Život zbog kojeg nikada nisam požalio
ISPRIČAO PAUL OBRIST
Godine 1912, kada mi je bilo šest godina, majka je umrla dok je rađala svoje peto dijete. Oko dvije godine kasnije mlada domaćica, Berta Weibel, počela se brinuti za našu obitelj. Kada se sljedeće godine otac vjenčao s njom, mi djeca bili smo sretni što ponovno imamo majku.
ŽIVJELI smo u Bruggu, gradiću u njemačkom jezičnom području Švicarske. Berta je doista bila osoba s kršćanskim osobinama i ja sam je jako volio. Godine 1908. počela je proučavati publikacije Istraživača Biblije (Jehovinih svjedoka) i dijelila je s drugima ono što je naučila.
Godine 1915, nedugo nakon što su se Berta i otac vjenčali, otišao sam s njom na prikazivanje “Foto-drame stvaranja”. Ova prezentacija dijapozitiva i filma koju je prikazalo Međunarodno udruženje Ozbiljnih istraživača Biblije ostavila je dubok utisak na moj um i srce. I drugi su ljudi bili impresionirani. Dvorana u Bruggu bila je toliko puna da je policija zatvorila vrata i otpravila sve koji su nakon toga stizali. Tada su mnogi pokušali uz pomoć ljestvi ući kroz otvoren prozor i nekoliko ih je uspjelo.
Majčin dobar primjer
U Evropi je u to vrijeme bjesnio prvi svjetski rat i ljudi su bili u strahu od budućnosti. Stoga je posjećivanje ljudi od kuće do kuće s utješnom porukom o Božjem Kraljevstvu, kao što je činila majka, bilo plemenit zadatak. Ponekad mi je dozvoljavala da idem s njom i ja sam veoma uživao u tome. Majka je konačno 1918. bila u mogućnosti simbolizirati svoje predanje Jehovi Bogu krštenjem u vodi.
Otac se nije uplitao u majčino obožavanje sve do njezinog krštenja, no tada joj se počeo protiviti. Jednog je dana zgrabio njenu biblijsku literaturu i bacio je u peć. Majka je samo svoju Bibliju uspjela spasiti od vatre. Ali ono što je zatim učinila bilo je zapanjujuće. Otišla je do oca i zagrlila ga. Uopće nije gajila srdžbu prema njemu.
Totalno iznenađen, otac se smirio. No s vremena na vrijeme njegovo bi protivljenje buknulo, a mi smo morali podnositi njegove ispade.
Zaposlenje i duhovni napredak
Godine 1924, nakon što sam završio trogodišnje naukovanje za frizera, otišao sam od kuće i pronašao posao u francuskom jezičnom području Švicarske. To mi je pružilo priliku da poboljšam svoje znanje francuskog jezika. Iako je selidba u izvjesnoj mjeri poremetila moj duhovni napredak, nikada nisam izgubio svoju ljubav prema biblijskoj istini. Zato sam, nakon što sam se šest godina kasnije vratio kući, počeo posjećivati sastanke kršćanske skupštine u Bruggu.
Ubrzo nakon toga preselio sam se u Rheinfelden, gradić udaljen oko 40 kilometara. Tamo sam radio u frizerskom salonu svoje sestre i nastavio svoj duhovni napredak tako što sam se sastajao s malom grupom Istraživača Biblije. Kada smo jednog dana završili s biblijskim studijem sredinom tjedna, brat Soder, nadležni starješina, upitao je: “Tko planira sudjelovati u službi propovijedanja u nedjelju?” Ja sam se javio, pretpostavljajući da ću pratiti nekoga i da će mi se pokazati kako se to radi.
Kada je došla nedjelja i kada smo došli do našeg područja, brat Soder je rekao: “Gospodin Obrist će tamo raditi.” Iako mi se lupanje srca ubrzalo kao nikada prije, počeo sam posjećivati ljude u njihovim domovima i govoriti im o Božjem Kraljevstvu (Djela apostolska 20:20). Otada nadalje nikad nisam bio neodlučan u izvršavanju djela propovijedanja za koje je Isus rekao da se mora obaviti prije nego dođe kraj ovog sustava stvari (Matej 24:14). Dana 4. ožujka 1934, kada mi je bilo 28 godina, simbolizirao sam svoje predanje Jehovi Bogu krštenjem u vodi.
