Srpanj

Sve što je Isus govorio i radio – uključujući i čuda koja je činio – bilo je savršeni odraz Jehovinih osjećaja i njegovog načina razmišljanja (Ivan 14:9). Što možemo naučiti iz Isusovih čuda? Isus i njegov Otac jako nas vole. Dok je bio na Zemlji, Isus je pokazao duboku ljubav prema ljudima tako što je koristio moć da čini čuda kako bi im olakšao patnje. Jednom prilikom dva slijepca preklinjala su ga za pomoć (Mat. 20:30–34). Zapazi da se Isus “sažalio na njih” i da ih je zatim izliječio. Grčki glagol koji je ovdje preveden izrazom “sažalio se” odnosi se na duboku samilost koju čovjek snažno osjeća u svojoj nutrini. Takva duboka samilost, koja je odraz ljubavi, također je potaknula Isusa da nahrani gladne i izliječi jednog gubavca (Mat. 15:32; Mar. 1:41). Možemo biti sigurni da nas Jehova, Bog koji pokazuje duboku samilost, i njegov Sin jako vole i da im je teško kad vide da patimo (Luka 1:78; 1. Petr. 5:7). Oni jedva čekaju da uklone sve nevolje koje pogađaju ljude (w23.04 15:4-5).

Možemo poduzeti konkretne korake da bismo se što manje izlagali neispravnom načinu razmišljanja i stavovima koji su popularni u Sotoninom svijetu. Možemo čitati i proučavati Bibliju kako bismo svoj um ispunili dobrim i ispravnim mislima. Pohađanje sastanaka i sudjelovanje u službi propovijedanja također nam pomaže da zaštitimo svoj um. A Jehova nam obećava da neće dopustiti da budemo iskušani više nego što možemo podnijeti (1. Kor. 10:12, 13). U ovim teškim posljednjim danima svatko od nas treba se više nego ikad prije moliti da ostane vjeran Jehovi. On želi da mu otvorimo svoje srce u molitvi (Psal. 62:8). Hvali Jehovu i zahvaljuj mu za sve što čini za tebe. Moli ga za pomoć da budeš hrabar u službi propovijedanja. Usrdno ga moli da ti pomogne izaći na kraj sa svim problemima i oduprijeti se iskušenjima s kojima se boriš. Nemoj dopustiti da te itko ili išta spriječi da se redovito moliš Jehovi (w23.05 20:17-18).

Zašto dolazimo na naše sastanke? Prije svega, zato da bismo hvalili Jehovu (Psal. 26:12; 111:1). Na sastanke idemo i zato da bismo hrabrili jedni druge u ovim teškim vremenima (1. Sol. 5:11). Oba ta cilja postižemo kad komentiramo na sastancima. No kad je riječ o komentiranju, možda se suočavamo s nekim izazovima. Naprimjer, možda imamo tremu od komentiranja ili pak jako želimo komentirati, ali nas voditelji ne prozivaju toliko često koliko bismo mi to voljeli. Kako možemo izaći na kraj s tim izazovima? Apostol Pavao rekao je da prije svega trebamo misliti na to da “hrabrimo jedni druge”. Bit će nam lakše komentirati ako imamo na umu da druge možemo ohrabriti čak i nekim jednostavnim komentarom kojim izražavamo svoju vjeru. A ako nas voditelji rijetko prozovu, možemo se radovati tome da drugi u skupštini imaju priliku komentirati (1. Petr. 3:8; w23.04 18:1-3).

Kraljevstvom se proširila nevjerojatna vijest! Židovi, koji su oko 70 godina bili zarobljenici u Babilonu, sada su se mogli vratiti u svoju domovinu, Izrael (Ezra 1:2–4). To je mogao učiniti samo Jehova! Babilonci inače nisu puštali svoje zarobljenike (Iza. 14:4, 17). Ali Babilon je pao, a novi vladar rekao je Židovima da slobodno mogu otići. Svi Židovi, a naročito glave obitelji, morali su donijeti odluku – hoće li otići iz Babilona ili ostati. Vjerojatno im nije bilo lako donijeti tu odluku. Mnogi su bili prestari da bi krenuli na tako dugo i naporno putovanje. Osim toga, budući da se većina tih Židova rodila u Babilonu, ta je zemlja bila njihov dom. Za njih je Izrael bio tek zemlja njihovih predaka. Po svemu sudeći, neki su Židovi u Babilonu dobro živjeli i čak se obogatili. Zato im je možda bilo teško napustiti svoj lijep i udoban dom ili dobar posao te otići živjeti u nepoznatu zemlju (w23.05 22:1-2).

