Angola

Rat i nestašica hrane, smrtonosne posljedice bolesti, patnja i smrt koje uzrokuju ljudi koji se ponašaju poput divljih zvijeri — sve je ovo Biblija prorekla za naše vrijeme govoreći o simboličnim jahačima Apokalipse (Otkr. 6:3-8). To pogađa čitavu Zemlju. Angola nije iznimka.

Od jednog kraja te zemlje do drugog vidljivi su rezultati mahnitog jahanja tih jahača Apokalipse. Kako Jehovini svjedoci prolaze u tim uvjetima?

Mnogi Svjedoci predmet su žestokog progonstva. Neki su ubijeni kao nedužni prolaznici u brutalnom i neprekidnom građanskom ratu. Mnogi su se suočili s okrutnim posljedicama gladi koja je zavladala zbog političkog i ekonomskog previranja. Međutim, ništa nije uništilo njihovu vjeru u Jehovu Boga ni njihovo pouzdanje u njegovu Riječ. Iskrena im je želja dokazati lojalnost Bogu i drugima dati temeljito svjedočanstvo o njegovim naumima. A ljubav koju međusobno pokazuju uvjerljiv je dokaz da su pravi učenici Isusa Krista (Ivan 13:35).

Razmotri dva primjera koja pokazuju koliko je čvrsta njihova vjera. Prije 40-ak godina jedan je policijski inspektor odrješito rekao jednom Jehovinom svjedoku: “Što se Angole tiče (...), organizacija Watch Tower je dokrajčena, dokrajčena, dokrajčena!” Nedugo nakon toga zaprijetio je jednom drugom Svjedoku rođenom u Angoli. “Znaš li što će biti s tobom?” upitao je inspektor. Mirno izrečen odgovor glasio je: “Znam što mi možete učiniti. Ali najgore što možete je ubiti me. Možete li učiniti nešto gore od toga? No ja se neću odreći svoje vjere.” Unatoč brutalnom maltretiranju po zatvorima i kažnjeničkim logorima koje je godinama trajalo taj se Svjedok, João Mancoca, čvrsto držao svoje odluke.

Nedavno je jedan starješina iz provincije Huambo napisao: “Nalazimo se u opasnoj situaciji. Vrlo velika nestašica hrane i lijekova negativno utječe na skupštine. Riječima ne možemo opisati postojeću situaciju i fizičko stanje naše braće.” No rekao je i ovo: “Premda je naše fizičko stanje loše, duhovno smo zdravi. Događa se upravo ono što je prorečeno u 24. poglavlju Mateja i 2. Timoteju 3:1-5.”

Što je doprinijelo tim pozitivnim reakcijama unatoč ozbiljnim nevoljama? Vjera i hrabrost koje proizlaze iz toga što se ne uzdaju u sebe ili u druge ljude, već u Božje Kraljevstvo u rukama Isusa Krista. Oni znaju da će se Božji naum ispuniti bez obzira na to tko trenutno izgleda ima prevlast ili koliko je situacija teška. Potpuno su uvjereni da će Božji Sin, koji vlada s neba, izaći kao pobjednik i da će pod njegovom vladavinom Zemlja postati raj (Dan. 7:13, 14; Otkr. 6:1, 2; 19:11-16). Jehovini svjedoci u Angoli iz iskustva znaju da Bog čak i danas krhkim ljudima daje snagu koja nadilazi uobičajenu da bi mogli ustrajati (2. Kor. 4:7-9).

Ali prije nego što dalje istražimo povijest Jehovinog naroda u Angoli, upoznajmo se ukratko sa zemljom u kojoj živi.

Nebrušeni dijamant

Angola je smještena na jugozapadu Afrike i graniči s Demokratskom Republikom Kongo na sjeveru, Namibijom na jugu, Zambijom na istoku i Atlantskim oceanom na zapadu. Prostire se na površini od 1 246 700 kvadratnih kilometara, a to je otprilike veličina Francuske, Italije i Njemačke zajedno. Gotovo 14 puta veća je od Portugala, koji je počeo s kolonizacijom Angole u 16. stoljeću. Zbog portugalske kolonizacije oko 50 posto stanovništva tvrdi da pripada katoličkoj religiji.

Portugalski je i dalje službeni jezik, no Angola je višejezična zemlja. Premda se u toj zemlji govori više od 40 jezika, najviše ljudi govori umbundu, kimbundu i kikongo jezicima.

Tijekom godina dragocjena bogatstva Angole odnesena su u druge zemlje. Za vrijeme kolonizacije milijuni robova poslani su u Brazil, koji je tada bio još jedna portugalska kolonija. Plodna zemlja Angole nekada je davala obilan urod banana, manga, ananasa, šećerne trske i kave. Nakon što se oslobodila kolonijalnog jarma, ozbiljni građanski sukob sprečavao je ekonomski razvoj. Unatoč tome, Angola još uvijek posjeduje dragocjene naftne izvore te mnogobrojna nalazišta dijamanata i željezne rude. Međutim, njeno najvrednije bogatstvo su ponizni i odlučni ljudi, od kojih su tisuće pokazale veliku ljubav prema Božjoj Riječi i njenim obećanjima o svijetloj budućnosti pod Božjim Kraljevstvom.

“Baci kruh svoj povrh vode”

Prvi izvještaj o djelovanju Jehovinih svjedoka u Angoli stigao je od Graya Smitha i njegove žene Olge, bračnog para pionira iz Cape Towna (Južnoafrička Republika). Oni su u srpnju 1938. iz Johannesburga krenuli automobilom koji je bio opremljen za emitiranje snimljenih biblijskih predavanja. Automobil je bio nakrcan publikacijama Watch Towera. Na svom tromjesečnom putovanju Smithovi su uspostavili pretplate na Kulu stražaru i uručili 8 158 Biblija, knjiga i brošurica. Velikodušno su raspačavali biblijsku literaturu na velikom području i tako su došli do ljudi u Bengueli, Luandi, Sá da Bandeiri (današnji Lubango) i drugim gradovima u zapadnoj Angoli. Međutim, sljedeće je godine izbio drugi svjetski rat, pa je bilo teško nastaviti kontakt s ljudima koji su pokazali interes.

Neko vrijeme bilo je malo vidljivih rezultata njihove propovjedničke kampanje. Usprkos tome načelo iz Propovjednika 11:1 pokazalo se istinitim: “Baci kruh svoj povrh vode; jer ćeš ga naći poslije mnogo vremena.”

U nekim slučajevima trebalo je proći mnogo godina da bi sjeme istine proklijalo, kao što to pokazuje izvještaj iz provincije Huíle. Godinama nakon propovjedničkog putovanja Smithovih stanoviti gosp. Andrade prisjetio se da mu je kad je imao 41 godinu, a živio je u Sá da Bandeiri, netko tko je automobilom prolazio kroz grad iz Južnoafričke Republike uručio neke publikacije Watch Towera. Tada je dobio knjigu Bogatstvo i pretplatu na Kulu stražaru. Pisao je brazilskoj podružnici, koja se pobrinula da se s njim pismenim putem vodi biblijski studij. Međutim, kad je kasnije gosp. Andrade shvatio da se njegovu poštu cenzurira, biblijski studij je prekinut. Izgubio je kontakt sa Svjedocima dugi niz godina.

Godine 1967. Zuleika Fareleiro, koja se tek bila krstila, preselila se u Sá da Bandeiru. Imala je relativno malu spoznaju o istini, a u zemlji je djelovanje Jehovinih svjedoka tada bilo pod zabranom. Usprkos tome jedva je čekala prenijeti drugima ono što je znala. Započela je biblijski studij s jednom ženom koja joj je rekla da poznaje jednog postolara te da joj se čini da i on pripada istoj religiji. Sestra Fareleiro odnijela je neke cipele na popravak, a kad je postolaru pokazala knjigu Istina koja vodi do vječnog života, oči su mu se zacaklile. S njim je uspostavila biblijski studij. Taj je čovjek bio gosp. Andrade koji je tada bio u invalidskim kolicima. Doživio je šok jer je svojim očima vidio kako mu ubijaju ženu. Zbog toga mu je nada u Kraljevstvo djelovala privlačno, pa je čvrsto prionuo uz nju. Kao Jehovin svjedok krstio se 1971. i vjerno je služio Jehovi sve dok 1981. nije umro u dobi od 80 godina. Unatoč invaliditetu i poodmakloj dobi na svim je skupštinskim sastancima bio redovit i aktivan, što je za druge bilo veliko ohrabrenje.

Pokušaj obrazovanja i uzdizanja Angolaca

Prije 60-ak godina čovjek imenom Simão Toco sudjelovao je u jednoj baptističkoj misiji u sjevernoj Angoli. Kad je iz Mbanza Conga u Angoli išao u Léopoldville u Belgijskom Kongu (danas Kinshasa u Demokratskoj Republici Kongo), Toco je svratio kod jednog prijatelja. Tamo je vidio časopis Luz e Verdade (danas Despertai!). U njemu se nalazio prijevod brošurice Kraljevstvo Božje, nada svijeta na portugalskom. Toca je zanimalo što stoji u njoj, ali njegovog prijatelja nije, pa je rekao Tocu da je uzme. Tako je i njemu u ruke došla biblijska publikacija koju su objavili Jehovini svjedoci.

Kad je 1943. stigao u Léopoldville, Toco je osnovao zbor koji se nakon nekog vremena povećao i brojio je stotine članova. Budući da je gorljivo želio obrazovati i uzdignuti svoje prognane sunarodnjake Angolce, na kikongo je preveo brošuricu Kraljevstvo Božje, nada svijeta. Malo-pomalo u himnama koje je komponirao počeo je spominjati nadu u Kraljevstvo i druge biblijske istine koje je naučio. Te je informacije koristio i kad bi na temelju Biblije razgovarao s nekim članovima svog zbora. João Mancoca, još jedan Angolac koji je radio u Léopoldvilleu, 1946. povezao se s Tocovom grupom koja je proučavala Bibliju. Sastanci su se održavali subotom i nedjeljom uvečer, a Mancoca je uvijek bio među nekih 50 prisutnih.

Članovi te grupe 1949. osjetili su potrebu da drugima govore o onome što su učili, pa su mnogi od njih počeli propovijedati po Léopoldvilleu. To je razbjesnilo baptističke svećenike i belgijske vlasti. Ubrzo su mnogi iz Tocove grupe uhapšeni. Jedan od njih bio je i João Mancoca. U zatvoru su ostali nekoliko mjeseci. Zatim su oni koji nisu željeli napustiti pokret čiji je osnivač bio Toco i koji nisu željeli prestati čitati literaturu koja je potjecala od Društva Watch Tower bili deportirani u svoju domovinu Angolu. Na koncu ih je bilo oko 1 000.

Portugalske vlasti u Angoli nisu znale što bi s njima. Na kraju se te osobe koje su vraćene u Angolu raselilo po različitim dijelovima zemlje.

Nekako u to vrijeme, 1950, biblijska je istina prodrla u drugi po veličini grad Angole, Huambo, koji je tada bio poznat kao Nova Lisboa. Napredak nije odmah bio vidljiv, no s vremenom su João da Silva Wima, Leonardo Sonjamba, Agostinho Chimbili, Maria Etosi i Francisco Portugal Eliseu bili neki od lojalnih slugu Jehove u tom gradu. Oni su i svojim obiteljima pomogli da upoznaju Jehovu i njegova pravedna mjerila.

Sam Toco i još neki poslani su da rade na plantaži kave na sjeveru. No nažalost, Toco je već tada počeo mijenjati svoje mišljenje. Još dok su on i njegova grupa bili u Léopoldvilleu, sljedbenici Simãa Kimbangua, koji su se bavili spiritizmom, dolazili su na njihove sastanke. Jednom prilikom tokom sastanka doživjeli su nešto što su neki smatrali izlijevanjem duha. No oni nisu ‘ispitali da vide potječe li taj duh od Boga’ (1. Iv. 4:1). Joãu Mancoci nije bilo drago kad je vidio da je proučavanje Biblije ostalo u drugom planu jer se veća važnost pridavala ‘duhu’.

Nakon što su bili vraćeni u Angolu, João Mancoca je na koncu stigao u Luandu. On je zajedno sa Salom Filemonom i Carlosom Agostinhom Cadiem poticao druge iz grupe da se drže Biblije i da prestanu činiti ono što nije u skladu s njom. Kad se kasnije Toca premještalo u jedno drugo mjesto na jugu, prošao je kroz Luandu. Bilo je očito da su vjerovanja Kimbanguovih sljedbenika još jače utjecala na njega.

Zbog izdaje jednog člana njihove grupe, João Mancoca, Carlos Agostinho Cadi i Sala Filemon 1952. uhapšeni su i protjerani u Baía dos Tigres, kažnjeničku koloniju u sklopu koje je bilo ribogojilište. Izdajnik je bio jedan neugodan čovjek koji je imao dvije žene. Zbog njegovih pokušaja da zauzme mjesto vođe grupe u Luandi, neki su se skoro povukli. No došao je u sukob s vlastima zbog svojih nepoštenih postupaka, pa je i on protjeran u kažnjeničku koloniju.

Posjetilac s trostrukim zadatkom

Tokom 1954. podružnica u Južnoafričkoj Republici primila je brojna pisma od članova grupe iz Baía dos Tigresa. Oni su jedva čekali da dobiju biblijsku literaturu. Kao odgovor na njihova pisma u Angolu je iz Francuske 1955. poslan John Cooke, misionar Društva Watch Tower. Imao je trostruki zadatak: da provjeri je li točno da u Angoli ima 1 000 Svjedoka, da im pomogne ako je to moguće i da vidi što se može učiniti kako bi se u Angoli legaliziralo djelovanje Jehovinih svjedoka. Nakon što se sreo s brojnim grupama, njegovo petomjesečno istraživanje pokazalo je da u zemlji ima daleko manje od 1 000 Svjedoka. Kao što je pokazao izvještaj službe propovijedanja za 1955. za Angolu, u čitavoj je zemlji bilo samo 30 objavitelja dobre vijesti.

Prošlo je više tjedana prije nego što su portugalske vlasti dozvolile Johnu Cookeu da posjeti Joãa Mancocu i malu grupu koja se nalazila u Baía dos Tigresu, na jugu Angole. Bratu Cookeu dozvoljeno je da ostane s njima pet dana, a objašnjenja Biblije koja je iznio bila su daljnji dokaz Mancoci i drugima da on predstavlja organizaciju koja doista služi Jehovi Bogu. Zadnji dan svog posjeta brat Cooke je održao javno predavanje na temu “Dobra vijest o Kraljevstvu” grupi od oko 80 osoba, uključujući i glavnog upravitelja kažnjeničke kolonije.

Tijekom mjeseci koje je proveo u Angoli brat Cooke je uspio stupiti u kontakt s Tocom i s ljudima iz različitih mjesta koji su Toca smatrali svojim vođom. Mnogi od njih bili su tek sektaški sljedbenici Toca i nije ih zanimalo djelovanje Jehovinih svjedoka. Iznimka je bio António Bizi, mladić u Luandi koji je žarko želio saznati više o Jehovinim naumima. U to je vrijeme Toco bio zatočen u jednom selu blizu Sá da Bandeire, a nije smio ni slati ni primati poštu.

Posjet brata Cookea bio je izvor velikog ohrabrenja maloj grupi vjernih osoba u Baía dos Tigresu. Brat Mancoca sjeća se da je taj posjet bio dokaz da “ne idu krivim putem”. Otkrio im je i da postoji potencijal za porast, iako je broj Svjedoka manji nego što je izviješteno. Brat Cooke je u svom izvještaju rekao da su neki s kojima se susreo “svim srcem željeli saznati više” i da je “tamo po svoj prilici plodno područje”.

Usljeđuje dodatno ohrabrenje

Godinu dana nakon posjeta brata Cookea Društvo je u Luandu poslalo Mervyna Passlowa, još jednog sposobnog brata koji je završio Školu Gilead, i njegovu ženu Auroru. Imali su popis od oko 65 pretplatnika i drugih zainteresiranih osoba koji je sastavio John Cooke. Passlowima je isprva bio problem stupiti u kontakt s pretplatnicima budući da se časopise dostavljalo u poštanske pretince, a ne na kućne adrese. No u to se vrijeme žena imenom Berta Teixeira vratila u Luandu iz Portugala. Tamo je upoznala Jehovine svjedoke i pokazala znatan interes za biblijsku istinu. Podružnica u Lisabonu obavijestila je Passlowe o njenom dolasku i oni su odmah započeli biblijski studij s njom. Jedan od Bertinih rođaka radio je u pošti i pomogao im je da pronađu adrese pretplatnika, od kojih su mnogi postali revni istraživači Biblije. Oni su ubrzo o tome počeli razgovarati s prijateljima i susjedima. Za šest mjeseci Passlowi su proučavali s više od 50 osoba.

Passlowi su nekoliko mjeseci nakon dolaska organizirali redovito proučavanje Biblije u svom domu na temelju Kule stražare. Nakon mjesec dana prostorija je postala premala. Berta Teixeira vodila je jezičnu školu, pa je ponudila da se jedna od učionica koristi za sastanke. Nakon osam mjeseci Jehovini svjedoci izvršili su prva krštenja u Angoli u zaljevu u Luandi.

Zbog situacije koja je tada vladala u Angoli, Passlowi nisu mogli mnogo kontaktirati s braćom iz Afrike. No neki od njih ipak su posjetili Passlowe. Jedna osoba koja je redovito dolazila radi proučavanja bio je António Bizi, za kojeg je John Cooke utvrdio da je iskreni istraživač. I João Mancoca, koji je još uvijek bio u kažnjeničkoj koloniji, slao im je ohrabrujuća pisma.

