Listopad

Kad upoznamo Isusa, trudimo se razmišljati i postupati poput njega. A budemo li nastojali što bolje upoznati i usvojiti Kristov način razmišljanja, naše će prijateljstvo s njim biti sve čvršće. Kako se možemo ugledati na Isusa? Navedimo samo jedan primjer. Isusu je bilo važnije da pomaže drugima nego da ugađa sebi (Mat. 20:28; Rim. 15:1–3). Takav stav potaknuo ga je da bude požrtvovan i spreman opraštati. Nije se lako vrijeđao zbog onoga što su drugi govorili o njemu (Ivan 1:46, 47). Nije dozvolio da na njegovo mišljenje o ljudima utječu greške koje su nekad davno učinili (1. Tim. 1:12–14). Važno je da i mi na ljude gledamo poput Isusa jer on je rekao: “Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako budete ljubili jedan drugoga” (Ivan 13:35). Upitaj se: Slijedim li Isusa tako što dajem sve od sebe kako bih bio u miru sa svojom braćom i sestrama? (w20.04 17:11).

Iako si okružen ljudima koji kleveću Jehovu i hule na njegovo ime, imaš priliku stati na njegovu stranu i reći ljudima istinu – da je Jehova svet, pravedan, dobar i pun ljubavi. Možeš podržati njegovu vlast. Možeš pomagati ljudima da shvate da je jedino Jehovina vlast istinski pravedna i da će jedino ona svim stvorenjima donijeti mir i sreću (Psal. 37:9, 37; 146:5, 6, 10). Kad ljude poučavamo biblijskim istinama, često ističemo da je Jehova vrhovni vladar i da ima pravo vladati nad svime što postoji te ih poučavamo o njegovim zakonima. Iako je važno poučavati ljude o Božjim zakonima, naš je glavni cilj pomoći im da zavole Jehovu, našeg Oca, i da mu budu vjerni. Zato trebamo isticati Jehovine divne osobine i objasniti ljudima kakva je osoba Bog koji nosi ime Jehova (Iza. 63:7). Budemo li na taj način poučavali ljude, pomoći ćemo im da zavole Jehovu i da mu budu poslušni zato što mu žele biti vjerni (w20.06 23:16, 19).

Ljudski mozak čudesno je stvoren. Još dok smo bili u majčinoj utrobi, naš se mozak razvijao prema unaprijed utvrđenom nacrtu i svake minute nastajale su na tisuće novih moždanih stanica! Znanstvenici procjenjuju da je mozak odraslog čovjeka sazdan od skoro 100 milijardi stanica koje se zovu neuroni. Zadivljujuće je da se one nalaze u organu koji teži samo oko 1,5 kilograma. Naša sposobnost govora jedna je od čudesnih sposobnosti našeg mozga. Razmisli na trenutak što se događa kad govorimo. Da bismo izgovorili samo jednu riječ, naš mozak mora koordinirati pokrete stotinjak mišića u jeziku, grlu, usnama, čeljusti i prsnom košu. Da bi drugi mogli jasno razumjeti ono što kažemo, svi se ti mišići moraju aktivirati točno određenim redoslijedom. Jedna studija objavljena 2019. pokazala je da čak i novorođena djeca prepoznaju da određeni glasovi tvore zasebne riječi. To potvrđuje ono što mnogi znanstvenici vjeruju – da smo rođeni sa sposobnošću da prepoznajemo i učimo jezike. Doista, naša sposobnost govora divan je dar od Boga (w20.05 21:8-9).

Abraham se spremno odrekao lagodnog života u gradu Uru. Zašto? Zato što je očekivao “grad s pravim temeljima” (Hebr. 11:8–10, 16). Grad koji je Abraham očekivao je Božje kraljevstvo. To kraljevstvo, odnosno nebesku vlast, čine Isus Krist i 144 000 pomazanih kršćana. Pavao je Božje kraljevstvo nazvao “gradom živog Boga, nebeskim Jeruzalemom” (Hebr. 12:22; Otkr. 5:8–10; 14:1). Isus je učio svoje učenike da se mole za dolazak tog kraljevstva kako bi se Božja volja mogla vršiti kako na nebu tako i na Zemlji (Mat. 6:10). Je li Abraham znao sve pojedinosti o tome kako će Božje kraljevstvo biti organizirano? Nije. Te su pojedinosti stoljećima bile “sveta tajna” (Efež. 1:8–10; Kol. 1:26, 27). No Abraham je znao da će neki njegovi potomci postati kraljevi zato što mu je Jehova to obećao (Post. 17:1, 2, 6; w20.08 31:2-4).