Božja Riječ potiče nas da razvijamo ustrajnost, suosjećajnost i ljubav. Luka 21:19 kaže: “Svojom ustrajnošću sačuvat ćete svoj život.” U 1. Petrovoj 3:8 piše: “Svi budite (...) suosjećajni.” A u 1. Solunjanima 4:9, 10 piše: “Sam Bog poučio [vas je] da volite jedni druge. (...) Ali potičemo vas, braćo, da to činite u još većoj mjeri.” Svi ti reci bili su upućeni kršćanima koji su već pokazivali ljubav, suosjećajnost i ustrajnost. No oni su trebali nastaviti razvijati te osobine. I mi to moramo činiti. U tome će nam pomoći primjer prvih kršćana. Možemo proučiti kako su oni razvijali svaku od tih osobina, a zatim vidjeti kako se mi možemo ugledati na njih i pripremiti se za veliku nevolju. A kad velika nevolja započne, tada ćemo već dobro znati kako se nositi s kušnjama i bit ćemo još odlučniji da ustrajemo do kraja (w23.07 29:4, 8).

Bez obzira na to jesmo li pomazanici ili “druge ovce”, trebamo ostati na “Putu svetosti”, koji nas vodi kroz duhovni raj do predivnih blagoslova koje će nam donijeti Božje kraljevstvo (Ivan 10:16). Od 1919. milijuni muškaraca, žena i djece izašli su iz Babilona Velikog, svjetskog carstva krive religije, i počeli ići tim simboličnim putem. Kad su Židovi odlazili iz Babilona, Jehova se pobrinuo da raščisti put pred njima i da s njega ukloni sve prepreke (Iza. 57:14). A kako je sa suvremenim “Putem svetosti”? U stoljećima koja su prethodila 1919. Jehova se služio bogobojaznim ljudima da bi raščistio put i omogućio mnogima da izađu iz Babilona Velikog. (Usporedi Izaiju 40:3.) Ti bogobojazni ljudi učinili su potrebne pripremne radove – u duhovnom smislu bili su to “radovi na cesti”. Time su omogućili da istinoljubivi ljudi kasnije napuste Babilon Veliki i uđu u duhovni raj, u kojem su mogli štovati Jehovu onako kako on to želi (w23.05 22:8-9).

Jehova želi da mu služimo drage volje i radosna srca (2. Kor. 9:7). Trebamo li onda raditi na nekom duhovnom cilju ako nam se to ne da? Osvrnimo se na primjer apostola Pavla. On je rekao: “Strog sam prema svom tijelu i držim ga u pokornosti kao roba” (1. Kor. 9:25–27, bilješka). Pavao se prisiljavao činiti ono što je ispravno, čak i kad je po prirodi bio sklon postupati drugačije. Je li Jehova bio zadovoljan Pavlovom službom? Itekako! I ne samo to, on je nagradio njegov trud (2. Tim. 4:7, 8). Slično tome Jehovi je drago kad vidi da radimo na ostvarenju svog cilja i onda kad nismo previše motivirani za to. Zašto ga to raduje? Čak i ako ne volimo uvijek ono što radimo, on zna da to radimo iz ljubavi prema njemu i zato je jako sretan. Kao što je Jehova blagoslovio Pavla, tako će i nas blagosloviti za naš trud (Psal. 126:5). A kad vidimo da nas Jehova blagoslivlja, to nam može dati motivaciju da se još više trudimo (w23.05 24:9-10).

Apostol Pavao je one koji neće preživjeti Jehovin dan usporedio s ljudima koji spavaju. Oni nisu svjesni prolaska vremena niti znaju što se oko njih događa. Zato nisu u stanju prepoznati važne događaje niti bilo što poduzeti u vezi s njima. Danas većina ljudi u duhovnom pogledu spava (Rim. 11:8). Oni su skroz ravnodušni kad im predočimo dokaze da živimo u “posljednjim danima” i da će uskoro započeti velika nevolja (2. Petr. 3:3, 4). No mi znamo da je sa svakim novim danom sve važnije da ostanemo duhovno budni (1. Sol. 5:6). Stoga moramo biti razboriti i staloženi. U suprotnom bismo se mogli početi baviti političkim i društvenim pitanjima kojima je zaokupljen ovaj svijet. Pritisak da u tim pitanjima stanemo na nečiju stranu bit će sve veći kako se približava Jehovin dan. No ne trebamo se bojati kako ćemo tada reagirati. Božji duh može nam pomoći da ostanemo razboriti i staloženi i da donosimo mudre odluke (Luka 12:11, 12; w23.06 26:6-7).

