Moždani udar — njegovi uzroci
“MOZAK je najosjetljiviji tjelesni organ”, kaže neurolog dr. Vladimir Hachinski sa Sveučilišta Western Ontario u Londonu (Kanada). Iako teži samo dva posto od ukupne tjelesne težine, mozak sadrži više od deset milijardi živčanih stanica koje su u neprestanoj vezi kako bi proizvele svaku našu misao, pokret i osjet. Ovisan o kisiku i glukozi za energetske potrebe, mozak se neprestano opskrbljuje preko zamršenog sustava arterija.
Međutim, kad bilo koji mali dio mozga čak i na nekoliko sekundi ostane bez kisika, poremeti se složeno funkcioniranje neurona. Ako to potraje duže od nekoliko minuta, dolazi do oštećenja mozga, budući da moždane stanice počinju odumirati, a prestaju i funkcije koje one kontroliraju. To se stanje naziva ishemija, manjak kisika uzrokovan uglavnom začepljenjem arterije. Kako pomanjkanje kisika pokreće lanac smrtonosnih kemijskih reakcija, tako dolazi do daljnjeg oštećivanja moždanog tkiva. Kao posljedica toga javlja se moždani udar. Do moždanog udara dolazi i kada puknu krvne žile i krv se izlije u mozak, čime se prekidaju putevi prijenosa impulsa. Time dolazi do prekida kemijskih i električnih tokova u mišiće i ozljede moždanog tkiva.
Posljedice koje ostavlja
Svaki je moždani udar različit, stoga moždani udari mogu ostaviti gotovo bezbroj posljedica na pojedinca. Iako nitko ne pati od svih mogućih posljedica moždanog udara, one mogu varirati od blagih i jedva primjetnih do teških i bolno očitih. Dio mozga u kojem dođe do moždanog udara određuje koje su tjelesne funkcije poremećene.
Uobičajene su komplikacije slabost ili paraliza gornjih i donjih udova. Ta se pojava obično svodi na jednu stranu tijela, stranu suprotnu strani mozga u kojoj dolazi do moždanog udara. Tako oštećenje desne strane mozga ima za posljedicu paralizu lijeve strane tijela, a oštećenje lijeve strane mozga ima za posljedicu paralizu desne strane tijela. Neki pojedinci možda se i dalje služe svojim rukama i nogama, ali im se mišići toliko tresu da izgleda kao da će im svaki ud otići na svoju stranu. Žrtva moždanog udara izgleda kao novopečeni klizač koji pokušava održati ravnotežu. Dr. David Levine, iz Medicinskog centra Sveučilišta u New Yorku, kaže sljedeće: “Oni su izgubili onaj osjećaj koji im govori da li se njihov ud pokreće ili ne pokreće te u kojem se položaju nalazi u prostoru.”
Više od 15 posto onih koji ga prežive imaju napade koji završavaju nekontroliranim pokretima praćenim obično periodima nesvjestice. Uobičajena je također bol kao i promjene u osjetu. Jedan čovjek koji je preživio moždani udar te koji u rukama i stopalima konstantno osjeća utrnulost kaže sljedeće: “Ponekad se probudim noću kad mi nešto dodiruje nogu, budući da se osjećam kao da mi netko daje elektrošokove.”
Ishod moždanog udara može biti viđenje dvostruke slike i problemi s gutanjem. Ako su osjetni centri za usta i grlo oštećeni, žrtve moždanog udara mogu imati dodatne neugodnosti, kao što je naprimjer slinjenje. Bilo koje od pet osjetila može biti pogođeno, uzrokujući poremećaje vezane za vid, sluh, njuh, okus i opip.
Problemi u komunikaciji
Zamislite da vas dva krupna nepoznata čovjeka slijede niz slabo osvijetljenu ulicu. Bacivši pogled unazad, vidite kako trče za vama. Pokušavate vikati upomoć, ali nikakav zvuk ne izlazi iz usta! Možete li zamisliti kako biste se krajnje frustrirano osjećali u takvoj situaciji? Upravo se tako osjećaju mnoge žrtve moždanog udara kad iznenada izgube sposobnost govora.
To što nisu u stanju izraziti misli, osjećaje, nade i strahove — što su, slikovito govoreći, izolirani od prijatelja i obitelji — jedna je od najporažavajućih posljedica moždanog udara. Jedan muškarac koji je preživio moždani udar ovako je to opisao: “Svaki put kad bih pokušao nešto reći, ništa ne bi izašlo iz mojih usta. Bio sam prisiljen na šutnju i nisam mogao slijediti ni verbalne ni pismene naloge. Riječi su mi zvučale (...) kao da ljudi oko mene govore nekim stranim jezikom. Nisam ga mogao niti razumjeti niti govoriti.”
