Studeni

Kršćani nikad ne bi smjeli koristiti ružne i prostačke riječi. No trebamo se kloniti i nekih oblika pogrdnog govora koji nisu očiti na prvi pogled. Naprimjer, trebamo paziti da ne govorimo loše o ljudima koji su druge rase ili nacionalnosti ili potječu iz druge kulture. Osim toga, nikad ne bismo smjeli drugima nanositi bol zajedljivim riječima. Izgrađuj druge svojim riječima. Trudi se pohvaliti druge, a ne kritizirati ih i prigovarati im. Izraelci su imali puno razloga za zahvalnost, a ipak su često prigovarali. Kad stalno nešto prigovaramo, takav se stav lako širi i prenosi na druge. Sjeti se što je bilo kad su desetorica uhoda loše govorila o zemlji koju su izviđali. Tada su svi Izraelci “počeli gunđati protiv Mojsija” (Broj. 13:31–14:4). S druge strane, pohvalom možemo itekako pozitivno djelovati na druge. Zato se trudi iskreno pohvaliti svoju braću i sestre kad god možeš (w22.04 15:16-17).

Od davnih vremena pa sve do danas, Jehova je pomogao nebrojenim generacijama mladih da postanu njegovi prijatelji. On i tvojoj djeci može pomoći da duhovno napreduju ako to žele (1. Kor. 3:6, 7). Čak i ako imaš osjećaj da se tvoja djeca udaljavaju od istine, znaj da će Jehova i dalje s ljubavlju bdjeti nad njima (Psal. 11:4). Kad u njihovom srcu primijeti i najmanji znak da mu se žele približiti, spremno će im pomoći u tome (Djela 13:48; 2. Ljet. 16:9). Kako? Jehova može tebi pomoći da kažeš prave riječi u pravom trenutku – upravo onda kad je to tvojoj djeci najpotrebnije (Izr. 15:23). A može i potaknuti nekog brižnog brata ili sestru iz skupštine da pokaže zanimanje za njih. Čak i kad tvoja djeca odrastu, Jehova im može dozvati u sjećanje nešto čemu si ih poučavala u prošlosti (Ivan 14:26). Budeš li svojim riječima i primjerom i dalje poučavala svoju djecu, Jehova će te bogato blagosloviti! (w22.04 17:18).

Budući da Sotona više nema pristup nebeskom području, svoj gnjev iskaljuje na Božjim pomazanim slugama na Zemlji, koji zastupaju Božje kraljevstvo i kojima je povjereno da svjedoče o Isusu (2. Kor. 5:20; Efež. 6:19, 20). Godine 1918. osmorica braće koja su predvodila Božji narod bila su lažno optužena i osuđena na dugogodišnje zatvorske kazne. Izgledalo je kao da su ta dva svjedoka “ubijena”, odnosno da je njihovo djelo trajno zaustavljeno (Otkr. 11:3, 7–11). No početkom 1919. ta su pomazana braća bila puštena iz zatvora, a optužnice podignute protiv njih kasnije su bile povučene. Braća su odmah prionula na posao – počela su revno propovijedati vijest o Kraljevstvu. No Sotona nije prestao napadati Božji narod. Pokrenuo je val progonstva koji je “poput rijeke” preplavio sav Božji narod (Otkr. 12:15). Zato svakome od nas “treba ustrajnost i vjera” (Otkr. 13:10; w22.05 19:14-16).

Apostol Ivan u viziji je vidio dvije grupe onih koji podupiru Jehovinu vlast i dobivaju vječni život. Prva grupa sastoji se od 144 000 Božjih slugu. Oni su uzeti sa Zemlje da bi na nebu zajedno s Isusom vladali u Božjem kraljevstvu. Tih 144 000 s Isusom vlada nad Zemljom (Otkr. 5:9, 10; 14:3, 4). Ivan ih je u viziji vidio kako s Isusom stoje na nebeskoj gori Sionu (Otkr. 14:1). Od 1. stoljeća pa do danas Jehova je već odabrao tisuće ljudi da budu dio grupe od 144 000 (Luka 12:32; Rim. 8:17). No Ivan je čuo da će samo ostatak, odnosno mali broj njih, živjeti na Zemlji tijekom posljednjih dana (Otkr. 12:17). Oni će zatim u nekom trenutku tijekom velike nevolje biti uzeti na nebo kako bi se pridružili preostalima od 144 000 koji su već umrli i otišli na nebo. Tada će zajedno s Isusom vladati u Božjem kraljevstvu (Mat. 24:31; Otkr. 5:9, 10; w22.05 21:4-5).