Moramo se odlučno kloniti otpadničkih učenja. Otkako je osnovana kršćanska skupština, Ðavo se služi mnogim varalicama kako bi posijao sumnje u um vjernih Božjih slugu. Stoga je važno da znamo razlikovati istinu od laži. Naši neprijatelji mogu se služiti internetom ili društvenim mrežama kako bi potkopali našu vjeru u Jehovu ili oslabili našu ljubav prema braći. No sjeti se da iza tih laži stoji Sotona i odlučno ih odbaci! (1. Ivan. 4:1, 6; Otkr. 12:9). Da bismo se oduprli Sotoninim napadima, trebamo ojačati svoju vjeru u Isusa i dobro razumjeti ulogu koju on ima u ispunjenju Božjeg nauma. Isto tako, trebamo imati povjerenja u vjernog i razboritog roba te vjerovati da se Jehova danas upravo njime služi da bi vodio svoju organizaciju (Mat. 24:45–47). Svoju vjeru možemo jačati tako da redovito proučavamo Božju Riječ. Budemo li to činili, ona će biti poput drveta čije korijenje seže duboko u zemlju. Apostol Pavao iznio je sličnu misao kad je napisao riječi današnjeg citata (w20.07 30:11-12).

Kao nesavršeni ljudi, svi smo mi skloni prosuđivati druge po njihovoj vanjštini (Ivan 7:24). No ono što vidimo otkriva nam vrlo malo. Predočimo to jednim primjerom. Čak ni vrhunski liječnik koji ima veliko iskustvo ne može baš puno saznati o pacijentu ako ga samo promatra. Mora ga pažljivo slušati da bi saznao kakve je zdravstvene probleme imao u prošlosti, kako se osjeća i koje simptome trenutno ima. Čak bi ga mogao poslati na rendgensko snimanje kako bi vidio što se događa u njegovom tijelu. U suprotnom bi mogao postaviti pogrešnu dijagnozu. Slično tome ni mi ne možemo potpuno razumjeti svoju braću i sestre ako sudimo samo po onome što se vidi izvana. Trebamo, takoreći, zaviriti ispod površine – potruditi se vidjeti kakvi su u nutrini. Naravno, mi ne znamo što je ljudima u srcu. No možemo dati sve od sebe da bismo se ugledali na Jehovu. On sluša svoje sluge. On uzima u obzir njihovu prošlost i životne okolnosti. On im pokazuje suosjećanje (w20.04 16:1-3).

Oni koji su uobraženi ne misle o sebi razumno, i zato je važno da razvijamo poniznost. Uobraženi ljudi su svadljivi i puni sebe. Svojim stavovima i postupcima često nanose štetu i sebi i drugima. Ako nisu oprezni, Sotona bi im mogao “zaslijepiti umove” i iskvariti misli (2. Kor. 4:4; 11:3). Ponizna osoba misli o sebi razumno. Ima uravnoteženo i realno mišljenje o sebi i svjesna je da su drugi u mnogočemu bolji od nje (Filip. 2:3). Ona zna da se Bog “suprotstavlja oholima, a nezasluženu dobrotu iskazuje poniznima” (1. Petr. 5:5). Oni koji imaju razumno mišljenje o sebi sigurno ne žele imati Jehovu za neprijatelja. Da bismo ostali ponizni, moramo primjenjivati biblijski savjet: “Svucite staru osobnost i njena djela, a obucite novu osobnost.” Trebamo proučavati Isusov primjer i postupati poput njega što je više moguće (Kol. 3:9, 10; 1. Petr. 2:21; w20.07 27:16-17).

Velika je čast biti dio Jehovine skupštine. Nalazimo se u duhovnom raju i okruženi smo miroljubivim, sretnim ljudima. No koja je tvoja uloga u skupštini? Apostol Pavao skupštinu je usporedio s ljudskim tijelom, a pojedince u skupštini usporedio je s raznim dijelovima tijela (Rim. 12:4–8; 1. Kor. 12:12–27; Efež. 4:16). Jedna od pouka koju nam pruža Pavlova usporedba glasi: svatko od nas ima važnu ulogu u Jehovinoj obitelji. Pavao svoju usporedbu započinje riječima: “Tijelo se sastoji od mnogo dijelova, ali nema svaki dio istu ulogu. Tako smo i mi, iako nas je mnogo, jedno tijelo jer smo ujedinjeni s Kristom, ali kao pojedinci mi smo dijelovi istog tijela koji ovise jedni o drugima” (Rim. 12:4, 5). Što je Pavao time htio reći? Svatko od nas ima drugačiju ulogu u skupštini, ali svi smo mi itekako važni (w20.08 34:1-2, 4).

