Rujan

Budući da se želimo ugledati na Jehovu i Isusa, koji marljivo rade, trebamo li zaključiti da nam nije potreban odmor? Naravno da ne. Biblija kaže da je Jehova “prestao raditi i stao (...) počivati” nakon što je stvorio nebo i Zemlju (Izl. 31:17). Budući da se on nikad ne umara i ne treba mu odmor, to očito znači da je prestao stvarati i uzeo vremena kako bi uživao u onome što je načinio. Isto tako, iako je Isus naporno radio dok je bio na Zemlji, ipak je odvajao vrijeme za odmor ili za obrok sa svojim prijateljima (Mat. 14:13; Luka 7:34). Biblija potiče Božje sluge da marljivo rade i nađu zadovoljstvo u tome. Oni nipošto ne bi smjeli biti lijeni (Izr. 15:19). Vjerojatno radiš na nekom svjetovnom poslu kako bi mogao zbrinuti svoju obitelj. Osim toga, svi Kristovi učenici imaju odgovornost propovijedati dobru vijest. No potrebno ti je i dovoljno odmora (w19.12 49:2, 4-5).

Nemoj prepričavati priče o demonima. Dobro je da se u tom pogledu ugledamo na Isusa. Prije nego što je došao na Zemlju, živio je na nebu i znao je puno toga o Sotoni i demonima. No on nije prepričavao što su ti zli duhovi učinili. Želio je svjedočiti za Jehovu, a ne reklamirati Sotonu. Mi se možemo ugledati na Isusa tako da ne širimo priče o demonima. Umjesto toga, pokažimo da “iz srca [našega] navire riječ dobra”, odnosno istina (Psal. 45:1). Nemoj živjeti u strahu od zlih duhova. U ovom nesavršenom svijetu svima nam se može dogoditi neko zlo. Možemo posve nenadano doživjeti neku nesreću, razboljeti se, pa čak i umrijeti. Trebamo li zaključiti da su za to odgovorne nevidljive duhovne sile? Biblija objašnjava da “vrijeme nevolje i nepredviđeni događaji” mogu snaći svakoga (Prop. 9:11). Osim toga, Jehova je pokazao da je daleko moćniji od demona (w19.04 17:13-14).

Jesu li starješine dužni držati se svjetovnih zakona koji nalažu da se optužbe o zlostavljanju djeteta prijave državnim institucijama? Jesu. Ako žive u zemlji u kojoj postoje zakoni koji nalažu da se takve optužbe prijave, starješine će to učiniti. Takvi zakoni ne kose se s Božjim zakonom (Djela 5:28, 29). Stoga kad netko obavijesti starješine o mogućem zlostavljanju djeteta, oni odmah stupaju u kontakt s podružnicom, koja će ih uputiti kako trebaju ispuniti zakonske obaveze o prijavi takvih optužbi. Starješine trebaju informirati žrtve, roditelje ili druge osobe koje su upoznate sa situacijom da imaju pravo optužbu prijaviti državnim institucijama. No što ako se pročuje u javnosti da je netko tko je dio skupštine optužen za zlostavljanje djeteta? Treba li kršćanin koji je prijavio slučaj imati osjećaj da je nanio sramotu Božjem imenu? Ne treba. Zlostavljač je onaj koji sramoti Božje ime (w19.05 19:13-14).

Biblija uči da se muž i žena trebaju uzajamno cijeniti i ispuniti svoje bračne zavjete. Ona potiče bračne drugove da na svoj brak gledaju kao na nešto što je trajno. U njoj stoji: “Čovjek [će] ostaviti oca svojega i majku svoju i prionut će uza ženu svoju i njih dvoje postat će jedno tijelo” (Post. 2:24). No oni koji žive po mjerilima ovog svijeta zagovaraju drugačije gledište, naime da se svaki partner treba usredotočiti na sebe i svoje potrebe. U jednoj knjizi koja govori o razvodu stoji sljedeće: “U nekim obredima vjenčanja tradicionalni zavjet ‘dok nas smrt ne rastavi’ zamijenjen je s nešto labavijim obećanjem ‘dokle god se volimo’.” Takvo olako shvaćanje braka dovelo je do raspada nebrojenih obitelji i ljudima prouzročilo neizmjernu emocionalnu bol. Nije li očito da je svjetovni stav prema braku posve nerazuman? (w19.05 21:12).

