to ugrozilo duhovnu dobrobit djece. No posve je jasno kako Jehova gleda na to — on smatra da je naša duhovnost važnija od svega. Jesi li i ti usvojio njegovo gledište? Što pokazuju tvoja djela? (w18.11 24 odl. 7-8).

Jehova je izvor prave sreće. On želi da budemo sretni i daje nam mnogo toga što nas raduje (5. Mojs. 12:7; Prop. 3:12, 13). No u današnjem svijetu nije uvijek lako biti sretan. Zašto? Stresne životne situacije, kao što su smrt ili isključenje voljene osobe, razvod ili gubitak posla, mogu nam oduzeti radost. Isto tako, pravi je izazov biti sretan kad u obitelji često dolazi do svađa ili vladaju zategnuti odnosi, kad nas kolege na poslu ili u školi ismijavaju, kad trpimo progonstvo ili izdržavamo zatvorsku kaznu. Veliko breme mogu nam biti i narušeno zdravlje, kronična bolest ili depresija. No sjeti se da je Isus Krist, naš “sretni i jedini Vladar”, rado tješio ljude i želio ih je usrećiti (1. Tim. 6:15; Mat. 11:28-30). U svojoj Propovijedi na gori spomenuo je nekoliko karakteristika koje nam mogu pomoći da budemo sretni iako u Sotoninom svijetu doživljavamo raznorazne probleme (w18.09 17-18 odl. 1-3).

Nekima je relativno lako odreći se nebiblijskih običaja i postupaka kad saznaju da Jehovi to nije po volji. No drugima je to pravi izazov jer se boje kako će reagirati članovi njihove obitelji, kolege na poslu i bliski prijatelji. Svjesni su da neki jako drže do određenih običaja, kao što su obredi u čast pokojnih članova obitelji. Što nam može pomoći da odbacimo nebiblijske postupke? Neki od stanovnika Efeza obratili su se na kršćanstvo te su učinili velike žrtve kako bi kupili istinu. Biblija kaže: “Skupili su svoje knjige i spalili ih pred svima. I procijenili su da su vrijedile pedeset tisuća srebrnjaka” (Djela 19:19, 20). Vjerni kršćani iz Efeza bili su spremni platiti visoku cijenu, ali zauzvrat su dobili neprocjenjive blagoslove (w18.11 7 odl. 15-16).

Ubrzo nakon što su Izraelci prešli Jordan Jošua je susreo nepoznatog čovjeka koji je nosio isukani mač. Bio je to “knez vojske Jehovine”, anđeo koji je spreman braniti Božji narod (Još. 5:13-15). Jošua je od anđela dobio jasne upute kako osvojiti Jerihon. Neke od tih uputa na prvi pogled nisu izgledale kao dobra strategija. Naprimjer, Jehova je zapovjedio da se svi muškarci obrežu, što je značilo da se nekoliko dana neće moći boriti (1. Mojs. 34:24, 25; Još. 5:2). Vojnici su se sigurno pitali kako će zaštititi svoje obitelji ako neprijatelji napadnu njihov tabor. No onda su čuli neočekivanu vijest! Stanovnici Jerihona toliko su se prepali da ih nisu napali, nego su se zatvorili u grad. Biblija kaže: “Jerihon se zatvorio i utvrdio zbog sinova Izraelovih” (Još. 6:1). Takav neočekivan obrat događaja sigurno je ojačao povjerenje Izraelaca u Božje vodstvo! (w18.10 23 odl. 5-7).

Kako se možemo ugledati na Pavla? Kao prvo, ne bismo smjeli očekivati niti prihvaćati divljenje ili pretjerane pohvale drugih zbog onoga što postižemo zahvaljujući Jehovinoj snazi. Svatko od nas trebao bi se upitati: Kako gledam na one kojima propovijedam? Da li pod utjecajem svoje sredine nesvjesno gajim predrasude prema određenim skupinama ljudi? Za svaku je pohvalu to što se Jehovini svjedoci diljem svijeta trude utvrditi kojim sve jezicima govore ljudi na njihovom području jer žele svima pomoći da čuju dobru vijest. Neki čak uče jezik ljudi koje društvo obično omalovažava i nastoje upoznati njihove običaje. Objavitelji koji propovijedaju tim ljudima ne smatraju sebe boljima od njih. Naprotiv, trude se razumjeti svaku osobu kako bi joj mogli pomoći da prihvati dobru vijest (w18.09 5 odl. 9, 11).