Međutim, ubrzo nakon prvih krštenja vlada je Passlowima odbila produžiti vize, pa su morali napustiti zemlju. Učinili su izvrstan posao sijući “sjeme” i zalijevajući ono koje su drugi posijali (1. Kor. 3:6). Osim toga, oni i braća u Angoli osjećali su veliku međusobnu naklonost. Zbog neprijateljskog stava koji je pokazala policija, Passlowi su upozorili braću, naročito Afrikance, da ih ne dolaze ispratiti. No ljubav koja ih je povezivala bila je prejaka. Dok su oni odlazili prema mostiću kako bi se ukrcali na brod, mnogi su došli da bi im pokazali koliko su ih zavoljeli.

Godine 1958. Harry Arnott, zonski nadglednik, posjetio je Passlowe dok su bili u Luandi. Kad je u veljači 1959. još jednom pokušao posjetiti Angolu kao zonski nadglednik, na aerodromu ga je dočekala mala grupa ljudi, uključujući i brata Mancocu te sestru Teixeiru. Međutim, policija je intervenirala gotovo isti čas. Izdvojili su brata Arnotta iz grupe i pretražili njegovu prtljagu.

No brat Arnott se na koncu našao u istoj ćeliji u kojoj je bio i brat Mancoca. Kad su se ugledali, počeli su se smijati. Policijskom inspektoru ta situacija nije bila smiješna. Bijesno je rekao Mancoci: “Znaš li što će biti s tobom?” Brat Mancoca, koji je dotad šest godina proveo u zatvoru i više puta bio pretučen, mirno je odgovorio: “Ne mogu plakati. Znam što mi možete učiniti. Ali najgore što možete je ubiti me. Možete li učiniti nešto gore od toga?” Na kraju je odlučno rekao: “No ja se neću odreći svoje vjere.” Zatim je bacio pogled na brata Arnotta i hrabro se nasmiješio. Brat Arnott se prisjeća: “Izgledalo je kao da uopće nije svjestan situacije u kojoj se našao, a mislio je samo na to da me ta situacija ne obeshrabri. Izuzetno me ohrabrilo kad sam vidio kako taj brat iz Afrike nakon niz godina provedenih u zatvoru zauzima takav čvrst i hrabar stav.”

Što se tiče brata Arnotta, morao je otići iz zemlje istim avionom kojim je i došao — no tek nakon tog kratkog, ali ohrabrujućeg susreta s bratom Mancocom. Nakon sedam sati ispitivanja i brat Mancoca je pušten.

Tjedan dana nakon tog događaja brat Mancoca se napokon krstio sa svojim prijateljima Carlosom Cadiem i Salom Filemonom. Nekako u to vrijeme u Sambizangi, predgrađu Luande, unajmljena je jedna prostorija i u njoj je prva skupština Jehovinih svjedoka u Angoli počela službeno održavati sastanke. Sastanke se tada još moglo započinjati i završavati pjesmom, a to je pjevanje privlačilo pažnju onih koji su se našli u blizini. Mnoge se dojmilo to što tokom sastanka i prisutni mogu sudjelovati u Studiju Kule stražare te što nakon sastanka mogu postavljati pitanja. Takva izmjena misli, koje nije bilo u crkvama kršćanstva, uvelike je djelovala na širenje djela u toj zemlji.

“Oprezni kao zmije”

Od 1960. propovijedanje dobre vijesti u Angoli više nije nadgledala podružnica u Južnoafričkoj Republici već ona u Portugalu. To jačanje veza između Jehovinih svjedoka u te dvije zemlje bila je čista suprotnost sve gorim političkim odnosima Angole i Portugala, koji je dugo vladao nad Angolom, jer je bila njegova kolonija.

Nezavisnost susjednog Belgijskog Konga i tamošnji građanski rat koji je zbog toga uslijedio veoma su utjecali na političku klimu u Angoli. Kolonijalne vlasti postale su još opreznije, no u Angoli nisu mogle spriječiti izbijanje gerilskog rata za nezavisnost. U siječnju 1961. val nasilja zapljusnuo je središnju Angolu. To je u veljači dovelo do pokušaja državnog udara u Luandi. Kasnije su Angolci u ožujku ubili nekoliko stotina portugalskih kolonista nakon prepirki zbog nadnica u siromašnom sjevernom dijelu Konga. To je izazvalo masovnu osvetu.

Tijekom 1960-ih osnovana su tri glavna pokreta za borbu protiv kolonijalizma: komunistički Narodni pokret za oslobođenje Angole (Movimento Popular de Libertac̩ão de Angola; MPLA), Nacionalna fronta za oslobođenje Angole (Frente Nacional de Libertac̩ão de Angola; FNLA) i Nacionalna unija za potpunu nezavisnost Angole (União Nacional para a Independência Total de Angola; UNITA).

Čim je došlo do građanskog rata, mala grupa Jehovinih svjedoka suočila se s problemima. Sredstva javnog informiranja etiketirala su ih kao “antikršćansku sektu i pogubne po društvo”. Novinari su pogrešno citirali članke iz Probudite se! i krivo tvrdili da je Svjedocima cilj “opravdati, ako ne i poticati, terorističke akcije do kojih je nedavno došlo na sjeveru provincije”. Ispod fotografije Probudite se! stajao je natpis: “Religiozna propaganda truje duh Angolaca.”

Tijekom tog perioda svi su Jehovini svjedoci bili pod stalnom prismotrom. Sva pošta koja je stizala pomno se kontrolirala, pa je veza s portugalskom podružnicom bila ograničena i bilo je jako teško dobiti literaturu Watch Towera. Policija je ispitivala one koji su primili literaturu poštanskim putem.

Kolonijalnoj vlasti bio je sumnjiv svaki sastanak u kojem je sudjelovalo više od dvoje ljudi koji nisu članovi iste obitelji. Radi predostrožnosti braća su mijenjala mjesta sastajanja i okupljala su se u malim grupama. Međutim, 1961. Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti prisustvovalo je 130 osoba. Braća Mancoca i Filemon su nakon toga posjetila osobe koje su bile prisutne na njoj da bi se uvjerila jesu li sigurno stigle kući. Briga puna ljubavi koju su pokazali ojačala je njihovu kršćansku braću.

Vrijeme teških kušnji

Iskustvo Silvestrea Simãa pokazuje kroz što su osobe koje su tek počele proučavati Bibliju morale proći u to vrijeme. Godine 1959, dok je još išao u školu, od jednog školskog kolege dobio je traktat “Paklena vatra — biblijska istina ili poganska strava?” Kasnije je rekao: “Pročitao sam taj traktat i to je bila prekretnica u mom životu. Kad sam saznao istinu o paklu, kojeg sam se bojao jer sam tako bio naučen, odmah sam prestao ići u crkvu i počeo sam čitati publikacije Društva.”

U to nemirno vrijeme Svjedoci na svoje sastanke nisu odmah pozivali sve koji su tvrdili da ih zanima istina. Međutim, nakon dvije godine smatrali su da bez straha mogu pozvati Silvestrea. Nakon svog prvog sastanka postavljao je pitanja o sabatu. Ono što je čuo uvjerilo ga je da je našao istinu. Ali koliko ju je visoko cijenio? Sljedećeg tjedna, 25. lipnja 1961, kad je otišao na svoj drugi sastanak, njegovo cijenjenje prema onome što je saznao stavljeno je na ispit. Vojna patrola prekinula je sastanak. Svim je muškarcima naređeno da izađu van i onda ih se pretuklo pocinčanim cijevima. Jedan od te braće prisjetio se: “Tukli su nas kao što bi netko tukao nerazumnu životinju u želji da je ubije — da, slično kao što ljudi toljagom ubiju svinju prije nego što je prodaju na tržnici.” Silvestre Simão i ostali koji su bili s njim dan-danas imaju ožiljke od tih udaraca. Nakon toga su jedan za drugim išli do nogometnog stadiona, gdje su naišli na veliku grupu bijesnih Evropljana koji su upravo izgubili svoje obitelji u ratu u sjevernoj Angoli. Vojnici i mnoštvo ljudi, uključujući i neke Evropljane, ponovno su divljački pretukli braću.

Tada su Silvestrea i drugu braću ukrcali u kamione i odvezli u zatvor u São Paulo, kojim je upravljala ozloglašena tajna policija. Braću su ponovno okrutno tukli i nabacali u ćeliju. Teško ranjene i s velikim krvarenjem ostavili su ih da umru.

Joãa Mancocu vlasti su smatrale vođom te grupe jer je bio voditelj Studija Kule stražare. Nakon tog užasnog batinanja odveli su ga na pogubljenje, pod optužbom da je planirao napasti bijelce, a vlasti su to zaključile jer su krivo razumjele jedan odlomak iz Kule stražare. Brat Mancoca je upitao što bi mislili kad bi isti časopis pronašli u rukama Evropljana ili neke obitelji u Brazilu ili Portugalu? Istaknuo je da taj časopis izlazi diljem svijeta i da ga proučavaju ljudi svih nacionalnosti. Da bi to provjerile, vlasti su ga odvele u dom jedne portugalske obitelji Jehovinih svjedoka. Kad su kod nje vidjeli isti časopis te saznali da je i ta obitelj proučavala isto gradivo, predomislili su se s obzirom na pogubljenje. Brata Mancocu vratili su k drugoj braći u zatvor u São Paulo.

Pa ipak, nisu svi bili zadovoljni time. Kad su se vratili u zatvor u São Paulo, čuvar, jedan mršavi Portugalac, uzeo je brata Mancocu “pod svoju brigu”. Iskusiti tu “brigu” značilo je cijelo popodne provesti na žarkom suncu bez hrane. Zatim bi čuvar u 17.00 uzeo bič i počeo tući brata Mancocu, koji se prisjeća: “Nikada nisam vidio da netko koristi bič onako kako je on to činio. Rekao je da neće stati dok ne padnem mrtav.” Nastavio ga je nemilosrdno bičevati sat vremena, no brat Mancoca na koncu više nije osjećao nikakvu bol. A onda mu se, baš usred bičevanja, odjednom počelo spavati. Iscrpljeni je čuvar bio uvjeren da Mancoca umire, pa je jedan vojnik odvukao njegovo tijelo i stavio ga ispod neke kutije. Kad se milicija po noći došla uvjeriti da je mrtav, vojnik im je pokazao kutiju ispod koje je bio Mancoca i rekao im da je već umro. Za divno čudo, oporavio se i taj je vojnik bio šokiran kad ga je za tri mjeseca vidio u blagovaonici. Tada je bratu Mancoci detaljno ispričao što se dogodilo te večeri. To što mu se odjednom počelo spavati spasilo je tog brata od neizbježne smrti.

Brat Mancoca pridružio se ostaloj braći i počeli su održavati sastanke u zatvoru. Javna predavanja iznesena su tri puta tokom pet mjeseci zatočeništva u São Paulu, a bilo je prisutno oko 300 osoba. Svjedočanstvo dano u zatvoru ojačalo je skupštine jer su mnogi zatvorenici koji su pokazali interes nakon što su izašli iz zatvora napredovali do krštenja.

U tih nekoliko mjeseci provedenih u tom zatvoru Silvestre Simão pridružio se grupi koja je tamo sistematski proučavala Bibliju i tako je dobio potrebnu duhovnu snagu. Otamo su članovi te grupe bili premješteni u druge zatvore i radne logore, gdje su bili izloženi još okrutnijem batinanju i prisilnom radu. Nakon što je četiri godine bio po zatvorima u raznim mjestima, Silvestre je pušten na slobodu u studenom 1965. Vratio se u Luandu, gdje se pridružio grupi Svjedoka koja se sastajala u Rangelu, jednom dijelu grada. Njegova je vjera već bila ispitana i na koncu se krstio 1967. Drugi iz zatvora, uključujući i brata Mancocu, bili su oslobođeni tek 1970, da bi ih onda ponovno zatvorili.

“Niti će se više učiti boju”

Zemlju je zahvatio rat. No Biblija kaže da će osobe koje upoznaju Jehovine puteve ‘raskovati svoje mačeve na raonike i koplja svoja na srpove’ i više se neće “učiti boju” (Iza. 2:3, 4). Što će učiniti mladići u Angoli?

U ožujku 1969. vlada je pokrenula brutalnu kampanju protiv svih koji odbijaju kompromitirati svoju kršćansku neutralnost. Među prvima su uhapšeni António Gouveia i João Pereira iz Luande. Brata Gouveiu su uhapsili na radnom mjestu i bacili u prljavu ćeliju. Njegovoj majci bilo je dozvoljeno da ga posjeti tek nakon 45 dana zatvora.

Fernando Gouveia, António Alberto i António Matías bili su među onima koji su uhapšeni u Huambu. Okrutno ih se tuklo tri puta na dan. Fernanda čak ni vlastita majka nije prepoznala nakon tog batinanja. Kad su braća na koncu napisala pismo zapovjedniku oružanih snaga i otvoreno rekla kako ih se maltretira, zlostavljanje je prestalo.

António Gouveia prisjeća se nekih stvari koje su im pomogle da ustraju. S vremena na vrijeme majka bi mu sakrila stranicu iz Kule stražare u hranu koju bi donijela. “To nam je pomoglo da naš um ostane aktivan. Isto tako, održavalo je našu duhovnost.” On također kaže: “Propovijedali smo zidovima o svakoj biblijskoj temi koja nam je pala na pamet.” Da ne bi klonula duhom, neka su braća s humorom prihvaćala svoje okolnosti. Naglas bi, kao da obznanjuju neki važan događaj, najavljivala velik broj muha koje su ubili u svojim ćelijama.

Među zatvorenicima u Angoli bilo je šest mladića iz Portugala koji su poslani na odsluženje vojnog roka, no to su odbili na temelju prigovora savjesti. Jedan od njih, David Mota, prisjeća se: “Mnogo smo puta osjetili Jehovinu zaštitu. Službenici su koristili razne metode pokušavajući slomiti našu besprijekornost, a usredotočili su se na neke između nas koji još nisu ni bili kršteni. Jedna taktika koju su uvijek iznova koristili sastojala se od toga da nas probude usred noći, izaberu petoricu iz grupe, zatim izdvoje jednoga, prislone mu navodno napunjen pištolj na glavu i povuku obarač. Trideset minuta nakon što bi nam naredili da se vratimo u krevet, ponovno bi upotrijebili istu taktiku. Svi smo zahvalni Jehovi što smo ostali živi. S vremenom smo zadobili poštovanje vlasti i dobili dopuštenje da u zatvoru održavamo sastanke. Kako li smo bili sretni kad smo vidjeli krštenje šestorice zatvorenika u zatvoru!”

Iako je braći rečeno da će ostati u zatvoru dok ne napune 45 godina, nisu morala čekati toliko dugo. Pa ipak, bilo je to teško vrijeme. Ono što su doživjeli pročistilo je njihovu vjeru. Danas većina te braće služi kao skupštinski starješine.

Iznenadni pad kolonijalne vlasti

U Portugalu je državni udar, koji je izvršen 25. travnja 1974, označio kraj diktature u toj zemlji. Završio je 13-godišnji kolonijalni rat u Angoli, pa su se portugalski vojnici počeli povlačiti. Dana 31. siječnja 1975. osnovana je vlada koja je trebala privremeno, u razdoblju od deset mjeseci, vršiti svoju dužnost, no postojala je samo šest mjeseci.

Jehovini svjedoci u početku su izvukli korist iz te nagle promjene. U zatvoru u Cabo Ledu 25 Jehovinih svjedoka, koji su bili zatvoreni zbog neutralnosti, u svibnju je dobilo pomilovanje. Među njima su bila šestorica Portugalaca koji su odbili stati na ičiju stranu u bilo kojem ratu, uključujući i ratove protiv afričkih kolonija. Što će ta braća iz Evrope učiniti sad kad su iznenada došla na slobodu? David Mota komentira: “Ojačani bliskim odnosom s Jehovom koji smo razvili u zatvoru, sva šestorica odlučili smo ostati u Angoli i odmah započeti s pionirskom službom.”

Razdoblje vjerske tolerancije bilo je novo iskustvo za 1 500 Svjedoka u Angoli. Tajne policije više nije bilo, prestala su hapšenja i Svjedoci su se mogli slobodno sastajati. Obišli su Luandu tražeći dvorane, rekreacijske centre ili bilo koja druga mjesta koja mogu primiti sve veći broj Jehovinih svjedoka. Dotada se svih 18 skupština u zemlji sastajalo u privatnim domovima.

Organiziran je posebni službeni sastanak u Pavilhão do Ferrovii. Među 400 braće koja su bila pozvana iz različitih skupština bio je i José Augusto, koji je danas član portugalske betelske obitelji. On se prisjeća: “Tamo sam prvi put vidio toliko braće i sestara na okupu u ozračju slobode! Jedva smo povjerovali da se to zaista događa. Vladalo je uzbuđenje dok su svi slobodno kontaktirali, uživajući u druženju s drugima iz skupština.”

Duhovne radosti u nemirno vrijeme

Tri suparnička nacionalna pokreta borila su se za vlast: MPLA, FNLA i UNITA. Oružane skupine suparničkih frakcija upale su u Luandu i osnovale svoje glavne urede. “U početku se pucalo samo iz snajpera”, priča Luis Sabino, koji je to osobno doživio. “Nakon toga, kako je mržnja rasla, tako se koristilo sve moćnije oružje. Na ulicama se moglo vidjeti tenkove, a gađalo se i raketama. Stotine domova bilo je uništeno, pa tako i domovi naše braće.”