Roditelji, kako se možete ugledati na Jehovu u pokazivanju poniznosti? Kad je to na mjestu, upitajte djecu što misle o tome kako bi trebalo nešto obaviti. Ako procijenite da je to mudro, prihvatite njihove prijedloge. Jehova nam je uzor i u strpljivosti. On je bio strpljiv kad su njegovi sluge postavljali pitanja ako im nije bila jasna neka njegova odluka. Slušao je Abrahama dok mu je on govorio o tome što misli o njegovoj odluci da uništi Sodomu i Gomoru i što ga brine u vezi s tim (Post. 18:22–33). Prisjeti se i kako se Jehova ophodio s Abrahamovom ženom Sarom. Nije se uvrijedio niti razljutio zato što se Sara nasmijala kad je čula njegovo obećanje da će zatrudnjeti u poznim godinama (Post. 18:10–14). On se s poštovanjem odnosio prema njoj. Roditelji i starješine, što možete naučiti iz Jehovinog primjera? Razmislite o tome kako reagirate kad vaša djeca ili braća u skupštini dovedu u pitanje ispravnost neke vaše odluke. Počnete li se odmah braniti i govoriti da su u krivu ili nastojite razumjeti njihovo gledište? I obiteljima i skupštinama sigurno koristi kad oni kojima je povjeren određeni autoritet postupaju po uzoru na Jehovu (w20.08 32:7-9).

Kad smo počeli upoznavati istinu, vjerojatno smo spremno prihvaćali pomoć drugih jer nam je bilo jasno da smo u duhovnom pogledu još mala djeca i da trebamo još puno toga naučiti (1. Kor. 3:1, 2). No kako je danas? Ako već godinama služimo Jehovi i stekli smo veliko iskustvo, možda više nismo toliko spremni prihvatiti tuđu pomoć, pogotovo ako je riječ o nekome tko nije u istini tako dugo kao mi. No imajmo na umu da se Jehova često služi našom braćom i sestrama da bi nas ojačao (Rim. 1:11, 12). Dakle, ako želimo da nam Jehova da snage, trebamo biti spremni prihvatiti pomoć svojih suvjernika. Uspjeh ne ovisi o čovjekovoj fizičkoj snazi, obrazovanju, porijeklu ili imovinskom stanju, nego o njegovoj poniznosti i oslanjanju na Jehovu. Stoga, ustrajno služimo Jehovi i (1) uvijek se oslanjajmo na njega, (2) učimo iz biblijskih primjera i (3) prihvaćajmo pomoć svojih suvjernika. Tada ćemo, koliko god da se osjećamo slabima, uz Jehovinu pomoć biti jaki! (w20.07 29:2, 18-19).

Možda nam je teško pokazivati strpljivost kad svjedočimo članovima obitelji koji nisu u istini. No u tome nam može pomoći načelo iz Propovjednika 3:1, 7. Ondje piše da ima “vrijeme kad se šuti i vrijeme kad se govori”. Svojim lijepim ponašanjem možemo svjedočiti bez ijedne riječi. No trebamo uvijek biti spremni i govoriti o istini kad nam se za to ukaže prilika (1. Petr. 3:1, 2). Dok revno propovijedamo i poučavamo ljude, budimo strpljivi sa svima, pa tako i s članovima svoje obitelji. O pokazivanju strpljivosti puno možemo naučiti od vjernih Božjih slugu o kojima se govori u Bibliji, ali i od onih iz suvremenog doba. Habakuk je čeznuo za time da dođe kraj zlu, ali strpljivo je rekao: “Na svom stražarskom mjestu ja ću stajati” (Hab. 2:1). Apostol Pavao jako je želio dovršiti svoju službu i dobiti nebesku nagradu. No ipak je strpljivo nastavio davati “temeljito svjedočanstvo objavljujući dobru vijest” (Djela 20:24; w20.09 37:12-14).

Isus ima velike ovlasti – samo je Jehova moćniji od njega. No on nema previsoko mišljenje o sebi. Po uzoru na Isusa, ponizni Jehovini sluge pokazuju ljubav drugima, a upravo se po tome prepoznaje Božja organizacija (Luka 9:48; Ivan 13:35). Što ako misliš da u skupštini postoje neki problemi i da se oni ne rješavaju kako bi trebalo? Umjesto da prigovaraš, možeš pokazati poniznost tako da pružaš podršku onima koji predvode skupštinu (Hebr. 13:17). Što ti može pomoći u tome? Upitaj se: “Jesu li ti problemi doista tako ozbiljni da ih treba rješavati? Je li sada pravo vrijeme da ih se rješava? Je li na meni da ih rješavam? Mogu li iskreno reći da mi je cilj jačati jedinstvo skupštine ili pokušavam skrenuti pažnju na sebe?” Jehova poniznost cijeni više od sposobnosti, a jedinstvo više od učinkovitosti. Zato daj sve od sebe kako bi ponizno služio Jehovi. Na taj ćeš način jačati jedinstvo skupštine (Efež. 4:2, 3; w20.07 27:9-11).