Dvije godine kasnije pronašao sam posao kao frizer u Luganu, gradu koji se nalazi u talijanskom jezičnom području Švicarske. Tamo sam odmah počeo propovijedati dobru vijest, iako sam talijanski znao vrlo malo. Ipak sam, tokom prve nedjelje koju sam proveo u službi, uručio 20 brošurica koje sam ponio. S vremenom sam mogao sakupiti nekoliko zainteresiranih osoba kako bih oformio grupu za studij Kule stražare. Konačno je nekoliko njih bilo kršteno te smo u veljači 1937. osnovali skupštinu Jehovinih svjedoka u Luganu.
Dva mjeseca kasnije, u travnju 1937, primio sam pismo koje je drastično promijenilo moj život. Bio je to poziv da služim u Betelu, što je naziv za objekte podružnice Jehovinih svjedoka u nekoj zemlji. Odmah sam prihvatio poziv — to je odluka zbog koje nikada nisam požalio. Tako sam započeo 60-godišnju karijeru u punovremenoj službi.
Betelska služba tijekom burnih vremena
Švicarski je Betel tada bio smješten u gradu Bernu, glavnom gradu Švicarske. Tamo smo tiskali knjige, brošurice i časopise na 14 jezika i to se otpremalo diljem cijele Evrope. Ponekad sam tiskanu literaturu na tačkama odvozio do željezničke stanice, budući da u to vrijeme nismo uvijek imali kombi na raspolaganju. Moj prvi zadatak u Betelu bio je u Odjelu za slaganje, gdje smo slagali olovna slova pomoću kojih se tiskalo. Ubrzo sam počeo raditi na recepciji i, naravno, ujedno sam služio i kao frizer za betelsku obitelj.
U rujnu 1939. izbio je drugi svjetski rat i s naletom nacista širio se teror diljem Evrope. Švicarska je bila neutralna zemlja u središtu zaraćenih država. U početku smo bez ometanja nastavili s našom kršćanskom aktivnošću. Zatim se, 5. srpnja 1940, u dva sata poslijepodne dok sam se nalazio za svojim pultom u predvorju, pojavio jedan civil u pratnji vojnika koji je nosio pušku s pričvršćenim bajunetom.
“Gdje je Zürcher?” oštro je viknuo civil. Franz Zürcher je u to vrijeme bio nadglednik podružnice zadužen za naše djelo propovijedanja u Švicarskoj.
“Koga mogu najaviti?” upitao sam. Odmah su me zgrabili i odvukli uz stepenice, zahtijevajući da ih odvedem do Zürcherovog ureda.
Cijeloj betelskoj obitelji — tada nas je bilo oko 40 — bilo je naređeno da se okupi u blagovaonici. Izvan zgrade postavljena su četiri mitraljeza kako bi se sve odvratilo od pokušaja bijega. Unutra je oko 50 vojnika počelo pretraživati zgradu. Suprotno očekivanjima, nije pronađen nikakav dokaz da su Jehovini svjedoci upleteni u poticanje na otpor prema vojnoj službi. Ipak su bile konfiscirane velike količine literature i odvezene u pet vojnih kamiona.
Kada nismo htjeli dozvoliti da državne vlasti cenzuriraju Kulu stražaru, njezina su izdanja prestala izlaziti u Švicarskoj. To je značilo da je za posao u Betelu bilo potrebno manje osoblja, tako da su mlađi članovi obitelji bili ohrabreni da otiđu i postanu pioniri, što je naziv za Jehovine svjedoke koji su punovremeno uključeni u djelo propovijedanja.
Pionirska služba u vrijeme rata
U srpnju 1940. vratio sam se u talijansko jezično područje Švicarske u blizini Lugana, gdje sam živio prije nego što sam došao u Betel. Ovo tvrdo katoličko područje, koje je dotada ujedno već bilo pod snažnim utjecajem fašizma, postalo je moj pionirski zadatak.
Rijetko je prošao dan a da me nije zaustavila policija, zahtijevajući da prestanem sa svojom propovjedničkom aktivnosti. Jednog dana dok sam razgovarao s jednom ženom na vratima vrta, neki čovjek u civilu zgrabio me odostraga, odveo do policijskog auta i odvezo u Lugano. Tamo me je predao policiji. Kada su me ispitivali, objasnio sam da nam je Jehova Bog naredio da propovijedamo.
“Ovdje na Zemlji, mi smo ti koji naređujemo”, drsko je odgovorio policajac. “Bog može naređivati na nebu!”