Čega se prvo sjetiš kad čuješ ime Samson? Vjerojatno pomisliš na to da je bio izuzetno snažan. I to je točno, on je stvarno bio jako snažan. No Samson je donio jednu lošu odluku zbog koje je puno patio. Pa ipak, Jehova se usredotočio na sve ono što je Samson činio kako bi mu vjerno služio. Osim toga, izvještaj o Samsonu dao je zapisati u Bibliji da mi iz njega možemo izvući pouku. Jehova je preko Samsona na nevjerojatne načine pomagao svom izabranom narodu, Izraelu. Stoljećima nakon Samsonove smrti Jehova je nadahnuo apostola Pavla da spomene Samsona kad je govorio o ljudima koji su imali izuzetno jaku vjeru (Hebr. 11:32–34). Samsonov primjer može nas itekako ohrabriti. On se uzdao u Jehovu čak i kad se nalazio u jako teškim okolnostima. Od Samsona možemo puno naučiti i njegov nas primjer može ohrabriti (w23.09 37:1-2).

Ustrajnost možemo razvijati tako da se često i usrdno molimo Jehovi te mu govorimo o svojim brigama i problemima (1. Sol. 5:17). Možda se trenutno ne boriš s nekom teškom kušnjom. No tražiš li Jehovino vodstvo svaki put kad si uznemiren, kad ne znaš što učiniti ili kad ti je zbog nečega teško? Ako već sada imaš naviku moliti Boga za pomoć da se nosiš sa svakodnevnim problemima, onda nećeš oklijevati to učiniti ni kad se u budućnosti suočiš s puno većim izazovima. Tada ćeš biti uvjeren da Jehova točno zna kada ti treba pomoći i kako to učiniti (Psal. 27:1, 3). Ako već danas ustrajno podnosimo kušnje, veća je vjerojatnost da ćemo ostati vjerni Jehovi i u velikoj nevolji (Rim. 5:3). Zašto to možemo reći? Mnoga braća kažu da im je svaka kušnja koju su prebrodili pomogla da lakše izađu na kraj sa sljedećom. To što su ustrajno podnosili kušnje oplemenilo ih je i ojačalo je njihovu vjeru u to da im Jehova može i želi pomoći. A takva vjera pomogla im je da podnesu sljedeću kušnju (Jak. 1:2–4; w23.07 29:7-8).

Jehovu poniznost i suosjećajnost potiču da bude razuman. Naprimjer, Jehovina poniznost došla je do izražaja kad je odlučio uništiti zle ljude u Sodomi. On je preko svojih anđela zapovjedio pravednom Lotu da pobjegne u brda. No Lot se bojao otići onamo. Zato je molio Jehovu da njemu i njegovoj obitelji dopusti da se sklone u Soar, mali grad koji je također trebao biti uništen. Jehova je mogao inzistirati na tome da Lot bez pogovora učini ono što mu je rekao. No ipak je udovoljio Lotovoj molbi iako je to značilo da mora poštedjeti Soar (Post. 19:18–22). A mnogo stoljeća kasnije Jehova je pokazao suosjećanje prema stanovnicima Ninive. Poslao je proroka Jonu da objavi vijest o tome da će grad i njegovi zli stanovnici uskoro biti uništeni. Ali kad su se Ninivljani pokajali, Jehova se sažalio na njih, pa nije uništio grad (Jona 3:1, 10; 4:10, 11; w23.07 32:5).

Što možemo naučiti od Joaša? On je bio poput stabla koje ima plitko korijenje i kojem je potreban potporanj, odnosno oslonac. Kad se makne potporanj i kad zapušu snažni vjetrovi, stablo se sruši. Slično je bilo i s Joašem. Kad je ostao bez svog oslonca – velikog svećenika Jojade – i kad se našao na udaru otpadništva, Joaš je u duhovnom smislu pao. Taj primjer jasno pokazuje da naš strah pred Bogom ne smije ovisiti samo o pozitivnom utjecaju onih kojima smo okruženi, naprimjer članova naše obitelji ili naših suvjernika. Da bismo ostali duhovno jaki, moramo jačati svoju odanost Bogu i produbljivati strahopoštovanje koje osjećamo prema njemu. A to možemo tako da redovito proučavamo, duboko razmišljamo o onome što smo naučili i molimo se (Jer. 17:7, 8; Kol. 2:6, 7). Jehova stvarno ne traži previše od nas. Ono što on očekuje od nas ljudi lijepo je izraženo u Propovjedniku 12:13, gdje piše: “Boj se pravog Boga i drži se njegovih zapovijedi jer to je sve što je čovjek dužan činiti.” Ako se bojimo Boga, moći ćemo se hrabro suočiti sa svim kušnjama koje nas čekaju u budućnosti i ostati vjerni Jehovi. Ništa neće moći narušiti naše prijateljstvo s Jehovom (w23.06 27:17-19).