Isus je cijenio to što su ga neke bogobojazne žene pratile i “koristile ono što su imale” kako bi mu pomagale (Luka 8:1–3). On ih je poučavao dubokim duhovnim istinama. Naprimjer, otkrio im je da će biti ubijen i da će nakon toga uskrsnuti (Luka 24:5–8). I njih je, kao i apostole prije toga, pripremio za mučne događaje koji su trebali uslijediti (Mar. 9:30–32; 10:32–34). Zanimljivo je da su apostoli pobjegli kad je Isus bio uhićen. Za razliku od njih, neke žene koje su mu pomagale nisu ga napustile dok je umirao na mučeničkom stupu (Mat. 26:56; Mar. 15:40, 41). Bogobojazne žene bile su prvi svjedoci Isusovog uskrsnuća i on je zadužio te žene da kažu apostolima da je ustao iz mrtvih (Mat. 28:5, 9, 10). Među učenicima na koje je na Pedesetnicu 33. godine izliven sveti duh vjerojatno je bilo i žena. I one su dobile čudesan dar govorenja stranih jezika te su govorile drugima “o veličanstvenim Božjim djelima” (Djela 1:14; 2:2–4, 11; w20.09 39:11-12).

Oni koji sudjeluju u činjenju učenika vrše djelo kojim se spašavaju ljudski životi. Kako to znamo? Kad je Isus dao zapovijed zapisanu u Mateju 28:19, 20, rekao je: “Idite i činite učenike (...). Krstite ih.” Koliko je krštenje važno? Ono je neophodno za spasenje. Kandidati za krštenje moraju vjerovati da je spasenje moguće samo zahvaljujući tome što je Isus svojom smrću dao otkupnu žrtvu za nas i što je potom uskrsnuo. Upravo je zato apostol Petar rekao svojim suvjernicima: “Krštenje (...) sada spašava i vas na temelju uskrsnuća Isusa Krista” (1. Petr. 3:21). Dakle, kad se novi učenik krsti, ima priliku biti spašen i dobiti vječni život. Da bismo mogli činiti učenike, trebamo biti “vješti u poučavanju” (2. Tim. 4:1, 2). Zašto? Zato što je Isus zapovjedio: “Idite i činite učenike (...) i učite ih.” Apostol Pavao potaknuo nas je da ustrajemo u izvršavanju tog zadatka te je dodao: “Čineći to spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju” (w20.10 42:1-2).

Isusov učenik Petar zavolio je zadatak koji mu je on dao – da bude “ribar ljudi”. Uz Jehovinu pomoć postao je jako dobar propovjednik (Djela 2:14, 41). Mi propovijedamo zato što volimo Jehovu. To je glavni motiv zbog kojeg ljudima prenosimo dobru vijest. Ljubav prema Jehovi može nam pomoći da govorimo drugima o njemu iako nam se možda čini da nismo sposobni za to. Kad je Isus pozvao Petra da postane “ribar ljudi”, rekao mu je: “Ne boj se!” (Luka 5:8–11). Petra nije obuzeo strah od toga što bi se moglo dogoditi ako postane njegov učenik. Zašto mu je onda Isus rekao da se ne boji? Petar je shvatio da su on i drugi ribari ulovili mnogo ribe zahvaljujući tome što je Isus učinio čudo i to ga je zapanjilo. Bojao se da on, običan grešan čovjek, nije sposoban biti dobar suradnik Isusu. Možda si i ti, poput Petra, pomalo zabrinut kad razmišljaš o tome što će se očekivati od tebe ako postaneš Kristov učenik. Ako je tako, trudi se produbiti svoju ljubav prema Jehovi, Isusu i svojim bližnjima. To će te potaknuti da prihvatiš Isusov poziv da postaneš “ribar ljudi” (Mat. 22:37, 39; Ivan 14:15; w20.09 36:4-5).