Isus je učio svoje sljedbenike da trebaju imati ispravno gledište o sebi. Rekao im je: “Vama je i svaka vlas na glavi izbrojena” (Mat. 10:30). Te riječi i nas mogu jako ohrabriti, naročito ako smo skloni loše misliti o sebi. One pokazuju da je našem nebeskom Ocu jako stalo do nas – da smo mu dragocjeni. Nikada ne bismo smjeli dovoditi u pitanje Jehovino mišljenje o nama, smatrajući da nismo dostojni biti njegovi sluge i da ne zaslužujemo živjeti u njegovom novom svijetu. Prije otprilike 15 godina u jednoj Stražarskoj kuli dobili smo jako dobar savjet o tome kako imati uravnoteženo gledište o sebi. Ondje je pisalo: “Sigurno je da ne bismo smjeli previsoko misliti o sebi i postati umišljeni, no ne trebamo ići ni u drugu krajnost i misliti da smo bezvrijedni. Umjesto toga, naš bi cilj trebao biti da realno gledamo na sebe, da budemo svjesni i svojih jakih strana i onih slabih” (w22.05 22:14-16).

Kako mi osobno možemo doprinijeti jedinstvu skupštine? Tako da se trudimo biti mirotvorci (Mat. 5:9; Rim. 12:18). Svaki put kad učinimo prvi korak da bismo sačuvali mir i dobre odnose s drugima u skupštini, doprinosimo ljepoti duhovnog raja. Imajmo na umu da je Jehova svakog stanovnika duhovnog raja privukao k sebi (Ivan 6:44). Zamisli samo kako je Jehova sretan kad vidi da dajemo sve od sebe da bismo jačali mir i jedinstvo koji vladaju među njegovim dragocjenim slugama! (Iza. 26:3; Hag. 2:7). Jehova svom narodu daje mnoge divne blagoslove. Što mi osobno trebamo činiti da bismo ih iskusili u što većoj mjeri? Trebamo proučavati Božju Riječ te duboko razmišljati o onome što smo naučili. To će nam pomoći da razvijamo kršćanske osobine koje nas potiču da pokazujemo bratsku ljubav i da svim srcem volimo jedni druge (Rim. 12:10; w22.11 46:16-18).

Kad znamo da nam je Jehova oprostio, osjećamo veliko olakšanje jer imamo unutarnji mir i čistu savjest. No takav oprost ne može nam dati nijedan čovjek. Da bismo osjetili istinsko olakšanje i dobili okrepu, mora nam oprostiti “sam Jehova” (Djela 3:19). Kad nam Jehova oprosti, omogućava nam da opet budemo njegovi prijatelji kao da nikad nismo ni sagriješili. Nakon što nam Jehova jednom oprosti, nikad nas više neće ponovno pozvati na red niti kazniti za grijeh koji smo učinili (Iza. 43:25). On udaljuje od nas naše grijehe “koliko je istok daleko od zapada” (Psal. 103:12). Kad razmišljamo o tome koliko je Jehovino opraštanje divno i uzvišeno, u svom srcu osjećamo duboku zahvalnost i strahopoštovanje (Psal. 130:4). Kad Jehova odlučuje o tome hoće li nekome oprostiti, za njega nije presudno to koliko je grijeh težak. Na njegovu odluku utječe sve ono što on zna kao naš zakonodavac, sudac i onaj koji nas je stvorio (w22.06 24:12-14).

Jehova je svima onima koji ga vole dao prekrasnu nadu. On će uskoro ukloniti tugu, bolest i smrt (Otkr. 21:3, 4). Pomoći će krotkima koji se uzdaju u njega da Zemlju pretvore u raj (Psal. 37:9–11). Osim toga, omogućit će svima nama da razvijemo još prisniji odnos s njim, čak puno ljepši i topliji od onoga koji imamo već sada. To je uistinu divna nada! No zašto možemo vjerovati da će Bog ispuniti ta svoja obećanja? On nikad nije pogazio svoju riječ. Zato imamo razloga “uzdati se u Jehovu” (Psal. 27:14). To pokazujemo tako što strpljivo i radosno čekamo da naš Bog ispuni sve što je obećao (Iza. 55:10, 11). Ostanimo i mi vjerni Jehovi, čvrsto uvjereni da će on nagraditi “one koji ga revno traže” (w22.06 27:1, 18).

