Knjiga o Jobu
1 U zemlji Usu+ živio je čovjek po imenu Job.*+ Taj je čovjek bio čestit*+ i pravedan,+ bojao se Boga+ i klonio se zla.+ 2 I rodilo mu se sedam sinova i tri kćeri.+ 3 Stoke+ je imao sedam tisuća ovaca, tri tisuće deva, pet stotina jarmova goveda i pet stotina magarica te veoma mnogo slugu. Taj je čovjek bio najveći od svih ljudi na Istoku.+
4 A sinovi su njegovi odlazili na gozbe+ koje je svatko od njih naizmjence priređivao u kući svojoj, svatko u svoj dan. Slali su po svoje tri sestre i pozivali ih da jedu i piju s njima. 5 A kad bi se izredali dani gozbe, Job bi poslao po njih i posvetio ih.+ Ustao bi rano ujutro i prinio žrtve paljenice+ za svakoga od njih, jer Job je govorio: “Možda su sinovi moji zgriješili i prokleli+ Boga u srcu svojemu.”+ Tako je Job uvijek činio.+
6 A stigao je dan koji je bio određen da sinovi* Jehove, pravoga Boga,+ stanu pred njega,+ a i Sotona*+ je došao među njih.+
7 Jehova je tada upitao Sotonu: “Odakle dolaziš?” Nato je Sotona odgovorio Jehovi: “Prolazio sam zemljom+ i obilazio je.”+ 8 A Jehova je rekao Sotoni: “Jesi li zapazio slugu mojega Joba? Nema na zemlji nikoga kao što je on.+ Čovjek je to čestit+ i pravedan,+ koji se boji Boga+ i kloni se zla.”+ 9 Nato je Sotona odgovorio Jehovi: “Zar se Job uzalud boji Boga?+ 10 Nisi li ti ogradio+ njega i kuću njegovu i sve što ima svuda unaokolo? Djelo ruku njegovih blagoslovio si+ i stoka se njegova namnožila po zemlji. 11 Nego, pruži, molim te, ruku svoju i dirni u sve što ima, pa vidi neće li te prokleti u lice!”+ 12 Tada je Jehova rekao Sotoni: “Evo, sve što ima u tvojim je rukama! Samo na njega ne diži ruku svoju!” I Sotona je otišao od lica Jehovina.+
13 A jednoga su dana sinovi njegovi i kćeri njegove jeli i pili vino u kući brata svojega najstarijega.+ 14 I došao je glasnik+ Jobu i rekao: “Goveda su orala,+ a magarice kraj njih pasle, 15 kad su Sabejci+ navalili i oteli ih, a sluge pobili oštricom mača. Ja sam jedini uspio pobjeći da ti to javim.”+
16 Dok je taj još govorio, došao je drugi i rekao: “Vatra Božja sišla je s neba+ i rasplamsala se među ovcama i slugama te ih progutala. Ja sam jedini uspio pobjeći da ti to javim.”
17 Dok je taj još govorio, došao je treći i rekao: “Kaldejci+ su se svrstali u tri čete i navalili na deve i oteli ih, a sluge pobili oštricom mača. Ja sam jedini uspio pobjeći da ti to javim.”
18 Dok je taj još govorio, došao je četvrti i rekao: “Sinovi su tvoji i kćeri tvoje jeli i pili vino+ u kući brata svojega najstarijega. 19 I gle, jak se vjetar+ podigao iz pustinjskoga kraja i udario na četiri ugla kuće, tako da je pala na djecu te su poginula. Ja sam jedini uspio pobjeći da ti to javim.”
20 Tada je Job ustao i razderao+ ogrtač svoj, ošišao glavu+ te pao na zemlju,+ poklonio se+ 21 i rekao:
“Gol sam izišao iz utrobe majke svoje,+
gol ću se onamo i vratiti.+
Jehova je dao,+ Jehova je i uzeo.+
Neka je blagoslovljeno ime Jehovino!”+
22 U svemu tome Job nije sagriješio niti je rekao išta loše o Bogu.+
2 Opet je stigao dan koji je bio određen da sinovi* Jehove, pravoga Boga, stanu pred njega. I Sotona* je došao među njih da stane pred Jehovu.+
2 Jehova je tada upitao Sotonu: “Odakle dolaziš?” Nato je Sotona odgovorio Jehovi: “Prolazio sam zemljom i obilazio je.”+ 3 A Jehova je rekao Sotoni: “Jesi li zapazio slugu mojega Joba?+ Nema na zemlji nikoga kao što je on. Čovjek je to čestit i pravedan,+ koji se boji Boga+ i kloni se zla.+ Još je postojan u neporočnosti* svojoj,+ iako si me naveo+ da se okomim na njega i da ga upropastim bez razloga.”+ 4 Nato je Sotona+ odgovorio Jehovi: “Koža za kožu! Sve što čovjek ima dat će za dušu svoju.+ 5 Nego, pruži, molim te, ruku svoju i dirni u kosti njegove i meso njegovo, pa vidi neće li te prokleti u lice!”+
6 Tada je Jehova rekao Sotoni: “U tvojim je rukama! Samo ne diraj dušu njegovu!” 7 I Sotona je otišao od lica Jehovina+ i udario Joba bolnim čirom+ od tabana do tjemena. 8 A Job je uzeo komad razbijene posude zemljane da se struže njime i tako je sjedio u pepelu.+
9 Tada mu je žena njegova rekla: “Zar si još postojan u neporočnosti svojoj?+ Prokuni Boga, pa umri!” 10 Ali on joj je rekao: “Govoriš kao što bezumne+ žene govore. Zar da od pravoga Boga primamo samo dobro, a zlo da ne primamo?”+ U svemu tome Job nije sagriješio usnama svojim.+
11 A tri prijatelja Jobova čula su za sve zlo koje ga je snašlo, pa su krenula k njemu, svaki iz svojega mjesta — Elifaz Temanac,+ Bildad Šuahovac+ i Sofar Naamac.+ I tako su se po dogovoru svojemu sastali+ kako bi ga posjetili te žalili s njim i utješili ga.+ 12 A kad su podigli oči svoje izdaleka, nisu ga odmah prepoznali. Potom su stali glasno plakati te su razderali+ svaki svoj ogrtač i bacali su prah u nebo, po glavama svojim.+ 13 I sjedili+ su kraj njega na zemlji sedam dana i sedam noći i nijedan mu nije rekao ni riječi, jer su vidjeli da je bol+ njegova vrlo velika.
3 Potom je Job otvorio usta svoja i stao proklinjati dan rođenja svojega.+ 2 Progovorivši, Job je rekao:
5 Progutali ga mrak i gusta tama!
Oblak kišni nadvio se nad njim!
Zastrašivalo ga ono što dan zamračuje!+
15 ili s knezovima koji zlata imaju,
koji kuće svoje srebrom pune,
22 Oni koji od veselja kliču,
raduju se što su grob našli.
26 Već sada nisam bezbrižan, niti mira imam,
niti počivam, a nemir moj i dalje dolazi.”
4 Nato je progovorio Elifaz+ Temanac:
2 “Ako ti tko pokuša uputiti riječ koju, hoće li ti biti zamorno?
Ali tko može zadržati riječi?
5 Ali sada je to snašlo tebe, i ti si klonuo,
tebe se to dotaklo, i smeo si se.
6 Nije li bogobojaznost tvoja razlog pouzdanja tvojega?
Ne leži li nada tvoja u neporočnosti+ puteva tvojih?
