Listopad

Imamo mnoštvo dokaza da Jehova štiti svoj narod u današnje vrijeme. O tome svjedoči i činjenica da propovijedamo i poučavamo ljude o istini u svim dijelovima svijeta (Mat. 28:19, 20). Na taj način razotkrivamo Ðavlova zla djela. Da Sotona ima moć zaustaviti to djelo, on bi to sigurno učinio, ali on to ne može. Zato ne trebamo živjeti u strahu od zlih duhova. Ako smo vjerni Jehovi, demoni nam neće moći nanijeti trajnu štetu. No svi se trebamo odupirati zlim duhovima i uzdati u Jehovu. Tako ćemo dobiti mnoge blagoslove, a Sotona nas neće obmanuti svojim lažima. Isto tako, nećemo živjeti u strahu od demona. A što je najvažnije, ojačat ćemo svoje prijateljstvo s Jehovom. Učenik Jakov je napisao: “Suprotstavite se Ðavlu, i pobjeći će od vas! Približite se Bogu, i on će se približiti vama!” (Jak. 4:7, 8; w19.04 17:15, 18).

Roditelji, vaša su djeca dragocjeni dar od Boga, “nasljedstvo od Jehove”. Vi ste dužni čuvati ih i štititi. Kako možete zaštititi svoju djecu od zlostavljanja? Kao prvo, educirajte se o zlostavljanju djece. Saznajte tko najčešće zlostavlja djecu te kojim se metodama takve osobe služe da bi ih prevarile. Uočavajte potencijalne opasnosti (Izr. 22:3; 24:3). Imajte na umu da je u većini slučajeva zlostavljač netko koga dijete poznaje i kome vjeruje. Kao drugo, održavajte dobru komunikaciju s djecom (Pnz. 6:6, 7; Jak. 1:19). Ne zaboravite da se djeca često boje reći drugima da ih se zlostavlja. Možda ih je strah da im drugi neće vjerovati ili im zlostavljač prijeti da ne smiju nikome reći što se događa. Ako primijetite da nešto nije u redu, blago i obzirno djetetu postavljajte pitanja, a zatim ga strpljivo slušajte. Kao treće, educirajte svoju djecu. Naučite ih što da kažu i učine ako ih netko pokuša dodirivati na neprikladan način (w19.05 19:19-22).

Zašto Jehova prezire ponosne ljude? Jedan je razlog to što ponosni ljudi pretjerano vole sebe te potiču i druge da tako razmišljaju. Drugim riječima, postaju oholi poput Sotone. Zamisli, Sotona je smatrao da se Isus – osoba preko koje je Bog stvorio sve što postoji – treba pokloniti njemu i obožavati ga (Mat. 4:8, 9; Kol. 1:15, 16). Ljudi koji su ponosni poput njega misle da su mudri, ali u Božjim očima njihova mudrost zapravo je ludost (1. Kor. 3:19). Biblija nam pomaže da imamo uravnoteženo gledište o sebi. Ona kaže da je sasvim na mjestu u određenoj mjeri voljeti sebe. Isus je rekao: “Ljubi bližnjega svojeg kao samoga sebe”, što pokazuje da trebamo u razumnoj mjeri posvetiti pažnju svojim potrebama (Mat. 19:19). No Biblija ne uči da sebe trebamo smatrati važnijima i boljima od drugih. Ona kaže: “Ništa ne činite iz častoljublja niti iz taštine, nego u poniznosti smatrajte druge većima od sebe” (Filip. 2:3; Rim. 12:3; w19.05 21:13-14).

Sjeti se koje si sve promjene trebao učiniti kad si tek upoznao istinu iz Božje Riječi i odlučio služiti Jehovi. Mnogi od nas morali su prestati činiti neke neispravne stvari (1. Kor. 6:9–11). Zar nismo jako zahvalni Jehovi što nam je pomogao u tome? Međutim, ne smijemo misliti da je to dovoljno i da više ne trebamo raditi na sebi. Premda smo prestali činiti ozbiljne grijehe koje smo činili prije krštenja, i dalje se moramo ustrajno kloniti svega što bi nas moglo navesti da se vratimo starim navikama. Potrebno je sljedeće: Kao prvo, moramo se odupirati utjecaju svijeta, koji nas i dalje želi oblikovati. Kao drugo, moramo se preobraziti obnavljanjem svog uma. Ta preobrazba ne svodi se samo na promjenu u vanjskom izgledu. Ona zadire u sve aspekte naše osobnosti. Moramo potpuno promijeniti svoj um – svoje najdublje misli, osjećaje i želje (w19.06 24:4-6).