Možemo biti sigurni da će se Jehova, kao glava obitelji, držati načela koje je sam postavio, a zapisano je u 1. Timoteju 5:8. Kad smo uvjereni da Jehova voli nas i našu obitelj, nije nam teško vjerovati da ćemo imati ono što nam je potrebno za život (Mat. 6:31–33). Jehova se želi brinuti za nas, a to doista i čini, velikodušno i s puno ljubavi. Kad je stvarao Zemlju, nije nam dao samo ono što je potrebno za goli život. S ljubavlju je stvorio jako puno toga što nam omogućava da uživamo u životu (Post. 2:9). Čak i ako ponekad jedva spajamo kraj s krajem, dobro je sjetiti se da ipak imamo ono što nam je potrebno za život, i to upravo zato što se Jehova brine za nas. On nas nikad nije ostavio na cjedilu! (Mat. 6:11). Nemojmo zaboraviti da bilo što čega se u materijalnom pogledu odričemo nije ništa u usporedbi s onim što nam Jehova već danas daje i što će nam dati u budućnosti (Iza. 65:21, 22; w22.06 26:7-8).

Ne trebaju se samo zainteresirane osobe dobro duhovno hraniti. To je važno za sve nas. Apostol Pavao je napisao da će nam uzimanje takve hrane pomoći da razlikujemo “dobro i zlo”. U ovim teškim vremenima kad je moral pao na najniže grane može biti pravi izazov držati se Jehovinih moralnih mjerila. No Isus se brine da putem izvrsne duhovne hrane dobijemo potrebnu snagu. Sve dragocjene pouke koje dobivamo temelje se na Božjoj nadahnutoj Riječi, Bibliji. Poput Isusa, mi objavljujemo i slavimo Božje ime, što ono stvarno i zaslužuje (Ivan 17:6, 26). Naprimjer, 1931. usvojili smo biblijsko ime Jehovini svjedoci. Tako smo se na posebno prisan način povezali s našim nebeskim Ocem, čije ime nosimo (Iza. 43:10–12). Osim toga, u prijevodu Novi svijet vratili smo Božje ime u tekst Biblije na sva mjesta na kojima ono treba biti (w22.07 29:11-12).

Biblijska istina obuhvaća i dobru vijest o Božjem kraljevstvu. Isus je istinu o Kraljevstvu usporedio sa skrivenim blagom. Prema Mateju 13:44, Isus je rekao: “Nebesko je kraljevstvo poput blaga sakrivenog u polju, koje je čovjek pronašao i ponovno sakrio. Potom je sav radostan otišao i prodao sve što je imao te kupio to polje.” Zapazi da čovjek nije tragao za tim blagom. Ali kad ga je pronašao, bio je spreman učiniti velike žrtve samo da bi ga se domogao. Ustvari, prodao je sve što je imao. Zašto? Zato što je znao koliko je to blago vrijedno. Mi dobro znamo da se ništa što nam ovaj svijet nudi ne može usporediti s radošću koju osjećamo dok služimo Jehovi i nadom da ćemo vječno živjeti pod vlašću njegovog Kraljevstva. Imati blizak odnos s Jehovom za nas je zaista nešto posebno, vrijedno svake žrtve. Najveća nam je radost živjeti tako da potpuno ugodimo svom Bogu (Kol. 1:10; w22.08 34:8-9, 12).

Kako je Josip znao da je preljub “veliko zlo” u očima njegovog Boga? Mojsijev zakon, koji je uključivao i jasnu zapovijed: “Ne učini preljub”, bio je napisan tek nekih 200 godina kasnije (Izl. 20:14). Ipak, Josip je dovoljno dobro poznavao Jehovu da je mogao zaključiti što on misli o nemoralu. Naprimjer, Josip je sigurno znao da je Jehova zamislio brak kao zajednicu jednog muškarca i jedne žene. Osim toga, nesumnjivo je čuo kako je Jehova dva puta zaštitio njegovu prabaku Saru od muškaraca koji su htjeli spavati s njom te je tako spriječio da joj se nanese sramota (Post. 2:24; 12:14–20; 20:2–7). Razmišljanje o svemu tome pomoglo je Josipu da razumije što Bog smatra ispravnim, a što pogrešnim. Josip je volio svog Boga i zato je volio i njegova pravedna mjerila, a to mu je dalo snage da ih se čvrsto drži (w22.08 36:1-2).