Božje jamstvo da će se ispuniti obećanje o raju počinje riječima: “Onaj koji sjedi na prijestolju, rekao je” (Otkr. 21:5a). Te su riječi zaista značajne. Zašto? Zato što je to jedno od samo tri mjesta u Otkrivenju gdje govori sam Jehova. Dakle, jamstvo da će se ispuniti obećanje o raju nije dao neki moćni anđeo, pa čak ni uskrsnuli Isus, nego sam Jehova! Ta činjenica dokazuje da se možemo potpuno pouzdati u ono što Jehova kaže u nastavku. Zašto to možemo reći? Zato što Jehova “ne može lagati” (Titu 1:2). Prema tome, možemo potpuno vjerovati riječima koje čitamo u Otkrivenju 21:5, 6. Obratimo pažnju na riječ “gle”. Izvorni grčki izraz preveden riječju “gle” puno se puta koristi u knjizi Otkrivenje. A što slijedi nakon uzvika “gle”? Božje obećanje: “Sve činim novo!” Istina, Jehova govori o promjenama koje se tek trebaju dogoditi u budućnosti. No on je toliko siguran da će se ostvariti ono što je obećao da o tim promjenama govori kao da se već sada zbivaju (Iza. 46:10; w23.11 46:7-8).

Apostol Petar borio se sa svojim slabostima. Spomenimo nekoliko primjera. Kad je Isus rekao da će, u skladu s biblijskim proročanstvima, morati mnogo toga pretrpjeti i na koncu umrijeti, Petar ga je prekorio (Mar. 8:31–33). Osim toga, on i drugi apostoli više su puta raspravljali o tome tko je od njih najveći (Mar. 9:33, 34). A u noći prije Isusove smrti Petar je nepromišljeno napao jednog čovjeka i odsjekao mu uho (Ivan 18:10). Iste te noći ustuknuo je od straha i tri puta porekao da poznaje svog prijatelja Isusa (Mar. 14:66–72). Zbog toga je kasnije gorko plakao. Isus nije digao ruke od svog obeshrabrenog i malodušnog apostola. Nakon što je uskrsnuo, dao je Petru priliku da mu pokaže da ga i dalje voli. Pozvao je Petra da ponizno pase njegove ovčice (Ivan 21:15–17). On je spremno prihvatio taj poziv. Tako je bio među prvima koji su u Jeruzalemu na Pedesetnicu bili pomazani svetim duhom (w23.09 40:6-7).

Apostol Petar je braću koja su poput njega služila kao starješine potaknuo: “Pasite Božje stado” (1. Petr. 5:1–4). Ako si starješina, znamo da voliš svoju braću i sestre i da se želiš dobro brinuti za stado. No ponekad možda imaš osjećaj da si toliko zaposlen ili umoran da jednostavno ne možeš izvršavati taj zadatak. Što možeš učiniti? Otvoreno reci Jehovi sve što te brine. Petar je napisao: “Ako tko služi drugima, neka se pritom oslanja na snagu koju daje Bog” (1. Petr. 4:11). Tvoja braća i sestre možda se suočavaju s problemima koji se ne mogu potpuno riješiti u ovom starom svijetu. Ali imaj na umu da “vrhovni pastir”, Isus Krist, može za njih učiniti puno više nego što ti to možeš. On im može pomoći već danas, a i u novom svijetu. Bog samo želi da starješine vole svoju braću, da se kao pastiri brinu za njih i da budu “uzor stadu” (w23.09 41:13-14).

