Stvarnost je nadmašila moja očekivanja
ISPRIČAO WILLEM VAN SEIJL
Bila je 1942. i naša se zemlja našla usred drugog svjetskog rata. Ja sam bio jedan od petorice mladića koji su se skrivali od nacista u Groningenu, u Nizozemskoj. Dok smo sjedili u jednoj sobici, počeli smo razgovarati o tome kakve su nam šanse da preživimo.
BILO je jasno da nam šanse za preživljavanje nisu baš bajne. Na koncu su trojica iz naše grupe umrla nasilnom smrću. Ustvari, ja sam jedini doživio starost. To je samo jedan primjer toga kako je stvarnost nadmašila moja očekivanja.
Kad se odvijao gore spomenuti događaj, imao sam samo 19 godina, a o Bibliji i religiji nisam znao baš puno. Ustvari, otac se protivio svakoj religiji. Majka je u potrazi za religijom prihvatila spiritizam. A što se mene tiče, bio sam bez nade. Mislio sam da Bog ne bi imao razloga sjetiti me se kad bih poginuo u bombardiranju ili na neki drugi način. Nisam se čak ni trudio saznati nešto o njemu.
Potraga se isplatila
Ubrzo nakon onog razgovora koji sam vodio s četvoricom mladića, nacisti su me zarobili i odveli u radni logor u Njemačku, u blizini Emmericha. Naš se posao sastojao od raščišćavanja ruševina i popravljanja štete nastale uslijed savezničkih bombardiranja. Pobjegao sam krajem 1943. i vratio se u Nizozemsku, iako je rat i dalje bjesnio.
Ni sam ne znam kako se kod mene našla jedna mala brošurica s pitanjima i biblijskim recima. Koristilo je se prilikom proučavanja knjige Spasenje, koju su objavili Jehovini svjedoci. Dok sam čitao pitanja i tražio biblijske retke, jako sam se zainteresirao za ispunjenje biblijskih proročanstava.
O onome što sam čitao razgovarao sam sa svojom zaručnicom Gré, no ona isprva nije bila previše zainteresirana. S druge strane, majka se sasvim zadubila u čitanje brošurice. “Ovo je istina koju sam tražila cijeli svoj život!” uzviknula je. I s prijateljima sam razgovarao, a neki su željeli znati više. Ustvari, jedan je postao Svjedok, pa sam se s njim redovito dopisivao i viđao sve dok nije umro 1996.
U međuvremenu je Gré počela proučavati Bibliju, a oboje smo se krstili u veljači 1945. Rat je završio nekoliko mjeseci kasnije. Kad smo se vjenčali, željeli smo postati pioniri, kako se nazivaju punovremeni propovjednici Jehovinih svjedoka. No naišli smo na prepreke — bolest i financijske probleme. Isto tako, otvorila nam se mogućnost da zaradimo puno više novca. Hoćemo li prvo raditi kako bismo se financijski osigurali ili ćemo odmah započeti sa službom?
Naša služba u Nizozemskoj
Odlučili smo odmah započeti s pionirskom službom, što smo i učinili 1. rujna 1945. Istog tog dana, kad sam se kasno navečer vraćao kući, ušao sam u jedan restoran da bih popio nešto. Konobaru sam dao novčanicu od jednog guldena, bar sam tako mislio, i rekao mu: “Zadržite ostatak.” Kad sam došao kući, shvatio sam da sam mu dao novčanicu od 100 guldena! Tako smo pionirsku službu započeli s točno jednim guldenom!
Kad sam 1946. počeo održavati javna biblijska predavanja, imao sam samo jednu kožnu jaknu. Jedan prijatelj, koji je otprilike bio moje građe, služio je kao predsjedavajući. Najavio bi moje predavanje i odmah došao do kraja dvorane i dao mi svoj sako. Onda bih ja održao predavanje. Isto smo učinili kad sam završio s predavanjem!
U ožujku 1949. Gré i ja pozvani smo da stupimo u pokrajinsku službu, posjećujući skupštine Jehovinih svjedoka kako bismo ih duhovno jačali. Fritz Hartstang, koji je bio vjerni propovjednik prije i tokom rata, školovao me za pokrajinsku službu. Dao mi je dobar savjet: “Wim, slijedi uputstva koja dobivaš putem Jehovine organizacije čak i ako ti se u prvi mah čini da nisu baš najsjajnija. Nikada nećeš požaliti.” Bio je u pravu.