Proročanstvo iz Danijela 12:2 ne odnosi se na simbolično uskrsnuće, odnosno duhovno oživljavanje Božjih slugu koje se odvija u posljednjim danima, kao što smo to prije mislili. Naprotiv, te riječi odnose se na uskrsnuće mrtvih u novom svijetu. Zašto to možemo reći? Zapazi da je Danijel govorio o onima “koji spavaju pod zemljom”. U izvornom jeziku Danijel je upotrijebio istu riječ koja se koristi i u Jobu 17:16, gdje se spominje “odlazak u prah”. Oba izraza ukazuju na grob, odnosno doslovnu smrt. To pokazuje da se Danijel 12:2 odnosi na doslovno uskrsnuće koje će se odvijati nakon što završe posljednji dani i nakon harmagedonske bitke. U Danijelu 12:2 kaže se da će neki od onih koji uskrsnu “dobiti vječni život”. Kako će ga dobiti? Oni koji uskrsnu trebat će tijekom 1000 godina upoznati, odnosno nastaviti upoznavati, Jehovu i Isusa te im biti poslušni da bi na koncu dobili vječni život (Ivan 17:3; w22.09 40:6-7).

No to ne znači da trebamo slijepo vjerovati drugima. Jehova to ne traži od nas. On očekuje da vjerujemo svojoj braći i sestrama zato što su pokazali da su dostojni povjerenja. Povjerenje – baš kao i poštovanje – treba zaslužiti, a za to je potrebno vrijeme. Kako možeš izgraditi povjerenje u svoju braću? Dobro ih upoznaj. Razgovaraj s njima na skupštinskim sastancima. Dogovori se s njima za službu propovijedanja. Budi strpljiv sa svojom braćom i daj im šansu da pokažu da su dostojna povjerenja. Naravno, kad nekoga tek upoznaš, u početku vjerojatno paziš na to koliko mu otkrivaš o sebi. No kad ga bolje upoznaš, vjerojatno ćeš mu lakše govoriti o svojim mislima i osjećajima (Luka 16:10). A što možeš učiniti ako je neki brat izigrao tvoje povjerenje? Nemoj ga brzo prekrižiti u svom srcu, već pusti da prođe neko vrijeme. I nemoj dozvoliti da te postupci pojedinaca navedu da prestaneš vjerovati svojoj braći (w22.09 37:7-8).

Jedan starješina iz Južne Amerike koji se zove Miqueas imao je neugodno iskustvo s nekim starješinama koji su se, po njegovom mišljenju, ružno ponijeli prema njemu. Pa ipak, on je dao sve od sebe da razmišlja razborito i trezveno te da ne izgubi kontrolu nad svojim osjećajima. Često je molio Jehovu da mu da svoj sveti duh i snage da izdrži tu kušnju. Osim toga, u našoj literaturi tražio je misli koje bi mu mogle pomoći. Što učimo iz toga? Ako smatraš da ti je neki tvoj suvjernik učinio nepravdu ili da loše postupa s tobom, ostani smiren i ne daj da tobom upravljaju negativne misli i osjećaji. Imaj na umu da vjerojatno ne znaš pozadinu cijele priče i da ti nije poznato zašto je ta osoba nešto rekla ili učinila. Zato otvori svoju dušu Jehovi i moli ga da ti pomogne bolje razumjeti tu osobu i vidjeti stvari onako kako ih ona vidi. Vjeruj da te suvjernik nije namjerno povrijedio i trudi se prijeći preko onoga što je rekao ili učinio (Izr. 19:11). I ne zaboravi da Jehova vidi i razumije tvoju situaciju. On će ti dati snage da podneseš kušnju s kojom se suočavaš (Prop. 5:8; w22.11 48:5).