Charles je, pak, razumio sve što mu se govorilo. No o tome kako je zvučao njegov odgovor piše sljedeće: “Ja bih složio riječi koje sam želio reći, ali govorio bih potpuno zbrkano i iskrivljeno. U to vrijeme imao sam osjećaj kao da sam u sebi zarobljen.” U svojoj knjizi Stroke: An Owner’s Manual, Arthur Josephs objašnjava: “Preko stotinu različitih mišića kontrolira se i koordinira u toku govora i svaki od tih mišića kontrolira u prosjeku preko sto motornih jedinica. (...) Potrebno [je] zapanjujućih 140 000 živčano-mišićnih zbivanja za svaku sekundu govora. Je li stoga čudno da povreda dijela mozga koji kontrolira ove mišiće može rezultirati iskrivljenim govorom?”
Mnogi se zagonetni fenomeni na području govora javljaju nakon moždanog udara. Naprimjer, neka osoba koja ne može govoriti možda može pjevati. Neka druga možda može impulzivno govoriti, ali ne može onda kad to želi ili, s druge strane, može bez prestanka govoriti. Drugi stalno iznova ponavljaju riječi ili fraze ili neodgovarajuće koriste riječi, govoreći da, kada žele reći ne, i obratno. Neki znaju koje riječi žele reći, ali mozak ne može pokrenuti usta, usne i jezik da ih izgovore. Ili pak gutaju riječi zbog slabosti mišića. Neki možda isprekidano govore snažno naglašavajući riječi.
Druga ozljeda koju može prouzročiti moždani udar jest oštećenje dijela mozga koji kontrolira emocionalno raspoloženje. Posljedica toga može biti govor koji zvuči jednolično. Ili osoba može imati problema u shvaćanju emocionalnog raspoloženja drugih. Komunikacijske barijere poput ovih i onih gore opisanih mogu stvoriti zid između članova obitelji, kao, naprimjer, između muža i žene. Georg objašnjava: “Budući da moždani udar utječe na izraz lica i geste, zapravo na cjelokupnu osobnost, stvari odjednom više nisu tekle glatko među nama kao prije. Činilo mi se kao da imam potpuno drugu suprugu, nekoga koga moram sasvim iznova upoznati.”
Emocionalne promjene i promjene u osobnosti
Nagle promjene raspoloženja, napadi plača i smijeha, intenzivan gnjev, neuobičajena sumnja i silna tuga samo su dio zbunjujućih emocionalnih poremećaja i poremećaja u osobnosti s kojima se oni koji su preživjeli moždani udar te njihove obitelji moraju boriti.
Gilbert, žrtva moždanog udara, priča: “Povremeno se znam jako uzbuditi, smijući se svakoj sitnici ili plačući i zbog najmanje stvari. Jednom će me netko kad se tako budem smijao upitati: ‘Zašto se smiješ?’ i ja stvarno neću znati što da odgovorim.” Sve ovo, zajedno s problemima koje ima s ravnotežom i zbog laganog šepanja, potaknulo je Gilberta da kaže: “Osjećam se kao da sam u nekom drugom tijelu, kao da sam netko drugi, a ne ona ista osoba koja sam bio prije moždanog udara.”
Živeći s mentalnim i tjelesnim oštećenjima, gotovo da ne postoji osoba koja ne doživi emocionalnu krizu. Hiroyuki, koji je nakon moždanog udara ostao djelomično paraliziran te ima poremećaje u govoru, komentira: “Čak i nakon podužeg vremena moje se stanje jednostavno nije poboljšavalo. Kad sam shvatio da neću moći nastaviti sa svojim poslom kao prije, postao sam očajan. Počeo sam kriviti stvari i ljude oko sebe i imao sam osjećaj kao da ću doživjeti emocionalni krah. Nisam se ponašao kao muškarac.”
Strah i tjeskoba uobičajeni su za žrtve moždanog udara. Ellen navodi sljedeće: “Osjećam se nesigurno kad osjetim pritisak u glavi koji bi mogao upozoravati na opasnost od ponovnog moždanog udara. Počnem se užasno bojati ako si dozvolim da negativno razmišljam.” Ron govori o svojoj tjeskobi s kojom se mora boriti: “Donijeti ispravne zaključke povremeno je gotovo nemoguće. Frustriran sam kad moram odjednom riješiti dva ili tri mala problema. Tako brzo zaboravljam stvari da se ponekad ne mogu sjetiti što sam samo par minuta ranije odlučio. Zato radim neke užasne greške i zbog toga se osjećam neugodno, a i druge dovodim u neugodnu situaciju. Kakvo će biti moje stanje za par godina? Hoću li moći trezveno razgovarati ili voziti automobil? Hoću li biti na teret svojoj ženi?”
I članovi obitelji su žrtve
Iz ovog se, dakle, može vidjeti da žrtve moždanog udara nisu jedine koje se moraju uhvatiti ukoštac s poražavajućim posljedicama. I njihove su obitelji uključene u tu borbu. U nekim se slučajevima moraju boriti s užasnim šokom dok gledaju kako nekad bistri i sposobni pojedinci odjednom pred njihovim očima počinju propadati, padajući na razinu djeteta koje je ovisno o drugima. Odnosi među članovima obitelji mogu se poremetiti kad možda moraju preuzeti neuobičajene uloge.