10 Rika se lavlja čuje i glas mladoga lava,
ali lome se zubi grabežljivim lavovima mladim.
11 Lav ugiba jer nema plijena,
i razilazi se mladunčad lavlja.
13 u mislima tjeskobnim za viđenja noćnih,
kada dubok san pada na ljude.
14 Jeza me obuzela i drhtanje,
sve su se kosti moje jezom ispunile.
15 I duh je neki prošao preko lica mojega,
nakostriješile su se dlake na tijelu mojemu.
16 Stao je,
ali nisam prepoznao lice njegovo.
Lik je bio pred očima mojim.
Bila je tišina, i tada sam začuo glas:
17 ‘Može li čovjek smrtni biti pravedniji od Boga?
Može li čovjek biti čišći od Tvorca svojega?’
19 a kako li tek gleda na one koji žive u kućama glinenim,
kojima je temelj u prahu!+
Njih se zdrobi brže nego moljca.
20 Od jutra do večeri pretvore se u prah,
i nitko ne uzima k srcu što ih nestaje zauvijek.
21 Nije li izvučeno uže šatora njihova?
Umiru jer mudrosti nemaju.
2 Jer ludoga će srdžba ubiti,
a povodljivoga će zavist usmrtiti.
4 Sinovi njegovi daleko od spasenja ostaju,+
satire ih se na vratima gradskim, a nema nikoga da ih izbavi.
5 Ljetinu njegovu gladni jede,
otima mu i meso koje on za sebe čuva,
i zamka proždire imetak obitelji njegove.
6 Jer zlo ne izbija iz praha,
i nevolja ne niče iz tla.
7 Nego čovjek se rađa za nevolju,
kao što iskre lete uvis.
8 Ali ja bih se Bogu obratio,
Bogu bih iznio stvar svoju;+
9 onome koji čini djela velika i neistraživa,
čudesa kojima nema broja;+
10 onome koji daje da kiša pada po licu zemlje,+
koji vode šalje na polja;+
11 onome koji ponižene na visoko diže,+
pa se žalosni uzdižu do spasenja;
12 onome koji osujećuje spletke lukavih,+
pa nemaju uspjeha u onome što rade rukama svojim;
13 onome koji hvata mudrace u lukavstvu njihovu,+
pa se naum prepredenih pokazuje nepromišljenim,+
14 te i danju na mrak nailaze,
pipaju u podne kao da je noć;+
15 onome koji spašava od mača što izlazi iz usta zlikovačkih,
od ruke jakoga spašava siromaha,+
a nepravda zatvara usta svoja.+
18 Jer on ranjava, ali i povija ranu;
lomi, ali rukama svojim i liječi.
22 Pustošenju i gladi ti ćeš se smijati,
zvijeri zemaljskih nećeš se bojati.
24 Gledat ćeš mir u šatoru svojemu,
obilazit ćeš pašnjak svoj, i vidjet ćeš da je netaknuto imanje tvoje.
27 Eto, to smo utvrdili. Tako je to.
A ti to poslušaj i uvjeri se da je tako!”
6 Nato je Job odgovorio:
4 Jer strijele Svemogućega u meni su,+
duh moj pije otrov njihov,+
strahote Božje zaredale su se protiv mene.+
6 Zar se bljutava hrana jede bez soli?
Ima li okusa u sluzavom soku sljeza bijeloga?
7 Duša moja ne želi dotaknuti ništa.
Sve je to kao bolest u hrani mojoj.
8 O, kad bi se molba moja uslišila
i kad bi Bog ispunio ono čemu se nadam!
10 Čak bi mi i to utjeha bila,
poskočio bih od radosti+ u teškim mukama svojim
— iako se on ne bi smilovao — jer nisam zatajio riječi+ Svetoga.+
11 Kakva je snaga moja, da bih mogao čekati?+
Kakav je kraj moj, da bih mogao produljiti život* svoj?
12 Je li snaga moja kao snaga kamenja?
Je li tijelo moje od bakra?
13 Ima li u meni snage da sam sebi pomognem?
Nije li rad plodonosan otjeran od mene?
16 Tamne su od leda,
snijeg se u njima krije.
18 Staze puteva njihovih skreću,
odlaze u pustoš i nestaje ih.
22 Jesam li rekao: ‘Dajte mi štogod,
poklonite nešto od onoga što imate da biste me obranili,
23 izbavite me iz ruke protivnikove,+
od ruke nasilnika otkupite me’?+
29 Razmislite još jednom, molim vas — neka ne bude nepravde!
Razmislite još jednom — pravednost je moja još uvijek tu!+
5 Tijelo je moje obučeno u crve+ i u grude praha zemaljskoga,+
koža je moja puna krasta i raspada se.+
8 Oko onoga koji me sada vidi više me neće gledati,
oči će tvoje biti uprte u mene, ali mene neće biti.+
11 Zato ja neću ustezati usta svoja.
Govorit ću u tjeskobi duha svojega,
s gorčinom u duši pričat ću o jadu svojemu!+
13 Kad kažem: ‘Ležaj moj utješit će me,
postelja moja pomoći će mi da nosim zabrinutost svoju’,
14 ti me snovima plašiš,
prepadaš me viđenjima,
15 pa bi se duša moja najradije ugušila,
radije bih umro+ nego da gledam ove kosti svoje.
17 Što je čovjek smrtni da ga odgajaš+
i da srce tvoje o njemu razmišlja
18 i da obraćaš pažnju na njega svakoga jutra,
da ga svaki čas iskušavaš?+
20 Ako bih griješio, kako bih time naudio tebi koji promatraš čovjeka?+
Zašto si me za metu uzeo, pa sam ti teret postao?
21 Zašto mi ne oprostiš prijestup moj+
i ne prijeđeš preko krivnje moje?
Jer sada ću u prah+ leći,
i ti ćeš me tražiti, ali mene neće biti.”
8 Nato je Bildad Šuahovac+ odgovorio:
4 Sinovi su tvoji zgriješili njemu,
pa ih zato predaje u ruke prijestupu njihovu.
5 Ali kad bi ti potražio Boga+
i kad bi Svemogućega za milost zamolio,
on bi se radi tebe dosad već probudio
i obnovio bi pravedno prebivalište tvoje.
10 Neće li te oni poučiti, neće li ti kazati,
neće li iz srca svojega riječi iznijeti?
13 Takvi su putevi svakoga tko zaboravlja Boga+
— propada nada otpadnika+ —
14 svakoga kojem je pouzdanje presječeno,
kojem je uzdanica kuća paukova.+
15 Naslonit će se na kuću svoju, ali ona neće stajati,
uhvatit će se za nju, ali ona se neće održati.
17 Među gomilom kamenja korijenje je njegovo isprepleteno,
kamenu kuću on gleda.
20 Gle, Bog neće odbaciti nikoga tko je čestit,
niti će uzeti za ruku one koji zlo čine.
21 Na koncu će ispuniti usta tvoja smijehom
i usne tvoje klicanjem radosnim.
9 Nato je Job odgovorio:
3 Kad bi se Bog zaželio prepirati s njime,+
čovjek mu ne bi mogao odgovoriti niti na jedno od tisuću pitanja.