Pavla je brinulo to što su na neke kršćane očito utjecale nezdrave ideje i stavovi Sotoninog svijeta (Efež. 4:17–19). To se može dogoditi i svakome od nas. Sotona, bog ovog svijeta, očajnički nas pokušava okrenuti protiv Jehove i pritom se služi najrazličitijim metodama. Naprimjer, ako primijeti da priželjkujemo ugled ili slavu, iskoristit će tu našu sebičnu sklonost da bi postigao svoj cilj. Možda će se čak poslužiti nečim što smo naučili u svom domu, sredini ili školi da bi nam nametnuo svoj način razmišljanja. Je li moguće iskorijeniti iz svog uma ono što je “snažno utvrđeno”? (2. Kor. 10:4). Pavao nam daje odgovor na to pitanje. On je napisao: “Rušimo kriva razmišljanja i svaku oholost koja se podiže protiv poznavanja Boga, obuzdavamo svaku misao da bi se pokorila Kristu” (2. Kor. 10:5). Da, uz Jehovinu pomoć možemo odbaciti krive stavove i razmišljanja (w19.06 24:1-3).

Hana, David i jedan psalmist bili su pod velikim pritiskom, no oslonili su se na Jehovu i tražili njegovu pomoć. Usrdno su mu se molili i dijelili s njim svoje brige. Otvoreno su mu govorili što ih muči i opterećuje. Isto tako, nastavili su ići u Jehovin dom (1. Sam. 1:9, 10; Psal. 55:22; 73:17; 122:1). Jehova je samilosno pružio pomoć svakome od njih. Hana je ponovno stekla unutarnji mir (1. Sam. 1:18). David je napisao: “Mnoge nevolje ima pravednik, ali Jehova ga iz svih izbavlja” (Psal. 34:19). A psalmist je imao osjećaj kao da ga je Jehova primio za ruku i brižno ga vodio svojim savjetima (Psal. 73:23, 24). Što učimo iz tih primjera? Ponekad će nas problemi jako opteretiti. No mi se možemo nositi s njima ako razmišljamo o tome kako je Jehova pomogao drugima, ako mu se molimo i poslušno činimo sve što on traži od nas (Psal. 143:1, 4–8; w19.06 25:14-15).

Što god da ljudi kažu ili učine, nikad se nemoj sramiti toga što si Jehovin svjedok! (Mih. 4:5). Prisjeti se apostola koji su neposredno nakon Isusove smrti propovijedali u Jeruzalemu. Oni su znali koliko ih židovski vjerski vođe mrze (Djela 5:17, 18, 27, 28). Ipak, svaki su dan odlazili u hram i javno se deklarirali kao Isusovi učenici (Djela 5:42). Nisu dopustili da ih strah pokoleba. I mi možemo pobijediti strah od ljudi tako da u različitim prilikama otvoreno kažemo drugima da smo Jehovini svjedoci – na poslu, u školi i u susjedstvu (Djela 4:29; Rim. 1:16). Unatoč protivljenju apostoli su bili sretni. Znali su zašto ih ljudi mrze i smatrali su da je čast biti zlostavljan zbog vršenja Jehovine volje (Luka 6:23; Djela 5:41; 1. Petr. 2:19–21). Ako razumijemo da smo omraženi zato što postupamo ispravno, nikad nećemo dopustiti da nas mržnja drugih toliko zastraši da prestanemo služiti Jehovi (w19.07 27:19-20).

Isus i njegovi sljedbenici, koji su bili Židovi, držali su dan počinka zato što su bili pod Mojsijevim zakonom. No Isus je svojim riječima i postupcima pokazao da zakon o danu počinka treba primjenjivati na razuman način i da je na taj dan dopušteno činiti dobra djela i pomagati drugima (Mat. 12:9–11). On nije smatrao da se dobrim djelima i pomaganjem drugima krši zakon o suboti. Isto tako, Isusovi postupci istaknuli su važnu svrhu dana počinka. Budući da Božji sluge taj dan nisu obavljali svakodnevne poslove, mogli su se posvetiti službi Bogu. Isus je odrastao u obitelji koja je očito subotom koristila priliku da se zbliži s Bogom. Biblija kaže da je u Nazaretu, gradu u kojem je odrastao, “po običaju svojemu ušao (...) na dan subotnji u sinagogu, te je ustao da čita” (Luka 4:15–19). I Isusovi su učenici toliko poštovali zakon o danu počinka da su odgodili pripreme za njegov pogreb dok subota nije završila (Luka 23:55, 56; w19.12 49:10).

