Pitanja čitalaca (1)
• Zašto je u nekim prijevodima Biblije Titu 2:13 tako preveden, da izgleda, kao da se odnosi samo na jednu osobu, Isusa, koji se naziva Bog i spasitelj?
U PRIJEVODU Novi svijet Titu 2:13 glasi ovako: “Očekujemo ispunjenje sretne nade i slavnu pojavu velikog Boga i našeg spasitelja, Isusa Krista.”
Međutim, u mnogim prijevodima Biblije posljednji dio tog stavka je tako preveden, da izgleda kao da se radi samo o jednoj osobi, Isusu. Na primjer, Karadžićev prijevod ovog stavka glasi: “... velikoga Boga i spasa našega Isusa Krista.” Takvi prevodioci često tvrde, da ovakav prijevod odgovara “pravilu” grčke gramatike. Ipak ih i nauka o Trojstvu navodi na takav prijevod.
Doslovni prijevod grčkog stavka glasi: “Slava velikog Boga i spasitelja našega Isusa Krista”. (The Interlinear Greek — English New Testament, od dr. Alfreda Marshalla). Ovdje moramo zapaziti, da se radi o članu u jednini (što mi ne možemo vidjeti iz prijevoda na naš jezik, ali u engleskom je to jasno, jer je upotrijebljen član “the”, a u njemačkom “des”) koji prethodi dvjema imenicama (Bog, spasitelj) koje su povezane veznikom “i”.
Prije više od jednog stoljeća Granville Sharp formulirao je “pravilo”, koje se primjenjuje u takvim konstrukcijama. Ako član nije ponovo stavljen ispred druge imenice (spasitelja), on tvrdi, da se obje imenice odnose na istu osobu ili subjekt. To bi značilo da se i “veliki Bog” i “Spasitelj” odnose na Isusa, kao da bi značenje bilo: ‘Isusa Krista, velikog Boga i našega spasitelja’.
Ljudi, koji naginju vjerovanju u Isusovo božanstvo, ponekad ostavljaju utisak, da se gore navedeno gledište zahtijeva na temelju ispravne grčke gramatike. Ali to nije tako. Biblijski učenjaci su jako mnogo raspravljali o ispravnosti tog “pravila” primijenjenog u poslanici Titu.
Dr. Henry Alford (The Greek Testament, sv. III) na primjer kaže: “Nitko ne tvrdi da ne bi moglo biti tako kako je objašnjeno”. Ali on još dodaje, da bi bilo potrebnije utvrditi ‘što te riječi zaista znače’. A to se ne može objasniti gramatičkim pravilima.
U djelu A Grammar of New Testament Greek (Moulton-Turner, 1963) piše o Titu 2:13: “Ponavljanje člana (the) nije bilo neophodno potrebno da bi se potvrdilo, da se radi o odvojenim subjektima.” Ali što je onda sa ‘Sharpovim pravilom’? Dr. Nigel Tumer priznaje: “Na žalost, u tom razdoblju grčkog jezika ne možemo biti sigurni, da je takvo pravilo zaista odlučujuće.” (Grammatical Insights into the New Testament, 1965.) Što se tiče upotrijebljene grčke konstrukcije, profesor Alexander Buttmann ističe: “Vjerojatno neće biti nikada moguće ni u odnosu na svjetovnu literaturu a ni u odnosu na Novi zavjet postaviti kruta pravila bez ikakvih izuzetaka, ...” (A Grammar of the New Testament Greek).
Dr. N. J. D. White zapaža u The Expositor’s Greek Testament: “Gramatički dokaz ... je preslab da bi postao težište toga, osobito kad se uzme u obzir opće zanemarivanje članova u tim poslanicama kao i ispuštanje člana ispred ...”‘Spasitelja’ u 1. Timoteju 1:1; 4:10; I dr. Alford podvlači, da Pavao sigurno ne misli na Isusa, kad upotrebljava u drugim odlomcima izraze kao što je “Bog naš spasitelj”, jer “se Otac i Sin najjasnije razlikuju jedan od drugoga” (1. Tim. 1:1; 2:3-5). To se slaže sa općim učenjem Biblije, da je Isus stvoreni sin, koji nije jednak svome Ocu (Iv. 14:28; 1. Kor. 11:3).
Dakle, dr. White zaključuje: ‘U cjelini odlučujemo u korist prijevoda ovog odlomka na slijedeći način: ... pojava slave velikog Boga i našega spasitelja Isusa Krista’, Brojni suvremeni prijevodi slažu se s tim. U glavnom tekstu ili u napomenama prevode oni Titu 2:13 tako, da je razvidno, da se radi o dvije različite osobe: “velikom Bogu”, koji je Jehova, i njegovom Sinu “našem spasitelju, Isusu Kristu”, gdje obojica posjeduju slavu (Luka 9:26; 2. Tim. 1:10). (Vidi The New, American Bible, The Authentic New Testament, The Jerusalem Bible [napomena] i prijevod od J. B. Phillipsa, Jame sa Moffatta i Charlesa K. Williamsa).