Rimljani su na koncu pogubili Judu. Za razliku od njega i drugih ekstremista, većina Židova željno je iščekivala dolazak političkog mesije — očekivali su da će on vratiti slavu njihovom narodu i osloboditi ih rimskog jarma (Luka 2:38; 3:15). Mnogi su vjerovali da će Mesija uspostaviti zemaljsko kraljevstvo u Izraelu. Tada bi se milijuni raseljenih Židova mogli vratiti u svoju domovinu. Čak je i Ivan Krstitelj jednom upitao Isusa: “Jesi li ti onaj koji ima doći ili da čekamo drugoga?” (Mat. 11:2, 3). Ivan se možda pitao hoće li netko drugi doći da oslobodi Židove. Dva učenika koja su na putu u Emaus srela uskrsnulog Isusa također su se nadala da će on izbaviti Izraelce (Luka 24:21). Ubrzo nakon toga apostoli su Isusa upitali: “Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu obnoviti kraljevstvo?” (Djela 1:6; w18.06 4 odl. 3-4).

Trebamo biti naročito oprezni kad do nas dopru priče o Jehovinim svjedocima. Nikad ne smijemo zaboraviti da je Sotona “optužitelj braće naše” (Otkr. 12:10). Zbog toga nas je Isus upozorio da će nam protivnici lažno pripisivati “kojekakva zla” (Mat. 5:11). Budemo li to imali na umu, nećemo se šokirati ako čujemo neke skandalozne informacije o Jehovinom narodu. Da li i ti voliš slati e-mailove i poruke svojim prijateljima i poznanicima? Kad naiđeš na neku zanimljivu vijest ili čuješ neko iskustvo, možda poput novinara želiš biti prvi koji će to prenijeti drugima. No prije nego što pošalješ neki mail ili poruku, upitaj se: Jesam li siguran da je to što namjeravam proslijediti točno? Da li doista znam sve činjenice? Ako nisi siguran, mogao bi nehotice proširiti dezinformacije među braćom. Ako sumnjaš u pouzdanost neke informacije, nemoj je prosljeđivati, nego je radije izbriši (w18.08 3 odl. 3; 4 odl. 6-7).

Isus želi da budemo sretni i zato nas potiče da budemo velikodušni. Mnogi ljudi pozitivno reagiraju na velikodušnost. Naravno, neće je svi cijeniti. No neki ipak hoće. Štoviše, naš bi ih primjer mogao potaknuti da i sami budu velikodušni. Zato nastavi davati drugima, cijenili to oni ili ne. Nikad ne znaš koliko dobra možeš učiniti samo jednom velikodušnom gestom. Istinski velikodušne osobe ne daju drugima zato što očekuju da će dobiti nešto zauzvrat. Isus je rekao: “Kad priređuješ gozbu, pozovi siromašne, sakate, hrome i slijepe. I bit ćeš sretan, jer ti oni nemaju čime uzvratiti” (Luka 14:13, 14). “Tko ima dobrohotno oko, bit će blagoslovljen”, kaže Biblija. U njoj isto tako stoji: “Sretan je onaj tko obzirno postupa prema ubogome” (Izr. 22:9; Psal. 41:1). Trebamo biti velikodušni zato što iskreno želimo pomoći drugima (w18.08 21-22 odl. 15-16).