Svaki kršćanin sudjeluje u potrazi za onima koji žele upoznati istinu. Taj bismo zadatak mogli usporediti s potragom za djetetom koje se izgubilo. Jedan stvarni događaj može nam pomoći da to još bolje razumijemo. Kad je jedan trogodišnji dječak odlutao od kuće, oko 500 volontera uključilo se u potragu. Na koncu ga je nekih 20 sati kasnije jedan volonter pronašao u polju kukuruza. On nije želio sebi pripisati zaslugu za to. Rekao je: “Pronašli smo ga zahvaljujući trudu koji su uložile stotine ljudi.” Mnogi su ljudi nalik tom djetetu. Osjećaju se izgubljeno i nemaju nikakvu nadu, ali žele pomoć. Preko osam milijuna nas uključilo se u potragu za takvim osobama. Možda ti osobno nećeš pronaći nekoga tko želi proučavati Bibliju. No drugi objavitelji koji propovijedaju na području tvoje skupštine možda pronađu nekoga tko želi upoznati istinu iz Božje Riječi. Kad neki brat ili sestra naiđe na osobu koja postane Kristov učenik, svi koji su sudjelovali u potrazi imaju razloga za radost (w19.07 29:9-10).

Apostol Pavao podsjetio je kršćane u Filipima da trebaju i dalje ustrajno trčati. Njihova se skupština od samog početka suočavala s protivljenjem. Sve je počelo kad su se Pavao i Sila oko 50. godine na Božji poziv uputili u Makedoniju i stigli u Filipe (Djela 16:9). Ondje su upoznali ženu po imenu Lidija, koja ih je slušala i “Jehova joj je otvorio srce da prihvati” dobru vijest (Djela 16:14). Nedugo nakon toga ona se krstila zajedno sa svojim ukućanima. No Ðavo nije mirovao. Neki su Filipljani odvukli Pavla i Silu pred gradske upravitelje i lažno ih optužili da izazivaju nered. Zbog toga su njih dvojica bila išibana, bačena u zatvor, a kasnije su morali otići iz grada (Djela 16:16–40). Jesu li zato odustali? Nipošto! A kako su reagirala braća i sestre u tek osnovanoj skupštini? Za svaku je pohvalu što se ni oni nisu pokolebali. Sigurno ih je jako ohrabrio dobar primjer koji su im dali Pavao i Sila (w19.08 31:1-2).

Izraz “plod pravednosti” nesumnjivo se odnosio na ljubav prema Jehovi i njegovom narodu. Isto tako, sigurno se odnosi na propovijedanje o vjeri u Isusa i prekrasnoj nadi koju imamo. Kad revno sudjelujemo u tom najvažnijem zadatku, mi donosimo “plod pravednosti” (Mat. 28:18–20). Kakve god bile naše okolnosti, mi možemo svijetliti kao svjetlonoše. Ponekad nam se u situacijama koje izgledaju kao prepreka pruži prilika za propovijedanje dobre vijesti. Naprimjer, kad je apostol Pavao pisao poslanicu Filipljanima, bio je u kućnom pritvoru u Rimu. No okovi ga nisu spriječili da propovijeda stražarima i svojim posjetiteljima. Revno je svjedočio i u takvim okolnostima, čime je potaknuo svoju braću da i oni hrabro, “bez straha, govore riječ Božju” (Filip. 1:12–14; 4:22; w19.08 32:15-16).

Mi se trudimo biti ponizni prvenstveno zato što time radujemo Jehovu. Apostol Petar jasno je to istaknuo u današnjem citatu. U vezi s tim Petrovim riječima, u knjizi “Pođi za mnom!”, u 3. poglavlju, odlomku 23, stoji sljedeće: “Oholost je poput otrova. Njene posljedice mogu biti strašne. To je osobina zbog koje i najdarovitiji čovjek može biti beskoristan Bogu. S druge strane, poniznost može čak i najneznatnijeg čovjeka učiniti vrlo korisnim Jehovi. Ako svakodnevno razvijamo tu dragocjenu osobinu trudeći se ponizno ići Kristovim stopama, možemo se nadati predivnoj nagradi. (...) Naš će Bog jednako rado nagraditi i tebe zbog tvoje poniznosti.” Ima li išta ljepše od toga da obradujemo Jehovino srce? (Izr. 23:15). Osim što raduje Jehovu, naša poniznost u mnogim pogledima koristi nama osobno. Ako smo ponizni, drugi će rado biti u našem društvu. Zašto? Pa razmisli u čijem se ti društvu osjećaš ugodno (Mat. 7:12; w19.09 35:8-9).