7 Govori suncu neka ne zasja,
zvijezde zapečaćuje da se ne vidi svjetlost njihova,+
i gazi po visokim valovima morskim.+
9 Stvorio je zviježđa Aš* i Kesil,*
zviježđe Kima*+ i odaje Juga.*
10 On čini djela velika i neistraživa,+
čudesa kojima nema broja.+
14 A kako onda da mu ja odgovorim?
Dobro bih morao birati riječi koje bih mu rekao.+
15 Zato mu ne bih odgovorio, čak ni kad bih u pravu bio.+
Od svojega protivnika u sporu milost bih tražio.+
16 Kad bih ga dozvao, bi li mi se odazvao?+
Ne vjerujem da bi uho priklonio glasu mojemu,
17 on koji me olujom satire
i rane mi bez razloga umnožava.+
19 Ako je itko silan snagom, onda je to on.+
Ako je itko silan pravdom — kad bi me barem takav pred njim branio!
20 Kad bih u pravu bio, usta bi me moja zlim proglasila.
Kad bih čestit bio, on bi me pokvarenim proglasio.
21 Kad bih i bio čestit, ne bih poznavao dušu svoju,
omrznuo bi mi život moj.
23 Kad bi bujica iznenada smrt donijela,
očaju nevinih on bi se rugao.
24 Na zemlji koja je predana u ruke zlome,+
oči sucima njezinim on zastire.
Ako to ne čini on, tko to čini?
30 Kad bih se oprao u vodi od snijega,
kad bih ruke svoje lugom očistio,+
31 ti bi me u kaljužu umočio,
pa bi me se i haljine moje gnušale.
35 Govorit ću i neću ga se bojati,
jer ja u sebi nisam takav.
10 Duši je mojoj omrznuo život moj.+
Otvoreno ću izraziti brigu koju osjećam zbog stanja svojega.
Govorit ću u gorčini duše svoje.
2 Reći ću Bogu: ‘Nemoj me zlim proglasiti!
Objasni mi zašto se pravdaš sa mnom!
3 Imaš li koristi od toga da nepravdu činiš,+
da odbacuješ plod truda ruku svojih,+
i da blagonaklono gledaš na namjere zlih?
5 Jesu li dani tvoji kao dani čovjeka smrtnog,+
i godine tvoje kao dani ljudski,
6 pa tragaš za prijestupom mojim
i grijeh moj tražiš?+
13 Ali u srcu svojemu ovo si sakrio,
i dobro znam da je to bila namjera tvoja.
14 Ako sam zgriješio, a ti si me gledao+
i ne smatraš me slobodnim od prijestupa mojega,+
A ako sam prav, ne smijem glavu podignuti+ —
sit sramote i nevoljom napojen.+
16 Ako se glava moja uzoholi,+ kao lav mladi ti ćeš me goniti+
i opet ćeš na meni pokazati veličanstvenost svoju.
17 Nove ćeš svjedoke svoje dovesti pred mene
i još ćeš se više gnjeviti na mene.
Nevolja za nevoljom snalazi me.
18 Zašto si me iz utrobe majčine izveo?+
Što nisam izdahnuo, pa me ni oko ne bi vidjelo,
19 i bio bih kao da me nikad bilo nije,
iz utrobe majčine u grob bi me odnijeli!’
20 Nije li malo dana mojih?+ Neka me on pusti,
neka odvrati pogled svoj od mene, da se malo razvedrim+
21 prije nego odem — onamo odakle se neću vratiti+ —
u zemlju mraka i guste tame,+
22 u zemlju crnu kao tmina, zemlju tame guste
i meteža, gdje je svjetlost jednaka tmini!”
11 Nato je Sofar Naamac+ odgovorio:
2 “Zar će mnoštvo riječi ostati bez odgovora?
Zar će hvalisavac biti u pravu?
6 On bi ti kazao tajne mudrosti,
jer mudrost* se očituje na mnogo načina.
I spoznao bi da Bog zaboravu predaje neke prijestupe tvoje.+
8 Mudrost je ta viša od neba. Možeš li išta od toga dosegnuti?
9 Kad se izmjeri, duža je od zemlje,
šira je od mora.
10 Prođe li on i preda li u zatvor koga
te sazove sud, tko mu se može oduprijeti?
12 I čovjek praznoglavi postat će pametan
kad se divlji magarac rodi kao čovjek.
13 A ti pripremi srce svoje
i u molitvi raširi ruke svoje prema njemu!+
14 I ako se kakvo zlo nađe u ruci tvojoj, odbaci ga,
i nepravda neka ne boravi u šatorima tvojim!
16 Jer ti ćeš zaboraviti nevolju,
u sjećanju tvojem ona će ti biti kao vode koje su otekle.
18 Mirno ćeš budućnost čekati jer ćeš imati nadu,
promatrat ćeš sve svoje oko sebe — spokojan ćeš lijegati.+
19 Ispružit ćeš se, i nitko te neće plašiti.
Mnogi će te htjeti oraspoložiti.+
utočište će njihovo nestati,+
jedina nada njihova bit će da im duša izdahne.”+
12 Nato je Job odgovorio:
4 Bližnjima svojim podsmijeh sam postao,+
čovjek koji Boga priziva da mu odgovori.+
Na podsmijeh je pravednik, čovjek čestit.*
6 Šatori su pljačkaški spokojni,+
oni koji Boga gnjeve jednako su sigurni
kao i oni koji boga svojeg u ruci nose.+
9 Tko od svih njih ne zna
da je sve to ruka Jehovina načinila?+
10 A u njegovoj je ruci duša+ svega živoga
i duh svakoga tijela ljudskog.+
16 U njega je snaga i mudrost,*+
njegov je i onaj koji griješi i onaj koji zavodi druge.+
17 On savjetnike navodi da bosi hodaju+
i suce ludima čini.
19 On svećenike navodi da bosi hodaju+
i obara one koji su zasjeli na mjesta svoja.+
20 On uzima riječi savjetnicima pouzdanim
i razumnost starcima oduzima.
21 On prezir izlijeva na dostojanstvenike+
i pojas moćnima otpasuje.
22 On razotkriva dubine iz tame+
i na svjetlo gustu tamu izvodi.
23 Narode on čini velikima, a onda ih zatire;+
širi narode, a onda ih u izgnanstvo odvodi.
24 On oduzima razum* glavarima naroda zemaljskog,*
pa ih pušta da lutaju po mjestima pustim,+ gdje puta nema.
13 Eto, sve je to vidjelo oko moje,
uho je moje čulo i pažnju obratilo tome.
ako potajno želite biti pristrani.+
11 Zar vas ne plaši veličanstvo njegovo
i zar vas od njega strah ne spopada?+
13 Šutite i ostavite me, dajte da ja govorim,
a onda neka me snađe što god me snašlo!
20 Dvoje te samo tražim,
pa se neću skrivati od tebe:+
21 makni ruku svoju s mene
i neka me strah tvoj ne plaši!+
22 Ti me pozovi, a ja ću ti odgovarati,
ili daj da ja govorim, a ti mi odgovaraj!
23 Kakve sam to prijestupe i grijehe počinio?
Pokaži mi buntovnički prijestup moj i grijeh moj!
25 Zar ćeš tresti list koji vjetar nosi?
Zar ćeš goniti strnjiku suhu?
26 Jer ti gorke riječi pišeš protiv mene+
i u nasljedstvo mi daješ posljedice prijestupa mladosti moje.+
5 Ograničen je životni vijek čovjekov,+
u tvojoj je vlasti broj mjeseci njegovih,
odredbu si za njega donio preko koje ne može prijeći.