Danas je pravi izazov procijeniti točnost informacija i utvrditi činjenice. Obasuti smo nepotpunim informacijama i poluistinama, a usto se moramo boriti s vlastitom nesavršenošću. Što nam može pomoći u tome? Poznavanje i primjenjivanje biblijskih načela. Jedno od njih kaže da je “ludost i sramota” odgovoriti prije nego što saslušamo činjenice (Izr. 18:13). Drugo načelo upozorava nas da ne smijemo biti lakovjerni i vjerovati svemu što čujemo (Izr. 14:15). Isto tako, iz Biblije učimo da se ne smijemo oslanjati na vlastiti razum, bez obzira na to koliko dugo služimo Jehovi. Biblijska načela čuvat će nas i pomoći nam da donosimo ispravne zaključke i mudre odluke budemo li ih temeljili na pouzdanim činjenicama (w18.08 7 odl. 19).

Krštenjem u vodi mi formalno svima dajemo do znanja da je Jehova naš vlasnik te da smo mu se spremni podložiti. Nešto slično učinio je Isus prilikom svog krštenja. Time kao da je Jehovi htio reći: “Uživam vršiti volju tvoju, Bože moj” (Psal. 40:7, 8). Kako je Jehova reagirao kad se Isus krstio? Biblijski izvještaj kaže: “Kad se krstio, Isus se odmah podigao iz vode. I gle, otvorila su se nebesa i Ivan je vidio kako duh Božji silazi kao golub i dolazi na Isusa. I gle, čuo se glas s neba koji je rekao: ‘Ovo je Sin moj, ljubljeni, koji mi je po volji!’” (Mat. 3:16, 17). Naravno, Isus je već pripadao svom nebeskom Ocu. No Jehova je bio jako sretan kad je vidio da njegov Sin žarko želi služiti isključivo njemu. Jehovu jednako tako raduje i naše predanje i on će nas nagraditi svojim blagoslovom (Psal. 149:4; w18.07 23 odl. 4-5).

Zanimljivo je zapaziti da je Mojsije upotrijebio prvo lice množine. Vjerojatno je mislio na sebe i Arona. Tim je riječima pokazao veliko nepoštovanje prema Jehovi, onome koji je zapravo učinio to čudo. Na to bi mogao ukazivati i Psalam 106:32, 33, u kojem stoji: “Kod voda meripskih gnjev su izazvali, pa je Mojsija nevolja zbog njih snašla. Jer ogorčili su dušu njegovu, pa je brzopleto progovorio usnama svojim” (4. Mojs. 27:14). Bilo kako bilo, Mojsije nije Jehovi iskazao čast koju on zaslužuje. Jehova je njemu i Aronu rekao: “Pobunili [ste se] protiv moje zapovijedi” (4. Mojs. 20:24). Bio je to doista ozbiljan grijeh! Jehova je ranije cijelom naraštaju Izraelaca zabranio da uđu u Obećanu zemlju zato što su se pobunili protiv njega (4. Mojs. 14:26-30, 34). Stoga, kad je Mojsija zbog pobune kaznio na isti način, postupio je pravedno i dosljedno. Mojsije nije smio ući u Obećanu zemlju (w18.07 14 odl. 9, 12; 15 odl. 13).

Pavao je ukazao na to da kršćani trebaju paziti na savjest drugih. Bi li ti bio spreman odreći se nečega na što imaš pravo ako bi time naveo na spoticanje brata koji ima drugačiju savjest? Sigurno bi. Prije nego što su upoznali istinu, neki naši suvjernici bili su ovisni o alkoholu, no sada ga se strogo klone. Naravno, nitko od nas ne bi htio učiniti nešto čime bi potaknuo brata da se vrati starim navikama koje bi mu mogle jako naštetiti! (1. Kor. 6:9, 10). Bilo bi bezobzirno od domaćina da vrši pritisak na svog gosta da pije alkohol ako on to ne želi. Mladi Timotej je u dobi od dvadesetak godina pristao da bude obrezan iako je to bilo vrlo bolno. Učinio je to zato što nije htio navesti na spoticanje Židove kojima je trebao propovijedati. Kao i apostolu Pavlu, bilo mu je stalo do toga da nikoga ne uvrijedi (Djela 16:3; 1. Kor. 9:19-23). Jesi li i ti, poput Timoteja, spreman na žrtve da bi pomogao drugima? (w18.06 18-19 odl. 12-13).