Starješine marljivo pomažu svojoj braći i sestrama. Isto tako, ne dopuštaju da im položaj udari u glavu i da zbog toga počnu sebe smatrati boljima od drugih. Naprotiv, oni se sa svojim suvjernicima ophode blago i obzirno (1. Sol. 2:7, 8). Njihova duboka ljubav i poniznost očituju se u načinu na koji razgovaraju s drugima. Andrej, koji već godinama služi kao starješina, kaže: “Uvjerio sam se da braća obično pozitivno reagiraju kad je starješina ljubazan i srdačan prema njima. To ih potiče da surađuju sa starješinama.” A Toni, još jedan dugogodišnji starješina, rekao je: “Trudim se primjenjivati savjet iz Filipljanima 2:3 i stalno radim na tome da druge smatram većima od sebe. To mi pomaže da se ne počnem ponašati kao diktator.” Starješine trebaju biti ponizni kao što je ponizan i Jehova. Iako je Vrhovni Vladar svega što postoji, “on se saginje” te “iz prašine podiže ubogoga” (Psal. 18:35; 113:6, 7). Zapravo, Jehovi se gade oni koji su ponosni i umišljeni (w19.09 37:11-12).

Isusov jaram pružat će nam okrepu ako zadržimo ispravan stav. Mi obavljamo zadatak koji nam je Jehova dao i moramo ga izvršavati onako kako on to želi. Jehova je Gospodar, a mi smo samo radnici (Luka 17:10). Ako budemo pokušavali izvršavati taj zadatak na neki svoj način, postat će nam preteško nositi Isusov jaram. Međutim, ako slijedimo Jehovino vodstvo, imat ćemo snage činiti stvari koje su nam možda izgledale nedostižno i svladat ćemo sve prepreke. Upamti: nitko ne može spriječiti Jehovu da izvrši svoju volju! (Rim. 8:31; 1. Ivan. 4:4). Nama je cilj proslaviti svog brižnog Oca, Jehovu. U 1. stoljeću bilo je nekih koji su počeli slijediti Isusa iz pohlepe ili sebičnih interesa. Takvi su ubrzo postali nezadovoljni, pa su odbacili Isusov jaram (Ivan 6:25–27, 51, 60, 66; Filip. 3:18, 19). Međutim, oni koji su ga slijedili iz nesebičnih motiva i koji su iskreno voljeli Boga i svoje bližnje nastavili su radosno nositi taj jaram do kraja svog života na Zemlji te su dobili priliku da služe s Kristom na nebu. Poput njih, i mi ćemo biti sretni budemo li nosili Isusov jaram iz ispravnih motiva (w19.09 38:1, 19-20).

Sjeti se koliki je blagoslov to što više ne robuješ duboko ukorijenjenim nebiblijskim učenjima. Stvarno smo sretni što imamo takvu slobodu! U budućnosti nas očekuje još veća sloboda. Uskoro će Isus uništiti krivu religiju i iskvarene ljudske vlasti. Bog će zaštititi “veliko mnoštvo” svojih slugu, a potom će im omogućiti da okuse mnoge blagoslove u raju na Zemlji (Otkr. 7:9, 14). Velik broj ljudi uskrsnut će i dobiti priliku da budu oslobođeni svih posljedica Adamovog grijeha (Djela 24:15). Tijekom Tisućugodišnje Vladavine Isus i njegovi suvladari pomoći će ljudima da postanu savršeno zdravi, i u fizičkom i u duhovnom pogledu. Ljudi će iskusiti slobodu daleko bolju od one koju su dobili Izraelci tijekom jubileja. Svi koji budu vjerno služili Jehovi na Zemlji postat će savršeni, oslobođeni grijeha (w19.12 50:14-16).