Mudrost je nalagala da se skupštinske sastanke i dalje održava na mjestima gdje se održavao studij knjige. “Bilo je normalno da sastanak prekine rafalna paljba iz mitraljeza koja je dopirala iz blizine”, prisjeća se Manuel Cunha. “Svi bismo se sagnuli dok pucnjava ne prestane, a onda bi se program nastavio. Ponekad smo znali ugasiti svjetla da ne privlačimo pažnju. Kad bi sastanak završio, braća su morala oprezno otići.”

Unatoč opasnostima braća su čvrsto odlučila proširiti svoju službu. Delucírio Oliveira objašnjava: “Pod kolonijalnom vlasti naše je djelo bilo zabranjeno, pa je slobodno odlaženje od kuće do kuće bilo novo iskustvo za većinu objavitelja. Pioniri su preuzimali vodstvo i hrabrili druge da idu s njima. Sastanci za službu naišli su na dobar odaziv.” Pa ipak, bilo je očito da vlada ratno stanje. On nastavlja: “Bilo je uobičajeno čuti pucnjavu tokom službe propovijedanja. Ponekad smo morali sići s pločnika da ne bismo gazili po svježoj krvi. U drugim smo pak prilikama prelazili preko leševa na ulici.”

Dvije naše sestre, a jedna od njih bila je pionir, bile su u službi propovijedanja kad su blizu njih eksplodirale bombe. Jedna je čučnula što je više mogla blizu zida i predložila da idu kući. Pionirka ju je ohrabrila da nastave još malo i obećala da će ići kući ako se bombardiranje nastavi. Kasnije tog jutra uspostavile su biblijski studij s jednim bračnim parom koji je želio proučavati tri puta tjedno.

Nesigurni uvjeti nisu spriječili braću da u ožujku 1975. održe prvi pokrajinski sastanak u javnom objektu. Najveći natkriveni paviljon u Luandi, Cidadela Desportiva, unajmljen je za tu prigodu. Radi predostrožnosti pozvani su samo oni koji su redovito dolazili na sastanke. Ipak, broj prisutnih dosegao je 2 888.

Budući da je sve dobro prošlo, braća su na drugi pokrajinski pozvala zainteresirane osobe i one s kojima se vodio biblijski studij. Aníbal Magalhães kaže: “Ono što nas se dojmilo kad smo ušli u paviljon bila su velika slova iznad pozornice s temom sastanka: ‘Kakve osobe trebate vi biti (2. Pet. 3:11).’ Prije početka programa paviljon je bio sasvim popunjen. Kad smo čuli obavijest da je prisutno 7 713 osoba, bili smo oduševljeni. Mnogi se nisu mogli suzdržati, a da ne zaplaču od radosti. Ono što smo vidjeli jasno je pokazalo da je pred nama veliko djelo sakupljanja i zahvalili smo Jehovi što nas je čuvao do tog dana.”

Dok su braća čistila objekt nakon zaključne molitve, ponovno je odjeknula pucnjava, ovaj put u čitavom području. Bio je to još jedan podsjetnik da ‘žive s onima koji mrze mir’ (Ps. 120:6).

Razdirani ratom

Zemlja je bila podijeljena između tri suparničke političke skupine, a Luanda je postala glavno poprište borbe. Prisilnom regrutacijom muškaraca, žena, pa čak i djece, oformljena je milicija. Dječaci od tek 12 godina obučeni u uniforme pojavljivali su se na ulicama s automatskim puškama kojima bi nasumice počeli pucati. Ljudi su probdjeli mnoge noći zbog pucnjave iz strojnica, eksplozija granata, raketa i ostalih projektila. Angola je zašla u period neprekidnog rata. Zbog toga je čitava generacija mladih Angolaca začeta, rođena i odgojena u sredini ispunjenoj nasiljem, dok iz pozadine odjekuju pucnjava i eksplozije bombi.

Da bi ojačali svoju kršćansku braću i sestre, vjerni duhovni pastiri redovito su ih nakratko posjećivali u njihovim domovima kad su išli na posao i vraćali se s njega. Navratili bi da vide jesu li svi dobro i često bi s obitelji pročitali jedan ili dva biblijska retka.

Posjećivanje sastanaka i odlaženje u službu propovijedanja zahtijevalo je hrabrost i pouzdanje u Jehovu. Međutim, identificirati se kao Jehovin svjedok često je bila najbolja zaštita. Faustino da Rocha Pinto išao je do ureda Zajednice kad je jedan vojnik iznenada uperio pušku u njega i oštro rekao: “Kamo ideš? Kojem pokretu pripadaš? Daj nam svoju aktovku!” Kad ju je otvorio, vojnik je našao samo Bibliju i neke publikacije Watch Towera. Istog je časa postao ljubazniji. “Dakle ti si Jehovin svjedok! Žao mi je; oprosti. Možeš dalje.”

Jednom drugom prilikom jedan je vojnik oštro upitao mladu sestru: “Za koji si pokret?” Ona je odgovorila: “Nemam veze ni s jednim pokretom. Ja sam Jehovin svjedok.” Nato je vojnik svojim drugovima rekao: “Pogledajte je! Dobro je pogledajte! Pogledajte njenu suknju! Vidite kako je pristojno obučena. Nije poput drugih djevojaka. Ona je Jehovin svjedok.” Sestri je dozvoljeno da ide svojim putem, uz ljubazno upozorenje da se čuva.

Kako je borba postajala žešća, bilo je sve teže stupiti u kontakt sa skupštinama, naročito onima u provincijama. Vojska bi ušla u grad, opljačkala kuće i spalila ono što ne bi uzela. To je tisuće ljudi natjeralo da bježe u šumu, pa tako i mnoge Svjedoke. U Bangi je na sastancima bilo 300 osoba, uključujući i 100 objavitelja, a svi su oni bili prisiljeni napustiti svoje domove i danima se skrivati u šumi. Članovi skupštine u Jambi i Celi također su pobjegli samo sa ‘svojom dušom umjesto plijena’ (Jer. 39:18). Većina Svjedoka iz Evrope koji su i dalje bili u Lubangu otišla je za Windhoek, koji se nalazi u susjednoj Namibiji.

Bilo je gotovo nemoguće dostaviti literaturu toj braći u šumi. Neke skupštine, naprimjer one u Malanjeu, Lobitu, Bengueli, Gabeli, Huambu i Lubangu, mjesecima su bile izolirane.

Tužno razdoblje

Čim je kolonijalni jaram uklonjen, tisuće Portugalaca počele su napuštati zemlju. Kako se anarhija širila, tako je i bijeg postao još hitniji. Većina je uspjela uzeti tek nešto svoje imovine. Evo jednog primjera koji pokazuje koliko je bila jaka mržnja prema Evropljanima: jedna je politička stranka rekla da će ubiti čak i mulate jer su njihovi preci bili u braku s bijelcima.

Naravno, braća iz Portugala i Angole nisu gajila takvo neprijateljstvo. Među njima je postojala snažna veza bratske ljubavi. Odlazak Portugalaca značio je odlazak mnogih bliskih prijatelja. Do lipnja 1975. sva portugalska braća koja su preuzimala vodstvo u djelu morala su otići. Nadgledanje djela propovijedanja i pastirenje Božjeg stada ostalo je u rukama ovdašnje vjerne braće. Većina njih bili su obiteljski ljudi koji su imali svjetovno zaposlenje s punim radnim vremenom. Premda im je bilo žao zbog odlaska portugalske braće, čvrsto su odlučili ustrajati uz Jehovinu pomoć.

S kakvim su se problemima suočili? Portugalska podružnica je uskoro dobila sljedeću uznemirujuću poruku iz ureda u Luandi: “Grad se sada granatira. Ceste su blokirane. Komunikacija s drugim gradovima je prekinuta. Luka u Luandi je zatvorena. U trgovinama ponestaje hrane. Počele su pljačke i grabež. U 21.00 počinje policijski sat. Tko se god nakon toga nađe na ulici, može biti ustrijeljen.”

Napredak Jehovinih slugu

Taj period političkog previranja bio je vrijeme neviđenog duhovnog rasta. Najveći broj objavitelja dosegao je 3 055, a to je bio 68-postotni porast u odnosu na prethodnu godinu. Na Spomen-svečanosti bilo je 11 490 osoba!

Petog rujna 1975. stigla je dugo očekivana vijest. Ministar pravosuđa privremene vlade proglasio je Jehovine svjedoke zakonski priznatom “vjerskom zajednicom”. João Mancoca se prisjeća: “Među braćom je zavladala potpuna euforija. Nikada nisu iskusili što znači u potpunoj slobodi javno vršiti obožavanje Boga. Bilo je to kao da su se vrata zatvora širom otvorila. Prvi put se skupštinske i pokrajinske sastanke održavalo pred očima javnosti. Pokrajinski sastanci organizirani za proljeće 1976. bili su veliki podstrek za djelo i ojačali su odlučnost potrebnu u narednim godinama.”

Planirano je održavanje pet pokrajinskih sastanaka, no iz opreza su skupovima istovremeno prisustvovale samo tri-četiri skupštine. Isto tako, tri su brata bila zadužena da posjećuju skupštine preko vikenda kao pokrajinski nadglednici.

Tijekom godina okolnosti u Angoli nisu dozvoljavale nadglednicima da pohađaju posebna školovanja koja je organiziralo Društvo. Stoga je planirano da se prva Škola službe za Kraljevstvo za starješine održi 19-24. svibnja 1976. Dva brata iz Angole bila su u toj školi u Portugalu i tako su primila pouku. Kad su se vratila, u Luandi su vodila tu školu s Máriom P. Oliveirom iz portugalske podružnice koji im je pomagao.

Dvadeset i tri starješine veoma su cijenili biblijsku pouku koja im je pomogla da ‘pasu Božje stado’ (1. Pet. 5:2). Carlos Cadi, koji je tada služio kao pokrajinski nadglednik, sjeća se kakav je bio učinak te škole: “Starješine su mogli vidjeti Jehovinu organizaciju iz novog kuta gledanja. Škola je braći otkrila obrazovni aspekt Jehovine organizacije. Naučili su kako braći u skupštini pomagati da primjenjuju biblijska načela prilikom rješavanja problema. Škola je starješinama također pomogla da uvide kako mogu bolje organizirati skupštinske aktivnosti, još više koristeći sposobnosti slugu pomoćnika koji služe zajedno s njima.”

Zakonsko priznanje značilo je i to da se može uvoziti Biblije i biblijsku literaturu. Za pet mjeseci neke su skupštine primile svoje prve časopise. Kakav li je bio blagoslov napokon imati Kulu stražaru i Probudite se! sa sve 32 stranice. Braća su brzo ušla kroz ‘velika vrata koja vode u aktivnost koja su im se otvorila’ (1. Kor. 16:9). Međutim, nestabilni uvjeti u zemlji doveli su do drugih ozbiljnih problema.

Iako je neovisnost od Portugala službeno stupila na snagu 11. studenog 1975, kao što je i bilo planirano, borbe između glavnih političkih stranaka ubrzo su se pretvorile u pravi građanski rat. Osnovane su nezavisne republike, a Luanda je bila glavni grad marksističke MPLA-e. Huambo je postao glavni grad koalicije UNITA-e i FNLA-e.

Politička propaganda koju je jedna skupina iznosila protiv druge dovela je do neviđene rasne i plemenske mržnje. U glavnom gradu hladnokrvno ubijanje — čak spaljivanje ljudi na ulici — postalo je dio svakodnevice. Često je jedino zlo koje su žrtve počinile bilo to što su govorile jezik po kojem se znalo da dolaze iz nekog područja izvan Luande. Takva mržnja prema onima koji nisu iz tog grada stvorila je napetost zbog koje je došlo do velike seobe stanovništva jer su ljudi sa sjevera i juga zemlje bježali natrag u provincije iz kojih potječu. No neka su braća pokazala hrabrost i ostala u područjima koja nisu provincija u kojoj su se rodila kako bi se brinula za potrebe svoje duhovne braće.

“Viva Jehova!”

Jehovini svjedoci ponovno su se suočili s okrutnim progonstvom. Svjedoci u Luandi bili su pozvani pred ulične odbore koji su ih pokušavali prisiliti da kupe političke stranačke iskaznice. U takvoj krajnje napetoj situaciji Politbiro centralnog komiteta MPLA-e optužio je Svjedoke za poticanje naroda na neposlušnost državi, za nepoštivanje državne zastave i za odbijanje služenja vojske. Objašnjenja Jehovinih svjedoka naišla su na zid.

U ožujku 1976. iz Portugala je u Angolu poslana pošiljka biblijske literature. Obuhvaćala je 3 000 Biblija, 17 000 primjeraka knjige Istina koja vodi do vječnog života, 3 000 primjeraka knjige Od izgubljenog do ponovno uspostavljenog raja i časopise. Sve su to vlasti zaplijenile i spalile.

Dana 27. svibnja 1976. putem vladinih radioemisija svim je uličnim odborima i državnim organizacijama naređeno da pažljivo nadziru aktivnosti Jehovinih svjedoka. Katolička crkva svakodnevno je preko svoje radiostanice obavještavala da Jehovini svjedoci djeluju subverzivno.

Svjedoke se tjeralo iz redova za hranu. Svjetina se okupljala ispred mjesta gdje su se održavali skupštinski sastanci. Djecu se napadalo u školi. Na djecu Joséa dos Santosa Cardosa i njegove žene Brígide vršio se velik pritisak da izgovaraju političke slogane, pjevaju himnu i viču: “Dolje Jehova!” Kad su to odbila, zlostavljalo ih se. José, ml., koji je tada imao devet godina, odjednom je odlučno rekao: “U redu, reći ću: ‘Viva [živio]!’” Svi su to nestrpljivo čekali. Konačno je dječak povikao: “Viva Jehova!” Prije nego što su uopće shvatili što je rekao, svi su jednoglasno uzviknuli: “Viva!”

U “peći”

Vladajuća stranka čvrsto je odlučila prisiliti Svjedoke da stupe u vojsku. To je dovelo do daljnjeg okrutnog progonstva.

Artur Wanakambi, revni brat iz provincije Huíle, 17. veljače 1977. bezuspješno je pokušavao objasniti svoj stav neutralnosti. Na putu do zatvora njega i drugu trojicu braće vodili su kroz ulice. Promatrači, uključujući i ulične čistače, bili su pozvani da ih tuku. Sljedećeg dana žene te trojice braće došle su u zatvor da vide što im je s muževima. Nakon što su dugo čekale, nemilosrdno su bile izbičevane te su ostavljene tako izudarane i krvave. Tog popodneva sestre su se našle u istom zatvoru gdje su bili i njihovi muževi.

Brat Teles priča što se dogodilo jednoj drugoj grupi braće koja su bila zatvorena deset dana kasnije: “Nas 35 smjestili su u ‘peć’. Bila je to prostorija sedam metara duga, a tri metra široka i visoka. U ćeliji od armiranog betona postojala su dva mala otvora za zrak, široka toliko da ni ruku ne možeš gurnuti kroz njih. Bilo je to najtoplije doba godine, pa se ćelija praktički pretvorila u peć. Budući da su nas se odlučili riješiti, zatvorili su oba otvora.

Četvrtog dana molili smo Jehovu da nam da snage da podnesemo tu nesnosnu vrućinu. Sjetili smo se trojice vjernih mladića iz Danijelovog vremena koji su bili bačeni u užarenu peć. Sljedećeg dana, negdje oko tri sata ujutro, netko je jako udario u vrata i otvorio ih. Zaista smo se bolje osjećali nakon što smo udahnuli malo svježeg zraka! Bio je to čuvar. Još napola snen otvorio je vrata i onda se srušio. Nakon desetak minuta čuvar je ustao i zatvorio vrata bez riječi. Zahvalili smo Jehovi što smo tih nekoliko dragocjenih trenutaka imali svježeg zraka.

Nekoliko dana kasnije još je sedmero braće zatvoreno s nama. Više nismo imali dovoljno mjesta za sjedenje. Nekoliko su nas puta tukli. Vrućina je postajala sve veća, a kraste od herpesa i rane od udaraca užasno su zaudarale.

Spomen-svečanost smo proslavili 23. ožujka, iako je održan samo govor, bez nuđenja simbola. U to vrijeme bilo nas je ukupno 45. Neki od nas proveli su 52 dana u ‘peći’ i preživjeli.”

Nakon što su izašli iz “peći”, poslani su u radni logor Sakassange, koji je u istočnoj provinciji Moxico, a udaljen je 1 300 kilometara.

“Legalizacija” progonstva

Politbiro centralnog komiteta MPLA-e 8. ožujka 1978. “crkvu ‘Jehovinih svjedoka’” proglasio je ilegalnom i zabranio je. Da bi se osigurao širok publicitet, tri puta dnevno luandska radiostanica davala je tu obavijest. Isprva se odluku prenosilo na portugalskom, no da bi bili sigurni da su svi razumjeli vijest, obavijest se tjedan dana prenosilo na jezicima chokwe, kikongo, kimbundu i umbundu. Na koncu je odluka 14. ožujka 1978. objavljena u partijskim novinama Jornal de Angola. Zabrana je u biti samo “legalizirala” brutalnost koju se već primjenjivalo u praksi.