Mi spremno trošimo svoje vrijeme, snagu i materijalna sredstva kako bismo pronašli one koji ispravno gledaju na vječni život (Djela 13:48). Time postupamo po uzoru na Isusa. On je rekao: “Moja je hrana da vršim volju onoga koji me poslao i da dovršim zadatak koji mi je povjerio” (Ivan 4:34; 17:4). I mi svim srcem želimo dovršiti zadatak koji nam je povjeren (Ivan 20:21). A želimo da i drugi, pa tako i oni koji su trenutno neaktivni, zajedno s nama ustraju do kraja u izvršavanju tog zadatka (Mat. 24:13). Istina, nije lako činiti ono što nam je Isus zapovjedio. No mi nismo sami dok propovijedamo dobru vijest. Isus je obećao da će biti uz nas. Dok činimo učenike, uvijek imajmo na umu da smo mi “Božji suradnici” i da smo “ujedinjeni s Kristom” (1. Kor. 3:9; 2. Kor. 2:17). Zato znamo da možemo izvršiti djelo koje nam je povjereno. Uistinu je čast i užitak izvršavati taj zadatak te pomagati drugima da i oni to čine (Filip. 4:13; w20.11 45:19-20).

Odluke koje donose roditelji često imaju dugoročan utjecaj na njihovu djecu. Kad donesu loše odluke, djeci mogu stvoriti probleme, no mudrim odlukama pružaju im priliku za sretan i smislen život. Naravno, i djeca moraju donositi dobre odluke. A najbolja odluka koju bilo tko od nas može donijeti jest da služi Jehovi, našem nebeskom Ocu punom ljubavi (Psal. 73:28). Isusovi roditelji jako su se trudili pomoći svojoj djeci da služe Jehovi, a po odlukama koje su donosili vidjelo se da je i njima samima Jehova na prvom mjestu u životu (Luka 2:40, 41, 52). I Isus je donosio dobre odluke, a one su mu pomogle da ispuni svoju ulogu u Jehovinom naumu (Mat. 4:1–10). Isusovim roditeljima sigurno je bilo drago što je njihov sin postao obziran, vjeran i hrabar čovjek. Svi oni koji vole Jehovu bili bi sretni i ponosni da imaju takvog sina (w20.10 44:1-2).

Razmisli o sljedećim primjerima. Starija sestra razmišlja o lijepim trenucima koje je doživjela u svojim mlađim danima. Iako joj je danas život puno teži, ona se i dalje trudi služiti Jehovi najbolje što može (1. Kor. 15:58). Svaki dan zamišlja sebe i svoje voljene kako zajedno žive u obećanom novom svijetu. Jedna druga sestra sjeća se kako ju je povrijedila njena suvjernica, ali ne želi se ljutiti na nju i stalno razmišljati o tome (Kol. 3:13). Jedan brat duboko je svjestan grešaka koje je učinio u prošlosti, ali sada daje sve od sebe kako bi bio vjeran Jehovi (Psal. 51:10). Što je zajedničko tim kršćanima? Svi se oni sjećaju onoga što im se dogodilo u prošlosti, ali ne žele stalno razmišljati o tome. Oni “gledaju ravno naprijed” i usredotočeni su na budućnost. Zašto je to važno? Kao što ne možemo ravno hodati ako se stalno osvrćemo unatrag, tako ne možemo ni davati sve od sebe u službi Jehovi ako se u mislima stalno vraćamo na ono što je bilo u prošlosti (Luka 9:62; w20.11 48:1-3).

U očima Golijata, koji je bio gorostas i iskusan ratnik, David je izgledao slab i neznatan. Golijat je bio veći, bolje naoružan i bolje uvježban za rat. S druge strane, David je bio vrlo mlad i praktički je goloruk došao pred njega. No David se oslanjao na Jehovu i on mu je dao snagu da porazi Golijata (1. Sam. 17:41–45, 50). David se suočio s još jednim problemom zbog kojeg je mogao imati osjećaj da je slab i bespomoćan. On je vjerno služio Šaulu, kojeg je Jehova postavio za kralja u Izraelu. Kralj Šaul u početku je poštovao Davida. No kasnije ga je ponos naveo da postane ljubomoran na Davida. Ružno se ponašao prema njemu i više ga je puta pokušao ubiti (1. Sam. 18:6–9, 29; 19:9–11). Iako mu je Šaul nanosio veliku nepravdu, David je i dalje poštovao tog kralja kojeg je postavio Jehova (1. Sam. 24:6). Uzdao se u to da će mu Jehova dati snagu da izdrži tu tešku kušnju (Psal. 18:1 i naslov; w20.07 29:11-13).