Moramo paziti da se ne oslanjamo na ljudsku mudrost. Ako na stvari gledamo s ljudskog gledišta, mogli bismo početi zanemarivati Jehovu i njegova mjerila (1. Kor. 3:19). “Mudrost ovog svijeta” često potiče ljude da budu neposlušni Bogu i da udovoljavaju svojim tjelesnim željama. Na neke kršćane u Pergamu i Tijatiri počeli su utjecati ljudi oko njih, koji su većinom bili nemoralni te su štovali idole. Isus je uputio otvoren savjet kršćanima u obje skupštine – prekorio ih je zbog toga što su tolerirali spolni nemoral (Otkr. 2:14, 20). I mi smo danas izloženi pritisku da prihvatimo neispravna gledišta. Članovi obitelji i poznanici mogli bi apelirati na naše emocije i nagovarati nas da se odreknemo svojih uvjerenja. Naprimjer, mogli bi tvrditi da nema ništa loše u tome da udovoljimo svojim željama i da su biblijska moralna mjerila staromodna. Ponekad bismo mogli misliti da upute koje nam Jehova daje nisu dovoljno jasne. Mogli bismo čak doći u iskušenje da idemo “preko onoga što je napisano” (1. Kor. 4:6; w23.07 31:10-11).

Mariji, Isusovoj majci, trebala je snaga da izvrši Jehovinu volju. Još nije bila udana, a trebala je zatrudnjeti. Još nije bila majka i nije imala nikakvog iskustva u odgajanju djece, a trebala se brinuti o dječaku koji će postati Mesija. Budući da nikad nije imala spolne odnose, kako će sve to objasniti svom zaručniku Josipu? (Luka 1:26–33). Kako je Marija dobila snagu? Tražila je pomoć od drugih. Naprimjer, pitala je Gabrijela da joj kaže nešto više o njenom zadatku (Luka 1:34). Ubrzo nakon toga Marija je otputovala u judejska brda kako bi posjetila svoju rođakinju Elizabetu. Ona je pohvalila Mariju i Jehova ju je nadahnuo da kaže ohrabrujuće proročanstvo o njenom nerođenom sinu (Luka 1:39–45). Marija je rekla da je Jehova svojom “rukom učinio moćna djela” (Luka 1:46–51). Jehova je preko Gabrijela i Elizabete doista ojačao Mariju (w23.10 43:10-12).

Određeni broj Kristovih učenika pomazan je svetim duhom i oni su zbog toga u posebnom odnosu s Jehovom. Tih 144 000 pomazanika dobilo je zadatak da zajedno s Isusom služe kao svećenici na nebu (Otkr. 14:1). Svetinja u svetom šatoru predočava poseban odnos s Bogom koji pomazani kršćani, kao duhom rođeni Božji sinovi, imaju dok se još nalaze na Zemlji (Rim. 8:15–17). Svetinja nad svetinjama predočava nebo, gdje prebiva Jehova. “Zavjesa” koja je Svetinju odvajala od Svetinje nad svetinjama predočava Isusovo fizičko tijelo. Ono je bilo zapreka koja je Isusu onemogućavala da ode na nebo i u duhovnom hramu služi kao uzvišeni veliki svećenik. Time što je svoje ljudsko tijelo prinio na žrtvu za čovječanstvo Isus je za sve pomazane kršćane “otvorio put” koji vodi u nebeski život. I oni se isto moraju odreći svog fizičkog tijela kako bi dobili svoju nebesku nagradu (Hebr. 10:19, 20; 1. Kor. 15:50; w23.10 45:13).

Gideon je blago i smireno odgovorio Efrajimovcima koji su mu prigovarali (Suci 8:1–3). Nije se naljutio na njih i burno reagirao. Gideon je pokazao poniznost tako što je saslušao što ih muči te je na taktičan način smirio napetu situaciju. Mudri starješine postupaju poput Gideona tako što pažljivo slušaju i blago reagiraju ako ih netko kritizira (Jak. 3:13). Na taj način grade mir u skupštini. Kad su Gideona hvalili zbog pobjede nad Midjancima, on je pažnju usmjerio na Jehovu (Suci 8:22, 23). Kako se imenovana braća mogu ugledati na Gideona? Tako da zasluge za ono što postižu pripišu Jehovi (1. Kor. 4:6, 7). Naprimjer, kad nekog starješinu hvale da zna izvrsno poučavati druge, on može usmjeriti pažnju na izvor te pouke, Božju Riječ, ili na školovanje koje svi dobivamo od Jehovine organizacije. Bilo bi dobro da starješine s vremena na vrijeme razmisle o tome da li svojim načinom poučavanja iskazuju čast Jehovi ili samo skreću pažnju na sebe (w23.06 25:7-8).