Za vrijeme rata naročito je bilo od presudne važnosti slijediti Isusov savjet da budemo “mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi” (Matej 10:16). Stoga sam većinu svoje literature skrivao u unutarnje džepove košulje. A kako bih bio siguran da ništa neću izgubiti, nosio sam pumperice koje su bile čvrsto stegnute ispod koljena.
S vremenom sam dobio uputstva da se preselim u dolinu Engadin, gdje se nastavila igra mačke i miša s policijom. To je prekrasna dolina u istočnom dijelu švicarskih Alpi koja je u vrijeme zime prekrivena obiljem snijega, pa sam naručio da mi se pošalje moje skije kako bi mi poslužile pri kretanju po tom području.
Kada se za vrijeme hladne zime putuje skijama, prijeko su potrebne tople rukavice. Moje su se, zbog neprestane upotrebe, ubrzo počele habati. Kako sam samo bio zahvalan kada sam jednog dana poštom primio potpuno neočekivani paket u kojem se nalazio jedan ručno pleteni pulover kao i tople rukavice! Jedna kršćanska sestra iz moje bivše skupštine u Bernu napravila ih je za mene. Čak i sada kada pomislim na to dirnut sam sa zahvalnošću.
Mnogo radosnih prednosti
Godine 1943. prilike u Švicarskoj počele su se stabilizirati, pa sam ponovno bio pozvan da služim u Betelu. Zbog izvjesnih problema u francuskoj skupštini u gradu Lausannei koji je udaljen oko 100 kilometara, bio sam zadužen da redovito posjećujem taj grad kako bih objaviteljima pomogao da steknu ispravno gledište o Božjoj organizaciji.
Kasnije sam jedno vrijeme služio kao pokrajinski nadglednik za sve francuske skupštine u Švicarskoj. Početkom tjedna radio sam u Betelu, no u petak, subotu i nedjelju posjećivao sam različite skupštine svakog tjedna kako bih im bio od pomoći u duhovnom pogledu. Pored toga, kada je 1960. u Bernu osnovana francuska skupština, postao sam predsjedavajući nadglednik te skupštine. U tom sam svojstvu služio sve do 1970. kada je Betel preseljen iz Berna na njegovu prekrasnu sadašnju lokaciju u gradu Thunu.
Bilo mi je drago što sam u Thunu pronašao malu grupu talijanskih Svjedoka te sam počeo surađivati s njima. S vremenom je osnovana skupština, a ja sam nekoliko godina služio kao njezin predsjedavajući nadglednik sve dok se mlađa braća nisu osposobila kako bi mogla nositi tu odgovornost.
Ono što sam smatrao naročito radosnom prednošću jest prisustvovanje međunarodnim kongresima Jehovinog naroda. Naprimjer, 1950. održao se nezaboravni kongres “Rast teokracije” na stadionu Yankee (New York). Posjet svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York) ostavio je trajan utisak na mene. Isto tako nikada neću zaboraviti govor brata Miltona G. Henschela koji je održao sljedeće godine na kongresu “Čisto obožavanje” u Londonu (Engleska) i u kojem je istaknuo Isusove riječi: “Kažem vam: ako oni ućute, kamenje će povikati” (Luka 19:40). Brat Henschel je upitao: “Mislite li da će kamenje morati vikati?” Još uvijek mi je u ušima gromoglasno “ne!” koje se čulo od desetaka tisuća glasova.
Kada sam davne 1937. otišao u Betel, moj je otac, kad je saznao da dobivamo samo malu naknadu, zabrinuto upitao: “Sine, kako ćeš preživjeti pod stare dane?” Odgovorio sam citirajući riječi psalmista Davida: “Ne vidjeh pravednika ostavljena, ni djece njegove da prose hljeba” (Psalam 37:25). Te su se riječi sasvim sigurno ispunile u mom slučaju.
Kako sam samo sretan što se prije više od 80 godina Berta Weibel udala za mog oca i da sam uz pomoć njenog primjera i vodstva upoznao Jehovu i njegova svojstva! Iako su joj se drugi članovi obitelji rugali, ona je vjerno služila Jehovi sve do svoje smrti 1983. Nikada nije pokazala žaljenje što je služila svom Bogu, Jehovi; niti sam ja ikada požalio zbog toga što sam ostao nevjenčan i svoj život potpuno posvetio Jehovinoj službi.
[Slika na stranici 25]
Na poslu u Betelu