Velik dio proročanstva o kralju sjevera i kralju juga već se ispunio, pa možemo biti sigurni da će se ispuniti i preostali dio. Da bismo mogli razumjeti proročanstvo zapisano u 11. poglavlju Danijela, trebamo imati na umu da ono govori samo o vladarima i državama koje su izravno utjecale na Božji narod. Iako je Božjih slugu malo u usporedbi s ukupnim brojem ljudi u svijetu, oni su često na meti moćnih svjetskih vladara. Zašto? Zato što je Sotoni i cijelom njegovom sustavu glavni cilj uništiti one koji služe Jehovi i Isusu (Post. 3:15; Otkr. 11:7; 12:17). Nadalje, važno je imati na umu da Danijelovo proročanstvo treba biti u skladu s drugim proročanstvima koja nalazimo u Božjoj Riječi. Ustvari, Danijelovo proročanstvo možemo ispravno razumjeti samo ako uzmemo u obzir ono što piše u drugim biblijskim knjigama (w20.05 19:1-2).

Mnogi ljudi danas imaju neka svoja vjerovanja o tome što se događa s čovjekom nakon smrti. No što Biblija uči? Kad čovjek umre, njegovo se tijelo raspadne. No Bog, koji je stvorio svemir ni iz čega, može umrloga vratiti u život i dati mu odgovarajuće tijelo (Post. 1:1; 2:7). Apostol Pavao je pomoću jedne usporedbe objasnio da Bog ne treba uskrsnuti čovjeka s istim tijelom. Uzmimo za primjer “golo zrno” ili sjeme neke biljke. Sjeme koje je posijano u tlo s vremenom proklija te iz njega izraste nova biljka. Ta je biljka sasvim drugačija od malenog sjemena iz kojeg je niknula. Pavao je tom usporedbom pokazao da naš Stvoritelj može svakome dati “tijelo kakvo hoće”. Pavao je također rekao da postoje “nebeska tijela i zemaljska tijela”. Što je time htio reći? Pa, na Zemlji žive stvorenja koja imaju fizičko tijelo, a na nebu žive bića s duhovnim tijelom, kakvo imaju anđeli (1. Kor. 15:36–41; w20.12 50:7-9).

Svi mi želimo biti spokojni i imati unutarnji mir. Nitko ne želi biti tjeskoban. No ponekad se tako osjećamo zato što nas pritišću brige i problemi. Zato se neki Jehovini sluge možda pitaju ono isto što se pitao kralj David u današnjem citatu. Mogli bismo postati tjeskobni iz raznih razloga, a na mnoge od njih ne možemo utjecati. Naprimjer, ne možemo utjecati na to koliko će iz godine u godinu rasti životni troškovi – koliko ćemo novca morati davati za hranu, odjeću i krov nad glavom. Ne možemo utjecati ni na to koliko će nas često kolege na poslu ili u školi pokušavati navesti da učinimo nešto nepošteno ili nemoralno. Isto tako, ne možemo stati na kraj kriminalu u sredini u kojoj živimo. S tim se problemima suočavamo zato što živimo u svijetu u kojem većina ljudi ne živi po biblijskim načelima. Sotona, bog ovog svijeta, zna da će neki ljudi dopustiti da ih “brige ovog svijeta” odvrate od služenja Jehovi (Mat. 13:22; 1. Ivan. 5:19). Stoga ne čudi da je svijet pun problema zbog kojih su ljudi jako zabrinuti i tjeskobni (w21.01 1:1, 3).

Apostol Ivan nas je upozorio i da ne smijemo mrziti svoju braću i sestre. Ako se ne bismo držali tog savjeta, lako bismo mogli postati marionete u Sotoninim rukama (1. Ivan. 2:11). To se dogodilo nekim kršćanima pretkraj 1. stoljeća. Sotona se svim silama trudio posijati mržnju i razdor među Božjim narodom. U vrijeme kad je Ivan napisao svoje poslanice, u skupštinu su se već uvukli ljudi koji su pokazivali isti duh kao i Sotona. Naprimjer, Diotref je stvarao ozbiljne probleme i podjele u jednoj skupštini. Nije pokazivao poštovanje prema putujućim predstavnicima vodećeg tijela. Čak je pokušavao izbaciti iz skupštine pojedince koji su pokazivali gostoljubivost onima koje on nije volio. Kako je samo bio drzak! (3. Ivan. 9, 10). Sotona i danas očajnički pokušava razjediniti Božji narod služeći se taktikom “zavadi pa vladaj”. Nemojmo nikada dopustiti da mržnja razori naše jedinstvo (w21.01 2:14).