Ako ne dobijemo ono za što smo se molili, mogli bismo se upitati: Da li se molim za ispravnu stvar? Mi često mislimo da znamo što je za nas najbolje. No možda ono za što se molimo, dugoročno gledano, nije najbolje za nas. Ako se molimo u vezi s nekim problemom, možda postoji bolje rješenje od onog za koje se mi molimo. Osim toga, možda neke stvari za koje se molimo nisu u skladu s Jehovinom voljom (1. Ivan. 5:14). Uzmimo za primjer roditelje koji su molili Jehovu da se pobrine da njihovo dijete ostane u istini. Na prvi pogled ta je molba skroz na mjestu. Međutim, Jehova nikoga od nas ne prisiljava da mu služi. On želi da mu svi mi, pa i naša djeca, služimo zato što smo to sami izabrali (Pnz. 10:12, 13; 30:19, 20). Zato bi se roditelji mogli moliti Jehovi da im pomogne da dopru djetetu do srca kako bi ono zavoljelo Jehovu i postalo njegov prijatelj (Izr. 22:6; Efež. 6:4; w23.11 49:5, 12).

Zašto je pružanje utjehe važan način na koji drugima pokazujemo ljubav? Prema jednom biblijskom priručniku, izvorni izraz koji je Pavao upotrijebio, a preveden je riječju “tješiti”, znači “stajati pored nekoga kako bi ga se hrabrilo kad proživljava tešku kušnju”. Dakle, kad tješimo svog suvjernika koji je u nevolji, pomažemo mu da, simbolično govoreći, ustane i nastavi ići putem koji vodi u život. Svaki put kad svom bratu ili sestri pružimo podršku i budemo im rame za plakanje, pokazujemo da ih volimo (2. Kor. 7:6, 7, 13). Suosjećanje i pružanje utjehe usko su povezani. Na koji način? Kad je netko suosjećajan, to ga potiče da tješi druge i da im ublaži patnju. Dakle, da bismo mogli nekoga tješiti, najprije u svom srcu moramo osjetiti suosjećanje. Zapazi kako Pavao povezuje Jehovino suosjećanje s utjehom koju on pruža ljudima. Pavao za Jehovu kaže da je “Otac milosrđa i Bog svake utjehe” (2. Kor. 1:3; w23.11 47:8-10).

Svi Kristovi sljedbenici mogu očekivati da će se prije ili kasnije suočiti s nekom nevoljom. Tako je bilo i s apostolom Pavlom. On je kršćanima u Solunu rekao: “Kad smo bili kod vas, upozoravali smo vas da će nas zadesiti nevolje, a to se, kao što znate, i dogodilo” (1. Sol. 3:4). A Korinćanima je napisao: “Braćo, želimo da znate kakva nas je nevolja zadesila. (...) Čak smo mislili da nećemo preživjeti” (2. Kor. 1:8; 11:23–27). I mi danas možemo očekivati da ćemo kao kršćani doživljavati određene nevolje (2. Tim. 3:12). Tvoji prijatelji i članovi obitelji možda su grubi prema tebi zbog toga što si povjerovao u Isusa i postao njegov sljedbenik. Imaš li na poslu problema zbog toga što si čvrsto odlučio u svemu biti pošten? (Hebr. 13:18). Jesi li se suočio s protivljenjem vlasti zbog toga što govoriš drugima o svojoj nadi? No bez obzira na to kakve nevolje doživljavamo, Pavao je rekao da se trebamo radovati (w23.12 51:9-10).

Jakova su snašli mnogi problemi. Dvojica Jakovljevih sinova, Šimun i Levi, doveli su obitelj na loš glas i nanijeli sramotu Jehovinom imenu. Osim toga, Jakovljeva voljena žena Rahela umrla je dok je rađala njihovo drugo dijete. A Jakov je pod stare dane morao otići u Egipat zbog teške gladi koja je zavladala u njegovom kraju (Post. 35:16–19; 37:28; 45:9–11, 28). Unatoč svemu tome, Jakov nikad nije izgubio vjeru u Jehovu i njegova obećanja. A Jehova mu je pokazao da je uz njega i da ga voli. Naprimjer, Jehova je Jakova bogato blagoslovio u materijalnom pogledu. A zamisli samo koliko je Jakov bio zahvalan Jehovi kad je ponovno vidio svog sina Josipa, za kojeg je godinama mislio da je mrtav! Blisko prijateljstvo s Jehovom pomoglo je Jakovu da se hrabro nosi sa svim kušnjama (Post. 30:43; 32:9, 10; 46:28–30). I nama blizak odnos s Jehovom može pomoći da izađemo na kraj s neočekivanim problemima (w23.04 17:6-7).