Protesti Organizacije za obranu naroda (ODP) rasli su sve više. Mnogi Jehovini svjedoci bili su uhapšeni i zatvoreni bez suđenja. U tvornicama po čitavoj Luandi vršilo se iznenadne posjete. U tvornici kovčega “Malas Onil” uhapšeno je 14 Svjedoka. U gradu Lubangu uhapšeno ih je još 13. Nekoliko dana kasnije izvještaji su potvrdili hapšenje 50 njih u Ndalatandu. Samo tjedan dana nakon početka zabrane zatvoreno je u najmanju ruku 150 braće i sestara.

To je dovelo do svojevoljnog otpuštanja Svjedoka s posla. Nisu se uzimale u obzir godine primjernog ponašanja, sposobnost ili dostignuća. Ustvari, neki koji su dobili otkaz imali su odgovorne položaje vezane uz ekonomski razvoj zemlje.

Ni žene nisu bile pošteđene. Jedan oficir vidio je Emíliu Pereiru pred njenom kućom i upitao je zašto nije član milicije. Kad je odgovorila da ne voli ništa što je povezano s ubijanjem ili prolijevanjem krvi, shvatio je da je Svjedok. Kad je to priznala, rečeno joj je da uđe u kamion. Njene dvije sestre došle su vidjeti što se događa, pa su i njih ugurali u kamion. U međuvremenu je njen otac došao kući. Oficir je i njemu naredio da uđe u kamion. Baš kad su trebali krenuti, brat koji živi u blizini upitao je što se događa. I njega su ščepali i nasilu ukrcali u kamion.

Odveli su ih u zarobljenički logor, gdje su sestre smjestili u ženski sektor. Svaku večer oficiri su pokušavali seksualno zlostavljati te mlade sestre, no one su se pripile jedna uz drugu, plakale su i naglas se molile. Njihova je reakcija osujetila zle namjere tih muškaraca i nisu im naudili.

I s braćom iz provincije Malanje okrutno se postupalo. Zbog teškog maltretiranja 74-godišnji José António Bartolomeu na koncu je umro. Domingas António bila je toliko slaba nakon hapšenja i uzastopnog batinanja da je umrla od malarije. Manuela Ribeira otrovali su, te je umro, jer je napisao pismo svojoj obitelji iz zatvora.

Tjedan dana nakon uvođenja zabrane održan je sastanak sa starješinama iz svih luandskih skupština. Na temelju Biblije primili su ohrabrenje i upute o svojoj budućoj aktivnosti i to su prenijeli skupštinama. Još su se više ojačali dok su razmatrali godišnji citat za 1978: ‘Neće te nadvladati jer sam ja Jehova s tobom da te izbavljam’ (Jer. 1:19).

Apel državnim vlastima

Tri brata koja su služila kao predstavnici Zajednice Jehovinih svjedoka u Angoli 21. ožujka 1978. uputila su apel Politbirou MPLA-e, zahtijevajući da sudovi donesu presudu o tome krši li se zakon i da prestane ilegalno zatvaranje Svjedoka. Primjerci tog pisma poslani su predsjedniku republike i predsjedniku vlade te ministrima obrane, pravosuđa, prosvjete i kulture. Nije stigao nikakav odgovor.

Po primjeru apostola Pavla, upućen je još jedan apel najvišem stupnju vlasti u zemlji (Djela 25:11). U tom se pismu, koje je poslala portugalska podružnica, s poštovanjem zamolilo predsjednika Narodne Republike Angole da razmotri slučaj Jehovinih svjedoka i odobri im saslušanje. Zamolili su da sudovi istraže činjenice o svakom Svjedoku koji je pritvoren. Ovoga puta podružnica u Portugalu dobila je odgovor da će stvar biti ispitana.

Duboko dirnut njihovom čvrstom odlučnošću

Građanski rat i dalje je bjesnio u Angoli, pa je iz drugih zemalja moglo doći malo posjetilaca. Međutim, 1979. odbor zemlje u Angoli dobio je obavijest da im u kolovozu dolazi Albert Olih, nadglednik iz nigerijske podružnice. Braća su bila presretna!

Brat Olih je rekao: “Za mene je to bilo kao da sam čitav tjedan proveo u kasarni. Gdje god pogledaš, vidiš naoružane vojnike.” Noću se budio zbog pucnjave na ulici.

Svjedoci u Angoli doživjeli su nagle promjene tokom prethodnih godina. Od 1973, kada je zemlja još uvijek bila pod kolonijalnom vlasti, pa do 1976. broj objavitelja porastao je za 266 posto. A onda kad se 1977. progonstvo pojačalo, nakon čega je 1978. uslijedila zabrana, napredak je bio na mrtvoj točki. Mnogi Svjedoci u zemlji krstili su se ne tako davno — samo 1975. krstilo se 1 000 osoba. Iako je postojala 31 skupština, mnoge od njih bile su bez starješina. Bez brige pune ljubavi koju pružaju duhovni pastiri neki ozbiljni problemi i slučajevi moralne nečistoće nisu se rješavali. U mjestima kao što su Malanje, Waku Kungo i Ndalatando čitave su skupštine bile u zarobljeničkim logorima.

Kad je brat Olih stigao, dobio je opsežni dnevni red s temama o kojima treba razgovarati. Pažnju se poklonilo načinima na koje mjesni Svjedoci mogu izvršavati svoju od Boga danu službu pod postojećim uvjetima. Dobili su upute kako proizvesti literaturu unatoč ograničenim količinama papira. Razgovaralo se i o potrebi za više literature na mjesnim jezicima, no, dakako, bilo je potrebno vrijeme da bi se pronašlo i školovalo sposobne prevodioce.

Pažnju se obratilo i problemima u skupštinama. Brat Olih je istaknuo da svi, pa tako i starješine, moraju živjeti po biblijskim mjerilima. Nitko ne bi smio misliti da mu savjeti ne trebaju. Odgovoreno je na pitanja o preduvjetima za krštenje, registriranju brakova i posjetima pokrajinskog nadglednika skupštinama. Braća u Angoli cijenila su to što je Društvo organiziralo da dobiju biblijsko vodstvo uz pomoć tog iskusnog brata.

Tijekom posjeta brata Oliha održan je sastanak sa starješinama iz Luande i svima koji su mogli doći iz drugih gradova. Jedan po jedan počeli su pristizati u 10.00, tako da ne bi skretali pažnju na mjesto sastanka. Međutim, prije nego što je sastanak počeo u 19.00, dva puta je promijenjena lokacija jer je izgledalo da se nadzire mjesto sastanka. Kad je brat Olih stigao na treću lokaciju, 47 starješina sjedilo je u dvorištu i čekalo ga. Nakon što je prenio pozdrave od betelske obitelji iz Nigerije, braća su bez riječi mahala rukama u znak zahvalnosti. U njegovom govoru, koji je trajao sat vremena, na temelju Biblije razmatralo se razloge zbog kojih starješine postoje te se istaklo da je potreban veći broj njih u kršćanskoj skupštini i navedene su njihove dužnosti. Nakon govora braća su dva sata postavljala pitanja dok nisu morala otići da bi prije policijskog sata sigurno stigla kući.

Što je brat Olih mislio o tjednu koji je proveo s braćom u Angoli? “Moram reći da sam izvukao veliku korist. Jako me ohrabrila čvrsta odlučnost braće i sestara da služe Jehovi unatoč poteškoćama. Napustio sam Angolu s molitvama u srcu i suzama u očima, misleći na tu braću koja su, iako pate, nasmijana zbog predivne nade koju imaju.”

Još jedan posjet

Godinu dana nakon posjeta brata Oliha, Vodeće tijelo poslalo je Alberta Olugbebia, također iz nigerijske podružnice, da služi braći u Angoli. Preporučio im je da održe Školu pionirske službe za 50 općih pionira. Ohrabrio ih je i da pokušaju održavati pokrajinske sastanke svakih šest mjeseci, no s ograničenim brojem prisutnih.

Tijekom posjeta brata Olugbebia održana su tri sastanka s grupama starješina i s braćom koja nose odgovornosti u skupštinama u kojima nema starješina. Bila su prisutna 102 brata. Starješine su dobili na Bibliji utemeljene savjete da se drže biblijskih načela i postanu primjeri stadu, a ne da gospodare nad njim (1. Pet. 5:3). Odgovoreno je na pitanja o procedurama koje treba slijediti kad se nekoga preporučuje da bude imenovan za starješinu u skupštinama gdje dotad još nitko nije služio u tom svojstvu.

Među prisutnima na tom sastanku bio je i Silvestre Simão, čija je vjera već bila iskušana tokom skoro četiri godine provedene u zatvoru i radnim logorima. Nakon što je više godina služio kao starješina, sredinom 1970-ih, kad su braća iz Evrope bila prisiljena napustiti Angolu, povjerena mu je veća odgovornost i postao je pokrajinski nadglednik. Sada kad je trebalo organizirati pokrajinske sastanke svakih šest mjeseci, postojala je potreba za oblasnim nadglednikom. Iako brat Simão ima šestero djece i svjetovne obaveze vezane uz izdržavanje obitelji, prihvatio je taj novi zadatak. Zadnjih 20 godina izvršava ga na primjeran način. Isto tako, služi u Odboru podružnice.

Na kraju svog posjeta brat Olugbebi izvijestio je o ohrabrujućem razvoju događaja: Premda su se Svjedoci i dalje morali sastajati i propovijedati s oprezom, izgledalo je da se smanjilo okrutno proganjanje onih koji su bili u dobi za regrutaciju. Ustvari, iako je tada od 150 do 200 braće još uvijek bilo u zatvoru ili radnom logoru, do ožujka 1982. taj se broj smanjio na 30.

Distribuiranje duhovne hrane — izazov

U vremenu zabrane imati redovito duhovnu hranu bilo je važnije od svega drugoga. To je često povlačilo za sobom znatan rizik.

Prije svega, bilo je jako teško nabaviti papir za umnožavanje Kule stražare na šapirografu. Moglo ga se kupiti jedino uz vladino odobrenje. Iako je bilo više od 3 000 objavitelja, jedno se vrijeme, zbog pomanjkanja papira, moglo umnožiti samo od 800 do 1 000 studijskih članaka. Unatoč tome, koristeći male tiskarske strojeve, braća su uspjela izraditi primjerke džepnih knjiga s mekim koricama, kao što je Istina koja vodi do vječnog života.

Izlažući se velikoj opasnosti, Fernando Figueiredo i Francisco João Manuel pristali su umnožavati literaturu. Ta poduzetna braća pronašla su nove lokacije gdje su mogla umnožavati još više literature. Povremeno se lokacije moralo mijenjati iz sigurnosnih razloga. U nekim je mjestima šapirograf bio smješten u zvučno izoliranoj prostoriji koja nije imala ni prozora ni ventilacije, što je uvjete rada činilo veoma teškima. U susjednoj sobi drugi su volonteri slagali i klamericom spajali časopise. Morali su završiti slaganje, klamanje i pakiranje kako bi se literaturu moglo razdijeliti iste noći. Trebalo je ukloniti svaki trag umnožavanja tako da ništa ne bi bilo sumnjivo. Proizvodnja je rasla, pa su u “kuhinji”, prostoriji gdje se pripremalo literaturu s duhovnom hranom, istovremeno radila dva šapirografa. Grupa braće radila je svaki dan, tipkajući matrice, korigirajući tekst, vršeći umnožavanje, slaganje, klamanje i dostavljajući časopise u skupštine.

Kuriri su bili ti koji su literaturu trebali dostaviti u raštrkane skupštine izvan Luande. Bio je to opasan zadatak. Jedan brat koji je služio kao kurir priča: “Nekoliko mjeseci nakon što je službeno objavljena zabrana išao sam na poslovno putovanje u provinciju Benguelu. Ured Zajednice u Luandi dao mi je neke stvari koje sam trebao odnijeti skupštinama u Lobitu i Bengueli. Nisam poznavao nikoga od braće u tim gradovima. S njima sam mogao stupiti u vezu samo putem telefonskog broja jednog od starješina u Bengueli. Iz sigurnosnih razloga jedino po čemu smo se mogli prepoznati bila je lozinka Izaijina obitelj.

Kad sam stigao u Benguelu, izgledalo je da sve teče po planu. Zbog prirode mog posla na aerodromu me nisu pretražili, što je inače bio običaj. Paket koji sam nosio stigao je neoštećen. Došao sam u grad i odmah nazvao brata tako da bi mogli doći i preuzeti paket. Brat s kojim sam razgovarao rekao mi je da se ne osjeća dobro, no obećao je da će poslati nekoga u hotel po paket. Iz nekog neobjašnjivog razloga ta četiri dana, koliko sam bio u hotelu, nitko nije došao po paket, iako sam svakodnevno zvao tog brata.

Na dan mog odlaska nije mi preostalo ništa drugo nego da paket vratim u Luandu. Došao sam na aerodrom gdje je vođa delegacije inzistirao da se pretraži sve članove njegove delegacije i njihovu prtljagu kako bi se drugim putnicima ostavio dobar primjer. Shvatio sam da imam samo dvije mogućnosti: (1) baciti paket u smeće ili (2) zadržati ga kod sebe i biti uhapšen.

Nakon što sam se pomolio Jehovi, sjetio sam se Priča Salamunovih 29:25: ‘Strašljiv čovjek meće sebi zamku; a tko se u Jehovu uzda, bit će u visokom zaklonu.’ Odlučio sam suočiti se sa situacijom jer bi bila velika šteta baciti toliko duhovne hrane.

Stao sam na kraj reda da ne bih izazvao velik metež među ljudima kad policija pronađe literaturu i časopise. Kad je preostalo još dvoje ljudi koje je trebalo pretražiti, čuo sam kako netko govori: ‘Molim vas, tu je čovjek koji treba jednog člana delegacije iz Luande u vezi s nekim paketom.’ Kad sam to čuo, sâm sam sebi rekao: ‘Jehova je čuo moju molitvu. Doživljavam ispunjenje Izaije 59:1: “Nije okračala ruka Jehovina da ne može spasti”’ i onda sam požurio van. Kad sam došao do brata, imao sam samo toliko vremena da mu kažem Izaijina obitelj. On je odgovorio i uzeo paket. Morao sam se odmah vratiti jer je avion trebao uzletjeti, pa nisam imao vremena ni da porazgovaram s bratom. Da, Jehova je ‘naše spasenje u nevolji’” (Iza. 33:2).

Brinuti se za stado unatoč opasnosti

Rat — jahač Apokalipse na konju plamene boje — nastavio je uništavati živote ljudi u Angoli (Otkr. 6:4). Gradove i tvornice bombardiralo se, ceste miniralo, mostove dizalo u zrak, zalihe vode uništavalo, a sela napadalo. Masakriranje civila postala je svakodnevna pojava. Usjevi su bili uništeni, a seljaci su pobjegli u gradove. Ratne izbjeglice sjatile su se u Luandu. Zbog racioniranja hrane i crne burze preživljavanje je iz dana u dan postalo pravi izazov. No suradnja puna ljubavi među Jehovinim svjedocima pomogla je mnogima da ostanu na životu u okolnostima koje su inače bile beznadne.

Tijekom tog opasnog vremena Rui Gonçalves, Hélder Silva i drugi riskirali su svoje živote da bi posjetili skupštine raštrkane diljem zemlje. Opisujući kako su ti posjeti bili organizirani, brat Gonçalves je napisao: “U svibnju 1982. pokrajinski nadglednik prvi je put posjetio Tombuu. Na dan sastanka braća su u dobro planiranim razmacima počela dolaziti na dogovoreno mjesto od 10.00, a na koncu ih je bilo 35. Čekali su u tišini. ODP [Organizacija za obranu naroda] kontrolirao je sva kretanja u gradu. Ja sam stigao pod okriljem noći, 11 sati kasnije, dakle u 21.00. Trideset minuta kasnije počeo je sastanak i trajao do 4.40.”

Većina onih koji su sudjelovali u pokrajinskoj službi bili su oženjeni i imali su djecu. No dali su sve od sebe kako bi se brinuli za duhovne interese skupštine. Jedan od te braće, koji je sada član Odbora podružnice, objasnio je kako je izgledao uobičajeni posjet pokrajinskog nadglednika: “Prema rasporedu posjet svakoj skupštini trebao je trajati tjedan dana. Međutim, posjet bi počeo u ponedjeljak, a ne u utorak. To je bilo zato što se čitava skupština nije mogla sastati odjednom. Posjećivalo se svaku grupu Skupštinskog studija knjige. U velikim skupštinama iste bi se večeri posjetilo nekoliko grupa. Vrijeme održavanja sastanaka variralo je tako da je pokrajinski nadglednik mogao stići od jedne grupe do druge. Ponavljao je program u korist svake grupe. Stoga je tokom tjedna svaki govor održao od 7 do 21 put. Tjedan je bio prepun aktivnosti i naporan, no braća su ustrajala u pružanju ohrabrenja skupštinama.”

Rui Gonçalves živo se sjeća potresnog putovanja u grad Cubal u siječnju 1983. Na njemu je skoro izgubio život. Rekao je: “Jedini način na koji smo mogli posjetiti tu skupštinu bilo je putovanje u vojnoj koloni radi sigurnosti. Nakon što je pažljivo odvagnula situaciju, vojska je odobrila da 35 vozila krene na put. Putovali smo u automobilu brata Godinha i bili smo treći u koloni koju je sačinjavalo šest vozila. Samo dva sata nakon što smo krenuli na put gerilci su ispalili raketu i ona je uništila prvi vojni kamion. Ubrzo nakon toga ispaljena je još jedna raketa, koja je uništila drugo vozilo. Dvije bombe bačene su na naš automobil, ali nisu eksplodirale. Dok se automobil kretao, brat Godinho je viknuo da svi iskočimo. Dok sam brzo trčao da bih se sakrio u šumu, metak mi je poprilično ozlijedio lijevo uho i onda sam se onesvijestio.”