U Prvom svjetskom ratu i njemačke i britanske vlasti progonile su Božje sluge zato što nisu htjeli ići u rat. Američke vlasti zatvorile su one koji su predvodili djelo propovijedanja, čime se ispunilo proročanstvo iz Otkrivenja 11:7–10. U 1930-ima kralj sjevera nemilosrdno se okomio na Božji narod, a tijekom Drugog svjetskog rata njegovi su napadi postali još žešći. Hitler i njegovi pristaše zabranili su djelovanje Božjeg naroda. Protivnici su ubili na stotine Jehovinih slugu, a tisuće njih poslali su u koncentracijske logore. Kralj sjevera uspio je “oskvrnuti svetište” i “ukinuti svakidašnju žrtvu” tako što je zabranio djelo propovijedanja, pa Božji sluge više nisu mogli slobodno slaviti Jehovino ime (Dan. 11:30b, 31a). Nacistički vođa Hitler čak se zakleo da će istrijebiti Božji narod u Njemačkoj (w20.05 19:12-13).

Ako svim srcem volimo jedni druge, nećemo se nadmetati s drugima u skupštini. Jonatan nije bio ljubomoran na Davida i nije mu pokušavao preoteti prijestolje (1. Sam. 20:42). Svi se mi možemo ugledati na njega. Nemoj biti ljubomoran na svoje suradnike zbog njihovih sposobnosti, nego budi ponizan i smatraj ih većima od sebe (Filip. 2:3). Imaj na umu da svatko od nas daje doprinos napretku skupštine. Ako smo ponizni, zapažat ćemo dobre osobine svoje braće i sestara i moći ćemo učiti od njih (1. Kor. 12:21–25). Kad osjećamo takvu žarku ljubav prema svojoj braći i sestrama, jačamo jedinstvo koje vlada među Božjim narodom. Isto tako, pokazujemo da smo pravi Isusovi učenici, a to može potaknuti osobe iskrena srca da i one počnu služiti Jehovi. A što je najvažnije, hvalimo Jehovu, koji je “Otac milosrđa i Bog svake utjehe” (2. Kor. 1:3; w21.01 4:14, 16).

Danas neki ljudi podcjenjuju nas Jehovine svjedoke i rugaju nam se jer misle da smo priglupi i manje vrijedni. Zašto? Zato što se ne slažemo sa stavovima ljudi oko nas. Mi se trudimo biti ponizni, poslušni i blagi. No svijet cijeni one koji su uobraženi, bahati i buntovni. Osim toga, mi se ne miješamo u politiku i ne idemo u vojsku. Drugačiji smo od ljudi ovog svijeta i zato oni gledaju na nas s omalovažavanjem (Rim. 12:2). Što god da ovaj svijet misli o nama, činjenica je da Jehova preko nas čini izvanredna djela. On danas vodi najveću propovjedničku akciju u ljudskoj povijesti. Njegovi sluge izdaju najprevođenije i najtiražnije časopise na svijetu i pomoću Biblije pomažu milijunima ljudi da poboljšaju svoj život. Sva zasluga za ta nevjerojatna postignuća pripada Jehovi (w20.07 29:5-6).

Isus je podložan Jehovi, ali to nipošto ne znači da je neinteligentan ili nesposoban. Samo jako pametna osoba može poučavati na tako jednostavan i jasan način kao što je to činio Isus (Ivan 7:45, 46). Jehova je toliko cijenio njegove sposobnosti da mu je dopustio da surađuje s njim dok je stvarao čitav svemir (Izr. 8:30; Hebr. 1:2–4). A nakon što je Isus uskrsnuo, Jehova mu je dao svu “vlast na nebu i na zemlji” (Mat. 28:18). Iako je Isus jako pametan i sposoban, on se oslanja na Jehovino vodstvo. Zašto? Zato što voli svog Oca. Muževi trebaju imati na umu da Jehova nije odredio da žena bude podložna svom mužu zato što žene smatra manje vrijednima od muškaraca. To se jasno vidi po tome što je i muškarce i žene odabrao da vladaju s Isusom na nebu (Gal. 3:26–29). Jehova je pokazao da ima povjerenja u svog Sina tako što mu je dao velike ovlasti. Slično tome mudar muž povjerit će svojoj ženi određene odgovornosti (w21.02 6:13-14).