Kad smo pod pritiskom, novu snagu možemo dobiti na skupštinskim sastancima. Kad dođemo na sastanak, Jehovi dajemo priliku da nam pomogne i utješi nas. On nas ondje jača putem svog svetog duha, svoje Riječi i svojih slugu. Osim toga, na sastancima se uzajamno hrabrimo sa svojim suvjernicima (Rim. 1:11, 12). Sestra po imenu Sofija rekla je: “Izdržala sam zahvaljujući Jehovi i svojoj braći. Najviše su mi značili skupštinski sastanci. Shvatila sam da se lakše nosim sa stresom i brigama kad sam aktivna u službi propovijedanja i u svojoj skupštini.” Kad smo obeshrabreni, dobro je imati na umu da Jehova ne obećava samo da će u budućnosti trajno ukloniti sve uzroke stresa nego nam nudi pomoć već i danas. On nas jača i stvara u nama želju da se borimo s obeshrabrenjem i othrvamo beznađu (Filip. 2:13; w19.06 25:17-18).

Prvo što je Isus učinio nakon svog uskrsnuća bilo je organiziranje sastanka sa svojim učenicima. Očito im je htio dati neke jako važne upute. Na tom sastanku Isus je govorio o važnom zadatku koji su oni trebali izvršavati u 1. stoljeću, a isti zadatak izvršavamo i mi danas. Rekao je: “Idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda, (...) učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio!” (Mat. 28:19, 20). Isus je želio da svi njegovi sljedbenici propovijedaju dobru vijest. Tu zapovijed nije dao samo vjernoj jedanaestorici apostola. Kako možemo biti tako sigurni u to? Kad je na gori u Galileji dao zapovijed da treba činiti učenike, ondje nisu bili samo apostoli. Sjeti se da je pored Isusovog groba anđeo rekao ženama da će ga i one vidjeti u Galileji (Mat. 28:7). Dakle, na tom su sastanku očito bile prisutne i vjerne Isusove sljedbenice (w20.01 1:1-4).

Isus je objasnio zašto je progonstvo nešto što trebamo očekivati. Rekao je da ćemo biti omraženi zato što nismo dio svijeta. Progonstvo nije znak da nemamo Jehovin blagoslov. Baš naprotiv, ono pokazuje da postupamo ispravno! Koliko god da nam se protive, naši su neprijatelji ipak samo ljudi i ne mogu nas spriječiti da služimo svemogućem Bogu, Jehovi. Mnogi su pokušali, ali bezuspješno. Osvrnimo se na ono što se dogodilo tijekom Drugog svjetskog rata. Vlasti u mnogim zemljama žestoko su progonile Božji narod. Djelovanje Jehovinih svjedoka zabranili su ne samo nacisti u Njemačkoj nego i vlasti u Australiji, Kanadi i drugim zemljama. No što se usprkos tome dogodilo? Kad je 1939. rat započeo, u cijelom svijetu bilo je 72 475 objavitelja. No kad je 1945. završio, bilo ih je čak 156 299, što je bio očit dokaz Jehovinog blagoslova. Broj objavitelja se više nego udvostručio! (w19.07 28:4-5).

Čak i ako trenutno ne vodiš biblijski tečaj, možeš na druge načine doprinijeti stvaranju učenika. Naprimjer, kad netko novi dođe u dvoranu, možeš ga prijateljski pozdraviti i izraziti mu dobrodošlicu. Na taj ćeš mu način pomoći da osjeti ljubav i uvjeri se da smo mi pravi kršćani. Slušajući tvoje komentare, čak i ako su kratki, interesenti uče kako mogu i sami iskreno i taktično komentirati. Isto tako, mogao bi ići u službu propovijedanja s nekim novim objaviteljem i pomoći mu da razgovara s ljudima koristeći Bibliju. Tako ćeš ga poučiti da propovijeda poput Krista (Luka 10:25–28). Mnogi kršćani imaju velike odgovornosti zbog kojih su jako zaposleni. Ipak, oni uspijevaju naći vremena za vođenje biblijskih tečajeva, i to ih jako raduje (w19.07 29:11, 13).