Prije nego što je pao u nesvijest, vidio je trojicu gerilaca kako idu prema drugoj braći, no ona su pobjegla u džunglu. Brat Gonçalves nastavlja: “Kad sam došao k sebi, čitava mi je glava bila krvava. Nekoliko sati kasnije otpuzao sam do ceste. Pronašla me jedna vojna jedinica, pružila mi prvu pomoć i odvezla do bolnice u Bengueli.” Kasnije je saznao da su svi automobili u konvoju bili spaljeni ili uništeni na neki drugi način. Dvanaest je osoba iz tih automobila poginulo, a mecima je teško ranjeno još 11 ljudi. Jedino braća koja su putovala s bratom Gonçalvesom nisu bila ranjena mecima. A brat Gonçalves, iako je ostao bez velikog dijela uha i neke osobne imovine, zaključuje riječima: “Iskreno smo se zahvalili Jehovi.”

Nuđenje životodavne vode

U vrijeme kada većina Angolaca nije razmišljala ni o čemu osim o preživljavanju, Jehovini svjedoci jedva su čekali prenijeti “dobru vijest o nečem boljem” diljem svog prostranog područja (Iza. 52:7, NS). Kako su to činili?

Jedan pionir iz Luande objašnjava da su on, njegova žena i kćerkica išli zajedno u službu. Nakon što bi pozdravili stanara, zamolili bi čašu vode za svoju djevojčicu. Ako bi je dobili, stanaru bi rekli da znaju za vodu koja će donijeti daleko veće koristi od hladne vode koju je ljubazno dao njihovoj kćerki. Radoznale bi osobe upitale: ‘Koja je to voda?’ Obitelj bi tada opisala blagoslove Božjeg Kraljevstva i nadu u vječni život (Ivan 4:7-15).

U službu nisu nosili torbe, Biblije ni literaturu. No ako bi stanar imao Bibliju i želio pročitati o tim stvarima, koristili bi njegovu Bibliju da nastave razgovor. Gdje god je postojao interes, ponovno su navratili. Koristeći diskretne pristupe kao što je taj, Svjedoci su uspjeli pronaći zainteresirane ljude, a skupštine su bile blagoslovljene stalnim porastom.

Božji čovjek

Dobra vijest stigla je i do udaljenih područja. Zahvaljujući trudu Tchandea Cuitune doprla je i do područja Gambosa, u blizini granice s Namibijom. On je prvi put čuo poruku o Kraljevstvu u tadašnjoj Rodeziji. Nakon što je jedno vrijeme radio u rudnicima u Južnoafričkoj Republici, vratio se kući i posvetio uzgajanju stoke. Redovito je putovao u Južnoafričku Republiku da bi nabavio publikacije Watch Towera, a 1961. kršten je na jednom takvom putovanju. Nakon toga revno je prenosio dobru vijest među svojim narodom.

Kola bi nakrcao vodom, hranom i biblijskom literaturom te bi na dva-tri mjeseca otišao propovijedati od quimba do quimba (od jednog malog sela do drugog). Kad bi mu se kola slomila, nastavio bi putovanje jašući na svom biku. Čak i kad je imao 70 godina, pješice je s drugim objaviteljima prelazio udaljenost od 200 kilometara.

Tchande Cuituna imao je velika krda stoke koja su tumarala ravnicama. U tom patrijarhalnom društvu smatralo ga se priznatim poglavarom. Dan bi počeo zvonjavom, našto bi se svi sakupili i slušali ga dok razmatra biblijski redak na tamošnjem jeziku. U danima kad su se održavali sastanci poznati zvuk gonga bio bi znak da se okupe zbog duhovne pouke, kojoj bi prisustvovalo stotinjak osoba.

U čitavom području Gambosa Tchande Cuituna postao je poznat kao Božji čovjek. Primjenjujući ono što je učio osobno proučavajući Bibliju i iz korisnih publikacija “vjernog i razboritog roba”, brat Cuituna ostavio je drugima izvrstan primjer. Da bi došao do što više ljudi, brošuricu “Dobra vijest o Kraljevstvu” preveo je na jezike nyaneka i kwanyama.

Ured u Luandi saznao je za rad brata Cuitune na temelju izvještaja službe propovijedanja koje je s vremena na vrijeme predavao preko braće iz Windhoeka (Namibija). Nastojeći još više povezati brata Cuitunu s drugim Svjedocima, ured u Luandi je 1979. poslao pokrajinskog nadglednika Héldera Silvu da stupi u kontakt s njim. On se jako dobro sjeća tog putovanja.

Brat Silva piše: “Putovali smo automobilom 160 kilometara do Chiangea. Otamo smo trebali propješačiti još 70 kilometara. Prolom oblaka koji je trajao oko šest sati gotovo da nam je onemogućio da nastavimo putovanje. Ponekad smo bili u vodi do koljena, ali nismo mogli stati jer je područje bilo puno opasnih divljih životinja. Zbog blata nam je bilo lakše hodati bosi, a sve što smo imali visilo je na štapu koji smo prebacili preko ramena. Na koncu smo stigli do područja Liokafele i našeg odredišta, quimba (sela) Cuitune. Bili smo gladni i iscrpljeni, pa su nam žene dale kiselo mlijeko, bulungu (na portugalskom kissangua), to jest domaće piće od kukuruza, kakao i ihitu (na portugalskom pirão de massango), odnosno kukuruznu kašu. Nakon što smo se odmorili uz vatru, bili smo spremni za aktivnosti koje smo s nestrpljenjem očekivali.” Taj je posjet bio korak naprijed k organiziranom propovijedanju dobre vijesti u području Gambosa.

Nitko tko je u kolovozu 1986. bio prisutan na krštenju 18-ero nove braće i sestara u rijeci Caculuvar neće zaboraviti taj događaj. Bila su to prva krštenja u području Gambosa u 40 godina otkako je tamo stigla poruka o Kraljevstvu. Pioniri koji su došli da bi sudjelovali u djelu propovijedanja u tom području sjali su od sreće. Riječima se ne može opisati koliko je brat Cuituna bio sretan dok je gledao to krštenje. Poskakujući od sreće, rekao je: “Osjećam se kao kralj David kad je pratio Jehovin kovčeg” (2. Sam. 6:11-15). Brat Cuituna još uvijek služi kao opći pionir.

Djelo u južnoj Angoli

Godine 1975, zahvaljujući trudu pionira imenom José Tiakatandela, istinu je upoznala 18-godišnja Tymoly, visoka djevojka iz područja Huíle u južnoj Angoli. Tymoly je cijenila biblijsku poruku, no njeni su se roditelji jako protivili. Danima joj nisu dali da jede, tukli su je i na koncu počeli kamenovati. Budući da joj je život bio u opasnosti, propješačila je 60 kilometara da bi došla do Lubanga. Tamo je mogla ići na skupštinske sastanke. Uz pomoć satova čitanja i pisanja koji su se davali u skupštini toliko je napredovala da se mogla uključiti u Teokratsku školu propovijedanja. Krstila se 1981. Da bi zaradila za život, Tymoly je naučila i šivati, pa i sebi izrađuje skromnu odjeću. Tri muškarca i četiri žene, koji su iste nacionalnosti kao i ona, a 1978. su čuli poruku o Kraljevstvu, krstili su se 1980.

Zatim je José Maria Muvindi iz Lubanga 1983. prihvatio pomoćnu pionirsku službu na tri mjeseca. Otišao je na jug, propovijedajući u seoskim područjima oko gradova Jaua i Gambosa. Otputovao je i do provincije Namibe, prenoseći dobru vijest najvećem plemenu Mukubais. Kad je vidio kolika je potreba u tim područjima, započeo je s općom pionirskom službom. Stigli su i drugi pioniri.

Kad je brat Muvindi propovijedao u tom kraju, biblijske istine dirnule su srca mnogih tih ljudi. Počeli su poduzimati potrebne promjene u svom životu. Da bi na prihvatljiv način služili Jehovi, morali su prestati s nebiblijskim postupcima, kao što su poligamija, nemoral, opijanje i praznovjerje. Počeli su nositi i drugu odjeću osim tradicionalnog tchinkuania, komada tkanine vezanog oko bokova. U Lubango su počeli stizati mnogi parovi kako bi se zakonski vjenčali. Za neke je to značilo otići iz sela prvi put u životu! Matični ured u Chiangeu, koji je bio zatvoren deset godina, ponovno se otvorio da bi se izašlo u susret mnogim ljudima iz područja Gambosa koji su iznenada počeli dolaziti, a trebali su izvod iz matične knjige rođenih i osobnu iskaznicu da bi registrirali svoj brak.

Nažalost, brat Muvindi umro je od hepatitisa 1986, no njegova revna služba urodila je velikim plodom. Zahvaljujući njegovim naporima i naporima onih koji su obrađivali ta područja mnogi su dobili svjedočanstvo. Danas u tom području ima devet skupština i deset grupa koje još ne funkcioniraju kao skupštine, a sve one promiču pravo obožavanje u tom području.

Nadziranje se pooštrava

Osnivanjem Narodnih brigada za održavanje reda (BPV), 1984, na braću se ponovno počeo vršiti pritisak. BPV je imao zadatak budno motriti na one koji ne sudjeluju u revolucionarnim pokretima. Kako je BPV ispunjavao svoj zadatak? Domingos Mateus, koji je u to vrijeme služio kao pokrajinski nadglednik, dobro se sjeća toga: “Na svakom uglu Luande moglo se vidjeti pripadnika Narodne brigade, prepoznatljivog po plavom povezu s kraticom BPV koji je nosio oko ruke. Imao je pravo pretražiti svakog prolaznika. Braći je bilo sve teže nositi literaturu na sastanke. U prosincu 1985. ukupno je 800 jedinica te brigade regrutirano za služenje u Luandi, pa je zbog toga bilo nemoguće čak održavati skupštinske sastanke.

Na trgu ex-Largo Serpa Pintu jedinica od 40-ak brigadira nadzirala je čitavo područje. S njima su bili članovi Narodnih oružanih snaga za oslobođenje Angole, skupine naoružane mitraljezima. Bilo je uobičajeno da otvore vatru dok nekoga love ili kad nekoga žele zaustaviti radi saslušanja.

Jedna je skupština imala dogovoren veliki sastanak u kući jednog brata. Kratko prije početka programa shvatili smo da jedan član BPV-a promatra braću kako ulaze i zapisuje njihova imena u notes. Unatoč opasnosti brat koji je tamo živio nije se uspaničio. Pala mu je na um jedna ideja. Tiho je tom čovjeku prišao s leđa, a kad je bio sasvim blizu, počeo je vikati: ‘Susjedi, gledajte! Lopov, drž‘te lopova!’

Iznenađen, brigadir je pobjegao, bacivši sve što je imao u rukama. Kad su susjedi počeli izlaziti iz zgrade, a drugi se nagnuli kroz prozor da vide što se događa, brat je ušao u svoju kuću i rekao starješini: ‘Brate, sad možeš započeti sastanak, situacija je pod kontrolom.’ Tokom svih ostalih sastanaka koje se trebalo održati u tom domu u tjednu posjeta više nije bilo problema ni smetnji.”

“Juha se prolila”

Komunikacija Jehovinih svjedoka s njihovom kršćanskom braćom u drugim zemljama postala je veoma teška. Međutim, António Alberto radio je za jednu stranu naftnu kompaniju. Pomagao je noseći važnu poštu od braće u Angoli do portugalske podružnice.

No jednog dana 1987. policija se na aerodromu dočepala paketa s izvještajem posjeta pokrajinskih nadglednika i drugim povjerljivim stvarima. Brat Alberto bio je jako tužan. U podne je otišao kući da vidi svoju obitelj jer je bio siguran da će ga uskoro uhapsiti. Telefonirao je bratu koji je nadgledao te stvari i jednostavno rekao: “Djede, juha se prolila.”

Nakon toga brat Alberto je hrabro otišao u kuću šefa policijskog osiguranja na aerodromu. Brat mu je objasnio da je tokom kolonijalne vlasti bio u zatvoru s nekim mladim Portugalcima, da su se dopisivali i da je paket s tim pismima zaplijenjen na aerodromu. Šef osiguranja dao mu je posjetnicu da je pokaže čovjeku koji je zaplijenio paket i da ga donese u njegov ured. Kad je brat prenio poruku čovjeku na aerodromu, službenik se jako uzrujao. Zašto? Zato što šefu osiguranja nije mogao dati pisma — spalili su ih! Brat Alberto je odahnuo, nije učinjena nikakva šteta.

Odlučni hoditi Jehovinim putevima

Zbog rata koji se i dalje vodio ponovno se vršio pritisak na Jehovine svjedoke kako bi se slomilo njihovu kršćansku neutralnost. U veljači 1984. uhapšeno je 13 mladića jer su odbili uzeti oružje. Od njih su samo trojica bili kršteni Svjedoci; ostali su bili nekršteni objavitelji i oni koji su proučavali Bibliju. Unatoč prijetnjama i fizičkom zlostavljanju ostali su nepokolebljivi u svojoj odluci da hode Jehovinim putevima (Iza. 2:3, 4). Nažalost, kad su ih avionom prebacivali u Luandu, avion se srušio prilikom uzlijetanja, a svi koji su bili u njemu poginuli su.

U travnju 1985. jedna grupa od devetero osoba — uključujući i krštene Svjedoke, nekrštene objavitelje te interesente — odbila je prekršiti svoju neutralnost (Ivan 17:16). Prebacili su ih vlakom, a potom helikopterom u zonu gdje su se vodile teške borbe. Kad su ih vojnici pokušali prisiliti da se uključe u borbu i kad je Manual Morais de Lima to odbio, ustrijelili su ga. Još je jedan brat pogođen gelerom koji mu je teško ozlijedio nogu, tako da je odvezen s ratišta i poslan u bolnicu. Dvojici je braće rečeno: “Helikopteri kojima ste ovdje došli ne pripadaju Jehovi”, pa je jedini način da se ode otamo bilo pješačenje — 200 kilometara kroz područje puno gerilaca i divljih životinja. Kad su stigli u Luandu, ponovno su ih zatvorili! Usprkos tome, oni su i dalje vjerovali da je u životu najbolje voditi se ljubavlju prema Jehovi Bogu i bližnjem (Luka 10:25-28).

U jednom drugom slučaju četiri Svjedoka poslana su u udaljeni vojni logor u najjužniji dio Angole. Vojnici su bili sigurni da će sve žešći rat prisiliti Svjedoke da uzmu oružje kako bi se zaštitili. Umjesto toga, kao što se Miguel Quiambata prisjeća, neki su časnici tim muškarcima, impresionirani njihovom nepokolebljivošću i shvaćajući da su bezopasni, dozvolili da se slobodno kreću po tom području. Tu su slobodu koristili kako bi druge poučavali o tome da Jehova omogućava vječni život putem svog Sina, Isusa Krista. Godine 1987. na Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti bilo je prisutno 47 osoba, a taj je broj porastao pa je na sastanke uskoro dolazilo 58 osoba.

Godine 1990. oko 300 Jehovinih svjedoka i dalje je bilo u zatvoru zbog svoje kršćanske neutralnosti. Neki su po nekoliko puta služili kazne, a svaka je iznosila više od pet godina. Drugi su bili u pritvoru četiri godine, a da im se nije ni sudilo. Čak i nakon što je proglašena amnestija, neke su zatvorske uprave to skrivale od braće i nastavile ih držati u zatvoru. Druge su odugovlačile s tim da ih puste na slobodu jer su Svjedoci bili njihovi najbolji radnici i moglo im se povjeriti poslove izvan zatvora bez straha da će pokušati pobjeći. Amnestija nije spriječila hapšenje i pogubljenje još dvojice Svjedoka 1994.

Jednom kasnije neka je pionirka, dok je raspačavala traktat Vijesti Kraljevstva br. 35, naišla na bivšeg vojnika koji je rekao da je prisustvovao pogubljenju trojice Svjedoka koji su odbili uzeti oružje. Kad ga je upitala da li bi svijet izgledao bolje kad bi svi bili Jehovini svjedoci, priznao je da bi svijetom sigurno vladao mir kad bi svi bili Jehovini svjedoci jer su oni spremni suočiti se čak sa smrću zato što ne žele ubiti bližnjeg. Uzeo je brošuru Što Bog zahtijeva od nas?, pristao na biblijski studij i počeo posjećivati skupštinske sastanke.

Voda istine i dalje teče

Jehova je proroku Ezehijelu dao viziju o vodi života koja teče iz Božjeg velikog duhovnog hrama. Tekla je ispod prepreka, zaobilazila ih, kroz krševitu zemlju i nosila život tamo gdje ga prije nije bilo (Ezeh. 47:1-9). Unatoč preprekama, životodavna voda istine danas teče u više od 230 zemalja, uključujući i Angolu.

Ponekad su te prepreke izgledale nepremostive, no voda života koja dolazi od Boga pronašla je način kako da ih zaobiđe. Tijekom 1980-ih cenzura je bila toliko stroga da su samo rijetke poruke koje je kurir donosio iz inozemstva došle do ureda u Luandi. Pa ipak, biblijska literatura s okrepljujućim istinama pronašla je način da prijeđe granicu između Angole i Namibije, koju je bilo relativno lako prijeći. Tako se dobivalo publikacije na portugalskom i tamošnjim jezicima. Taj je sistem na ovom području funkcionirao nekoliko godina.