Za prijatelje biraj one koji vole Jehovu. Tvoji prijatelji mogu jako utjecati na tvoj duhovni napredak (Izr. 13:20). Julien, koji sada služi kao starješina, kaže: “Kad sam bio mlađi, znao sam ići s raznom braćom u službu i tako sam stekao dobre prijatelje. Oni su bili vrlo revni i pomogli su mi da vidim kako služba propovijedanja može biti pravi užitak. (...) Isto tako, shvatio sam da sam prije puno toga propuštao zato što sam prijatelje tražio samo među svojim vršnjacima.” Što ako shvatiš da netko u skupštini nije dobro društvo za tebe? Pavao je znao da neki kršćani u 1. stoljeću nisu razmišljali i postupali kao duhovne osobe, pa je zato upozorio Timoteja da ih se kloni (2. Tim. 2:20–22). Nemoj nikad zaboraviti koliko je dragocjeno tvoje prijateljstvo s Jehovom. Sjeti se koliko si u njega uložio. Zato nikome nemoj dopustiti da ugrozi tvoj blizak odnos s nebeskim Ocem (w22.08 32:13-15).

Za razliku od onih koji mrze Božje savjete, mi se trudimo razvijati ljubav prema Božjim zakonima i moralnim mjerilima. Tu ljubav možemo produbiti tako da razmišljamo o tome kako u životu prolaze oni koji su poslušni Bogu, a kako oni koji su mu neposlušni. Obrati pažnju na to u kakve sve probleme upadaju ljudi koji nerazumno odbacuju Jehovine mudre savjete. A zatim razmisli o tome koliko je tvoj život ljepši zbog toga što si poslušan Bogu (Psal. 32:8, 10). Iako Jehova svima nudi svoje mudre savjete, nikoga ne prisiljava da ih prihvati. No on nam jasno govori što se događa s onima koji odbacuju mudrost (Izr. 1:29–32). Oni će neminovno “snositi posljedice svojih djela”. Njihov način života donijet će im samo tugu i bol, a na koncu i vječnu propast. S druge strane, onima koji prihvaćaju njegove mudre savjete Jehova obećava: “Tko me sluša, bit će spokojan i živjet će mirno, ne bojeći se zla” (Izr. 1:33; w22.10 43:11-13).

Bojati se Jehove znači imati tako veliko poštovanje prema njemu da ne želimo učiniti ništa čime bismo ga povrijedili ili razočarali (Izr. 16:6). Zato dajemo sve od sebe da uvijek postupamo po Božjim pravednim mjerilima koja su iznesena u Bibliji (2. Kor. 7:1). Ako činimo ono što Jehova voli i klonimo se onoga što on mrzi, bit ćemo sretni i zadovoljni (Psal. 37:27; 97:10; Rim. 12:9). Mi možda znamo da Jehova ima pravo reći što je ispravno, a što pogrešno. No to nije dovoljno. Moramo se i držati Božjih pravednih mjerila (Rim. 12:2). Mi svojim ponašanjem pokazujemo da stvarno vjerujemo da je najbolje živjeti po Jehovinim pravednim mjerilima (Izr. 12:28). U to je bio uvjeren i David, koji je o Jehovi rekao: “Pokazuješ mi put koji vodi u život. Kad stojim pred tobom, silno sam radostan, divno je biti tebi zdesna u svu vječnost” (Psal. 16:11; w22.10 41:9-10).

Isus je uvijek bio ponizan i imao je uravnoteženo gledište o sebi. Još i prije nego što je došao na Zemlju učinio je mnoga divna djela dok je služio Jehovi. “Preko njega stvoreno je sve na nebesima i na zemlji” (Kol. 1:16). Prilikom svog krštenja Isus se očito prisjetio svega onoga što je ostvario dok je bio sa svojim Ocem (Mat. 3:16; Ivan 17:5). Ali zbog toga nije postao umišljen. Baš naprotiv, nikada nije uzvisivao sebe niti je svisoka gledao na druge. Svojim je učenicima rekao da nije došao na Zemlju “da drugi služe njemu, nego da on služi drugima i da svoj život da kao otkupninu za mnoge” (Mat. 20:28). Isto tako, ponizno je priznao da “ne može sam od sebe ništa učiniti”. Isus je zaista bio jako ponizan! On nam je svima izvrstan primjer na koji se trebamo ugledati (w22.05 22:13).