6 Skini s njega pogled svoj da se odmori,+
dok ne osjeti radost kao najamnik na kraju radnoga dana svojeg!
8 Ako mu korijen ostari u zemlji
i panj njegov u prahu odumre,
9 potjerat će kad osjeti vodu+
i grane će pustiti kao mlada biljka.+
12 I čovjek mora leći, i ne ustaje više.+
Dok neba ne nestane, neće se probuditi,+
niti će se prenuti iz sna svojega.+
14 Kad čovjek umre, može li se u život vratiti?+
Sve dane vremena koje mi je određeno* čekat ću,+
dok ne dođe oslobođenje moje.+
18 Ali i gora će se urušiti, raspast će se,
stijena će se premjestiti s mjesta svojega.
19 I kamenje voda dere,
otjecanje njezino ispire prah zemaljski.
Tako ti uništavaš nadu čovjeka smrtnog.
22 Samo će ga tijelo njegovo boljeti dok je živ
i duša će njegova tugovati dok je u njemu.”
15 Nato je Elifaz Temanac odgovorio:
2 “Zar će mudar čovjek odgovarati znanjem ispraznim kao vjetar?+
Zar će trbuh svoj vjetrom istočnim napuniti?+
3 Ukoravanje riječima neće koristiti,
i pričanje samo po sebi neće pomoći.
4 A ti obesnažuješ strah od Boga
i potkopavaš svako razmišljanje o Bogu.
5 Jer prijestup tvoj uči usta tvoja,
jezik lukavih ti odabireš.
11 Zar ti utjehe Božje nisu dovoljne,
niti riječ blaga kad ti se kaže?
12 Zašto te zanosi srce tvoje,
zašto sijevaju oči tvoje?
13 Jer duh svoj protiv Boga okrećeš,
puštaš da riječi izlaze iz usta tvojih.
16 a kako li tek gleda na onoga tko je ogavan i pokvaren,+
na čovjeka koji nepravednost pije kao vodu!
19 Njima je samima zemlja bila dana
i tuđinac nije prošao njome.
20 Sve dane svoje zli se muči,
sve godine koje su nasilniku namijenjene.
25 Zato što na Boga ruku diže
i iznad Svemogućega se uzdići želi,+
26 i što tvrdoglavo* na njega nasrće,
s debelim ispupčenjima na štitovima svojim,
27 i što pretilošću prekriva lice svoje
i salo gomila na bokovima svojim,+
28 on prebiva u gradovima koji će uništeni biti,
u kućama u kojima se više neće živjeti,
u onome što je određeno da se u hrpe kamenja pretvori.
31 Neka ne vjeruje ispraznosti, zavaravajući se,
jer će ispraznost zauzvrat i dobiti,
32 prije nego dođe dan njegov bit će mu isplaćena.
Grana njegova neće se zelenjeti.+
33 Kao loza strest će on nezrelo grožđe svoje,
kao maslina odbacit će cvjetove svoje.
16 Nato je Job odgovorio:
4 I ja bih mogao govoriti poput vas.
Kad bi barem vaše duše bile na mjestu moje duše!
Mislite li da bih se i ja tada riječima blistavim na vas okomio+
i glavom odmahivao pun prezira prema vama?+
8 A k tome me i zgrabio. O tome svjedoči+
mršavost moja koja protiv mene glas diže. Pred očima mojim protiv mene svjedoči.
9 Gnjev me Božji razdire, neprijateljstvo on gaji prema meni.+
Zubima svojim škrguće na mene.+
Protivnik moj sijeva na mene očima svojim.+
10 Usta svoja na mene razjapljuju,+
po obrazima me ruganjem udaraju,
u velikom broju na mene se skupljaju.+
13 Strijelci+ su me njegovi opkolili,
probada bubrege moje+ i samilosti nema,
izlijeva na zemlju žuč moju.
8 Čestiti to u čudu gledaju,
bezazleni se ljute na otpadnika.
18 Nato je Bildad Šuahovac odgovorio:
4 Ti razdireš dušu svoju u gnjevu svojemu.
Zar će zbog tebe zemlja opustjeti
i stijena se premjestiti s mjesta svojega?
10 Omča skrivena vreba ga na zemlji
i klopka ga čeka na stazi njegovoj.
15 U šatoru njegovu nastanit će se oni koji nisu njegovi,
sumpor+ će se posuti po prebivalištu njegovu.
18 Gurnut će ga iz svjetlosti u tamu
i s plodnoga tla otjerat će ga.
20 U dan nevolje njegove ljudi na zapadu zaprepašteno će gledati
i drhtanje će obuzeti ljude na istoku.
21 Eto, to su šatori zlotvora,
to je prebivalište onoga koji ne poznaje Boga.”
19 Nato je Job odgovorio:
10 Ruši me odasvud, te nestajem,
čupa nadu moju kao drvo.
15 oni koji su bili gosti u kući mojoj.+ Robinje moje gledaju me kao stranca.
Tuđinac sam postao u očima njihovim.
16 Slugu svojega zovem, ali on se ne odaziva.
Ustima svojim molim ga da mi se smiluje.
23 Kad bi se barem zapisale riječi moje!
Kad bi se barem u knjigu upisale!
26 A nakon što su mi kožu oderali — eto što sad imam!
Iako se istrošilo tijelo moje, gledat ću Boga,
20 Nato je Sofar Naamac odgovorio:
2 “Kad je tome tako, neka mi tjeskobne misli moje nato odgovor daju,
jer nemir je obuzeo nutrinu moju.
12 Ako je zlo slatko ustima njegovim,
ako ga pod jezikom svojim topi,
13 ako mu je tako drago da ga ne pušta,
ako ga drži posred nepca svojega,
14 hrana njegova preobrazit će se u crijevima njegovim,
kao otrov kobrin postat će u njemu.
15 Bogatstvo je progutao, ali morat će ga izbljuvati,
Bog će mu ga iz utrobe istjerati.
18 Vratit će imetak što ga je stekao i neće ga moći progutati,
i bit će mu kao bogatstvo koje je trgovinom stekao, a u kojemu neće uživati.+
21 Ničega više nema što bi proždrijeti mogao,
zato blagostanje njegovo neće potrajati.
23 Neka mu Bog napuni trbuh,
neka pošalje na njega usplamtjeli gnjev svoj+
i neka ga kao kišu izlije na njega, ravno u utrobu njegovu!
strahote će krenuti na njega.+
26 Sva će se tama čuvati za blaga što ih je pohranio,
proždrijet će ga vatra koju nitko raspirio nije,+
a tko preživi iz šatora njegova, loše će proći.
21 Nato je Job odgovorio:
2 “Slušajte dobro što ću vam reći
i neka vam to utjeha bude!
6 Kad se sjetim svega, uznemirim se
i drhtanje obuzme tijelo moje.
8 Potomstvo njihovo napreduje pred njima,
potomci njihovi pred očima njihovim.
11 Dječicu svoju puštaju da se igraju vani bezbrižno kao stado,
djeca njihova poskakuju unaokolo.
17 Kada se ugasila svjetiljka zlih?+
Kada ih je nevolja snašla?
Kada je u gnjevu svojemu Bog uništenje poslao?+
21 Jer čemu će se radovati u kući svojoj kad ga više ne bude,
kad se prepolovi broj mjeseci života njegova?+
24 bedara punih sala
i kostiju punih sočne moždine,
28 Jer kažete: ‘Gdje je kuća dostojanstvenikova?
Gdje je šator zlih? Gdje su šatori u kojima su stanovali?’+
29 Jeste li pitali one koji cestama putuju?
Promišljate li o svjedočanstvu njihovu,
33 Slatke će mu biti grude zemlje u dolini,+
i za sobom će povući sve ljude,+
a bezbroj je onih koji su prije njega ondje došli.