Jehova brižno privlači k sebi osobe dobra srca i poziva ih da postanu dio njegove duhovne obitelji (Ivan 6:44). Kad prvi put sretneš nekoga tko nije Jehovin svjedok, što znaš o njemu? Možda znaš kako se zove i kako izgleda, ali to je manje-više sve. No kad sretneš nekoga tko poznaje i voli Jehovu, situacija je potpuno drugačija. Čak i ako ta osoba potječe iz druge sredine, zemlje, plemena ili kulture, ti već puno toga znaš o njoj, a i ona o tebi! Naprimjer, znaš da govorite isti jezik — “čist jezik” istine. To znači da imate ista vjerovanja — isto gledište o Bogu, ista moralna mjerila i istu nadu. Zapravo, to su najvažnije stvari koje trebaš znati o nekome da bi mogao steći povjerenje u njega i izgraditi čvrsto i trajno prijateljstvo s njim (w18.12 21 odl. 9-10).

Pod Kristovim vodstvom, vodeće tijelo jasno je svima dalo do znanja da se ne-židovski kršćani ne moraju obrezivati (Djela 15:19, 20). No još godinama nakon što je donesena ta odluka mnogi su židovski kršćani obrezivali svoju djecu. Možda se pitaš: Zašto je Isus dopustio da to pitanje tako dugo ostane neriješeno kad je Mojsijev zakon njegovom smrću prestao vrijediti? (Kol. 2:13, 14). Nekima nije lako odmah prihvatiti novu uputu ili objašnjenje. Židovskim je kršćanima trebalo dosta vremena da promijene svoj način razmišljanja (Ivan 16:12). Nekima je bilo teško prihvatiti činjenicu da obrezanje više nije znak posebnog odnosa s Bogom (1. Mojs. 17:9-12). A drugi su se bojali da će biti progonjeni ako budu drugačiji od svojih sunarodnjaka (Gal. 6:12). No s vremenom im je Krist preko Pavlovih nadahnutih poslanica dao dodatne upute (Rim. 2:28, 29; Gal. 3:23-25; w18.10 24-25 odl. 10-12).

Kajfa je poslao vojnike da pod okriljem noći uhvate Isusa. Isus je znao za njihove podmukle namjere pa je svojim apostolima tijekom zadnje večeri koju je proveo s njima rekao da uzmu mačeve. Dva su bila dovoljna za važnu pouku koju im je želio dati (Luka 22:36-38). Kasnije te večeri Petar je mačem napao jednog čovjeka iz svjetine koja je došla uhvatiti Isusa. Nesumnjivo je bio bijesan zbog nepravde koju su činili njegovom Učitelju (Ivan 18:10). No Isus mu je rekao: “Vrati mač svoj na mjesto njegovo, jer svi koji se mača hvataju od mača će i poginuti!” (Mat. 26:52, 53). Ta upečatljiva pouka bila je u skladu s onim što je Isus ranije te večeri rekao u molitvi — njegovi sljedbenici ne smiju biti dio svijeta (Ivan 17:16). Borbu protiv nepravde trebali su prepustiti Bogu. Zbog toga među nama vlada mir i jedinstvo. Kad Jehova promatra taj razjedinjeni svijet, zasigurno je jako sretan kad vidi da je njegov narod složan i ujedinjen (Sef. 3:17; w18.06 7 odl. 13-14, 16).

Osim što koristi mamce, Sotona se služi otvorenim napadima ne bi li nas naveo da budemo nevjerni Jehovi. Naprimjer, može utjecati na vlasti kako bi nam zabranile propovijedanje. Isto tako, može navesti naše kolege na poslu i u školi da nam se rugaju zato što želimo živjeti po biblijskim moralnim mjerilima (1. Petr. 4:4). Preko dobronamjernih članova obitelji može nas pokušati odvratiti od toga da idemo na sastanke (Mat. 10:36). Kako u takvim situacijama možemo ostati nepokolebljivi? Kao prvo, ne zaboravimo da Sotona vodi rat protiv nas. Stoga se ne trebamo čuditi što smo stalno izloženi njegovim napadima (Otkr. 2:10). Kao drugo, uvijek imajmo na umu koji je pravi razlog takvih napada. Naime, Sotona tvrdi da ćemo služiti Bogu samo dok nam to odgovara i da ćemo mu okrenuti leđa kad se nađemo u nekoj nevolji (Job 1:9-11; 2:4, 5). Kao treće, moramo stalno moliti Jehovu za snagu. On nas nikad neće napustiti! (Hebr. 13:5; w18.05 26 odl. 14).