David, pisac 23. psalma, izrazio je svoje uvjerenje u to da ga Jehova voli i da se na divan način brine za njega. U tom je psalmu David opisao snažnu vezu koja je postojala između njega i njegovog Pastira, Jehove. On je dopuštao Jehovi da ga vodi i potpuno se uzdao u njega. Zbog toga se osjećao sigurno i zaštićeno. David je znao da će ga Jehovina ljubav pratiti sve dane njegovog života. Zašto je bio tako siguran u to? David je osjećao da se Jehova dobro brine za njega zato što njegova pomoć nikad nije izostala. Osim toga, znao je da je Jehova njegov prijatelj i da s naklonošću gleda na njega. Upravo je zato bio siguran da, što god da ga u životu snađe, uvijek može računati na to da će se Jehova brinuti za sve njegove potrebe. Davidovo pouzdanje u Jehovinu ljubav bilo je jače od svih njegovih briga. Budući da je znao da ga Jehova voli i da će se uvijek brinuti za njega, u srcu je osjećao radost i duboko zadovoljstvo (Psal. 16:11; w24.01 4:12-13).

Od Drugog svjetskog rata Jehovin narod u mnogim zemljama ima određenu mjeru mira i slobode dok izvršava svoj propovjednički zadatak. Ustvari, dobra vijest propovijeda se u neviđenim razmjerima! Članovi Vodećeg tijela i danas se oslanjaju na Kristovo vodstvo. Oni žele da upute koje daju svojoj braći budu u skladu s onim što žele Jehova i Krist. Pokrajinski nadglednici i starješine te upute prenose skupštinama. Krist “u svojoj desnici” drži pomazane starješine, a u proširenom smislu i sve druge starješine u skupštinama (Otkr. 2:1). Naravno, ti ljudi su nesavršeni i čine greške. Mojsije i Jošua znali su pogriješiti, isto kao i apostoli (Broj. 20:12; Još. 9:14, 15; Rim. 3:23). Pa ipak, Krist pažljivo nadgleda i vodi vjernog roba i starješine, a to će i dalje činiti. Zato se s punim povjerenjem možemo osloniti na vodstvo koje nam on pruža preko ljudi koje je postavio da nas predvode (w24.02 8:13-14).

Mi danas radujemo Jehovu kad na srdačan i topao način govorimo o njemu, pokazujući drugima koliko ga volimo i koliko smo zahvalni za sve što je učinio za nas. Kad smo u službi, imamo na umu da je naš glavni cilj privući ljude k Jehovi i pomoći im da našeg voljenog Oca vide onako kako ga mi vidimo (Jak. 4:8). Sretni smo kad možemo pokazati ljudima kako Biblija opisuje Jehovu i što govori o njegovoj ljubavi, pravednosti, mudrosti, moći i drugim privlačnim osobinama. Osim toga, Jehovu hvalimo i radujemo kad se trudimo postupati po uzoru na njega. Ako to činimo, neki mogu primijetiti da smo mi drugačiji od ljudi u ovom zlom svijetu i mogu se pitati zašto je to tako (Mat. 5:14–16). Kad u svakodnevnom životu dolazimo u kontakt s njima, možda nam se pruži prilika da im objasnimo zašto postupamo drugačije od ostalih ljudi. Zahvaljujući tome osobe iskrena srca osjećaju se privučene našem Bogu. Kad na te načine hvalimo Jehovu, radujemo njegovo srce (1. Tim. 2:3, 4; w24.02 6:7).

Da bi postao zreo kršćanin, trebaš steći neka korisna znanja i vještine. To će ti pomoći da izvršavaš određena zaduženja u skupštini, da pronađeš i zadržiš posao koji će ti omogućiti da se brineš za sebe ili svoju obitelj i da imaš dobre odnose s drugima. Naprimjer, nauči dobro čitati i pisati. Biblija kaže da će čovjek koji svaki dan čita Božju Riječ i razmišlja o njoj biti sretan i imati uspjeha u svemu što radi (Psal. 1:1–3). Zahvaljujući svakodnevnom čitanju Biblije upoznat će Jehovin način razmišljanja, a to će mu pomoći da bude razborit i ispravno rasuđuje (Izr. 1:3, 4). Naša braća i sestre trebaju kvalitetnu biblijsku pouku i mudre savjete koje im mogu pružiti duhovno zreli muškarci. Ako znaš dobro čitati i pisati, moći ćeš pripremati poučne govore i komentare kojima ćeš svojim suvjernicima jačati vjeru. Osim toga, moći ćeš praviti korisne bilješke, koje će ti pomoći da ojačaš svoju vjeru i ohrabriš druge (w23.12 53:9-11).