22 Nato je Elifaz Temanac odgovorio:
11 mrak te okružuje, pa ne vidiš,
vode nabujale prekrivaju te.
13 A ti kažeš: ‘Što zna Bog?
Može li suditi kroz gustu tamu?
14 Oblaci su skrovište njegovo, pa ne vidi,
po svodu nebeskom on hoda.’
15 Zar ćeš se držati puta drevnoga
kojim idu ljudi zli,
16 koji ugrabljeni bivaju prije nego što im vrijeme dođe,+
kojima se temelji+ kao rijeka razlijevaju,
20 ‘Zaista su protivnici naši istrijebljeni,
a što je ostalo od njih, vatra će proždrijeti.’
21 Upoznaj Boga, molim te, i u miru budi,
pa će ti dobro biti!
23 Ako se vratiš k Svemogućemu,+ podignut ćeš se iz ruševina svojih.
Ako nepravdu zadržiš daleko od šatora svojega,
23 Nato je Job odgovorio:
4 Obrazložio bih mu u lice parnicu svoju
i usta bih svoja dokazima ispunio.
7 Ondje bi čovjek čestiti riješio stvari s njim
i sudac bi me moj oslobodio zauvijek.
9 Pođem li nalijevo, tamo gdje radi, ne vidim ga;
okrene li se on nadesno, ja ga ne vidim.
12 Od zapovijedi usana njegovih ne odstupam.+
Pohranio sam riječi usta njegovih+ i više nego što mi je određeno.
17 Jer nisam ušutkan zbog tame,
niti zato što je mrak prekrio lice moje.
24 Zašto Svemogući nije odredio vremena za sud?+
Zašto oni koji ga poznaju ne vide dane suda njegova?+
odlaze na posao svoj, tražeći hrane.
Pustara kruha daje svakome od njih za djecu njihovu.
6 Na polju hranu za stoku sabiru,
vinograd zlikovčev hitro pljačkaju.
15 Oko preljubnikovo+ sumrak čeka,+
i kaže: ‘Nijedno me oko neće vidjeti!’+
I pokrivalom zastire lice svoje.
17 Jer zlima je jutro kao drugima tama gusta,+
jer znaju što su strahote iznenadne koje tama gusta donosi.
20 Utroba majčina zaboravit će grešnika, crvi će ga slatko jesti,+
nitko ga se više neće sjećati.+
A nepravda će se kao stablo slomiti.+
22 Ali Bog će snagom svojom odstraniti silnike.
Zlotvor će ustati i neće biti siguran hoće li živ ostati.
23 Bog će mu dopustiti da se osjeća sigurnim+ i da se oslanja na sebe,
ali oči njegove promatrat će puteve zlih.+
24 Uzdignu se oni nakratko, a onda ih nema više,+
ruše se.+ Kose se kao i svi drugi,
kao klasovi odsijecaju se.
25 Tko će me, dakle, lažljivcem proglasiti
ili u ništa pretvoriti riječ moju?”
25 Nato je Bildad+ Šuahovac odgovorio:
3 Ima li broja četama njegovim?
Nad kime ne izlazi svjetlost njegova?
4 Kako, dakle, čovjek smrtni može pravedan biti pred Bogom?+
Kako onaj što ga je žena rodila može čist biti?+
5 Eto, mjesec nema sjaja,
zvijezde nisu čiste u očima njegovim,
26 Nato je Job odgovorio:
4 Kome si rekao te riječi?
Čije su riječi izlazile iz tebe?
11 Stupovi neba tresu se
i u čudu ostaju kad on zaprijeti.
14 Eto, to su samo djelići djela njegovih,+
o njemu tek slabi šapat čujemo!
A tko će razumjeti moćni grom njegov?”+
27 Potom je Job opet započeo mudar govor*+ svoj i rekao:
2 “Tako živ bio Bog,+ koji mi je pravdu uskratio,+
tako živ bio Svemogući, koji je ogorčio dušu moju,+
4 usne moje neće nepravdu govoriti
i prijevaru neće jezik moj izricati!
6 Držim se pravednosti svoje i neću je pustiti.+
Srce me moje neće prekoravati ni za koji od dana mojih.+
10 Hoće li Svemogući biti radost njegova?
Hoće li prizivati Boga u svako doba?
16 Ako srebra zgrne kao praha,
ako haljina nakupi kao blata,
19 U bogatstvu će leći, ali neće požeti bogatstvo svoje.
Kad otvori oči svoje, ničega više neće biti.+
3 Granicu tami čovjek je postavio,
i na svim krajevima rudnika on kamenje traži+
u mraku i tami gustoj.
4 Rovove kopa daleko od mjesta gdje ljudi borave,+
na mjestima zaboravljenim, gdje noga ljudska ne dopire.
Ondje neki od ljudi smrtnih vise, njišući se.
8 Zvijeri ponosne nisu ga ugazile,
lav mladi nikad nije prošao njime.
9 Na kremen čovjek pruža ruku svoju,
gore prevrće iz korijena njihova,
17 Zlato i staklo ne može se s njome usporediti,
ni za posudu od suhoga zlata ona se ne može dobiti.
22 Propast i smrt govore:
‘Ušima svojim čuli smo da se o njoj govori.’
27 tada je mudrost vidio i stao je pričati o njoj,
priredio ju je i istražio.
29 Potom je Job opet započeo mudar govor* svoj i rekao:
4 kao što mi je bilo u danima mladenačke snage moje,+
kad je prisno prijateljstvo s Bogom prebivalo u šatoru mojemu,+
5 kad je Svemogući još sa mnom bio
i kad su sluge moje bile svuda oko mene!
11 Jer uho koje me slušalo sretnim me nazivalo
i oko koje me vidjelo pohvalno je o meni svjedočilo.
12 Jer izbavljao sam nevoljnika kad je u pomoć zvao,+
dijete bez oca i svakoga tko pomoćnika nije imao.+
14 Pravednošću sam se odijevao, ona je bila odjeća moja.+
Pravda je moja bila kao ogrtač, kao turban.
20 Obnavlja se meni slava moja,
luk u ruci mojoj strijele odapinje.’
24 Kad sam im se nasmiješio, nisu mogli vjerovati da to činim,
ozarenost na licu mojemu+ nisu mogli ugasiti.
25 Govorio sam im kojim putem neka idu, kao poglavar sam sjedio,
živio sam kao kralj među vojskom svojom,+
kao tješitelj žalosnih.+
3 Od oskudice i gladi oni su iznemogli,
glođu što nađu u zemlji bezvodnoj,+
koju je jučer zahvatila oluja i pustošenje.
4 Beru bilje slano među grmljem,
korijen žutilovkin hrana je njihova.
6 Prebivati moraju na padinama uz doline riječne,
u jamama u zemlji i među stijenama.
7 Među grmovima viču,
pod koprivama čuče.
11 Jer on je otpustio luk moj i ponizio me,
a oni su se neobuzdano na me okomili.
12 S desne strane moje ustaju kao leglo zlikovačko,
noge moje puštaju neka idu,
a onda mi bedeme pogubne postavljaju.+
14 Kao kroz širok procjep oni naviru,
s olujom nadolaze.