U 1. stoljeću živio je kršćanin po imenu Josip, kojem su apostoli dali ime Barnaba. Taj velikodušni čovjek stavio se na raspolaganje Jehovi (Djela 4:36, 37). Nakon što je Savao postao kršćanin, mnoga braća bojala su se družiti s njim zato što je nekad progonio Isusove sljedbenike. No dobrodušni Barnaba zauzeo se za njega (Djela 9:21, 26–28). U jednoj drugoj prilici starješine su uvidjeli da je potrebno ohrabriti braću koja su živjela daleko, čak u sirijskoj Antiohiji. Koga su poslali onamo? Barnabu! Bio je to dobar izbor. U Bibliji piše da je Barnaba “sve (...) hrabrio da odlučna srca ostanu vjerni Gospodinu” (Djela 11:22–24). Jehova može pomoći i nama da postanemo “sinovi utjehe” i da tješimo svoje suvjernike. Naprimjer, može preko nas utješiti one kojima je smrt oduzela voljenu osobu. Isto tako, može nas potaknuti da posjetimo ili nazovemo nekoga tko je bolestan ili potišten i kažemo mu nekoliko lijepih riječi. Hoćeš li dopustiti Jehovi da te koristi kao što je koristio Barnabu? (1. Sol. 5:14; w19.10 42:8).

Kad blisko surađujemo s braćom i sestrama, ponekad ćemo osim lijepih osobina zapaziti i njihove mane. Što će nam pomoći da svladamo tu prepreku? Naravno, od svoje braće i sestara ne možemo očekivati savršenstvo. Kad se jednom zbližimo s nekim, moramo uložiti trud da bismo održali to novo prijateljstvo. Ako naš prijatelj učini neki krivi korak, možda ćemo mu trebati dati obziran, ali iskren savjet na temelju Božje Riječi (Psal. 141:5). A ako nas povrijedi, trebamo mu oprostiti. Nakon što mu oprostimo, moramo se oduprijeti iskušenju da u budućnosti ponovno spominjemo tu grešku ili da o njoj govorimo drugima. Da, jako je važno da se u ovim teškim vremenima usredotočimo na vrline, a ne na slabosti svojih suvjernika. To će učvrstiti naš odnos s njima, što će nam puno značiti tijekom velike nevolje, kad će nam trebati podrška bliskih prijatelja (w19.11 44:13, 16).

Dok vodimo biblijske tečajeve, trebamo si dati u zadatak da činimo učenike, odnosno da interesente poučimo “da drže sve što [nam je Isus] zapovjedio”. Naš je cilj pomoći ljudima da razumiju koliko je važno da počnu služiti Jehovi i postanu podanici njegovog Kraljevstva. Moramo ih motivirati da svim srcem prihvate istinu, odnosno da primjenjuju ono što uče, predaju svoj život Jehovi i krste se. Tek tada će moći preživjeti Jehovin dan (1. Petr. 3:21). Do kraja ovog svijeta preostalo je još jako malo vremena. Zato ga ne smijemo tratiti tako da nastavljamo proučavati s ljudima koji očito nemaju namjeru postati Kristovi učenici (1. Kor. 9:26). Zadatak koji nam je povjeren izuzetno je važan i moramo ga hitno izvršiti! Ima još puno ljudi koji tek trebaju saznati dobru vijest prije nego bude prekasno (w19.10 40:14-15).

Jednom godišnje na Dan očišćenja izraelski bi se narod okupio i prinosio životinjske žrtve. Te su žrtve podsjećale Izraelce da im je potrebno očišćenje od grijeha. No prije toga veliki je svećenik trebao sveti kad pažljivo staviti na žeravicu i prostorija bi se ispunila ugodnim mirisom. Što učimo iz toga? Biblija pokazuje da su za Jehovu molitve njegovih vjernih slugu poput kada (Psal. 141:2; Otkr. 5:8). Veliki svećenik je s puno poštovanja donio kad pred Jehovu. Slično tome kad se mi obraćamo Jehovi u molitvi, činimo to s dubokim strahopoštovanjem. Istinski smo zahvalni na tome što nam naš Stvoritelj dopušta da mu se obraćamo i budemo bliski s njim, kao dijete s ocem (Jak. 4:8). On nas prihvaća kao svoje prijatelje! (Psal. 25:14). Mi ga toliko cijenimo da ga ne želimo ni na koji način razočarati (w19.11 47:3-5).