Božja Riječ je poput ogledala. Ona nam pomaže da uvidimo na čemu još trebamo raditi i savjetuje nam kako to možemo činiti (Jak. 1:23–25). Naprimjer, proučavajući Božju Riječ možda ćemo uvidjeti da moramo obuzdavati svoju naglu narav. Uz Jehovinu pomoć možemo naučiti kako pokazivati blagost kad imamo posla s ljudima koji nas živciraju ili se suočavamo s problemima koji bi nas mogli izbaciti iz takta. A to nam pomaže da trezveno razmišljamo i donosimo bolje odluke (Jak. 3:13). Doista je važno da dobro poznajemo Bibliju! Ponekad shvatimo kako ne bismo trebali postupati tek nakon što učinimo neku grešku. Puno je bolje steći mudrost tako da učimo iz tuđih dobrih i loših odluka. Zato nas Jakov potiče da razmotrimo primjere Božjih slugu kao što su Abraham, Rahaba, Job i Ilija (Jak. 2:21–26; 5:10, 11, 17, 18). Ti vjerni Jehovini sluge uspješno su izašli na kraj s kušnjama zbog kojih su mogli izgubiti radost. Oni su s ustrajnošću podnosili kušnje i njihov nam primjer pokazuje da uz Jehovinu pomoć i mi možemo uspjeti u tome (w21.02 8:12-13).

Objavitelj koji vodi tečaj prvenstveno je odgovoran pomagati osobi da razumije Božju Riječ. Ako te on pozove da mu se pridružiš na tečaju, na sebe gledaj kao na njegovog suradnika. Tvoja je uloga pružiti mu pomoć i podršku (Prop. 4:9, 10). Što konkretno možeš učiniti kako bi doprinio tome da tečaj bude što kvalitetniji? Pripremi se za tečaj. Najprije pitaj objavitelja koji vodi tečaj da ti kaže nešto o osobi s kojom proučava. Koju će temu razmatrati s njom? Koju pouku iz tog gradiva želi istaknuti? Ima li nešto što bi bilo dobro spomenuti ili učiniti na tečaju ili nešto što bi trebalo izbjegavati? Što bi moglo ohrabriti tu osobu da nastavi duhovno napredovati? Naravno, objavitelj koji vodi tečaj neće otkrivati povjerljive informacije o osobi s kojom proučava, ali ono što kaže može ti biti od koristi. Misionarka Joy kaže: “To mom suradniku pomaže da pokazuje zanimanje za interesenta i da zna kako se ponašati i što reći na tečaju” (w21.03 10:5-6).

Neki nas ljudi mrze zato što živimo po Božjim pravednim mjerilima. Ta su mjerila u potpunoj suprotnosti s izopačenim mjerilima ovog svijeta. Naprimjer, mnogi ljudi danas otvoreno odobravaju krajnje nemoralne postupke kakve su činili stanovnici Sodome i Gomore, zbog kojih ih je Bog uništio (Juda 7). Budući da se mi držimo biblijskih mjerila o spolnom moralu, mnogi nam se ljudi rugaju i smatraju nas netolerantnima (1. Petr. 4:3, 4). Što nam može pomoći da ustrajno služimo Jehovi kad nas ljudi mrze i vrijeđaju? Potrebna nam je snažna vjera u to da će nam Jehova pomagati. Naša je vjera poput štita i može “ugasiti sve goruće strijele Zloga” (Efež. 6:16). No osim vjere potrebna nam je i ljubav. Zašto? Zato što ljubav “nije razdražljiva”, odnosno ne da se lako isprovocirati. Ona trpi i podnosi sve zlo i uvrede (1. Kor. 13:4–7, 13). Ljubav prema Jehovi, prema našim suvjernicima, pa čak i prema našim neprijateljima pomoći će nam da se lakše nosimo s mržnjom ovog svijeta (w21.03 12:3-4).

Ponekad svojoj braći i sestrama pokazujemo ljubav onim što ne činimo. Naprimjer, ne vrijeđamo se lako na ono što oni kažu. Osvrnimo se na jedan događaj koji se odigrao pretkraj Isusovog života na Zemlji. On je rekao svojim učenicima da mogu dobiti život samo ako se hrane njegovim tijelom i piju njegovu krv (Ivan 6:53–57). Te su riječi toliko sablaznile mnoge njegove učenike da su ga napustili, no njegovi pravi prijatelji nisu to učinili. Oni su ostali uz njega. Isusovi vjerni prijatelji nisu razumjeli što je on time htio reći i vjerojatno su bili iznenađeni. No nisu zaključili da on govori besmislice i nisu se sablaznili ili uvrijedili zbog njegovih riječi. Umjesto toga, imali su povjerenja u Isusa jer su znali da on govori istinu (Ivan 6:60, 66–69). Jako je važno da se ni mi ne vrijeđamo lako zbog onog što kažu naši prijatelji. Umjesto toga, dajmo im priliku da objasne što su zapravo htjeli reći (Izr. 18:13; w21.01 2:13).