15 Strahote iznenadne okreću se na mene,
dostojanstvo moje kao da vjetar odnosi,
poput oblaka iščeznulo je spasenje moje.
18 Od siline velike mijenja se odjeća moja,
obavija me kao ovratnik haljine moje.
19 Oborio me on u glinu,
pa sam postao kao prah i pepeo.
21 Promijenio si se i okrutan prema meni postao,+
svom snagom ruke svoje ti me kao neprijatelj napadaš.
22 U vjetar me podižeš da ga uzjašem,
a zatim me uz tresak razbijaš.
27 Utroba je moja uzavrela i uznemirila se,
dani nevolje na mene su došli.
31 Harfa moja sada samo tužaljke svira,
fruli mojoj ostali su samo glasovi plačni.
7 Ako su koraci moji s puta pravoga zašli,+
ako se srce moje za očima mojim povelo,+
ako je ljaga kakva za ruke moje prionula,+
13 Ako sam uskraćivao pravdu robu svojemu
ili robinji svojoj u parnici njihovoj sa mnom,
15 Onaj koji je mene u utrobi načinio nije li načinio i njega,+
nije li nas isti tvorac u utrobi majčinoj sazdao?
18 — a od mladosti moje raslo je uz mene kao uz oca,
i otkad sam izišao iz utrobe majčine udovicama sam pomagao —
21 ako sam djetetu bez oca rukom prijeteći mahao+
kad sam vidio da mu je pomoć moja potrebna na vratima,+
22 neka mi rame iz pleća ispadne,
neka mi se ruka iz ramena otkine!
23 Jer bojao sam se da nevolja od Boga na mene ne dođe,
pred veličanstvom njegovim+ ne bih se održao.
27 pa se srce moje potajno dalo zavesti+
te sam im rukom slao poljupce usta svojih štujući ih kao bogove,*
28 i to bi bio prijestup koji bi pred suce trebao doći,
jer bih se odrekao pravog Boga koji je na visini.
31 Ako ljudi iz šatora mojega nisu govorili:
‘Može li tko pokazati čovjeka koji se nije nasitio sa stola njegova?’+...
33 Ako sam kao čovjek zemaljski grijehe svoje prikrivao,+
sakrivajući prijestup svoj u njedrima svojim...
34 Jer tada bih se plašio mnoštva velikog,
strašio bi me prezir obitelji mnogih
i šutio bih, na vrata ne bih izlazio.
35 Kad bih barem imao koga da me sasluša,+
kad bi mi Svemogući na potpisanu izjavu moju odgovorio!+
Kad bi onaj što se parniči sa mnom optužbu pisanu imao!
36 Zaista, na ramenu svojemu ja bih je nosio,
svezao bih je sebi oko glave kao krunu raskošnu.
38 Ako je zbog djela mojih u pomoć zvala zemlja moja
i ako su brazde njezine zajedno plakale,
39 ako sam urod njezin jeo, a nisam ga platio,+
i ako sam na uzdisanje naveo dušu vlasnika njezinih,+
Ovdje završavaju riječi Jobove.
32 I tako su ona tri čovjeka prestala odgovarati Jobu, jer je on u svojim očima bio pravedan.+ 2 No raspalio se gnjev Elihua, sina Barakela Buzovca,+ iz porodice Ramove. Na Joba se raspalio gnjev njegov, jer je za dušu svoju tvrdio da je pravednija od Boga.+ 3 I na tri prijatelja njegova raspalio se gnjev njegov, jer na sve to nisu našli odgovora, nego su Boga zlim proglasili.+ 4 A Elihu je čekao dok Job ne završi, pa da onda progovori, jer svi su oni bili stariji od njega.+ 5 I dok je Elihu promatrao kako nema odgovora u ustima+ ona tri čovjeka, gnjev je njegov postajao sve žešći. 6 I naposljetku je Elihu, sin Barakela Buzovca, progovorio i rekao:
“Ja sam mlad,
a vi ste starci,+
zato sam se povukao i bojao se
iznijeti vam ono što znam.
9 Godine mnoge ne daju mudrost same po sebi,+
i nije dovoljno biti star da bi se znalo pravo suditi.+
10 Zato kažem: ‘Poslušaj me!
Ja ću sad iznijeti ono što znam.’
11 Eto, čekao sam da vi kažete riječi svoje,
slušao sam razmišljanja vaša,+
dok ste tražili prave riječi.
12 Pažljivo sam vas slušao,
ali, eto, nitko nije Joba ukorio,
nitko od vas nije odgovor dao na riječi njegove,
14 No govor njegov nije protiv mene bio upravljen,
pa mu neću odgovoriti riječima vašim.
15 Uplašili su se, ne odgovaraju više,
riječi su ih napustile.
16 A ja sam čekao, jer oni više ne govore,
samo stoje, ne odgovaraju više.
17 Sada ću ja odgovoriti svoje,
ja ću iznijeti ono što znam.
33 Molim te, dakle, Jobe, čuj riječi moje
i prikloni uho svemu što ću ti reći!
5 Ako možeš, odgovori mi,
naniži riječi svoje preda mnom, pripremi se da mi se suprotstaviš!
8 No na moje uši rekao si,
i još čujem zvuk ovih riječi tvojih:
19 I ukoravaju ga bolovi na postelji njegovoj,
ne prestaje nemir u kostima njegovim.
20 Zbog patnji koje doživljava jelo mu se ogadilo,+
zbog patnji duše njegove ogadila mu se i hrana ukusna.
21 Tijelo mu se pred očima raspada,
a kosti, koje se prije nisu vidjele, sada su ogoljele.
25 Neka tijelo njegovo postane svježije nego u mladosti,+
neka se vrati u dane mladenačke snage svoje!’+
26 Molit će Boga da mu naklonost pokaže,+
i gledat će lice njegovo kličući radosno,
i on će vratiti pravednost svoju čovjeku smrtnome.
27 A on će pjevati ljudima i reći:
‘Zgriješio sam+ i izvrnuo sam ono što je pravo,
a to mi nije bilo dobro.
29 Evo, sve to Bog čini,
dvaput, triput, za čovjeka,
31 Pazi, Jobe! Slušaj me!
Šuti, a ja ću još govoriti!
32 Ako imaš što reći, odgovori mi!
Govori, jer uživam u pravednosti tvojoj!
34 Elihu je nastavio i rekao:
2 “Slušajte riječi moje, ljudi mudri,
priklonite uho k meni, ljudi umni!
4 Uvjerimo se sami što je pravo,
saznajmo zajedno što je dobro.
10 Stoga me poslušajte, ljudi srca razborita!+
Daleko od toga da bi pravi Bog zlo činio,+
da bi Svemogući nepravedno postupao!+
16 Zato, ako si razborit, poslušaj ovo,
prikloni uho glasu riječi mojih!
17 Doista, zar će vladati onaj tko pravdu mrzi?+
Ako je moćnik pravedan, zar ćeš ga zlim proglasiti?+
19 Bog nije pristran prema knezovima
i ne pridaje veću važnost dostojanstveniku nego siromahu,+
jer svi su oni djelo ruku njegovih.+
20 U tren umiru,+ usred noći.+
Ljudi uzdrhte i ginu,
moćni ljudi odlaze, a da ih se ljudska ruka nije dotakla.+
23 Jer Bog ne treba određivati vrijeme
da čovjek pred njega na sud dođe.
