Kanadska istraga o “zaraženoj krvi”
Od dopisnika Probudite se! iz Kanade
ŽRTVE zaražene krvi u Kanadi u sve većem broju umiru od AIDS-a. Što je uzrok tom porastu? Više od tisuću Kanađana dobilo je 1980-ih virus AIDS-a putem “zaražene krvi” i krvnih derivata. Ti su uznemirujući podaci potakli saveznu vladu da formira Komisiju za istragu krvnog sustava u Kanadi. Javnom bi se istragom utvrdilo kolika je sigurnost kanadskog krvnog sustava.
Za povjerenika istrage imenovan je jedan od najuglednijih viših sudaca u državi. Komisija vrši saslušanja diljem Kanade. Sa saslušanjima se započelo u Torontu, 14. veljače 1994, a cijenjeni g. sudac Horace Krever s apelacionog suda Ontaria dobio je zadatak da u dogledno vrijeme podnese izvještaj o rezultatima istrage te da preporuči poboljšanja.
Jedna ožalošćena majka čiji je sin umro od AIDS-a koji je dobio putem zaražene krvi apelirala je na suca: “Ubili su mi sina a ova je istraga jedina kompenzacija koju sam dobila. Molim Vas, izvršite je kako treba.” Ona se gorljivo željela uvjeriti da će biti izvršena temeljita istraga kako bi se poduzelo nužne mjere s ciljem izbjegavanja opasnosti povezanih s transfuzijama krvi. Ona nije bila jedina majka koja je zbog zaražene krvi izgubila sina. Komisija je saslušala potresna svjedočanstva o toj tragediji koja je uništila živote mnogih Kanađana.
Novinski naslovi torontskog Globe and Maila izvijestili su: “Gnjev, suze dok žrtve pričaju o strahoti u vezi s krvlju”; “Istraga o krvi sluša zastrašujuće izjave svjedoka”; “Potanko opisana liječnička neukost” i “Osoblje procijenilo da je opasnost od AIDS-a neznatna, izvijestila je Istraga o krvi”.
Žrtve koje su dobile HIV putem krvi izjavile su kako nisu bile upozorene na opasnosti. U nekoliko slučajeva žrtve nisu ni znale da im je bila dana transfuzija krvi sve dok nisu saznale da su zaražene virusom AIDS-a.
Jedan tinejdžer koji je obolio od AIDS-a dobio je HIV putem transfuzije krvi u kirurškom zahvatu na otvorenom srcu kad mu je bilo tri godine. Jedan HIV-pozitivan muškarac koji je obolio od laganog oblika hemofilije koristio je krvne derivate do 1984, u vrijeme kad se bavio hokejem na ledu. Da je znao za opasnosti, bio bi promijenio svoj način života. Jednoj je majci 1985. bila transfundirana krv zaražena HIV-om, a danas su zaraženi ona i njen suprug te njihova četverogodišnja kćerka.
Bilo je potresnih priča ljudi koji su zaraženi od samo jedne ili dvije doze krvi. “Samo da bi dometnuo malo rumenila svojim obrazima”, rekla je ogorčeno jedna žena o transfuziji putem koje je njen suprug zaražen HIV-om. Sad i ona ima virus.
Kako su daljnji svjedoci davali svoje izjave, pažnja je bila preusmjerena na jednu drugu tragediju velikih razmjera — na hepatitis koji se dobiva putem krvi. Kako piše The Globe and Mail, procjenjuje se da “godišnje čak 1 000 Kanađana umire od hepatitisa C”. Novine dodaju da je “čak polovina njih mogla dobiti bolest putem transfuzija krvi”.
Jedan je čovjek ispričao da je 1961. dobio hepatitis C putem transfuzije krvi pri operaciji kralježnice. Nakon operacije postao je redoviti davalac krvi. Godine 1993. ustanovio je da boluje od ciroze jetre. “Što je s ljudima koji su primili krv koju sam davao svih proteklih godina kad nisam znao da bolujem od te bolesti?” pitao je ljude iz istrage.
Sudac Krever pažljivo je saslušao više od stotinu Kanađana kojima su HIV i druge tragedije koje su proizašle iz zaražene krvi uništili život. Medicinski stručnjaci dokazali su da je nemoguće u potpunosti osigurati krvne rezerve od prenošenja bolesti i od drugih opasnosti. Oni su priznali da su, kad je krv u pitanju, prisutne ozbiljne opasnosti kao i zloupotreba. Dr. J. Brian McSheffrey, liječnički šef jedne regionalne službe za transfuziju krvi, izjavio je da svraća pažnju tom problemu time što u predavanjima kaže: “Ukoliko morate dati transfuziju, onda ste pogriješili ili u dijagnozi ili u načinu liječenja.”
Bilo je optužbi na račun politike i rivalstva među onima koje je vladin odbor nazvao “najvećim dioničarima” u kanadskom krvnom sustavu čiji su godišnji troškovi 250 milijuna američkih dolara. Snažno se kritiziralo Crveni križ i vladine urede. Nitko, po svemu sudeći, nije odgovoran za složeni krvni sustav u državi.