Kako većina ljudi u tvom kraju gleda na rad? U mnogim zemljama ljudi rade više i duže nego ikad prije. Zbog toga često nemaju vremena za odmor, za svoju obitelj, a ni za svoje duhovne potrebe (Prop. 2:23). S druge strane, neki uopće ne vole raditi i nalaze izgovore da to pošto-poto izbjegnu (Izr. 26:13, 14). Za razliku od ljudi u ovom svijetu, koji često idu u krajnosti, Jehova i Isus imaju uravnoteženo gledište o radu. Jehova voli raditi, u to nema nikakve sumnje. Isus je to istaknuo rekavši: “Otac moj radi sve do sada, a i ja radim” (Ivan 5:17). Zamisli samo koliko je truda Bog uložio u stvaranje nebrojenih duhovnih stvorenja i ogromnog svemira. Mnoštvo dokaza njegove kreativnosti vidimo i na prekrasnom planetu na kojem živimo (w19.12 49:1-2).

Kako je David postao toliko blizak s Jehovom? David je upoznavao Jehovu promatrajući djela stvaranja. Dok je David bio mlad, provodio je sate i sate čuvajući očeve ovce. Možda je baš tada počeo razmišljati o onome što je Jehova stvorio. Naprimjer, dok je noću promatrao nebo, nije vidio samo tisuće zvijezda. U njima je prepoznao osobine onoga koji ih je stvorio (Psal. 19:1, 2). Kad je David razmišljao o tome kako su ljudi divno stvoreni, vidio je u tome Jehovinu čudesnu mudrost (Psal. 139:14). I dok je pokušavao odgonetnuti Jehovina zadivljujuća djela, shvatio je koliko je neznatan u usporedbi s njim (Psal. 139:6). Što možeš naučiti iz toga? U svakodnevnom životu razmišljaj o tome što ti biljke, životinje, ljudi, a i ostala djela stvaranja govore o Jehovi. Tada ćeš svaki novi dan otkriti nešto novo o svom brižnom nebeskom Ocu (Rim. 1:20). A tvoja ljubav prema njemu svaki će dan sve više rasti (w19.12 51:15-17).

Mojsije je odlučio služiti Bogu. Kad je imao oko 40 godina, odbio je “zvati se sinom kćeri faraonove” i odlučio se pridružiti Izraelcima, koji su bili Božji narod. Bio je spreman odreći se visokog položaja u Egiptu. Kad je stao na stranu Izraelaca, koji su bili robovi u Egiptu, bio je svjestan da će vjerojatno razgnjeviti faraona, moćnog vladara kojeg se smatralo bogom. Doista je pokazao veliku vjeru! Mojsije se uzdao u Jehovu i to je pouzdanje bilo kamen temeljac bliskog prijateljstva koje je potrajalo cijeli njegov život (Izr. 3:5). Što učimo iz toga? Svi mi, poput Mojsija, moramo odlučiti hoćemo li služiti Bogu i pridružiti se njegovom narodu. Možda ćemo se zbog toga morati odreći nečega ili trpjeti protivljenje onih koji ne poznaju Jehovu. No ako se uzdamo u svog nebeskog Oca, možemo računati na njegovu podršku (w19.12 51:5-6).

Iako smo načinjeni “od praha zemaljskog”, mi nismo tek bezvrijedna šaka zemlje. U Jehovinim očima itekako smo vrijedni. Navest ćemo nekoliko razloga zašto možemo biti sigurni u to. Kao prvo, on je ljude stvorio sa sposobnošću da pokazuju njegove osobine, čime ih je uzvisio iznad svih drugih materijalnih stvorenja (Post. 1:27). Osim toga, povjerio im je zadatak da vode brigu o Zemlji i životinjama (Psal. 8:4–8). Čak ni nakon što je Adam sagriješio, Jehova nije prestao cijeniti ljude. Mi smo mu toliko vrijedni da je svog voljenog Sina, Isusa, dao kao otkupninu za naše grijehe (1. Ivan. 4:9, 10). Jedan od blagoslova koje će ljudi dobiti zahvaljujući otkupnini bit će uskrsnuće umrlih. Jehova će uskrsnuti “i pravedne i nepravedne” (Djela 24:15). Njegova Riječ pokazuje da smo mu dragocjeni bez obzira na naše zdravlje, financijsku situaciju ili životnu dob (Djela 10:34, 35; w20.01 3:5-6).