Godine 1951. Nizozemsku je posjetio Nathan H. Knorr, tadašnji predsjednik Watch Tower Bible and Tract Societya. Tada smo Gré i ja dali molbu za misionarsko školovanje u Sjedinjenim Državama. Ubrzo nakon toga, dobili smo poziv da pohađamo 21. razred Biblijske škole Gilead Društva Watchtower. Kad smo 1945. započeli s pionirskom, u Nizozemskoj je bilo oko 2 000 Svjedoka, no 1953. bilo ih je više od 7 000, to je bila stvarnost koja je itekako nadmašila naša očekivanja!
Služba u našem novom domu
Dobili smo zadatak da idemo na Nizozemsku Novu Gvineju, današnju pokrajinu Indonezije, no budući da nismo dobili dozvolu za ulazak u zemlju, naš je zadatak promijenjen za Surinam, tropsku zemlju u Južnoj Americi. Stigli smo u prosincu 1955. Surinam je tada imao samo stotinjak Svjedoka, ali oni su bili spremni pomoći koliko god su mogli. Uskoro smo se osjećali kao kod kuće.
Istina, morali smo se prilagoditi mnogim različitim okolnostima, što ponekad nije bilo lako. Naprimjer, Gré se bojala svake bubice. Kad bi u Nizozemskoj našla malog pauka u našoj spavaćoj sobi, nije htjela spavati sve dok ga se ja ne bih riješio. No u Surinamu su pauci deset puta veći, a neki i otrovni! U našem misionarskom domu bilo je i žohara, štakora, mrava, komaraca i skakavaca. Čak su nam i zmije znale doći. Gré se toliko navikla na ta stvorenja da je sada tamanjenje njih sastavni dio njenog života.
Nakon više od 43 godine provedene u toj zemlji, poznajemo je bolje nego mnogi koji su tu rođeni. Naučili smo cijeniti njene rijeke, kišnu šumu i močvare u blizini obale. Također smo se upoznali sa šarolikim životinjskim svijetom — dikobrazima, ljenivcima, jaguarima i, da, čak s mnogim vrstama zmija koje su obično predivnih boja. No iznad svega smo naučili cijeniti različita porijekla ovdašnjih ljudi. Preci nekih bili su iz Afrike, kao i iz Indije, Indonezije, Kine i drugih zemalja. A neki su Indijanci, potomci prvih stanovnika.
Dok u našoj kršćanskoj službi posjećujemo ljude u njihovim domovima, susrećemo osobe svakog tog porijekla. I u našim Dvoranama Kraljevstva uživamo u tim divnim razlikama među našom kršćanskom braćom i sestrama. Broj Dvorana Kraljevstva porastao je s jedne jedine trošne iz 1953. na više od 30 atraktivnih Dvorana Kraljevstva, jednu lijepu Kongresnu dvoranu i prekrasnu podružnicu, koja je svečano otvorena u veljači 1995.
Pouke koje sam izvukao
Duboko u unutrašnjosti Surinama postoji nekoliko skupština takozvanih bush Crnaca, potomaka afričkih robova koji su pobjegli s plantaža i otišli uzvodno koliko god su dalje mogli. Uvijek me iznova zadivljavala njihova spretnost — naprimjer, kako koriste rijeku za prijevoz, a kišnu šumu čine svojim domom. Oni sijeku stabla, prave čamce i voze ih niz vodopade i brzace. Hranu nabavljaju u lovu i ribolovu, kuhaju bez ijednog modernog aparata i čine mnoge druge stvari koje bi nama bile jako teške.
Tijekom godina upoznali smo i druge narode koji žive ovdje u Surinamu, njihove običaje, njihove načine razmišljanja i življenja. Sjećam se kad sam 1950-ih išao posjetiti jedno indijansko selo. Usred noći stigao sam u jedan napušteni kamp u kišnoj šumi, gdje smo moj vodič, koji je bio Indijanac, i ja trebali započeti putovanje čamcem. Zapalio je vatru, skuhao večeru, svezao viseće mreže. Njemu je bilo normalno da sve obavlja umjesto mene jer je znao da ja to ne znam.
Kad sam usred noći ispao iz svoje viseće mreže, nije se smijao. Umjesto toga, otresao je prašinu s moje odjeće i ponovno svezao mrežu. Dok smo putovali jednom uskom rijekom, bilo je toliko mračno da nisam vidio ni prst pred nosom, ali moj je vodič čamcem uspio savladati mnoge krivine i prepreke. Kad sam ga upitao kako to može, rekao je: “Gledaš u krivom smjeru. Pogledaj gore i vidi razliku između vrhova stabala i neba. Tako ćeš znati gdje se nalaze krivine u rijeci. Pogledaj dolje i prati mreškanje vode. Tako ćeš znati ima li stijena ili drugih prepreka pred tobom. I slušaj. Zvukovi također govore što je pred tobom.”