29 Kad on olakšanje donese, tko ga može osuditi?
Kad okrene lice svoje,+ tko ga može vidjeti?
Okrene li ga od naroda cijelog+ ili od čovjeka jednog, isto je.
33 Hoće li ti Bog za sve to odštetu dati kako si ti to zamislio, iako odbacuješ presude njegove?
To je tvoj izbor, a ne moj.
Reci ono što znaš!
37 Jer na grijeh svoj on još pobunu dodaje,+
među nama on podrugljivo plješće i gomila riječi svoje protiv pravoga Boga!”+
35 Elihu je nastavio i rekao:
6 Ako griješiš, hoćeš li mu time naštetiti?+
Ako se množe buntovnički prijestupi tvoji, hoćeš li mu time nauditi?
15 A budući da te u gnjevu svojemu nije na odgovornost pozvao,+
ne obazire se na ovu krajnju nepromišljenost tvoju.+
36 Zatim je Elihu rekao:
2 “Strpljiv budi još malo sa mnom, i ja ću ti pokazati
da još nešto treba reći za Boga.
7 Neće od pravednika odvratiti oči svoje,+
na prijestolje će kraljeve+
posjesti zauvijek, i bit će uzvišeni.
9 Tada će im on spomenuti djela njihova
i prijestupe njihove, jer su oholi.
11 Ako poslušaju i stanu mu služiti,
dani će njihovi završiti u dobru
i godine njihove u zadovoljstvu.+
15 A on će izbaviti nevoljnika iz nevolje njegove
i otvorit će mu uho u tjeskobi da ga pouči.
16 Izbavit će te iz usta nevolje!+
Umjesto da u njima budeš sputan, bit ćeš na mjestu prostranu,+
i na stolu tvojemu bit će obilje utjehe.+
20 Ne uzdiši za noći,
kad ljudi odlaze na počinak svoj!
22 Gle, Bog postupa uzvišeno u snazi svojoj!
Ima li učitelja poput njega?
26 Gle, Bog je mnogo uzvišeniji nego što shvatiti možemo,+
broj godina njegovih ne može se dokučiti.+
7 Zapečaćuje ruku svakome čovjeku zemaljskom
da bi svaki čovjek smrtni upoznao djelo njegovo.
12 pa kruže kako ih on vodi da učine svoje
gdje im god nad licem plodnoga tla zemaljskog on to zapovjedi.+
15 Znaš li kada im je Bog zapovjedio što da čine+
i kada je učinio da svjetlost oblaka njegova zasja?
19 Uputi nas što da mu kažemo!
Zbog tame nam je riječi ponestalo.
21 Sada ljudi ne vide svjetlost na nebu oblačnom.
No ona zablista na nebu
kad vjetar prođe i očisti ga.
38 Nato je Jehova iz vihora+ odgovorio Jobu:
5 Znaš li tko je odredio mjere njezine
i tko je nad njom mjerno uže rastegnuo?
9 kad sam ga oblakom odjenuo
i tamom gustom povio,
14 Tada se zemlja preobražava kao glina pod pečatom,+
a ono što je na njoj izgled svoj poprima, kao da se odijeva.
20 pa da ih odneseš do međe njihove
i da spoznaš puteve do kuće njihove?
35 Možeš li munje poslati da idu
i da ti kažu: ‘Evo nas’?
38 da prah zemaljski poput taline postane
i grude zemlje slijepe se zajedno?
41 Tko gavranu priprema hranu njegovu+
kad mladi njegovi k Bogu vape,
kad lutaju jer nemaju što jesti?
39 Znaš li kada je ženkama kozoroga s litica vrijeme da se ojare?+
Promatraš li kada košute u bolovima mlade na svijet donose?+
3 Savijaju se kada mlade svoje na svijet donose,
kada se oslobađaju bolova svojih.
4 Mladunčad njihova jača, raste na polju,
odlazi i ne vraća se k njima.
11 Hoćeš li se pouzdati u njega zato što mu je snaga velika
i hoćeš li mu posao svoj prepustiti?
12 Hoćeš li se pouzdati u njega da će ti žito prikupiti
i da će ti ga na gumno dovesti?
14 Na zemlji ostavlja jaja svoja,
u prahu ih grije,
15 i zaboravlja da bi ih noga nečija mogla zdrobiti
ili neka zvijer poljska zgaziti.
16 Nemilosrdno postupa s ptićima svojim, kao da nisu njezini.+
Uzaludan će biti trud njezin ako nad njima ne bude strepila.
18 A kad zamahne krilima svojim visoko,
smije se konju i jahaču njegovu.
23 Nad njim tobolac zvekeće,
oštrica koplja i sulice.
24 Uz topot, pun nemira, on prostranstva guta,
i sve ne vjeruje da se zvuk roga čuje.
26 Zar se po tvojoj mudrosti sokol uvis vine
i krila svoja širi prema vjetru južnome?
28 te na litici prebiva i noći,
na vrhu litice, na mjestu nepristupačnom?
40 Odgovarajući Jobu, Jehova je dodao:
3 Nato je Job odgovorio Jehovi:
5 Jednom sam govorio, i neću odgovarati više;
dvaput sam govorio, i neću više ništa dodati.”
6 Nato je Jehova iz vihora+ odgovorio Jobu:
14 i ja ću te pohvaliti,
jer te desnica tvoja može spasiti!
17 Rep svoj kao cedar savija,
isprepletene su tetive bedara njegovih.
18 Kosti su njegove cijevi bakrene,
jake su kosti njegove poput kovanih poluga željeznih.
22 Lotosi trnoviti zaklanjaju ga sjenom svojom,
topole potočne okružuju ga.
23 Ako rijeka silovito nabuja, on ne bježi prestravljen.
Miran je čak i kad Jordan+ navali u usta njegova.
24 Dok on gleda može li ga tko uhvatiti?
Može li mu tko kukom nos probiti?
3 Hoće li te moliti mnogo
ili ti blage riječi govoriti?
4 Hoće li savez s tobom sklopiti
da ga zauvijek odvedeš kao roba?
5 Možeš li se igrati s njime kao s pticom
ili ga vezati da bi se s njime igrale djevojčice tvoje?
6 Hoće li se ljudi pogađati za njega?
Hoće li ga trgovcima razdijeliti?
8 Digneš li ruku svoju na njega,
zapamtit ćeš borbu! Nećeš to ponoviti!
9 Evo, uzalud čovjek očekuje da će ga uhvatiti.
Čovjek pada čim ga vidi.
12 Neću šutjeti o dijelovima tijela njegova,
ni o snazi njegovoj ni o skladnoj građi tijela njegova.
13 Tko mu može odjeću skinuti?
Tko smije ući među čeljusti njegove?
14 Tko može otvoriti ogromne čeljusti njegove?
Zastrašujući su zubi njegovi što uokolo stoje.
15 Nizovi ljusaka ponos su njegov,
zatvorene su kao pečatom čvrstim.
16 Jedna uz drugu tako su priljubljene
da ni vjetar među njih ne može prodrijeti.
17 Snažno prianjaju jedna uz drugu,
čvrsto se drže i ne mogu se razdvojiti.
18 Kad on kihne, svjetlost zabljesne,
i oči su njegove poput zraka zorinih.
19 Iz usta njegovih munje bljeskaju,
iskre ognjene iskaču.
20 Iz nozdrva njegovih dim izlazi,
kao iz peći rogozom potpaljene.
22 U vratu mu snaga počiva,
pred njim svi u strahu bježe.