Pomoć je pristizala iz mnogih izvora. Brojni poslovni ljudi pomagali su braći da dobiju Biblije. Čak su i vojna lica, od kojih su neka imala rođake Svjedoke, riskirala puno toga kako bi pomogla braći u Angoli. Nekoliko pošiljki uredskog materijala, uključujući i dragocjene strojeve za umnožavanje, bilo je poslano na imena utjecajnih osoba. Jedan takav čovjek kasnije je odlučio pridružiti se Jehovinom narodu, služeći pod vodstvom Božjeg ‘Kneza mira’ (Iza. 9:6).

Godine 1984. Thierry Duthoit i njegova žena Manuela preselili su se u Angolu iz Zaira (današnja Demokratska Republika Kongo). Ovdašnja braća jako su ih zavoljela. Brat Duthoit bio je visok, pa su ga često znali zamijeniti s Rusom. Vlast je u to vrijeme mnogim Rusima u Angoli davala potpunu slobodu kretanja.

To što bi ga se često zamijenilo s nekom drugom osobom dobro se iskoristilo da se u ovu ratom opustošenu zemlju unese literaturu koja je govorila o tome kako će Jehova Bog putem Mesijanskog Kraljevstva među ljudima ostvariti pravi mir koji će se proširiti do svih krajeva Zemlje (Ps. 72:7, 8). Brat Duthoit uspostavio je mnogo veza s pilotima koji su pristali prevesti biblijsku literaturu u zemlju. Brat Duthoit bi je potom uzeo na aerodromu i odnio braći. Uspio je nabaviti i prijeko potrebne lijekove za bolesnu braću.

Preko brata Duthoita odgovorna su se braća upoznala s gosp. Ilídiom Silvom, poslovnim čovjekom koji im je poklonio dva stroja za umnožavanje. Braći je bilo jako teško nabaviti ih budući da je vlada imala popis sve uredske opreme u zemlji. Gosp. Silva bio je blagoslovljen jer je kasnije postao kršteni Jehovin sluga.

S elektroničkom opremom za umnožavanje moglo se proizvesti Kulu stražaru na 20 stranica. U njoj su bili i važni popratni članci koje braća u Angoli prije nisu dobivala. Za kratko vrijeme proizvodilo se prosječno 10 000 primjeraka po broju. Na šapirografu se izrađivalo i Svakodnevno razmatranje Pisama, a braća su to veoma cijenila. Iz Portugala je poslan izabrani dio iz knjige “Sve je Pismo od Boga nadahnuto i korisno” kako bi se i njega moglo umnožiti na šapirografu. Kasnije su te informacije dobili u obliku brošurice. To je pomoglo da se obogati program Teokratske škole propovijedanja. Kako li je okrepljujuće djelovala sva ta duhovna hrana!

Dokazi Božjeg blagoslova bili su vidljivi i u porastu broja osoba koje su hvalile Jehovu u ovoj zemlji. Do kraja 1987. službene godine broj onih koji su izvijestili svoju aktivnost kao njegovi Svjedoci dosegao je 8 388, a to je bio porast od 150 posto otkako je 1978. proglašena zabrana. I broj skupština se povećao s 33 na 89. Iako se veoma pazilo prije nego što bi se novozainteresirane pozvalo na sastanke, bilo je za oko 150 posto više prisutnih od broja objavitelja. Objavitelji su u prosjeku provodili 18 sati u službi propovijedanja svaki mjesec, a broj biblijskih studija dosegao je najveći broj od 23 665! Istina, vladali su ekonomski problemi i nestašica hrane. No pouzdanje koje naša braća imaju u Jehovina obećanja omogućilo im je da ostanu hrabra. Bili su odlučni i dalje ‘s odvažnošću govoriti Božju riječ’ (Djela 4:31).

Posebno školovanje za pokrajinske nadglednike

Ohrabrenje su trebali i putujući nadglednici, koji su se stalno trošili u korist skupština. Kako su samo bili oduševljeni kad su saznali da se u studenom 1988. organizira posebno školovanje za putujuće nadglednike u Lisabonu (Portugal) kojem će prisustvovati!

Zamisli koliko su bili sretni što su se svakog dana mogli družiti s betelskom obitelji u Portugalu! Luis Cardoso, jedan od onih koji su bili na tom školovanju, ukratko kaže kako su se osjećali: “Bilo je to naročito uzbudljivo vrijeme za mene. Betelska obitelj u Portugalu primila nas je tako srdačno. Činilo se da su braća za nas učinila i više nego što su trebala. Za nas su ta 34 dana bila bogato ispunjena radosnom aktivnošću i učenjem.”

Najprije su dva tjedna proveli surađujući s putujućim nadglednicima u portugalskim pokrajinama kako bi mogli učiti iz prakse. Sljedeća dva tjedna išli su na školovanje. Ono se naročito bavilo njihovim teokratskim aktivnostima i putem njega pripremalo ih se za Školu službe za Kraljevstvo u kojoj će sudjelovati kao voditelji. Narednog tjedna pohađali su Školu službe za Kraljevstvo kojoj su prisustvovali starješine i sluge pomoćnici iz Portugala. Tako su braća iz Angole mogla vidjeti kako putujući nadglednici u Portugalu poučavaju tamošnje starješine onome što su sami naučili na tom školovanju.

“Na njemu sam naučio što znači biti dobar učenik”, kaže brat Cardoso. “Naučio sam proučavati i istraživati onako kako to nikada prije nisam činio. Braća su nas svojim primjerom poučila kako pokazivati obzirnost prema svojim suprugama da bismo mogli surađivati u jedinstvu. Vrhunac tog nezaboravnog vremena bio je trenutak kad su nam braća prikazala ‘Foto-dramu stvaranja’. O njoj sam čuo toliko mnogo, a vidjeti je svojim očima bilo je nešto izvanredno.”

Taj period učenja nastavio se u listopadu 1990. kad je Mário Nobre, pokrajinski nadglednik iz Portugala, dobio zadatak da radi s pokrajinskim nadglednicima iz Angole dok služe skupštinama u svojoj domovini. Dva je mjeseca poučavao braću, a njegov ljubazan, strpljiv pristup veoma se cijenio.

S posebnom radošću brat Nobre priča što je doživio nekoliko dana nakon što je stigao u Angolu: “Organizirano je da održim javno predavanje u jednoj skupštini sa 198 objavitelja. Bio sam zadivljen kad sam vidio da je došlo 487 osoba. Na moje iznenađenje, predsjedavajući nadglednik zamolio me da još jednom održim predavanje. Bilo je prisutno samo pola skupštine! Naravno, pristao sam na to, a drugi put predavanju je prisustvovala 461 osoba, dakle ukupno 948!”

Za svog boravka brat Nobre je puno toga naučio o svakodnevnom životu braće u Angoli. Ustanovio je da su ulice u Luandi opasne zbog pucnjave, no brzo se naviknuo na tu situaciju, a svoju je pažnju usredotočio na izvanredan interes koji su ljudi pokazivali za poruku Kraljevstva. O svom smještaju kaže: “Braća su mi dala ono najbolje što su imala. Imali smo samo najosnovnije stvari, no to je bilo dovoljno.”

Velika suša

Početkom 1990. južna Angola iskusila je posljedice jahanja jahača Apokalipse na crnom konju — gladi — kad je velika tromjesečna suša uzela ogroman danak (Otkr. 6:5, 6). Usjevi su bili uništeni. Mnogi su patili. Prema lisabonskim novinama Diário de Notícias zbog suše je umrlo najmanje 10 000 osoba.

Kad su vijesti o toj situaciji došle do podružnice u Portugalu, braća su odmah poslala dva velika kontejnera preko braće i poslovnih ljudi koji su pokazali interes za biblijsku istinu. Jedan je otpremljen u Benguelu, a drugi u Luandu.

Podružnica iz Južnoafričke Republike kamionom je preko Namibije prevezla 25 tona humanitarne pomoći. Kad su braća došla u Windhoek, zatražila su dozvolu od angolskog konzulata da uđu u tu zemlju kako bi dostavila pomoć svojoj kršćanskoj braći. Iako je službenik znao da Svjedoci nisu priznati u njegovoj zemlji, rado im je dao potrebne dokumente kako bi pomoć mogla doći do tih ispaćenih ljudi. Čak je organizirana i vojna pratnja kako bi se zajamčilo sigurnu dostavu pošiljke.

Kad je kamion došao do improviziranog mosta na rijeci Cunene, braća su sve što su vozila morala pretovariti u manji kamion i onda opet sve ponovno utovariti kad su sigurno prešla na drugu stranu. Nakon što su prešli više od 30 vojnih kontrola, kamion je stigao u Lubango. Taj je uspješni zadatak utro put za još tri putovanja, a svakim su dopremljene tone dragocjene humanitarne pomoći.

Flávio Teixeira Quental, koji je bio u Lubangu kad je stigao prvi kamion, prisjeća se: “Kad smo vidjeli kamion kako dolazi oko tri sata popodne, osjetili smo veliku radost i olakšanje, dok smo s druge strane bili iznenađeni i pomalo uznemireni. Gdje ćemo smjestiti 25 tona literature, odjeće i hrane? Dvorana Kraljevstva nije imala vrata ni prozore, a naša kuća bila je premala za sve te kutije. Brzo smo organizirali da braća čuvaju stražu po cijeli dan i noć te smo sve stavili u Dvoranu Kraljevstva.”

Pomoć je odmah razdijeljena. Brat Quental nastavlja: “Bilo je to vrijeme rata. (...) Dotada smo često imali samo jedan časopis za cijelu skupštinu. Stvarno smo bili zahvalni Jehovi, njegovoj organizaciji i našoj dragoj braći koja su riskirala svoje živote za braću koju čak i ne poznaju! Tada smo se prisjetili ljubavi koju je Isus pokazao prema čovječanstvu kad je dao svoj ljudski život u korist drugih” (Ivan 3:16).

U pismu zahvale od starješina iz Benguele stajalo je: “Prošli vikend imali smo pune ruke posla jer su 32 volontera trebala razdijeliti primljenu pomoć. Zahvaljujemo se onima koje je dobro srce potaklo da nam pošalju takav poklon.” Unatoč nestašici hrane nitko od braće nije umro od gladi.

Zajamčeno poštivanje ljudskih prava

Dana 31. svibnja 1991. potpisan je sporazum o prekidu vatre između suparničkih frakcija u Angoli, nakon čega je uslijedio period relativnog mira. Donesen je novi ustav kojim je zajamčeno poštivanje ljudskih i političkih prava. Šesnaestogodišnji građanski rat zemlju je ostavio opustošenu. Poginulo je oko 300 000 ljudi. Očekivani životni vijek za muškarce iznosio je 43 godine, a za žene 46. Nezaposlenost i inflacija sve su više rasle. Školstvo je bilo u krizi. Bilo je potrebno poduzeti velike promjene. Jesu li Jehovini svjedoci osjetili olakšanje nakon zabrane koja je bila na snazi od 1978?

Ministru pravosuđa 22. listopada 1991. predan je zahtjev za registraciju vjerske zajednice Jehovinih svjedoka u Angoli. Dana je i službena izjava kako bi se javnost obavijestilo o tom zahtjevu.

Odmah sljedećeg dana u novinama Jornal de Angola objavljen je članak u kojem je, između ostalog, stajalo: “Prema riječima glasnogovornika Svjedoka u Angoli, postoje nade da će ta Zajednica biti priznata, a preliminarno primanje u Ministarstvu pravosuđa dobro je prošlo.” U članku se razmatralo povijest Jehovinih svjedoka u Angoli te njihovo djelovanje u zemljama kao što su Portugal i Mozambik, gdje su bile ukinute zabrane djelovanja Jehovinih svjedoka.

To je bilo prvi put da se u Angoli o Jehovinim svjedocima piše u pozitivnom svjetlu! Nekoliko dana kasnije direktor tih novina rekao je da je primio mnoge telefonske pozive, i to čak od ljudi koji su na visokim položajima, putem kojih mu se čestitalo na objavljivanju članka.

‘Iskustvo koje nikada neću zaboraviti’

Jehovini svjedoci već su se bili počeli slobodnije sastajati. Skupštine od 100 objavitelja izvještavale su da na sastanke dolazi od 300 do 500 osoba! Gdje će Svjedoci, koji su dotad bili prisiljeni sastajati se u malim grupama u privatnim domovima, smjestiti toliko mnoštvo? Neka braća koja imaju dvorište postavila su limeni krov i taj prostor stavila na raspolaganje za skupštinsku upotrebu. Mnoge su se skupštine naprosto sastajale na otvorenom. Objavitelje se savjetovalo da na sastanke i veće skupove pozovu samo interesente koji dobro napreduju jer za sve druge nije bilo mjesta. Hitno su trebali pronaći mjesta gdje će moći obožavati Boga.

Iz Portugala su stigli Douglas Guest i Mário P. Oliveira kako bi pomogli braći da vide što se sve postiglo i da razmotre što će biti potrebno poduzeti u budućnosti. Tijekom njihovog boravka održani su posebni sastanci sa starješinama i pionirima iz 127 luandskih skupština. Imali su priliku sastati se sa starješinama iz 30 skupština koje djeluju izvan glavnog grada. Došli su predstavnici iz svih krajeva zemlje. Bilo je to doista ohrabrujuće vrijeme!

I za brata Guesta to je bilo veoma dirljivo iskustvo. Više od 30 godina pismenim je putem tijesno surađivao s tom braćom. Prisjećajući se tog posjeta, rekao je: “Bilo je divno što se ni na koji način nisu žalili na ono što ih je snašlo u životu. Njihova nasmiješena lica otkrivala su unutarnji mir, pokazujući da su u duhovnom smislu dobro. Jedino o čemu su pričali bila je mogućnost širenja djela propovijedanja u njihovoj zemlji. To iskustvo nikada neću zaboraviti.”

Još jedno zakonsko priznanje

Vladine službene novine, Diário da República, 10. travnja 1992. Zajednicu Jehovinih svjedoka proglasile su zakonski priznatom. Jehovini svjedoci čvrsto su odlučili u potpunosti iskoristiti mogućnosti koje im je to otvorilo. Ubrzo su dosegli novi najveći broj od 18 911 objavitelja — 30-postotni porast s obzirom na prošlogodišnji prosjek. Na obilnu žetvu koja je bila pred njima ukazivao je broj od 56 075 biblijskih studija — što je u prosjeku tri po objavitelju.

Podružnica u Južnoafričkoj Republici tada je obaviještena da u Angolu može početi otpremati Kulu stražaru, Probudite se! i drugu literaturu. Kupljena su dva kamiona kako bi se literaturu lakše dopremalo do mjesnih skupština. Kako li su braća bila oduševljena kad je stiglo 24 000 primjeraka Kule stražare od 1. svibnja 1992. i 12 000 primjeraka Probudite se! od 8. svibnja 1992! Uskoro su dobili dovoljan broj knjiga pomoću kojih se vodilo biblijske studije. Prije toga su neki objavitelji, da bi mogli voditi studije, učili napamet svako pitanje i odgovor iz publikacije koju se proučavalo.

Ponovno teška vremena!

Nasilje još uvijek nije bilo stvar prošlosti. Nakon izbora u rujnu 1992. zemlju je ponovno razdirao građanski rat. Dana 30. listopada izbile su žestoke borbe u pet većih gradova: Lubangu, Bengueli, Huambu, Lobitu i posebno u Luandi, odakle je stigla vijest o 1 000 poginulih tokom prvih dana borbe.

U bolnicama je bilo više ljudi nego što ih one inače mogu primiti. Po ulicama su ležali leševi. Širile su se razne epidemije. Nekoliko tjedana nije bilo struje, hrane ni vode. Posvuda je bilo pljačkanja i grabeži. Većina civila bila je psihički rastresena.

Nekolicina Jehovinih svjedoka u Luandi je poginula; drugi su prijavljeni kao nestali. Kad je do Portugala stigla vijest o teškim okolnostima u kojima se naša braća nalaze, podružnica je istog trena poslala hranu i lijekove.

Tokom tog perioda borbi između političkih frakcija javnost je promatrala čvrstu neutralnost Jehovinih svjedoka. Moglo se čuti pozitivne primjedbe o tome da su oni jedini koji ne sudjeluju u politici niti stoje na ičijoj strani u borbi za prevlast. Zainteresirane osobe počele su prilaziti Svjedocima na ulici, tražeći biblijske studije.

Razmišljajući o svojoj situaciji, Svjedoci su bili uvjereni da doživljavaju ispunjenje biblijskih proročanstava, a to je ojačalo njihovo povjerenje u Božje Kraljevstvo. Cijenili su pravovremeno proučavanje knjige Otkrivenje — blizu je veličanstveni vrhunac!, naročito onaj dio o aktivnostima divlje zvijeri u ovim posljednjim danima.

Poruka Vodećeg tijela

Nedugo nakon novog vala nasilja Vodeće tijelo poslalo je podružnici u Portugalu dirljivo pismo izražavajući svoju zabrinutost za braću u Angoli. U pismu se između ostalog govorilo o prijekim potrebama braće u Angoli. Na kraju je Vodeće tijelo zamolilo da braći u Angoli prenesu njihove izraze srdačne ljubavi.

Kad su braća u Luandi primila tu poruku, izrazila su iskrenu zahvalnost Jehovi na ljubavlju prožetoj organizaciji koja se tako obzirno brine za njegov narod u vrijeme nevolje. Ti su izrazi ljubavi naročito bili utješni obiteljima braće koja su izgubila život u tom nasilnom vremenu.