Kad treba donijeti odluku hoće li nekome oprostiti, Jehovi je jako važno je li grešnik znao da je ono što čini pogrešno. Sam Isus je to jasno dao do znanja (Luka 12:47, 48). Kad osoba svjesno i promišljeno čini nešto za što dobro zna da je zlo u Jehovinim očima, zapravo čini težak grijeh. Takva je osoba u velikoj opasnosti jer joj Jehova možda neće oprostiti grijeh (Mar. 3:29; Ivan 9:41). Imamo li u tom slučaju razloga nadati se da će nam biti oprošteno? Da, imamo. Jehova uzima u obzir i da li se grešnik iskreno kaje. Pokajati se znači promijeniti svoje stavove i način razmišljanja. To ujedno znači osjećati duboko žaljenje ili tugu zbog loših stvari koje smo učinili ili zbog toga što nismo učinili ono što smo trebali. Osoba koja se kaje nije žalosna samo zbog neispravnih postupaka, nego i zbog svog lošeg duhovnog stanja koje je dovelo do tih postupaka (w22.06 24:15-17).

Naši neprijatelji putem medija i društvenih mreža šire laži ili dezinformacije o odgovornoj braći u Jehovinoj organizaciji (Psal. 31:13). Neku braću su uhitili i podignuli optužnice protiv njih kao da su kriminalci. Kršćani u 1. stoljeću suočili su se sa sličnom situacijom kad je apostol Pavao bio lažno optužen i zatvoren. Neki su prestali pružati podršku apostolu Pavlu kad je on završio u zatvoru u Rimu (2. Tim. 1:8, 15; 2:8, 9). Možemo samo zamisliti kako se osjećao. On je zbog njih podnio mnoge nevolje, pa čak i izložio opasnosti vlastiti život (Djela 20:18–21; 2. Kor. 1:8). Nemojmo nikada postati poput onih koji su napustili Pavla! Ne treba nas čuditi što se Sotona u svojim napadima naročito okomio na braću koja nas predvode. Cilj takvih napada je navesti tu braću da se odreknu svoje vjere, a nama utjerati strah u kosti (1. Petr. 5:8). I dalje pružaj podršku svojoj braći i ostani uz njih kad je najteže (2. Tim. 1:16–18; w22.11 47:8-11).

Zločinac koji je bio obješen na stup pored Isusa i koji se pokajao vjerojatno je bio Židov. Židovi su štovali jednog Boga, no drugi narodi vjerovali su u mnoge bogove (Izl. 20:2, 3; 1. Kor. 8:5, 6). Da je taj zločinac bio iz nekog drugog naroda, njegovo pitanje iz današnjeg citata vjerojatno bi glasilo: “Zar se ne bojiš bogova?” Osim toga, Isus nije bio poslan ljudima iz drugih naroda, nego “izgubljenim ovcama izraelskog naroda” (Mat. 15:24). A Izraelci su znali za Božje obećanje da će mrtve vratiti u život. Vjerojatno je i zločinac koji se pokajao znao za to obećanje. On je, kao što se može zaključiti iz njegovih riječi, pretpostavio da će Jehova uskrsnuti Isusa kako bi vladao u Božjem kraljevstvu. Taj se čovjek očito nadao da će Bog i njega uskrsnuti. Kao pripadnik židovskog naroda, zločinac koji se pokajao sigurno je znao za Adama i Evu. Prema tome, on je po svoj prilici vjerovao da će raj o kojem je Isus govorio u Luki 23:43 biti predivan park ili vrt ovdje na Zemlji (Post. 2:15; w22.12 50:2-3).

Mi možemo propovijedati samo uz pomoć Božjeg duha. Zašto nam je taj duh toliko potreban? Zato što Sotona ratuje protiv nas kako bi nas naveo da prestanemo propovijedati (Otkr. 12:17). Gledano iz ljudske perspektive, mi nemamo nikakve šanse u ratu protiv Sotone. No propovijedanjem dobre vijesti o Kraljevstvu mi pobjeđujemo tog Božjeg neprijatelja (Otkr. 12:9–11). Na koji način? Kad idemo u službu, pokazujemo da se ne bojimo Sotoninih prijetnji. Svaki put kad propovijedamo, to je još jedan poraz za Sotonu. To jasno pokazuje da nam sveti duh daje snagu i da je Jehova zadovoljan našom službom (Mat. 5:10–12; 1. Petr. 4:14). Božji duh može nam dati snage da nadvladamo svaki problem s kojim bismo se mogli suočiti u službi (2. Kor. 4:7–9). Što onda trebamo činiti da bismo uvijek imali Božji duh? Trebamo se ustrajno moliti Jehovi, uvjereni da on stvarno sluša naše molitve (w22.11 45:10-11).