Apostol Pavao nije dopustio da mu ono što je bilo u prošlosti odvrati pažnju od službe Jehovi, bilo da je riječ o njegovim postignućima ili o greškama. Rekao je: “Zaboravljam ono što je iza mene”, jer je znao da jedino tako može “dosegnuti ono što je ispred”, odnosno uspješno dovršiti trku. Što je to Pavlu moglo odvratiti pažnju? Kao prvo, on je bio vrlo uspješan čovjek prije nego što je postao kršćanin. No kako je gledao na to? Rekao je: “Sve to smatram smećem” (Filip. 3:3–8). Kao drugo, nije dopustio da ga krivnja zbog toga što je nekad progonio kršćane pokoleba u službi Bogu. I kao treće, nije zaključio da je već dovoljno učinio za Jehovu i da se sad može odmoriti. Istina, on je puno postigao u službi i svašta je pretrpio – više je puta bio u zatvoru, pretučen, kamenovan, doživio je brodolom, a bio je i gladan i bez odjeće (2. Kor. 11:23–27). No bez obzira na sve što je postigao i pretrpio, znao je da mora nastaviti dalje služiti Jehovi. Isto vrijedi i za nas (w19.08 31:5).

Mnoga naša braća i sestre žive u zemljama u kojima se ne može propovijedati na javnim mjestima ili od vrata do vrata, pa prenose dobru vijest na druge načine (Mat. 10:17–20). U jednoj od tih zemalja jedan je pokrajinski nadglednik predložio da svaki objavitelj obrađuje svoje “područje” tako da propovijeda rođacima, susjedima, vršnjacima u školi, kolegama na poslu i poznanicima. Za dvije godine broj skupština u toj pokrajini znatno se povećao. Mi možda ne živimo u zemlji gdje je propovijedanje ograničeno. No od te snalažljive braće i sestara možemo naučiti nešto važno: Uvijek se trebamo truditi u službi davati sve od sebe i biti uvjereni da će nam Jehova dati snage da svladamo svaku prepreku (Filip. 2:13). U ovim posljednjim danima uistinu je važno da se trudimo uvijek imati na umu što je najvažnije, biti neporočni, ne navoditi druge na spoticanje i donositi plod pravednosti. Tada će naša ljubav sve više rasti i donijet ćemo slavu svom brižnom Ocu, Jehovi (w19.08 32:17-18).

Malotko voli biti s ljudima koji uvijek inzistiraju da sve bude po njihovom i ne žele prihvatiti tuđe ideje. S druge strane, pravi je užitak surađivati sa suvjernicima koji su “suosjećajni, puni bratske ljubavi, samilosni, ponizni” (1. Petr. 3:8). Ako nas privlače takve osobe, onda ćemo sigurno i mi privući njih, naravno, ako pokazujemo poniznost. Pored toga, poniznost nam može olakšati život. Činjenica je da često vidimo ili doživimo nešto što smatramo nepravdom. Vrlo sposobni i talentirani ljudi nekad ne dobiju zasluženo priznanje, a onima koji su daleko manje sposobni pridaje se velika pažnja i čast. Ipak, Salamun je istaknuo da je mudro prihvatiti stvari kakve jesu i ne razmišljati stalno o životnim nepravdama (Prop. 6:9). Ako smo ponizni, bit će nam lakše prihvatiti život onakvim kakav jest, čak i kad ne ispunjava naša očekivanja (w19.09 35:9-10).

Oni koji imaju određeni autoritet, naprimjer očevi, pomažu drugima. Jehova je očevima povjerio ulogu glave obitelji i očekuje od njih da poučavaju, odgajaju i ukoravaju svoju djecu (1. Kor. 11:3). No to ne znači da im njihov autoritet daje pravo da rade što žele. Oni su odgovorni Jehovi, “kojemu svaka obitelj na nebu i na zemlji duguje svoje ime” (Efež. 3:14, 15). Očevi pokazuju podložnost Jehovi kad ulogu koja im je povjerena izvršavaju onako kako to on želi. Nemoj zloupotrebljavati autoritet koji ti je Jehova povjerio. Priznaj svoje greške. Kad ti netko da savjet koji se temelji na Bibliji, prihvati ga. Tako ćeš pokazati poniznost, a članovi tvoje obitelji poštovat će te zbog toga. Kad se s njima moliš, iskreno kaži Jehovi što ti je u srcu. Neka čuju koliko ti je potrebna njegova pomoć i vodstvo. I što je najvažnije, neka ti služba Jehovi uvijek bude na prvom mjestu (Pnz. 6:6–9). Tvoj dobar primjer jedan je od najvrednijih darova koje možeš dati svojoj obitelji (w19.09 37:8, 14, 16).