Haruko se prisjeća tragičnih posljedica i kaže: “Moj se suprug više nije sjećao gotovo nijedne važne stvari. Odjednom smo se morali riješiti kompanije kojom je upravljao te smo izgubili našu kuću i imovinu. Ono što me najviše pogodilo bila je činjenica da više nisam mogla otvoreno govoriti sa svojim mužem ili mu se obratiti za savjet. Budući da se ne može orijentirati u pogledu dana i noći, često skida zaštitne pelene koje su mu potrebne preko noći. Iako smo znali da će doći vrijeme kada će doći u takvo stanje, još uvijek nam je teško prihvatiti činjenicu da je u takvom stanju. Naša se situacija potpuno preokrenula, tako da se sada moja kći i ja brinemo za njega.”
“Brinuti se za one koji su preživjeli moždani udar — bez obzira na to koliko ih volite — može povremeno biti preteška zadaća”, primjećuje Elaine Fantle Shimberg u publikaciji Strokes: What Families Should Know. “Pritisak i odgovornosti se ne smanjuju.” U nekim slučajevima stalna njega koju neki članovi obitelji pružaju može se negativno odraziti na njegovatelja u zdravstvenom, emocionalnom i duhovnom smislu. Maria objašnjava kako se moždani udar koji je imala njena majka strahovito odrazio na njen život: “Svakodnevno je posjećujem i pokušavam je duhovno ojačati, čitajući joj i moleći se s njom te obasipajući je ljubavlju i poljupcima i neprestano je grleći. Kad dođem kući, potpuno sam emocionalno iscrpljena — neke dane do te mjere da povratim.”
Najteža stvar za neke koji pružaju njegu jest nositi se s promjenom ponašanja. Neuropsiholog dr. Ronald Calvanio kaže za Probudite se!: “Kad imate bolest koja utječe na više kortikalne funkcije — to jest na to kako osoba razmišlja, vodi svoj život, na njene emocionalne reakcije — onda se bavimo onim što sačinjava samu bit osobe, zato u određenom pogledu psihička oštećenja do kojih dolazi zaista na vrlo dramatičan način mijenjaju život obitelji.” Yoshiko priča: “Izgledalo mi je kao da se moj suprug potpuno promijenio nakon svoje bolesti, jer bi znao planuti i zbog najmanje stvari. U takvim se trenucima stvarno jadno osjećam.”
Drugi izvan obitelji često ne primjećuju takve promjene u osobnosti. Stoga se neki koji pružaju njegu osjećaju izolirano, sami noseći svoj teret. Midori objašnjava: “Moždani su udari mog supruga mentalno i emocionalno osakatili. Iako mu je uvelike potrebno ohrabrenje, ne želi ni s kim o tome razgovarati i sam pati. Stoga ostajem samo ja da se borim s njegovim emocijama. Zabrinuta sam, a ponekad i uplašena kad svakodnevno promatram raspoloženja svog supruga.”
Kako mnogi koji su preživjeli moždani udar te njihove obitelji izlaze na kraj s promjenama koje moždani udar unosi u njihov život? Na koje načine svatko od nas može pružiti podršku onima koji pate od teških posljedica moždanog udara? O tome govori naš sljedeći članak.
[Okvir/slika na stranici 7]
Upozoravajući znakovi
• Nagla slabost, utrnulost ili paraliza lica, ruke ili noge, naročito na jednoj strani tijela
• Naglo zamućen ili zamagljen vid, naročito u jednom oku; faze dvostrukog viđenja
• Poteškoće u govoru ili razumijevanju čak i jednostavnih rečenica
• Vrtoglavica ili gubitak ravnoteže ili koordinacije, naročito u kombinaciji s drugim simptomima
Manje uobičajeni simptomi
• Nagla, neobjašnjiva i jaka glavobolja — često opisana kao “najgora glavobolja u životu”
• Nagla mučnina i groznica — koje se po brzini kojom se razvijaju razlikuju od virusne bolesti (za nekoliko minuta ili sati umjesto za nekoliko dana)
• Kratki trenuci gubitka svijesti ili periodi snižene svijesti (nesvjestica, konfuznost, grčevi, koma)
Ne zanemarujte simptome
Dr. David Levine ističe da bi bolesnik, kad se pojave simptomi, trebao “što brže otići u bolnicu na odjel za hitne slučajeve. Postoje dokazi da se oštećenja mogu minimalizirati, ukoliko se moždani udar započne liječiti u prvih nekoliko sati.”
Ponekad se simptomi mogu nakratko pojaviti i potom nestati. Te su faze poznate kao TIA-i, ili tranzitorni ishemični napadi. Nemojte prelaziti preko njih, jer mogu ukazivati na ozbiljnu opasnost od moždanog udara, budući da može uslijediti teški moždani udar. Liječnik može liječiti uzroke i pomoći u smanjivanju opasnosti od idućeg moždanog udara.
Prilagođeno iz smjernica koje je dao National Stroke Association iz Englewooda, Colorado (SAD).