Putovanje kanuima izdubljenima iz drveta, prelaženje brzaca i prolaženje preko vodopada može biti opasno i iscrpljujuće. Ali na kraju putovanja, kad se susretnemo s našom kršćanskom braćom i sestrama koji nas čekaju da bi nam izrazili srdačnu dobrodošlicu, osjećamo se kao novi. Uvijek ima hrane za goste, pa makar to bila zdjelica juhe. Misionarski način života često je izazovan i težak, ali nikada razočaravajuć.
Što nam je pomoglo da ustrajemo
Nemamo baš neko savršeno zdravlje. Nemamo ni članove obitelji koji bi nas hrabrili jer je od čitave rodbine samo moja majka postala Svjedok. Pa ipak, pomoć i ohrabrenje od dragih prijatelja uvijek su stizali kad nam je to bilo potrebno, podupirući nas da ustrajemo na našem zadatku. Posebno ohrabrenje pristizalo je od majke.
Nakon što smo na dodijeljenom nam području proveli oko šest godina, majka se ozbiljno razboljela. Prijatelji su željeli da se vratimo i vidimo je posljednji put, no mama je napisala: “Molim vas, ostanite tamo gdje jeste. Pamtite me onakvu kakva sam bila prije nego što sam se razboljela. Nadam se da ću vas vidjeti prilikom uskrsnuća.” Bila je žena sa snažnom vjerom.
U Nizozemsku smo na godišnji odmor uspjeli otići tek 1966. Jako smo se radovali susretu sa starim prijateljima, no shvatili smo da je Surinam sada naš dom. Time shvaćamo mudrost savjeta organizacije da misionari ne odlaze na godišnji odmor u svoju domovinu dok ne odsluže najmanje tri godine na svom dodijeljenom području.
Jedna druga stvar koja nam je pomogla da se radujemo svom zadatku je zadržavanje smisla za humor — to da se možemo smijati mnogim stvarima, pa i sebi. Jehova je humor čak učinio svojstvenim nekim stvorenjima. Kad pogledate što izvode čimpanze i vidre, a naročito mladunčad mnogih životinja, morate se nasmiješiti. Isto tako, važno je pozitivno gledati na stvari i sebe ne smatrati previše važnim — to je nešto što smo naučili sve ove godine.
Da bismo ustrajali na našem zadatku, posebno nam je pomoglo to što smo vidjeli da naš rad u službi donosi plod. Gré je započela biblijski studij s devetoricom muškaraca u jednom staračkom domu u Paramaribu. Svi su imali preko 80 godina. Svaki je bio balatableeder (zarezivač kaučukovca) ili tragač za zlatom. Svaki je zavolio ono što je učio, krstio se i vjerno sudjelovao u djelu propovijedanja sve do svoje smrti.
Jedan stariji propovjednik imenom Rivers, iz Swedenborgove Nove crkve, slušao je studij i dobacivao sarkastične primjedbe. No svaki je tjedan prilazio sve bliže, a njegovo je ismijavanje bivalo sve manje. Na koncu je sjeo s drugima i sudjelovao. Imao je 92 godine i jedva je vidio i čuo, no biblijske je retke sipao kao iz rukava. Na koncu je počeo s nama sudjelovati u službi propovijedanja svjedočeći svima koji bi slušali. Malo prije svoje smrti poručio nam je da dođemo. Kad smo stigli, već je bio mrtav, ali ispod njegovog jastuka našli smo njegov izvještaj s brojem sati koje je taj mjesec proveo u službi propovijedanja.
Godine 1970, nakon više od 25 godina punovremene propovjedničke službe, imenovan sam za nadglednika surinamske podružnice. Uredski mi je posao teško pao i zavidio sam Gré koja je i dalje išla u službu propovijedanja svaki dan. Sada i Gré radi u podružnici i tu oboje imamo smislen posao dok starimo.
Doista, kad usporedim manje od 160 000 aktivnih objavitelja Kraljevstva, koliko ih je 1945. bilo u svijetu, s nekih 6 000 000 danas, vidim da je stvarnost itekako nadmašila moja očekivanja. Otkako smo 1955. stigli u Surinam, broj osoba koje sudjeluju u službi propovijedanja povećao se više od 19 puta — od otprilike 100, koliko ih je onda bilo, na više od 1 900, koliko ih danas ima!
Siguran sam da ćemo u budućnosti vidjeti još veličanstveniji razvoj događaja s obzirom na ispunjenje Jehovinih nauma, samo ako ostanemo vjerni našem Bogu. A to i namjeravamo učiniti.
[Slika na stranici 12]
Godine 1955. kad smo stigli u Surinam
[Slika na stranici 14]
U službu se ide kanuima
[Slika na stranici 14]
Sa svojom suprugom