Marko je spremno služio drugima. U različitim periodima surađivao je s apostolima Pavlom i Petrom dok su izvršavali svoju službu, možda tako što se brinuo za njihove potrebe na neke praktične načine (Djela 13:2–5; 1. Petr. 5:13). Pavao je Marka ubrojio među svoje suradnike “u službi za kraljevstvo Božje” koji su mu pomagali i jačali ga (Kol. 4:11). Marko je s vremenom postao Pavlov blizak prijatelj. Naprimjer, kad je Pavao posljednji put završio u zatvoru u Rimu, oko 65. godine, napisao je svoju drugu poslanicu Timoteju. U njoj je zamolio Timoteja da dođe u Rim i sa sobom povede Marka (2. Tim. 4:11). Pavao je nesumnjivo cijenio Markovu dotadašnju vjernu službu, pa je želio da bude uz njega u tim presudnim trenucima. Marko mu je pomagao, možda tako što se brinuo za hranu ili mu je nabavljao pribor za pisanje. Takva podrška i ohrabrenje sigurno su pomogli Pavlu da lakše podnese posljednje dane prije svog pogubljenja (w20.01 2:12-13).

Odabrali smo životni put koji od nas traži samopožrtvovnost i marljiv rad. Isto tako, Isus nas je upozorio da ćemo biti progonjeni. No mi smo sigurni da će nam Jehova dati snage da izdržimo bilo koju kušnju. Nakon svake kušnje bit ćemo snažniji i ustrajniji (Jak. 1:2–4). Osim toga, uvjereni smo da će se Jehova pobrinuti za naše potrebe, da će Isus biti naš pastir i da će nas braća i sestre hrabriti (Mat. 6:31–33; Ivan 10:14; 1. Sol. 5:11). Žena kojoj je Isus pomogao dobila je osim ozdravljenja i duhovnu okrepu (Luka 8:43–48). No trajnu okrepu mogla je dobiti samo ako bi odlučila vjerno slijediti Krista. Što misliš, je li uzela jaram koji joj je Isus ponudio? Ako jest, dobila je neprocjenjivu nagradu i danas s Isusom služi na nebu! Bilo koja žrtva koju je trebala učiniti da slijedi Krista ne bi se ni izdaleka mogla usporediti s tom nagradom. Bez obzira na to nadamo li se vječnom životu na nebu ili na Zemlji, možemo biti jako zahvalni što nam je Isus uputio poziv: “Dođite k meni!” (w19.09 38:21-22).

Budući da su David i njegovi pristaše trebali pomoć, Davidovi ljudi zamolili su imućnog Izraelca Nabala da im da malo hrane. Nisu se ustručavali tražiti pomoć zato što su ranije zaštitili njegova stada u pustinji. No sebični Nabal odbio je njihovu molbu. Davida je to razbjesnilo, pa je odlučio pogubiti Nabala i sve muškarce u njegovom domu (1. Sam. 25:3–13, 22). No Nabal je imao ženu Abigajilu, koja je bila i lijepa i razborita. Ona je skupila hrabrosti te je izašla Davidu u susret, kleknula pred njega i preklinjala ga da se ne osvećuje kako ne bi bio kriv za krv. Taktično mu je savjetovala da stvari prepusti Jehovi u ruke. Njene ponizne riječi i razboriti postupci ostavili su dubok dojam na Davida. Shvatio je da ju je poslao sam Jehova (1. Sam. 25:23–28, 32–34). Abigajila je izgradila lijepe osobine zbog kojih je bila korisna Jehovi. I kršćanke koje se trude razvijati taktičnost i razboritost mogu biti vrlo korisne Jehovi. On se može poslužiti njima da bi ojačao njihove obitelji i druge u skupštini (Titu 2:3–5; w19.10 42:10).

Svi pravi kršćani moraju paziti kako ni na koji način ne bi bili povezani s Babilonom Velikim. Prije nego što je počeo proučavati Bibliju, interesent je možda bio član neke krive religije. Možda je išao na njena bogoslužja, sudjelovao u njezinim običajima i prilagao novac za nju. Da bi mogao postati nekršteni objavitelj, interesent najprije mora prekinuti sve veze s krivom religijom. Treba pismenim ili nekim drugim putem u potpunosti prekinuti svoje članstvo u dotadašnjoj crkvi ili nekoj organizaciji koja je povezana s Babilonom Velikim. Pravi kršćani moraju paziti da njihov posao ne bude ni na koji način povezan s Babilonom Velikim (2. Kor. 6:14–17). Zašto imamo tako decidiran stav o tome? Zato što ne želimo sudjelovati u djelima i grijesima vjerskih organizacija koje su u Božjim očima nečiste (Iza. 52:11; w19.10 40:16-17).