Vrlo poželjna suprotnost
Za razliku od tih obeshrabrujućih svjedočanstava, jedan povoljniji izvještaj iznesen je sucu Kreveru 25. svibnja 1994. u Regini (Saskatchewan). William J. Hall, 75-godišnjak koji boluje od teškog oblika hemofilije, ispričao je kako se uspješno nosi sa svojim zdravstvenim stanjem koristeći alternative za krvne derivate. I ne boluje od AIDS-a. G. Hall kao Jehovin svjedok zbog svoje religiozne savjesti nije prihvaćao krv niti krvne faktore. (Vidi okvir na 22. stranici.)
Slijede daljnji podaci. Vlada je produžila istragu do kraja 1995. Komisija će imati vremena da istraži djelotvoran beskrvni način liječenja koji se koristi u tisućama slučajeva kod odraslih i djece koji su Jehovini svjedoci. Te alternative vrijede i za ostale pacijente.
Liječnici koji se služe takvim alternativama posjeduju stručne dokaze koje bi mogli iznijeti pred komisijom. Godine 1993. dr. Mark Boyd sa sveučilišta McGill rekao je za The Medical Post sljedeće: “Uistinu bismo u određenoj mjeri trebali biti zahvalni Jehovinim svjedocima zbog toga što su nam pokazali kako možemo imati uspjeha i bez transfuzija krvi.” Godine 1988. jedna je američka predsjednička komisija rekla: “Najsigurnija preventivna mjera u pogledu rezervi krvi jest, kad god je to moguće, odbaciti izlaganje pacijenta tuđoj krvi.” Budući da su poslušni Božjem zakonu da se “čuvaju (...) od krvi”, Jehovini svjedoci su zaštićeni ‘najsigurnijom preventivnom mjerom’ protiv zaražene krvi i drugih opasnosti uslijed transfuzija krvi (Djela apostolska 15:20, 29).
Potrebna je edukacija
Nažalost, većina žrtava transfuzija zaražene krvi nije bila informirana o alternativama kojima se moglo spriječiti njihove tragedije. Pacijentima nije bila pružena mogućnost informiranog pristanka — da prihvate opasnosti transfuzije ili da koriste sigurnije alternative.
Dokazni materijal koji komisija posjeduje otkriva potrebu za educiranjem liječnikâ i javnosti o alternativama za transfuzije krvi. Vladina istraga na tako visokoj razini mogla bi imati velik učinak u Kanadi. Preporuke suca Krevera mogle bi utrti put promjenama koje su potrebne u pogledu stavova i edukacije u kanadskom zdravstvu kad je riječ o praksi transfuzije krvi. Rezultati Komisije za istragu bit će zanimljivi svima onima koji žele izbjeći opasnosti koje prate transfuzije krvi.
[Okvir na stranici 22]
BESKRVNO LIJEČENJE HEMOFILIJE
William J. Hall iz Nipawina (Saskatchewan), ispričao je komisiji kako i zbog čega liječi svoj teški oblik hemofilije bez krvnih derivata. Slijede neki izvaci iz sudskog zapisnika njegove izjave:
◻ “Moji su roditelji spoznali da sam hemofiličar kad sam jednom natekao od nožnog prsta do kuka i liječnici su to dijagnosticirali kao hemofiliju. (...) Pretpostavljam da mi je bilo oko godinu dana.”
◻ “Nikad nisam primio krv niti bilo kakav drugi krvni derivat. (...) Primiti krv kosi se s mojim religioznim uvjerenjima zato što smatram da je ona sveta.”
◻ O svom bratu koji je također bolovao od hemofilije: “On nije bio iste vjere [religije] kao ja, pa je tako primio transfuziju krvi i umro od hepatitisa.”
◻ O čiru dvanaesnika 1962: “Liječnik je rekao da ću umrijeti ukoliko ne primim krv. (...) U bolnici su me dobro [beskrvno] liječili.” Krvarenje je bilo zaustavljeno.
◻ O operaciji 1971. za ugradnju šipke u slomljeni kuk: “Bila je to jednostavno pažljiva beskrvna operacija. (...) Operacija je uspjela.” U to su vrijeme opetovane pretrage krvi pokazivale da u njegovoj krvi nije bilo faktora VIII (faktora koagulacije).
◻ Kako se snalazi: “Način života (...), biti na oprezu.” On uključuje dijetu, odmaranje, vježbanje i pažljivo liječenje oteklina, kontuzija i krvarenja.
◻ “Vjerujem u opuštanje i meditiranje o dobrim stvarima koje nam je Bog pružio kao i u to da zaboravljamo svoje brige. To očito mnogo pomaže.”
William Hall ima 76 godina i Jehovin je svjedok.
[Slika na stranici 20]
Sudac Horace Krever, šef komisije
[Zahvala]
CANPRESS PHOTO SERVICE (RYAN REMIROZ)
[Slika na stranici 21]
William and Margaret Hall vozili su se 370 kilometara da bi izašli pred Komisiju za istragu