Nebeska nada nije obiteljsko nasljeđe. Ona se dobiva od Jehove (1. Sol. 2:12). Zato nećemo postavljati pitanja kojima bismo mogli povrijediti druge. Naprimjer, suprugu brata koji je pomazanik nećemo pitati kako se osjeća zbog toga što zna da će vječno živjeti na Zemlji bez svog muža. Uostalom, možemo biti potpuno sigurni da će Jehova u novom svijetu nasititi “sve živo po želji njihovoj” (Psal. 145:16). Ako pomazanicima ne pridajemo preveliku važnost, to ujedno i nama služi kao zaštita. U kom smislu? Biblija kaže da neki pomazanici možda neće ostati vjerni Jehovi (Mat. 25:10–12; 2. Petr. 2:20, 21). Budemo li pazili da nijednog čovjeka ne uzvisujemo niti da se ikome pretjerano divimo, tada se nećemo povesti za ljudima, čak ni ako se radi o pomazanicima ili braći koja već dugo vremena služe Jehovi. Ako takve osobe postanu nevjerne ili napuste skupštinu, mi nećemo zbog toga izgubiti vjeru u Jehovu niti ćemo mu prestati služiti (w20.01 5:9-10).

Kao Jehovina “ljubljena djeca”, dajemo sve od sebe kako bismo postupali po uzoru na njega. Mi ga oponašamo tako što pokazujemo ljubav i dobrotu u ophođenju s drugima i tako što im spremno opraštamo. Kad oni koji ne poznaju Boga vide naše uzorno vladanje, možda će ga i sami htjeti bolje upoznati (1. Petr. 2:12). Kršćanski roditelji trebaju se ophoditi sa svojom djecom onako kako se Jehova ophodi sa svima nama. Kad djeca vide da njihovi roditelji tako postupaju, vjerojatno će se i sama htjeti zbližiti s našim Ocem koji nas jako voli. Mi smo ponosni na svog nebeskog Oca, Jehovu, i želimo da ga drugi upoznaju. Svi se mi osjećamo kao kralj David, koji je napisao: “Jehovom će se dičiti duša moja” (Psal. 34:2). No možda smo sramežljivi, pa nam je teško govoriti drugima o Jehovi. Kako možemo skupiti hrabrost? Postat ćemo hrabriji kad razmišljamo o tome koliko ćemo obradovati Jehovu i koliko će drugima pomoći to što će ga upoznati. Jehova će nam dati potrebnu hrabrost. On je našoj braći u 1. stoljeću pomogao da postanu odvažna, a pomoći će i nama (1. Sol. 2:2; w20.02 7:12-13).

Mnogi koji proučavaju Bibliju napreduju u duhovnom pogledu i s vremenom se krste. No neki kao da oklijevaju s tom odlukom. Iako vole proučavati i redovito imaju tečaj, ne pokazuju želju da se krste. Svi mi koji vodimo biblijske tečajeve sigurno želimo potaknuti interesente da primjenjuju ono što uče i pomoći im da postanu Kristovi učenici. Jehova želi da mu ljudi služe iz ljubavi. Zato nam je cilj pomoći interesentima da shvate da je Jehovi iskreno stalo do njih osobno i da ih jako voli. Mi im želimo približiti Jehovu kao brižnog Boga, za kojeg Biblija kaže da je “otac siročadi, branitelj udovica” (Psal. 68:5, Suvremeni hrvatski prijevod). Spoznaja da ih Bog voli vjerojatno će dirnuti srce interesenata, pa će i oni osjetiti ljubav prema njemu. Zato pomozi interesentima da shvate da im naš brižni Bog želi dati vječni život i da je spreman pomagati im kako bi ga i dobili (w20.01 1:7-8).