Jeremija je napisao knjigu koja nosi njegovo ime, a vjerojatno i biblijske knjige poznate kao 1. i 2. Kraljevima. Taj mu je zadatak sigurno pomogao da postane još više svjestan koliko je Jehova milosrdan prema nesavršenim ljudima. Naprimjer, znao je kako je Jehova postupio kad se kralj Ahab pokajao za svoja zla djela – rekao je da neće nanijeti nevolju Ahabovoj obitelji za njegovog života kako bi ga poštedio boli (1. Kralj. 21:27–29). Isto tako, znao je da je Manaše sagriješio još više od Ahaba, a Jehova mu je ipak oprostio jer se pokajao (2. Kralj. 21:16, 17; 2. Ljet. 33:10–13). Ti su izvještaji nesumnjivo pomogli Jeremiji da se ugleda na Boga te da i sam bude strpljiv i milosrdan. Prisjetimo se kako se Jeremija ponio prema Baruhu kad je on u jednom trenutku izgubio iz vida važnost svog zadatka. Jeremija nije brzo digao ruke od svog prijatelja. Naprotiv, pomogao je Baruhu tako što mu je prenio obzirnu, ali otvorenu poruku koju je dobio od Boga (Jer. 45:1–5; w19.11 44:14-15).

Iz Levitskog zakonika saznajemo da su Izraelci mogli prinijeti žrtvu zajedništva “kao izraz zahvalnosti” (Lev. 7:11–13, 16–18). Tu su žrtvu prinosili ne zato što su morali, nego zato što su željeli. Slično kao i žrtve zajedništva, naša je dragovoljna služba izraz onoga što osjećamo prema Jehovi. Mi mu dajemo najbolje od sebe, i to zato što ga volimo svim srcem. On je sigurno jako sretan kad vidi da mu milijuni ljudi spremno služe iz iskrene ljubavi. S druge strane, utjehu nam pruža spoznaja da Jehova vidi i cijeni ne samo naša djela nego i naše motive. Naprimjer, ako si zašao u godine i više ne možeš činiti sve što bi volio, budi uvjeren da Jehova razumije tvoja ograničenja. Ti možda misliš da mu nemaš što ponuditi, ali Jehova u tvom srcu vidi ljubav koja te potiče da učiniš ono što možeš. On rado prihvaća ono najbolje što mu možeš dati (w19.11 47:9, 11-12).

Kad je u pitanju rad, važno je biti uravnotežen. Kralj Salamun pod nadahnućem je napisao da “sve ima svoje vrijeme”. Rekao je da ima vrijeme kad se sadi, gradi, plače, smije ili pleše, a i vrijeme za druge aktivnosti (Prop. 3:1–8). Dakle, rad i odmor važan su dio našeg života. Isus je imao uravnotežen stav prema radu i odmoru. Naprimjer, kad su se jednom prilikom apostoli vratili s propovjedničkog putovanja, bili su toliko zaposleni da “nisu imali vremena ni jesti”. Isus im je tada rekao riječi iz današnjeg citata (Mar. 6:30–34). Iako se on i njegovi apostoli nisu uvijek mogli odmoriti koliko su to željeli, Isus je znao da im je svima potreban odmor. Svima nam je ponekad potreban odmor ili jednostavno promjena svakodnevne rutine. Na to ukazuje i jedna odredba koju je Bog dao starim Izraelcima – zapovjedio im je da svaki tjedan drže dan počinka. Iako mi nismo pod Mojsijevim zakonom, bit će nam od koristi da saznamo nešto više o toj odredbi (w19.12 49:6-7).