Značajni oblasni kongres

Do siječnja 1993. stanje u Luandi pomalo se smirilo, pa su mnogi objavitelji iz različitih dijelova zemlje mogli prisustvovati Oblasnim kongresima “Nosioci svjetla”, koji su se održavali u glavnom gradu. Neki su morali ići pješice iz velike udaljenosti. Jedna sestra iz provincije Huambo pješačila je sedam dana sa svoje četvero male djece, od koje je najstarije imalo tek šest godina. Stigla je iscrpljena, ali je ipak s radošću iščekivala duhovnu gozbu u kojoj su trebali uživati.

Na dva tjedna unajmljen je paviljon u kojem se inače održava Sajam obrtništva. Iz Portugala su stigli generatori i oprema za ozvučenje. Iako su braća pozvala samo one koji redovito dolaze na sastanke, paviljon je tijekom oba kongresa bio prepun. Sveukupno je bila prisutna 24 491 osoba. To je bilo prvi put da su braća u Angoli mogla uživati u čitavom programu trodnevnog oblasnog kongresa, uključujući i dramu. Na tim je kongresima kršteno 629 novih propovjednika, a prisutni su se radovali kad su na jezicima kikongo, kimbundu i umbundu dobili brošuru Raduj se zauvijek životu na Zemlji!, a na portugalskom brošuru Brine li se Bog zaista za nas?

Vladini službenici pažljivo su promatrali pristojno ponašanje Svjedoka na kongresu. Gotovo da nije mogla postojati veća razlika između toga i onoga što se događalo u Luandi. Onog dana kad je počeo prvi kongres, u raznim dijelovima grada zlostavljalo se povratnike. Mnogi su bili ubijeni, a stotine ozlijeđene. Pljačke su postale sve češća pojava. Domovi, uključujući i domove neke braće, bili su uništeni. Taj tamni oblak ponovnog nasilja još je više doveo do izražaja duhovno svjetlo koje je uživao Jehovin narod (Iza. 60:2).

Skupštine odsječene od glavnog ureda

Zbog ponovnih borbi većina skupština u provincijama malo-pomalo izgubila je kontakt s uredom u Luandi. Vojska pokreta otpora u siječnju 1993. otvorila je svoje sjedište u Huambu, nakon čega je došlo do žestoke borbe. Braća su masovno bježala u šumu dok se taj predivni grad praktički uništavalo. Četiri mjeseca nije bilo ama baš nikakvih vijesti od 11 skupština koje su postojale u tom gradu. Konačno je u travnju stigla kratka poruka: “Spomen-svečanost za 11 skupština u Huambu: 3 505 prisutnih. Zasad se nemamo na što požaliti.” Kakve li radosne vijesti da nitko od braće nije poginuo!

U mjesecima i godinama koje su uslijedile pristizalo je sve više izvještaja o vjernosti i ustrajnosti braće. Jedna skupština je izvijestila: “Najgore nam je bilo tokom dva mjeseca u kojima su se vodile toliko jake borbe da se nitko nije usudio izaći na ulicu preko dana. Braća su se okupljala u podrumu jedne zgrade. Po noći su išli po vodu da bi je prokuhali i da bi je onda sutra mogli piti. Ljude koji su pokušali prijeći iz jedne zgrade u drugu prelazeći ulicu često bi ubili snajperisti. Otkuda braći hrana? Skupili bi sav svoj novac i od vojnika kupili rižu po pretjeranim cijenama. Na svaku osobu išla je šalica riže na dan. Kad nisu mogli nabaviti hranu, glad su nastojali zavarati pijući prokuhanu vodu. Nisu mogli dobivati literaturu, no da bi ostali duhovno jaki, uvijek su iznova čitali časopise i knjige koje su imali. Zbog toga sada osjećaju da im je Jehova puno bliži.”

Jedna skupština u provinciji Kwanza Norte dvije je godine bila odsječena od ureda u Luandi. Iako su ti Svjedoci bili izolirani, vjerno su čuvali izvještaj svoje službe propovijedanja kao i potvrde o prilozima. Nalazili su se u veoma teškoj situaciji, no taj novac nisu koristili za osobne potrebe. A i oni sami davali su skromne priloge za svijetom rašireno djelo. Taj su novac predali kad su na koncu uspjeli stupiti u vezu s uredom. To je zaista divan primjer cijenjenja Jehovine vidljive organizacije!

Širenje Betela

Koncem 1992. Zajednica Jehovinih svjedoka kupila je dvokatnicu koja je prije bila unajmljena kao ured za odbor zemlje. Iste te godine unajmili su i jedno skladište koje je bilo idealno za ekspedit, a kasnije ga se koristilo za manje poslove tiskanja. Dvije godine kasnije počelo se planirati renoviranje dvokatnice i nadogradnju još jednog dijela s dva kata.

U Angoli je bilo nemoguće kupiti materijal za taj projekt, pa je u Portugalu napravljena montažna zgrada i u kontejnerima dopremljena u Angolu. Carlos Cunha, Jorge Pegado i Noé Nunes došli su iz Portugala kako bi se zbog svog iskustva u građevinskim poslovima stavili na raspolaganje. Nadglednik radova Mário P. Oliveira, koji je iz Portugala, priča: “Kad su u srpnju 1994. počeli građevinski radovi, u Betelu je bilo kao u košnici dok je pristizao kontejner za kontejnerom. Praktički svi iz obitelji pomagali su u iskrcavanju kontejnera u kojima je stigao alat i građevni materijal, uključujući i boju, pločice, vrata, okvire za prozore i tako dalje. Betelska obitelj čitala je o brzoj gradnji, no sada skoro nisu mogli vjerovati svojim očima koliko brzo se izgradilo dvokatnicu.”

Na kraju radova stiglo je pismo zahvale od jednog tamošnjeg brata koji je rekao: “Zahvaljujem Jehovi što sam mogao sudjelovati u izgradnji novog Betela. U početku mi je to izgledalo kao san, no san je postao stvarnost. Bila mi je neopisiva prednost prisustvovati razmatranju dnevnog citata i to me jako ohrabrilo. Isto tako, upoznao sam sve članove betelske obitelji po imenu, od kojih sam neke viđao samo kao govornike na kongresima. Molim se Jehovi da dobijem tu veliku prednost sudjelovati u poslovima ako se u budućnosti bude gradio novi Betel ili nešto drugo.”

Poslije toga je desetak kilometara od Luande kupljen komad zemlje od 4,5 hektara kako bi se udovoljilo sve većim potrebama. Nadamo se da će to postati lokacija novog ureda i Betelskog doma.

U Angolu su stigli braća i sestre iz drugih zemalja koji su jedva čekali pomoći. U svibnju i lipnju 1994. stiglo je osam misionara. Braća iz Južnoafričke Republike nekoliko su puta dolazila da bi pomogla u postavljanju novih štamparskih strojeva i poučavanju braće kako da ih koriste. Braća iz Portugala došla su pomoći oko kompjutera, knjigovodstva i drugih organizacijskih stvari. Betelski radnici iz Kanade i Brazila koji služe u stranim zemljama stavili su na raspolaganje svoje znanje. Braća su uistinu cijenila njihovu spremnost da pomognu u radu i poučavanju mjesne braće korisnim poslovima!

Kongresi daju pozitivno svjedočanstvo

Za 1994. učinjene su pripreme kako bi se održali oblasni kongresi u više gradova. Ovo je bio prvi put da su dva održana u provincijama: jedan u Bengueli, na kojem su bile prisutne 2 043 osobe, a drugi u Namibeu, gdje je najveći broj prisutnih bio 4 088. Ukupno je bilo 67 278 prisutnih, a 962 krštena.

Direktor jednog objekta bio je toliko impresioniran onim što je vidio da je ponudio da se dva tjedna besplatno koristi njegovu dvoranu. Jedan zainteresirani čovjek rekao je: “Zbilja je bilo predivno vidjeti kako se svi lijepo ponašaju! Nisam vas došao špijunirati; želim se i dalje družiti s vama. Zamolio bih vas za veliku uslugu, naime da mi što prije pošaljete učitelja, tako da mogu još bolje slijediti vaš primjer.”

Za Oblasni kongres “Radosni hvalitelji Boga”, koji se održao u kolovozu 1995, Svjedoci su unajmili veliki stadion u centru Luande. Braća su zamijenila veliki broj drvenih sjedalica, nanovo ih obojila i popravila vodovodne instalacije. Kako je javnost reagirala na poziv da dođe na kongres? Reakcija je bila izvanredna! Prvi vikend mnoštvo je nagrnulo na nogometno igralište i popunilo sva mjesta na tribinama. Delegati su bili oduševljeni kad su saznali da je bilo prisutno 40 035 osoba. Sljedećeg je vikenda broj prisutnih iznosio 33 119 osoba. Ukupno je kršteno 1 089 osoba.

Otkuda toliki ljudi kad je u čitavoj zemlji bilo manje od 26 000 Jehovinih svjedoka? Bili su to Angolci koji su pokazivali interes za biblijsku poruku koju prenose Jehovini svjedoci. Jedan reporter iz novinske agencije u Luandi rekao je: “Ovdje na stadionu Coqueiros događa se nešto neviđeno. Oko 60 000 ljudi svih društvenih položaja prisustvuje oblasnom kongresu Jehovinih svjedoka. Doista je zapanjujuće: muškarci, žene, djeca i ostarjeli, svi zajedno (...) slušaju savjet da hvale svog Boga, Jehovu.”

One koji su promatrali delegate koji stižu impresionirala je činjenica da su svi delegati, unatoč oskudnim sredstvima, uredni i čisti. Tokom programa svi su bili pažljivi. Izgledalo je da su na nogama bili samo redari koji su brojili prisutne. Zamjenica ministra u vladi koja je bila na čitavom prijepodnevnom dijelu programa u nedjelju primijetila je: “Ostala sam bez riječi! Između ljudi na stadionu i onih vani postoji ogromna razlika. Dojmila me se praktičnost vašeg programa. Čestitam!”

Svjedoci iz Angole čitali su o velikim kongresima Jehovinog naroda u drugim dijelovima svijeta. No sada su prisustvovali jednom takvom u svojoj zemlji. Kakvog li blagoslova nakon mnogo godina ustrajnosti u veoma teškim vremenima! Bili su zadivljeni. Njihova su srca bila prepuna zahvalnosti prema Jehovi jer im je dozvolio da budu dio njegove posebne obitelji na Zemlji u ovom značajnom trenutku ljudske povijesti.

Angola postaje podružnica

Propovijedanje dobre vijesti naglo se širilo. Od 1994. do 1996. broj objavitelja u prosjeku se povećavao za 14 posto svake godine. Najveći broj objavitelja bio je 28 969, a broj biblijskih studija premašio je 61 000. Kad je 1992. registrirana Zajednica Jehovinih svjedoka, postojalo je 213 skupština; do 1996. taj je broj porastao na 405. Te su godine Spomen-svečanosti prisustvovale 108 394 osobe, što je ukazivalo na daljnju bogatu žetvu.

Kad bi ured u Luandi postao podružnica, moglo bi se bolje udovoljavati mjesnim potrebama. Stoga je 1. rujna 1996. u Angoli počela djelovati podružnica. Vodeće tijelo je za Odbor podružnice imenovalo trojicu braće koja su već revno služila u odboru zemlje: Joãa Mancocu, Domingosa Mateusa i Silvestrea Simãa. S njima su trebala služiti još dvojica misionara: José Casimiro i Steve Starycki.

Da bi im ta promjena lakše pala, Angolu je u lipnju 1996. posjetio Douglas Guest iz portugalske podružnice. Betelskoj obitelji, koja broji 56 članova, govorio je o tome da mora pružati dobar primjer u svemu. Poseban program za 5 260 starješina i pionira te njihovih žena, iz šireg područja Luande, sastojao se od intervjua s članovima Odbora podružnice i drugom starijom braćom, koji su se prisjetili važnih trenutaka iz povijesti Jehovinog naroda u Angoli. Brat Guest im je govorio o hrabrosti koja usljeđuje kad se uzdamo u Jehovu i crpimo od njega snagu.

Učiniti istinu dostupnom na materinjem jeziku

Otkrivenje 7:9 kaže da će “veliko mnoštvo” ljudi “iz svih nacija i plemena i naroda i jezika” zajedno obožavati Jehovu. Na Angoli se zasigurno ispunjava to proročanstvo. U njoj se govore 42 jezika i još mnogo dijalekata. Od njih su najrasprostranjeniji materinji jezici umbundu, kimbundu i kikongo.

Godinama se na skupštinskim sastancima gradivo koje se proučavalo često prevodilo s portugalskog na barem jedan tamošnji jezik. Vlastite primjerke literature koju se proučava moglo se imati samo ako bi netko naučio portugalski, a mogućnosti za školovanje bile su veoma ograničene. Jedna od prvih publikacija koja je izašla na umbundu jeziku bila je brošurica “Dobra vijest o Kraljevstvu”. Kad je jedan starješina dobio tu brošuricu 1978, rekao je: “S ovom brošuricom na umbundu Moçâmedes [današnji Namibe] imat će više od 300 objavitelja. Većina ljudi na ovom području govori i čita taj jezik. To je pravi blagoslov!” Taj je blagoslov bio toliko velik da u Namibeu sada u 21 skupštini služi 1 362 objavitelja.

No bilo je potrebno učiniti još više da bi se doprlo do srca Angolaca, stavljajući im na raspolaganje dobru vijest na njihovim materinjim jezicima. Trebalo je postaviti temelj za kompletni Prevodilački odjel. Ubrzo nakon što su Jehovini svjedoci bili zakonski registrirani 1992, tri buduća prevodioca poslana su u podružnicu u Južnoafričkoj Republici na početno školovanje. Dobili su i kompjutere. Zatim su Keith Wiggill i njegova žena Evelyn došli iz Južnoafričke Republike kako bi pomogli u organiziranju novog odjela i korištenju kompjuterskih programa Zajednice koji olakšavaju prevođenje.

Počelo se pripremati sve više literature na materinjim jezicima. Na umbundu su objavljene brošure Raduj se zauvijek životu na Zemlji! i Brine li se Bog zaista za nas? Nakon toga su one i različiti traktati bili dostupni na jezicima kikongo i kimbundu. Godine 1996. na sva tri jezika izašla je knjiga Spoznaja koja vodi do vječnog života i brošura Što Bog zahtijeva od nas? Oblasni nadglednik izvijestio je da je u jednoj skupštini u kojoj je služio koristio vrlo jednostavne i izravne uvode te da je uspio započeti 90 biblijskih studija za samo tjedan dana! Godinu dana kasnije broj skupština porastao je s 478 na 606.

Za braću je uistinu bio pravi blagoslov što su mogla čuti i čitati biblijske istine na materinjem jeziku! Godine 1998. u Huambu je održan prvi oblasni kongres s čitavim programom na umbundu jeziku. Bilo je prisutno preko 3 600 osoba. Delegati su bili od srca zahvalni, pa se moglo čuti kako govore: “Jehova nas nije zaboravio!” Dokaz te brige pune ljubavi postao je još jasniji kad je Kula stražara počela izlaziti na jeziku umbundu, započevši s izdanjem od 1. siječnja 1999.

Hitna potreba za Dvoranama Kraljevstva

Zbog zabrane djelovanja Jehovini svjedoci u Angoli mnogo godina nisu mogli imati Dvorane Kraljevstva. Samo je u Luandi od 1992. broj skupština porastao sa 147 na 514. U čitavoj je zemlji broj skupština porastao na 696, a to je više od 200 posto porasta. U prosjeku je u mnogim skupštinama na sastancima prisutno od 200 do 400 osoba. Prema izvještajima, na pokrajinskim sastancima i kongresima održanima 1998. bilo je četiri puta više prisutnih nego što ima objavitelja! Prikladna mjesta za sastajanje prijeko su potrebna.

Grad Lubango dobio je svoju prvu Dvoranu Kraljevstva 1997, Lobito u srpnju 1998, a Viana (malo južnije od Luande) u prosincu 1999. Uz pomoć sadašnjeg međunarodnog programa za gradnju Dvorana Kraljevstva došlo je do napretka.

Za Angolu se projektiraju prijenosne Dvorane Kraljevstva okvirne čelične konstrukcije bez zidova. Zašto prijenosne? Unatoč tome što se dobije potvrdu o vlasništvu neke parcele, netko se može pojaviti čak i nakon što je gradnja dovršena i tvrditi da je zakonski vlasnik zemljišta. Dvorana Kraljevstva je projektirana tako da je se može preseliti ako je to potrebno, a nema zidove zbog vrućeg podneblja. U svibnju 2000. stigla je građa za prvi montažni objekt. U toj zemlji postoje samo 24 Dvorane Kraljevstva različitog tipa, a tokom narednih pet godina bit će potrebno daljnjih 355. Braća se nadaju da će ono što se sada poduzima pomoći da se udovolji toj hitnoj potrebi.

Pored izgradnje Dvorana Kraljevstva za budućnost se planira izgradnja Kongresne dvorane bez zidova okvirne čelične konstrukcije s 12 000 sjedećih mjesta.

Poštovati svetost krvi

Da bi se udovoljilo još jednoj potrebi, u listopadu 1996. počeo je djelovati Odbor za kontaktiranje s bolnicama (OKB), koji sačinjava desetero brižnih starješina koji se brinu za stotine skupština na širem području Luande. Svjedoci su bili oduševljeni što im na raspolaganju stoje upućena braća kako bi im pomogla u liječenju kojim se poštuje njihovu želju da se ‘uzdržavaju od krvi’ (Djela 15:28, 29).