Apostol Pavao je bio ponizan i zato je tražio i dobio utjehu od svojih prijatelja. Nije se opterećivao time što bi u očima nekih mogao ispasti slabić ako prizna da su ga drugi ohrabrili kad mu je bilo teško (Kol. 4:7–11). Ako ponizno priznamo da nam treba ohrabrenje, naša braća i sestre rado će nam pružiti potrebnu podršku. Pavao je znao da će u Božjoj Riječi naći utjehu, a i mudrost koja će mu pomoći da se nosi sa svakom kušnjom (Rim. 15:4; 2. Tim. 3:15, 16). Kad se po drugi put našao u zatvoru u Rimu, predosjećao je da mu se bliži smrt. Zamolio je Timoteja da što prije dođe k njemu i donese mu svitke (2. Tim. 4:6, 7, 9, 13). Zašto? Zato što je te svitke – vjerojatno dijelove hebrejskih svetih spisa – mogao koristiti za osobno proučavanje. Budemo li i mi redovito proučavali Božju Riječ, Jehova će se poslužiti njenim mislima da nas umiri, u kakvim god da se kušnjama nađemo (w20.02 9:14-15).

Elifaz, Bildad i Sofar nisu šutjeli zato što su razmišljali o tome kako pomoći Jobu. Naprotiv, smišljali su kako će dokazati da je u nečemu pogriješio. Neke njihove izjave bile su točne, ali mnogo toga što su rekli o Jobu i Jehovi bilo je ili okrutno ili neistinito (Job 32:1–3). Njih trojica oštro su osudila Joba. Kako je Jehova reagirao na to? Razgnjevio se na njih. Njihovo ponašanje nazvao je ludošću i zapovjedio im je neka zamole Joba da se pomoli za njih (Job 42:7–9). Iz lošeg primjera Elifaza, Bildada i Sofara možemo izvući nekoliko pouka. Kao prvo, ne smijemo suditi svojoj braći (Mat. 7:2–5). Prije nego im nešto kažemo, trebamo ih pažljivo saslušati. Tek tada ćemo razumjeti situaciju u kojoj se nalaze (1. Petr. 3:8). Kao drugo, kad odlučimo nešto reći, trebamo paziti da ono što kažemo bude obzirno i točno (Efež. 4:25). Kao treće, Jehova itekako obraća pažnju na ono što govorimo jedni drugima (w20.03 12:15-16).

Kad poučavamo druge o Jehovi, često ga imamo priliku i sami bolje upoznati. Naprimjer, on nam pomaže da pronađemo osobe koje se žele zbližiti s njim, što je očit dokaz njegovog suosjećanja (Ivan 6:44; Djela 13:48). Kad promatramo kako interesent s kojim proučavamo Bibliju odbacuje loše navike i oblači novu osobnost, jasno vidimo da Božja Riječ ima veliku moć (Kol. 3:9, 10). A koliko je Bog strpljiv vidi se po tome što ljudima na našem području uvijek iznova pruža priliku da ga upoznaju i spase se (Rim. 10:13–15). No koliko god dugo služili Jehovi, svoj odnos s njim nikad ne bismo smjeli shvaćati olako. Kako možemo pokazati da cijenimo svoje prijateljstvo s njim? Između ostalog tako da razgovaramo s njim u molitvi. Dobra komunikacija je ključna da bi s nekim izgradio blizak odnos. Zato se zbliži s Bogom tako da mu se često moliš i nikad se nemoj bojati povjeriti mu svoje najdublje misli (w19.12 51:11, 13-14).

Nije li to vrlo utješno znati? Kao Kralj Božjeg Kraljevstva Isus će nadoknaditi svu štetu koju nam nanesu Sotona i njegov svijet (Iza. 65:17; 1. Ivan. 3:8; Otkr. 21:3, 4). To nam daje nadu u divnu budućnost! I premda nam je Isus povjerio zahtjevan zadatak, on je uz nas i podupire nas tijekom posljednjih dana ovog zlog svijeta (Mat. 28:19, 20). Njegova podrška ulijeva nam veliku hrabrost! Utjeha, nada i hrabrost tri su kamena temeljca na kojima počiva naš mir. Kako onda možeš sačuvati mir kad doživljavaš teške situacije? Čini ono što je Isus činio. Kao prvo, moli se, i to ustrajno. Kao drugo, budi poslušan Jehovi i revno propovijedaj, čak i kad ti to teško pada. Kao treće, osloni se na prijatelje koji će ti pomoći da ustraješ. Tada će Božji mir čuvati tvoje srce i um te ćeš, poput Isusa, svladati svaku kušnju! (Ivan 16:33; Filip. 4:6, 7; w19.04 15:16-17).