Jehova je dao riječ da će se brinuti za svoje vjerne sluge i osjeća se dužnim održati je (Psal. 31:1–3). Osim toga, Jehova zna da bi nas razočarao ako se ne bi brinuo za nas jer mi smo dio njegove obitelji. On je obećao da će nam osigurati sve što nam je potrebno u materijalnom i duhovnom pogledu i ništa ga neće spriječiti da ispuni to obećanje! (Mat. 6:30–33; 24:45). Ako imamo na umu razloge zbog kojih Jehova ispunjava svoja obećanja, bit ćemo uvjereni da će nam pomoći kad se nađemo u financijskim problemima. Uzmimo za primjer kršćane iz 1. stoljeća. Kad su članovi jeruzalemske skupštine postali meta velikog progona, raspršili su se “svi osim apostola” (Djela 8:1). Zamisli samo u kakvoj su se teškoj situaciji našli. Vjerojatno su ostali bez krova nad glavom i bez posla. Ipak, Jehova ih nije napustio. Unatoč svemu što ih je snašlo, oni nisu izgubili radost (Djela 8:4; Hebr. 13:5, 6; Jak. 1:2, 3). Jehova je pomagao tim vjernim kršćanima, a budimo sigurni da će pomagati i nama (Psal. 37:18, 19; w20.01 3:14-15).

Kad je David obranio očeve ovce od lava i medvjeda, shvatio je da mu je Jehova pomogao da nadjača te opasne zvijeri. Kad je porazio Golijata, ratnika koji je bio velik poput diva, David je bio uvjeren da je Jehova uz njega (1. Sam. 17:37). A kad je pobjegao od ljubomornog kralja Šaula, priznao je da je spasio živu glavu samo zahvaljujući Jehovi (Psal. 18, naslov). Ponosan bi čovjek sebi pripisao zaslugu za takva postignuća. No David je bio ponizan i prepoznao je Jehovinu ruku u svom životu. Što učimo iz toga? Nije dovoljno samo moliti Jehovu za pomoć. Važno je i da prepoznamo kada nam i kako on pomaže. Ako ponizno priznamo svoja ograničenja, uvidjet ćemo da nam Jehova omogućuje da činimo ono što svojom snagom ne bismo mogli. I svaki put kad vidimo da nam je priskočio u pomoć, naš odnos s njim postat će još bliskiji (w19.12 51:18-19).

Postoji puno razloga zašto možemo biti sigurni da smo vrijedni u Jehovinim očima. On nas je privukao k sebi i zapazio je kako smo reagirali kad smo čuli dobru vijest (Ivan 6:44). Kad smo počeli graditi prijateljstvo s njim, i on se približio nama (Jak. 4:8). Osim toga, Jehova ulaže vrijeme i trud da bi nas poučavao, što je također znak da mu je stalo do nas. On zna kakve smo osobe sada, a i kakve možemo postati u budućnosti. Jehova nas i ukorava kad je to potrebno zato što nas voli. Nisu li to snažni dokazi da smo mu dragocjeni? Kralj David morao je trpjeti prezir i omalovažavanje nekih ljudi, no znao je da ga Jehova voli i podupire. Ta je spoznaja utjecala na to kako je gledao na situaciju u kojoj se nalazio (2. Sam. 16:5–7). Kad smo potišteni ili grcamo u problemima, Jehova nam može pomoći da stvari sagledamo u drugačijem svjetlu i da svladamo svaku prepreku na koju naiđemo (Psal. 18:27–29). Kad znamo da je Jehova uz nas, ništa nas ne može spriječiti da mu služimo s radošću (Rim. 8:31; w20.01 3:7-8).

Kad vodiš biblijski tečaj, započni ga molitvom. Obično je najbolje što prije uvesti početnu i završnu molitvu, po mogućnosti u prvih nekoliko tjedana biblijskog tečaja. Moramo pomoći interesentu da uvidi kako Božju Riječ možemo razumjeti jedino uz pomoć Jehovinog duha. Neka braća i sestre započnu razgovor o molitvi tako da pročitaju Jakova 1:5, gdje stoji: “Ako kome od vas nedostaje mudrosti, neka traži od Boga.” Potom upitaju osobu: “Kako od Boga možemo zatražiti mudrost?” Osobe se obično slože s time da se trebamo moliti Bogu. Pouči interesenta kako se moliti. Pomozi mu da se uvjeri da Jehova želi čuti njegove iskrene molitve. Reci mu da u svojim osobnim molitvama možemo uistinu otvoriti srce Jehovi i s njim podijeliti osjećaje o kojima možda ne bismo razgovarali ni s kim drugim. Jehova ionako zna naše najdublje misli (Psal. 139:2–4; w20.01 1:3, 11-12).