Ljubav prema braći i sestrama pokazujemo tako da se trudimo biti u miru s njima. Nastojimo postupati poput Jehove, koji spremno oprašta drugima. Ako je Jehova dopustio da njegov Sin umre za naše grijehe, ne bismo li onda mi trebali od srca oprostiti svojoj braći i sestrama kad nam zgriješe? Sigurno ne bismo htjeli biti poput zlog roba o kojem je Isus govorio u jednoj od svojih usporedbi. Čak ni nakon što mu je gospodar oprostio ogroman dug, taj rob nije htio oprostiti dug jednom drugom robu, koji mu je dugovao relativno malo novca (Mat. 18:23–35). Ako je između tebe i nekoga u skupštini došlo do neke nesuglasice, možeš li učiniti prvi korak kako bi se pomirio s tom osobom prije nego što dođeš na Obilježavanje Kristove smrti? (Mat. 5:23, 24). Time ćeš pokazati da jako voliš Jehovu i Isusa (w23.01 5:8-9).

Da bi saznao što je tvojoj braći i sestrama potrebno, postavljaj im pitanja, pazeći pritom da ih ne dovedeš u neugodnu situaciju (Izr. 20:5). Imaju li dovoljno hrane, lijekova i drugih potrepština? Postoji li opasnost da izgube posao ili čak ostanu bez krova nad glavom? Mogu li od države dobiti neku vrstu pomoći? Ako je tako, treba li im pomoć oko ispunjavanja zahtjeva? Jehova sve nas poziva da hrabrimo svoje suvjernike i pomažemo im (Gal. 6:10). Čak i neki mali znak pažnje ili sitna pomoć može puno značiti nekome tko je bolestan. Dijete bi moglo nešto nacrtati ili napisati kratku poruku kako bi ohrabrilo nekog brata iz skupštine. Mlada osoba mogla bi pomoći nekoj sestri tako da joj ode u kupovinu ili obavi neki sitan posao. Drugi možda mogu pripremiti jelo nekome tko je bolestan. Neka braća poslala su pisamce s par lijepih riječi svojim starješinama, koji u razdoblju epidemije obično imaju pune ruke posla. Zaista je lijepo kad svatko od nas čini svoj dio kako bismo se međusobno hrabrili i izgrađivali jedni druge (1. Sol. 5:11; w22.12 52:2, 5-6).

Saduceji su jako dobro poznavali prvih pet knjiga Božje Riječi, ali ignorirali su važna učenja iz tih nadahnutih knjiga. Naprimjer, pogledajmo kako je Isus odgovorio kad su mu saduceji postavili provokativno pitanje o uskrsnuću. Odvratio im je: “Niste li čitali u Mojsijevoj knjizi, u zapisu o grmu, kako je Bog rekao Mojsiju: ‘Ja sam Abrahamov Bog, Izakov Bog i Jakovljev Bog’?” (Mar. 12:18, 26). Iako su saduceji sigurno puno puta to pročitali, Isusovo pitanje pokazalo je da su oni zatvarali oči pred važnom istinom iz Božje Riječi – pred učenjem o uskrsnuću (Luka 20:38). Što učimo iz toga? Kad čitamo Bibliju, ne smijemo biti površni, nego trebamo nastojati zapaziti sve čemu nas neki biblijski redak ili izvještaj može poučiti. Trebamo obratiti pažnju ne samo na osnovna učenja nego i na dublje istine i načela koji se ne vide na prvi pogled (w23.02 7:9-10).