23 Nabori na tijelu njegovu čvrsto su stisnuti,
kao da su saliveni na njemu, ne miču se.
24 Srce njegovo kao da je saliveno, tvrdo kao kamen,
da, kao donji žrvanj tvrdo.
31 Od njega dubina kao lonac vrije,
more se pjeni kao ulje mirisno u loncu.
32 Za sobom ostavlja stazu svijetlu,
pa se čini kao da bezdan vodeni kose sijede ima.
33 Na zemlji mu ništa slično nije,
stvoren je da se ničega ne boji.
34 Sve što je visoko on vidi.
Kralj je nad svim zvijerima veličanstvenim.”
42 Nato je Job odgovorio Jehovi:
3 Rekao si: ‘Tko to zamračuje naum Božji bez znanja?’+
Eto, govorio sam, ali nisam razumio
ono što je prečudesno za mene, što ne poznajem.+
5 Po čuvenju sam te poznavao dosad,
ali sada te oko moje vidi.
7 I tako je Jehova kazao sve te riječi Jobu. Zatim se Jehova obratio Elifazu Temancu:
“Gnjev se moj raspalio na tebe i na dva prijatelja tvoja,+ jer niste istinu govorili o meni+ kao sluga moj Job. 8 Zato uzmite sada sedam junaca i sedam ovnova+ i otiđite sluzi mojemu Jobu+ te prinesite za sebe žrtvu paljenicu, a sluga moj Job molit će se za vas!+ Jedino ću njega uslišiti, te vas neću osramotiti zbog ludosti vaše, zbog toga što niste istinu govorili o meni, kao sluga moj Job.”+
9 I tako su Elifaz Temanac, Bildad Šuahovac i Sofar Naamac otišli i učinili onako kako im je Jehova rekao, i Jehova je uslišio Joba.
10 I kad se Job pomolio za prijatelje svoje,+ Jehova ga je izbavio iz nevolje što ga je zarobila.+ I Jehova je udvostručio Jobu sve što je prije imao.+ 11 I k njemu su došla sva braća njegova i sve sestre njegove i svi koji su ga prije poznavali,+ i jeli su kruh s njime+ u kući njegovoj žaleći ga i tješeći ga zbog svih nevolja koje je Jehova dopustio da ga snađu. I svatko od njih dao mu je komad srebra* i zlatan prsten.
12 A Jehova je blagoslovio+ kasnije godine života Jobova više nego prijašnje,+ pa je imao četrnaest tisuća ovaca, šest tisuća deva, tisuću jarmova goveda i tisuću magarica. 13 A dobio je i sedam sinova i tri kćeri.+ 14 Prvoj je dao ime Jemima, drugoj je dao ime Kasija, a trećoj je dao ime Keren-Hapuk. 15 Po svoj zemlji nije bilo žena tako lijepih kao kćeri Jobove. I otac im je njihov dao nasljedstvo među braćom njihovom.+
16 Poslije toga Job je poživio sto četrdeset godina+ i vidio je sinove svoje i unuke svoje+ — četiri naraštaja. 17 I umro je Job, star, nauživši se života.+
“Job” znači “omražen”. U 1Mo 46:13 isto ime nosi druga osoba.
Vidi bilješku za 1Mo 6:9.
Ili: “anđeli”.
Ili: “Protivnik” (hebrejski: hasSatan). Određeni član upotrijebljen u hebrejskom jeziku pokazuje da se izrazom “Sotona” misli na točno određenu osobu.
Ili: “anđeli”.
Vidi bilješku za Job 1:6.
O značenju međusobno srodnih hebrejskih izraza koji su u ovom retku prevedeni izrazima “čestit (...) neporočnosti”, vidi bilješku za 1Mo 6:9.
Ili: “lunarnih mjeseci”. Usporedi dodatak 14.
Izraz se vjerojatno odnosi na krokodila ili na neku veliku morsku životinju.
Doslovno: “duha”.
Ili: “anđele”.
Ili: “svetih anđela”, prema Septuaginti.
Doslovno: “dušu”.
Ili: “vjernu ljubav”. Vidi bilješku za 1Mo 19:19.
Vidi dodatak 12.
Doslovno: “Ne raspoznaje li nepce moje”.
Ili: “lunarni mjeseci”. Usporedi dodatak 14.
Doslovno: “šeol”.
Neki smatraju da se radi o Velikom medvjedu (Velikim kolima).
Neki smatraju da se radi o Orionu.
Neki smatraju da se radi o Plejadama (Vlašićima) u zviježđu Bika.
Smatra se da se radi o zviježđima koja se nalaze ispod ekvatora, na južnoj hemisferi.
Ili: “vjernu ljubav”. Vidi bilješku za 1Mo 19:19.
Ili: “djelotvorna (praktična, primjenjiva) mudrost”.
Doslovno: “šeola”.
Vidi bilješku za 1Mo 6:9.
Vidi bilješku za Izr 3:5.
Vidi bilješku za Izr 3:5.
Ili: “djelotvorna (praktična, primjenjiva) mudrost”.
Doslovno: “srce”.
Ili: “naroda zemlje” (hebrejski: am haarec).
Doslovno: “Zašto nosim tijelo (meso) svoje u zubima svojim i stavljam dušu svoju na dlan svoj?”
Doslovno: “on je”.
Doslovno: “šeol”.
Doslovno: “prisilnog rada; robovanja”, što je ovdje simbol smrti koja ljude drži u ropstvu.
Ili: “tvrdovrato”.
Doslovno: “učinio od mene priču (poslovicu) narodima”.
Doslovno: “šeol”.
Doslovno: “šeola”.
Koristeći množinu, Bildad vjerojatno misli na Joba i one koji su poput njega ili su mu skloni.
Doslovno: “prvenac smrti”.
Ili: “njega ću vidjeti očima svojim, a ne tuđinca”.
Doslovno: “duh”.
Doslovno: “da moj duh ne postaje nestrpljiv”.
Doslovno: “šeol”.
Ili: “zlatnu rudu”.
Ili: “zidovima terasastih polja”.
Doslovno: “šeol”.
Ili: “djelotvorna (praktična, primjenjiva) mudrost”.
Doslovno: “Šeol”.
Izraz se vjerojatno odnosi na neku morsku neman.
Ili: “poslovične (mudre) riječi”.
Vidi bilješku za 1Mo 6:9.
Doslovno: “dušu”.
Vidi bilješku za Izr 3:5.
Ili: “poslovične (mudre) riječi”.
Ili: “lunarnim mjesecima”. Usporedi dodatak 14.
Hebrejski: kahal. Vidi bilješku za 2Mo 12:6.
Vidi bilješku za 1Mo 6:9.
Vidi bilješku za Izr 3:5.
Doslovno: “plodno tlo”.
Ili: “vjernu ljubav”. Vidi bilješku za 1Mo 19:19.
Ili: “anđeli”.
Vidi bilješku za izraz “zviježđe Kima” u Job 9:9.
Vidi bilješku za izraz “zviježđe Kesil” u Job 9:9.
Vidi bilješku za izraz “zviježđe Aš” u Job 9:9.
Ili: “lunarne mjesece”. Usporedi dodatak 14.
Doslovno: “behemota”.
Ili: “tetivama”.
Doslovno: “levijatana”.
Doslovno: “Duša”.
Doslovno: “dao mu je jedan kesit”. Kesit je novčana jedinica nepoznate vrijednosti.