Jehova odlučuje kad će nekoga odabrati za pomazanika (Rim. 8:28–30). On je pomazanike počeo birati nakon Isusovog uskrsnuća. Po svemu sudeći, u 1. stoljeću svi pravi kršćani bili su pomazanici. Tijekom narednih stoljeća većina onih koji su tvrdili da su kršćani zapravo nije slijedila Krista. Ipak, Jehova je i tijekom tog perioda pomazao neke koji su bili pravi kršćani. Oni su bili poput pšenice za koju je Isus rekao da će rasti među kukoljem (Mat. 13:24–30). Tijekom posljednjih dana Jehova je nastavio birati ljude koji pripadaju grupi od 144 000 pomazanika. Ako Bog odluči odabrati neke pomazanike tek pred sam kraj tog razdoblja, mi sigurno nećemo dovoditi u pitanje njegovu odluku (Rim. 9:11). Moramo paziti da ne bismo reagirali poput radnika iz jedne Isusove usporedbe. Oni su prigovarali gospodaru zbog njegovog odnosa prema radnicima koji su zadnji počeli raditi (Mat. 20:8–15; w20.01 5:14).

Jehova želi da u njegovoj obitelji vladaju sreća i sklad. Iako se u životu suočavamo s raznim poteškoćama, imamo mnogo razloga da već danas budemo sretni. Naprimjer, uvjereni smo da nas naš nebeski Otac jako voli. Dobro smo upoznali njegovu Riječ, Bibliju (Jer. 15:16). Osim toga, dio smo jedne posebne obitelji koja se sastoji od ljudi koji vole Jehovu, njegova uzvišena moralna mjerila i jedni druge (Psal. 106:4, 5). Možemo biti sretni i zato što smo sigurni da nas u budućnosti čeka još ljepši život. Znamo da će Jehova uskoro odstraniti sa Zemlje sve koji čine zlo i da će ona pod vlašću njegovog Kraljevstva biti pretvorena u raj. Imamo i divnu nadu da će umrli uskrsnuti i da će ponovno živjeti sa svojim voljenima (Ivan 5:28, 29). Neće li to biti uistinu prekrasno? A što je najvažnije, uvjereni smo da će uskoro doći vrijeme kada će svi na nebu i na Zemlji hvaliti, slaviti i štovati našeg divnog Oca onako kako on to i zaslužuje (w20.02 7:15-16).

Ako učiniš ozbiljan grijeh, nemoj to skrivati, već Jehovi u molitvi otvoreno priznaj sve što si učinio. Tada ćeš biti mirniji i savjest te više neće toliko opterećivati. Ali ako želiš obnoviti svoje prijateljstvo s Jehovom, molitva nije dovoljna. Moraš učiniti i sljedeći korak.Trebaš prihvatiti ukor. Kad je Jehova poslao proroka Natana da razotkrije grijeh koji je kralj David počinio s Bat-Šebom, David se nije opravdavao niti je umanjivao ozbiljnost svojih postupaka. Odmah je priznao da je sagriješio ne samo Bat-Šebinom mužu nego i, što je najvažnije, Jehovi. David je prihvatio ukor od Jehove i on mu je oprostio (2. Sam. 12:10–14). Ako počinimo ozbiljan grijeh, moramo razgovarati s onima koje je Jehova postavio da se brinu za njegove ovce (Jak. 5:14, 15). Osim toga, moramo se oduprijeti želji da se opravdavamo. Što prije prihvatimo ukor koji dobijemo i postupimo u skladu s onim što nam starješine kažu, to ćemo prije osjetiti mir i radost (w20.02 9:17-18).

“Deset ljudi” predočava Božje sluge koji se nadaju vječnom životu na Zemlji. Oni uviđaju da je Jehova blagoslovio pomazanike i čast im je to što mu mogu služiti zajedno s njima. Premda danas nije moguće znati imena svih pomazanika koji su još na Zemlji, kršćani koji se nadaju životu na Zemlji ipak se mogu pridružiti pomazanicima. Zašto to možemo reći? Odgovor nam daje današnji citat. Premda se u retku spominje jedan Židov, u nastavku se na oba mjesta koristi zamjenica u množini. Dakle, taj Židov simbolizira cijelu skupinu pomazanika, a ne jednog čovjeka. Oni koji nisu pomazani svetim duhom služe Jehovi zajedno s pomazanicima. No pomazanike ne smatraju svojim vođama, jer znaju da je njihov vođa Isus (Mat. 23:10; w20.01 5:1-2).