Kad te obuzme strah, razmišljaj o tome što će Jehova učiniti u budućnosti, kad više ne bude Sotone. U jednom prikazu koji smo vidjeli na regionalnom kongresu 2014. bilo je prikazano kako je jedan otac članovima svoje obitelji pročitao riječi iz 2. Timoteju 3:1–5 onako kako bi glasile da opisuju naš život u raju: “U novom svijetu nastat će naročito lijepa vremena. Jer ljudi će biti nesebični, cijenit će duhovne vrijednosti, bit će skromni, ponizni, hvalit će Boga, bit će poslušni roditeljima, zahvalni, vjerni, suosjećajni prema drugima, spremni na dogovor, uvijek će govoriti dobro o drugima, obuzdavat će se u svemu, bit će blagi, voljet će dobrotu, bit će dostojni povjerenja, spremni popustiti, krotki. Voljet će Boga, a ne užitke i bogobojazno će živjeti. Takvih se drži.” Da li i ti razgovaraš sa svojom obitelji ili suvjernicima o tome kako će izgledati život u novom svijetu? (w24.01 1:13-14).

Uistinu je lijepo znati da Jehova s naklonošću gleda na svoj narod! Biblija kaže: “Jehova se raduje svom narodu” (Psal. 149:4). No neki su ponekad toliko obeshrabreni da se pitaju: Kako Jehova gleda na mene osobno? Jesam li mu ja po volji? Mnogi vjerni Jehovini sluge iz biblijskog doba ponekad su se borili s takvim mislima (1. Sam. 1:6–10; Job 29:2, 4; Psal. 51:11). Biblija jasno pokazuje da nesavršeni ljudi mogu biti Jehovi po volji, odnosno steći njegovu naklonost. Kako to možemo? Moramo vjerovati u Isusa Krista i krstiti se (Ivan 3:16). Na taj način drugima pokazujemo da smo se pokajali za svoje grijehe i obećali Bogu da ćemo vršiti njegovu volju (Djela 2:38; 3:19). Jehova je jako sretan kad učinimo te korake kako bismo postali njegovi bliski prijatelji. Ako se svesrdno trudimo živjeti u skladu sa zavjetom koji smo dali Jehovi kad smo mu se predali, on s naklonošću gleda na nas i smatra nas svojim prisnim prijateljima (Psal. 25:14; w24.03 13:1-2).

I mi možemo postupiti kao Isusovi učenici iz 1. stoljeća tako da nastavimo propovijedati čak i kad nam vlasti to brane. Možemo biti sigurni da će nam Jehova pomoći da izvršimo svoju službu. Stoga moli Jehovu za hrabrost i mudrost, kao i za to da ti pomogne izaći na kraj s problemima. Mnogi od nas puno pate zbog bolesti, emocionalnih problema, gubitka voljene osobe, teške obiteljske situacije, progona ili neke druge nevolje. A pandemija i ratovi još su nam više otežali život. Zato otvori svoje srce Jehovi i kaži mu kako se osjećaš. Reci mu što proživljavaš kao što bi to rekao svom bliskom prijatelju. Budi uvjeren da će ti Jehova pomoći (Psal. 37:3, 5). Ustrajnost u molitvi pomoći će nam da strpljivo podnosimo nevolje (Rim. 12:12). Jehova dobro zna što njegovi sluge proživljavaju – on “čuje njihov vapaj” (Psal. 145:18, 19; 23.05 20:12-15).

Kad moramo donijeti neke važne odluke, trebamo “razumjeti što je Jehovina volja” i zatim postupati u skladu s tim (Efež. 5:17). Time što u Bibliji tražimo načela koja se mogu primijeniti na našu situaciju, zapravo pokazujemo da želimo saznati kako Bog gleda na to pitanje. Kad zatim primjenjujemo njegova načela, veća je vjerojatnost da ćemo donositi dobre odluke. Naš zli neprijatelj, Sotona, htio bi da se toliko zaokupimo stvarima ovog svijeta da više nemamo vremena za službu Bogu (1. Ivan. 5:19). Kršćaninu bi materijalne stvari, svjetovno obrazovanje, posao i karijera lako mogli postati važniji od služenja Jehovi. Kad bi se to dogodilo, to bi značilo da je na njega počeo utjecati svjetovni način razmišljanja. Naravno, stvari koje smo naveli nisu same po sebi loše, ali nikad nam ne bi smjele biti na prvom mjestu u životu (w24.03 12:16-17).