Božji sluge na koje ukazuje današnji citat kad spominje “veliki oblak svjedoka” proživjeli su teške nevolje i kušnje, ali su do samog kraja ostali vjerni Jehovi (Hebr. 11:36–40). Jesu li sve njihove žrtve i ustrajnost bili uzaludni? Ne, nipošto! Iako nisu doživjeli ispunjenje svih Jehovinih obećanja, oni su se i dalje uzdali u njega. Budući da su bili sigurni da imaju Jehovinu naklonost, čvrsto su vjerovali da će jednog dana vidjeti ispunjenje njegovih obećanja (Hebr. 11:4, 5). Njihov primjer može nas potaknuti da se još više uzdamo u Jehovu. Stanje u svijetu u kojem živimo svakim je danom sve gore i gore (2. Tim. 3:13). Sotona ne prestaje iskušavati Božje sluge. Bez obzira na sve kušnje koje su još pred nama, ostanimo hrabri znajući da se “uzdamo u živog Boga” i dajmo sve od sebe da mu marljivo služimo (1. Tim. 4:10; w22.06 27:17-18).

Postoji više razloga zašto trebamo paziti na svoje zdravlje. Nama je to posebno važno zato što želimo davati sve od sebe u službi Jehovi (Mar. 12:30). Zbog toga izbjegavamo sve za što znamo da bi moglo štetiti našem zdravlju (Rim. 12:1). Istina, postoje neke stvari na koje ne možemo utjecati. Ali mi čuvamo svoje zdravlje koliko god možemo kako bismo pokazali svom nebeskom Ocu da cijenimo život, taj predivan dar koji nam je dao. Zbog bolesti i starosti možda ne možemo činiti mnogo toga što smo nekad mogli. To u nama može izazvati tugu i osjećaj nemoći. Ali nikad ne bismo smjeli dići ruke od sebe i zanemariti svoje zdravlje. Zašto? Bez obzira na to koliko smo bolesni ili koliko godina imamo, mi još uvijek možemo slaviti Jehovu, kao što je to činio i kralj David. Jako je utješno znati da smo svom Bogu dragocjeni bez obzira na naše godine i zdravlje (Mat. 10:29–31). Čak i ako umremo, to nije kraj jer Jehova jedva čeka da nas vrati u život (Job 14:14, 15). A mi, dok god smo živi, želimo činiti sve što možemo da sačuvamo svoje zdravlje i život (w23.02 9:3-5).

Hoće li se imena velikog mnoštva drugih ovaca nalaziti u knjizi života i nakon što prežive Harmagedon? Da, hoće (Otkr. 7:14). Isus je rekao da će te ponizne i poslušne osobe “dobiti vječni život” (Mat. 25:46). No oni koji prežive Harmagedon neće odmah dobiti vječni život. Tijekom Tisućugodišnje Vladavine Isus će ih “pasti i voditi na izvore voda života”. Imena onih koji budu slušali Krista i koji se u završnoj kušnji pokažu vjernima Jehovi bit će trajno zapisana u knjizi života (Otkr. 7:16, 17). Međutim, jarci će biti uništeni u Harmagedonu. Isus je rekao da će oni “otići u vječnu smrt” (Mat. 25:46). A apostol Pavao je pod nadahnućem napisao: “Oni će biti kažnjeni vječnom propašću” (2. Sol. 1:9; 2. Petr. 2:9; w22.09 39:7-8).

Boravak u prirodi i uživanje u djelima stvaranja pomažu obiteljima da se opuste i zabave. Na taj način članovi obitelji mogu se još više zbližiti jedni s drugima. Na Zemlji ima toliko prekrasnih mjesta na kojima možemo uživati u prirodnim ljepotama koje je Jehova stvorio i raditi ono što volimo. Mnoge obitelji vole provoditi vrijeme na selu, u planinama, na moru ili u nekom parku prirode. U novom svijetu roditelji i djeca moći će kao nikad prije uživati u Jehovinim djelima stvaranja. Tada nećemo imati razloga bojati se životinja, a ni one se nas neće bojati (Iza. 11:6–9). Imat ćemo beskrajno mnogo vremena da uživamo u onome što je Jehova stvorio (Psal. 22:26). No za to ne trebamo čekati novi svijet. Dragi roditelji, trudite se već danas pomagati svojoj djeci da se raduju Jehovinim djelima stvaranja. Dok na taj način uče o Jehovi, i ona će poput Davida moći reći: “Jehova, nema takvih djela kakva su tvoja” (Psal. 86:8; w23.03 13:16-17).