Isus je rekao da će svi moći jasno prepoznati tko su njegovi pravi učenici ako oni budu pokazivali ljubav kakvu je i on pokazivao. To je vrijedilo u 1. stoljeću, a vrijedi još i danas. Doista je važno da ljubimo jedni druge čak i kad nam to nije nimalo lako! Upitaj se: Što mogu naučiti od braće i sestara koji su unatoč izazovima nastavili pokazivati ljubav jedni drugima? Svi smo nesavršeni i zbog toga nam je teško ljubiti jedni druge svim srcem. Unatoč tome moramo davati sve od sebe kako bismo oponašali Krista. Isus nas je poučio koliko je važno pomiriti se sa suvjernikom koji ima nešto protiv nas (Mat. 5:23, 24). Istaknuo je da moramo biti u dobrim odnosima s drugima ako želimo ugoditi Bogu. Jehova je sretan kad dajemo sve od sebe kako bismo bili u miru sa svojom braćom. On neće prihvatiti našu svetu službu ako se uporno ljutimo na nekoga i ne želimo ni pokušati pomiriti se s njim (1. Ivan. 4:20; w20.03 13:1-4).

Sotona, “otac laži”, obmanjuje ljude od samog početka ljudske povijesti (Ivan 8:44). Proširio je mnoge laži, između ostalog i lažna učenja o smrti i životu nakon smrti. Ta su učenja temelj mnogih uvriježenih običaja i praznovjernih vjerovanja. Zašto je toliko ljudi povjerovalo toj laži? Sotona zna kako ljudi gledaju na smrt i koristi to da bi ih obmanuo. Zna da ne želimo umrijeti zato što smo stvoreni da živimo vječno (Prop. 3:11). Smrt je naš veliki neprijatelj (1. Kor. 15:26). Unatoč svim Sotoninim nastojanjima istina o smrti nije ostala skrivena. Ustvari, danas više ljudi nego ikad prije zna i govori drugima ono što Biblija uči o stanju mrtvih i nadi za umrle (Prop. 9:5, 10; Djela 24:15). Ta nas istina tješi i oslobađa straha i sumnji o tome što se zbiva s ljudima kad umru (w19.04 16:1, 5-6).

Jehova voli svoje sluge. Voli ih oduvijek i voljet će ih u svu vječnost. No on voli i pravdu (Psal. 33:5). Zato možemo biti sigurni u dvije stvari: (1) Jehovu boli kad njegovi sluge doživljavaju nepravdu. (2) Pobrinut će se da pravda bude zadovoljena. Zakon koji je Bog preko Mojsija dao Izraelu temeljio se na ljubavi. Osim toga, promicao je pravdu, i to pravdu za sve, pa i za one ranjive i nezaštićene (Pnz. 10:18). Taj Zakon pokazuje koliko je Jehovi stalo do njegovih slugu. Mojsijev zakon prestao je vrijediti 33. godine, kad je osnovana kršćanska skupština. Je li to značilo da su kršćani izgubili zaštitu koju im je pružao taj Zakon utemeljen na ljubavi i pravdi? Nipošto! Kršćani su dobili novi zakon – “zakon Kristov”. Isus nije zapisao neki zakonik za svoje sljedbenike, ali im je dao upute, zapovijedi i načela po kojima trebaju živjeti. “Zakon Kristov” obuhvaća sve Isusove pouke (w19.05 18:1-3).

Svi ljudi imaju prirodnu potrebu za utjehom, ali i izvanrednu sposobnost da je pruže drugima. Naprimjer, kad malo dijete u igri padne i ozlijedi koljeno, ono će uplakano potrčati mami ili tati. Roditelji ne mogu izliječiti ranu, ali mogu utješiti dijete. Pitat će ga što se dogodilo, obrisati mu suze, uzeti ga u naručje te ga nježnim riječima umiriti, a na ranu će možda staviti neki lijek ili flaster. Dijete će ubrzo prestati plakati i vratiti se svojoj igri. Rana na koljenu s vremenom će zacijeljeti. No ima djece koja zadobiju daleko teže rane, jer su žrtve spolnog zlostavljanja. Neka to dožive jednom, a neka zlostavljanje trpe godinama. U svakom slučaju, ono ostavlja duboke emocionalne rane. Neki počinitelji budu uhićeni i kažnjeni, dok drugi prođu nekažnjeno, barem zasad. No čak i kad pravedna kazna brzo uslijedi, dijete još dugo trpi štetne posljedice zlostavljanja, možda čak i u odrasloj dobi (w19.05 20:1-2).