Čak i kad nam se čini da ne uspijevamo doprijeti do srca onih kojima propovijedamo, ne smijemo podcijeniti učinak naše duhovne sjetve. Istina, mnogi nas ljudi ne žele slušati, ali nas zato promatraju. Oni zapažaju naš uredan izgled, pristojno ponašanje i prijateljski osmijeh. Naše ponašanje možda s vremenom potakne neke od njih da promijene svoje negativno mišljenje o nama. To su doživjeli Sergio i Olinda, koji služe kao pioniri. Oni kažu: “Neko vrijeme zbog bolesti nismo išli na trg. Kad smo se vratili, prolaznici su nas pitali: ‘Gdje ste bili? Nedostajali ste nam.’” Da, dokle god budemo marljivo sijali, davat ćemo dragocjen doprinos djelu kojim se pruža “svjedočanstvo svim narodima” (Mat. 24:14). A što je najvažnije, osjećat ćemo istinsku radost zbog spoznaje da imamo Jehovinu naklonost, jer on voli sve one koji “ustrajno donose plod”! (Luka 8:15; w18.05 16 odl. 16-18).

Jehova je Bog koji rado pruža ohrabrenje i utjehu. On to čini otkad su prvi ljudi sagriješili i postali nesavršeni. Odmah nakon pobune u Edenu izrekao je proročanstvo koje je budućim Adamovim potomcima pružilo ohrabrenje i nadu. Proročanstvo zapisano u 1. Mojsijevoj 3:15 ukazivalo je na to da će Sotona Ðavo, kojeg Biblija naziva “prazmija”, i sva njegova zla djela na koncu biti uništeni (Otkr. 12:9; 1. Ivan. 3:8). Jehovin sluga Noa nalazio se u doista nezavidnoj situaciji. On i njegova obitelj bili su jedini koji su služili Jehovi. Budući da su živjeli u bezbožnom svijetu, okruženi izrazito nasilnim i nastranim ljudima, Noa se lako mogao obeshrabriti (1. Mojs. 6:4, 5, 9, 11; Juda 6). No Jehova mu je rekao da će uništiti tadašnji zli svijet i objasnio mu što mora činiti kako bi on i njegova obitelj preživjeli tu nevolju (1. Mojs. 6:13-18). Noa se uvjerio da od Jehove uvijek može dobiti ohrabrenje (w18.04 15 odl. 1-2).

Ako po prirodi nismo komunikativni, ne bismo smjeli zaključiti da zbog toga ne možemo hrabriti druge. Često nije potrebno učiniti nešto posebno — možda je dovoljno srdačno se nasmiješiti prilikom pozdrava. Ako nam osoba ne uzvrati osmijeh, to može biti znak da je nešto muči i da joj je potreban netko kome će se povjeriti. Ti je možeš utješiti tako da je suosjećajno saslušaš (Jak. 1:19). Svatko od nas može ohrabriti braću ili sestre kojima je potrebna utjeha. Kralj Salamun je napisao: “Riječ u pravo vrijeme — kako je dobra! Sjajne oči vesele srce i vijest koja je dobra krijepi kosti” (Izr. 15:23, 30). Pavao je istaknuo da nas može razvedriti i zajedničko pjevanje neke teokratske pjesme (Kol. 3:16; Djela 16:25). Što se više “približava dan”, to će biti važnije da hrabrimo jedni druge (Hebr. 10:25; w18.04 23 odl. 16; 24 odl. 18-19).