Bolnice koje su ostale čitave nakon rata od sredine 1970-ih jako se slabo održavalo. Lijekova nije bilo dovoljno. Hoće li liječnici, u takvim teškim uvjetima, biti spremni na suradnju s Jehovinim svjedocima u uvođenju programa beskrvne medicine i kirurgije? Isprva je većina liječnika i upravitelja bolnica negativno reagirala ili je odgađala prezentacije. A onda se pojavio jedan hitan slučaj.

Jedan brat iz provincije Malanje bio je prebačen u bolnicu Américo Boavida u Luandi kako bi mu kirurškim putem odstranili tumor na želucu. Član OKB-a otišao je sa ženom tog brata do kirurga. Dr. Jaime de Abreu, šef kirurškog odjela u toj bolnici, srdačno je dočekao to dvoje Svjedoka. Na njihovo iznenađenje bio je upoznat s Jehovinim svjedocima i njihovim stavom po pitanju krvi te je čuo o beskrvnom načinu liječenja dok je bio na godišnjem odmoru u Portugalu.

Uz suradnju dr. De Abreua operacija je uspješno obavljena bez krvi. Kasnije su se braća iz OKB-a sastala s dr. De Abreuom i njegovim timom kako bi im pružila dodatne informacije. Sada pet liječnika surađuje sa Svjedocima, poštujući njihov stav po pitanju krvi.

Novi radnici za žetvu

Kad se udovoljilo mnogim organizacijskim potrebama i onim vezanim uz literaturu, veću se pažnju posvetilo velikom interesu koji je pokazan na području. Isusove riječi doista se može dobro primijeniti na Angolu: “Uistinu, žetva je velika, a radnika je malo”! (Mat. 9:37). Izvještaji su pokazali da velik broj gradova treba pomoć kako bi se brinulo za one koji pokazuju interes za istinu.

Toj je potrebi udovoljeno tako što je Društvo poslalo 11 misionara da pomognu u ‘žetvi’. Neki su dobili zadatak da idu u obalne gradove Benguelu i Namibe. No Jehova je većinu radnika podigao između samih Angolaca. Tokom samo pet proteklih godina krstilo se 21 839 osoba i time su se pridružile mnoštvu predanih hvalitelja Jehove u ovoj zemlji.

Jehovine su oči na njima

Nemoguće je poslati iskusnu braću u sva mjesta gdje je pokazan interes za Božju Riječ. Do čega to dovodi? Pa vidljiv je još veći dokaz da djelo ne vodi čovjek, već Božji duh (Zah. 4:6). Jehovine su oči na svim njegovim slugama, kao i na drugima koji iskreno žele upoznati pravog Boga i služiti mu (Ps. 65:2; Priče 15:3).

Neki seljani iz provincije Kwanza Norte doputovali su u Luandu i dobili časopise od Svjedoka koji su ih nudili na ulici. Nakon što su vidjeli kakva se dobra vijest u njima nalazi, seljani su odlučili oponašati primjer Svjedoka iz Luande i dijeliti časopise drugima. Shvatili su i to da se trebaju zajedno sastajati, pa je jedan čovjek iz te grupe dao sve od sebe kako bi vodio sastanke. Međutim, budući da žive u zabačenom selu, vijest da su tri godine ranije Jehovini svjedoci zakonski registrirani nije došla do mjesnih vlasti. Zbog toga seljanima nije dozvoljeno da se javno sastaju. Oni se nisu dali zaplašiti, pa su se sastajali u šumi.

Na koncu je do ureda u Luandi stigla vijest da neke osobe u Quilombo dos Dembosu žele pomoć kako bi organizirale skupštinu. U listopadu 1997. u to je selo poslan pokrajinski nadglednik, a tokom njegovog posjeta 140 osoba došlo je na sastanak. On je uvijek sa sobom nosio statut Zajednice Jehovinih svjedoka te je mjesnim vlastima mogao dokazati da Jehovini svjedoci pred zakonom funkcioniraju kao organizacija. Ta je grupa sada sretna što se može javno sastajati, a među sobom imaju pionire koji pomažu mnogim zainteresiranim pojedincima.

Godine 1996. Ana Maria Filomena stigla je u jedan gradić u provinciji Bié. Učinila je sve što je mogla kako bi širila dobru vijest, a uskoro se jedna grupa zainteresiranih osoba svaki tjedan okupljala na studiju knjige i Studiju Kule stražare. Sastanke je vodila Ana Maria jer nije bilo nijednog krštenog brata. Jednog dana dobila je obavijest da će na njihov sastanak u nedjelju doći jedan visoki časnik kako bi sam provjerio što se tamo naučava. Došao je s dva vojnika. Očito mu se svidjelo što je čuo zato što je prije odlaska rekao: “Možete bez straha nastaviti s vašim radom na ovom području.” Ta je mala grupa danas skupština Umbundu Kuito-Bié Sul s 40 objavitelja, a nedjeljom na sastanak dođe 150 osoba.

Skupštine u provinciji Uíge bile su izolirane dvije godine, pa nisu primale potrebnu duhovnu hranu. Jedan mjesni Svjedok objasnio je taj problem svom rođaku koji je transportirao robu na redovitim letovima. Rođak je ljubazno ponudio da sljedećim letom besplatno preveze pokrajinskog nadglednika, specijalnog pionira i 400 kilograma literature. Kad su ta braća stigla, uvidjela su da se jedna skupština brine za pet izoliranih grupa. Svaka je grupa održavala sastanke na kojima je bilo od 50 do 60 zainteresiranih osoba.

Početkom 1996. u istoj toj provinciji pokrajinski nadglednik posjetio je jednu skupštinu koja je više od četiri godine bila izolirana od ostalog dijela organizacije. U kakvom ju je stanju pronašao? Iako ju je sačinjavalo samo 75 objavitelja, na njegovo su javno predavanje došle 794 osobe! Očito to što su živjeli u izoliranom području nije umanjilo revnost te braće za propovijedanje dobre vijesti drugima.

Iz područja Gabele, nešto južnije od Luande, došli su slični izvještaji o velikom interesu za istinu. Jedan pionir tamo vodi pet Skupštinskih studija knjige — po jedan svaku večer tokom tjedna. I on ‘moli Gospodara žetve da pošalje više radnika’ (Mat. 9:37, 38).

“Najtragičniji sukob našeg vremena”

Aktivnost Jehovinih svjedoka u objavljivanju dobre vijesti diljem Angole još je više zadivljujuća kad se o njoj razmisli u svjetlu događaja koji su se odigrali u toj zemlji. U izvještaju Ujedinjenih naroda građanski rat u Angoli opisan je kao “najtragičniji sukob našeg vremena”. Ako se uzme u obzir koliko su u svemu tome ljudi propatili, onda se taj opis teško može opovrći. Čak i nakon što bi se sklopilo primirje, svaki bi dan poginulo 1 000 osoba. U ožujku 2000. The New York Times je objavio: “Rat u Angoli, državi s 12 milijuna stanovnika, odnio je živote milijun ljudi, a tri milijuna trenutno su protjerana iz svojih domova.”

Čak i kad bi se odložilo sve oružje, posljedice rata i dalje bi bile vidljive. Angola je jedna od zemalja s najviše kopnenih mina na svijetu i ima najviše onih kojima je zbog eksplozije mina amputiran neki dio tijela, a riječ je o otprilike 70 000 osoba. Zvuči nevjerojatno, ali je istinito da zaraćene strane i dalje postavljaju mine. Zbog toga seljani napuštaju svoja polja, a to vodi do krajnje nestašice hrane među stanovništvom.

Jehovini svjedoci u tom nasilju nisu prošli bez posljedica. U provinciji Kwanza Norte četiri Svjedoka i jedan interesent poginuli su u unakrsnoj vatri državne vojske i vojske otpora. Neki su poginuli u nesrećama prilikom eksplozije kopnenih mina i bombi nasumice bačenih na tržnice. Godine 1999. četiri Svjedoka izgubila su živote dok su nosila hranu i ostale potrepštine sukršćanima u Huambo. Pa ipak, takvi su slučajevi bili rijetkost.

Kao i drugi, i Jehovini svjedoci su jako propatili zbog toga što nisu imali dovoljno hrane, odjeće i zaklon. Kad se 1999. građanski rat zaoštrio, nekih 1 700 000 osoba, uključujući i mnoge Jehovine svjedoke, moralo je pobjeći iz svojih domova. Ljudi koji bježe od rata često se presele kod rodbine koje u kući ionako već ima previše. Iako su starješine pod velikim pritiskom jer moraju zbrinjavati vlastite obitelji, nastavljaju se brinuti za duhovne potrebe braće. Riječima se ne može opisati koliko su ti Svjedoci zahvalni sukršćanima iz Italije, Južnoafričke Republike i Portugala koji su reagirali na njihove nepovoljne okolnosti i poslali mnoge kontejnere hrane, odjeće i prijeko potrebnih lijekova.

Živi primjeri vjere

Baš kao što se u drevno doba zlato pročišćavalo u jakoj vatri, tako i kušnje koje podnose Božji sluge stvaraju prokušanu vjeru (Priče 17:3; 1. Pet. 1:6, 7). Tisuće Jehovinih svjedoka u Angoli, kako mladih tako i starih, imaju takvu prokušanu vjeru.

Carlos Cadi, dugogodišnji propovjednik koji je zajedno s Joãom Mancocom dragocjene biblijske istine upoznao prije više od 50 godina u Belgijskom Kongu, primjećuje: “Hrabar i odlučan stav naše braće, uključujući i mnoge koji su izgubili živote, pružio je snažno svjedočanstvo. Ono nije uslijedilo samo na temelju njihovih postupaka već i na temelju njihovog odvažnog propovijedanja mnogima na vlasti.”

Jedna osoba koja je pružila takvo svjedočanstvo je Antunes Tiago Paulo. Mučili su ga ljudi koji su nastojali slomiti njegovu kršćansku neutralnost. Danas on služi kao član betelske obitelji u Angoli zajedno s drugima koji su prošli isto kao i on: Justinom Césarom, Domingosom Kambongolom, Antóniom Mufumom, Davidom Missiem i Miguelom Netom. Alfredo Chimbaia, koji je proveo više od šest godina u zatvoru, danas sa svojom suprugom služi kao pokrajinski nadglednik.

Muža jedne sestre pripadnici suparničkog plemena nasilu su odvojili od obitelji i ubili ga na njene oči. Zaprijetili su joj da mora pobjeći u Demokratsku Republiku Kongo ako želi ostati živa. Do tamo je morala ići pješice sa svoje četvero djece. Trebalo im je deset mjeseci. Prije nego što je krenula na taj put nije znala da je trudna, a rodila je prije nego što je došla do Konga. Nažalost, to je dijete kasnije umrlo. Stalno se molila. Rekla je da u takvoj situaciji, kad ne postoji drugi izlaz, moraš baciti svoje breme na Jehovu (Ps. 55:22). Ako to ne učiniš, počet ćeš se sažalijevati i pitati: “Zašto baš ja, Jehova?” Ta je sestra bila toliko zahvalna što je stigla živa da je tokom prvog mjeseca provedenog u Kinshasi služila kao pomoćni pionir.

‘Bog ih se ne stidi’

Ono što je apostol Pavao napisao o muškarcima i ženama vjere iz drevnog doba dobro opisuje Jehovine sluge u Angoli. Njegove bi se riječi mogle ovako parafrazirati: ‘I što još da kažemo? Jer ponestat će nam vremena ako počnemo pričati o svim primjerima vjere onih koji su umaknuli oštrici mača, u slabosti dobili snagu i bili mučeni jer nisu htjeli prihvatiti oslobađanje putem nekog kompromisa. Oni su bili stavljeni na kušnju izrugivanjima i bičevanjima, pa čak i okovima i tamnicama. Bili su iskušavani, u oskudici, u nevolji, zlostavljani; i svijet ih nije bio dostojan’ (Hebr. 11:32-38). Iako su ih oni koji su ih progonili prezirali, iako mnogi žive u oskudici zbog rata i anarhije, ‘Bog ih se ne stidi da ga prizivaju kao svog Boga’ jer oni svoj pogled drže čvrsto usmjerenim na ispunjenje njegovih obećanja (Hebr. 11:16).

Iako i dalje osjećaju strašne posljedice mahnitog jahanja jahača Apokalipse, Jehovini svjedoci u Angoli sasvim su svjesni Božjih blagoslova. Tijekom prošle godine više od 40 000 objavitelja u toj zemlji provelo je preko 10 000 000 sati prenoseći drugima dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Bili su zaposleni dok su svaki mjesec sa zainteresiranim osobama u prosjeku vodili više od 83 000 biblijskih studija. Gorljiva želja objavitelja Kraljevstva u Angoli je da pomognu što većem broju osoba da dobiju priliku izabrati pravi život koji Bog omogućava preko Isusa Krista. A kako li su se radovali kad se, unatoč nesigurnim uvjetima u zemlji, preko 181 000 osoba okupilo na godišnjoj proslavi Gospodinove večere! Oni vide obilje dokaza da su polja i dalje bijela za žetvu (Ivan 4:35).

Jehovini svjedoci u Angoli, kao i njihova kršćanska braća širom svijeta, potpuno su sigurni u konačnu pobjedu svog nebeskog Kralja i Vođe, Isusa Krista (Ps. 45:1-4; Otkr. 6:2). Bez obzira na to s kojim se kušnjama suočavaju, čvrsto su odlučili ostati njegovi lojalni sluge i vjerni Svjedoci svog Boga Jehove koji je pun ljubavi (Ps. 45:17).

[Istaknuta misao na stranici 68]

‘Premda je naše fizičko stanje loše, duhovno smo zdravi. Događa se upravo ono što je prorečeno u Bibliji’

[Istaknuta misao na stranici 73]

Proučavali su Bibliju i počeli propovijedati. Uskoro su bili deportirani u Angolu

[Istaknuta misao na stranici 78]

“Najgore što možete je ubiti me. Možete li učiniti nešto gore od toga? No ja se neću odreći svoje vjere”

[Istaknuta misao na stranici 82]

Bio je uvjeren da je pronašao istinu. Ali koliko ju je visoko cijenio?

[Istaknuta misao na stranici 85]

U zatvoru su propovijedali zidovima o svakoj biblijskoj temi koja im je pala na pamet

[Istaknuta misao na stranici 89]

Bilo je očito da vlada ratno stanje, no odlučno su nastavili sa službom

[Istaknuta misao na stranici 91]

Kršćanski pastiri redovito su nakratko posjećivali braću kad su išli na posao i vraćali se s njega. Često bi s obitelji pročitali nekoliko biblijskih redaka

[Istaknuta misao na stranici 96]

“U redu, reći ću: ‘Viva!’” Svi su čekali. Konačno je dječak povikao: “Viva Jehova!”

[Istaknuta misao na stranici 103]

“Napustio sam Angolu s molitvama u srcu i suzama u očima, misleći na tu braću koja su, iako pate, nasmijana zbog predivne nade koju imaju”

[Istaknuta misao na stranici 108]

“Svaki govor održao [je] od 7 do 21 put. Tjedan je bio prepun aktivnosti i naporan”

[Istaknuta misao na stranici 111]

U tom patrijarhalnom društvu smatralo ga se priznatim poglavarom. Bio je poznat kao Božji čovjek

[Istaknuta misao na stranici 116]

Iako se na njih vršio pritisak kako bi se slomilo njihovu kršćansku neutralnost, ostali su nepokolebljivi u svojoj odluci da hode Jehovinim putevima

[Istaknuta misao na stranici 124]

“Stvarno smo bili zahvalni Jehovi, njegovoj organizaciji i našoj dragoj braći koja su riskirala svoje živote za braću koju čak i ne poznaju!”

[Istaknuta misao na stranici 128]

Javnost je promatrala čvrstu neutralnost Jehovinih svjedoka

[Istaknuta misao na stranici 138]

Postoji 696 skupština, a samo 24 Dvorane Kraljevstva

[Karta/slike na stranici 81]

(Vidi publikaciju)

Atlantski ocean

DEMOKRATSKA REPUBLIKA KONGO

ANGOLA

Luanda

Malanje

Lobito

Benguela

Huambo

Lubango

Namibe

Baía dos Tigres

NAMIBIJA

[Slika preko cijele stranice 66]

[Slike na stranici 71]

Gray i Olga Smith

[Slika na stranici 74]

John Cooke (u sredini) s Joãom Mancocom (desno) i Salom Filemonom (lijevo), koji su među prvima u Angoli zauzeli čvrst stav za pravo obožavanje

[Slika na stranici 87]

Pokrajinski sastanak u vrijeme slobode 1975. koji je oduševio braću

[Slika na stranici 90]

Zemlja opustošena ratom

[Slike na stranici 102]

“Kuhinja” gdje se pripremala duhovna hrana

[Slika na stranici 104]

Silvestre Simão

[Slike na stranici 123]

Ukrcavanje humanitarne pomoći za Angolu u Južnoafričkoj Republici

[Slika na stranici 126]

Gore: Poseban sastanak sa starješinama, slugama pomoćnicima i općim pionirima u Luandi

[Slika na stranici 126]

Douglas Guest (lijevo) u Angoli 1991. s Joãom i Mariom Mancocom te Máriom Oliveirom

[Slika na stranici 131]

Prvi ured Jehovinih svjedoka u Luandi

[Slike na stranici 134]

Na Oblasnom kongresu “Radosni hvalitelji Boga” u Luandi bile su prisutne 73 154 osobe

[Slika na stranici 139]

Objekt s metalnim krovom koji služi kao Dvorana Kraljevstva — jedna od 24, koliko ih ima u Angoli

[Slika na stranici 140]

Odbor podružnice (slijeva nadesno): João Mancoca, Steve Starycki, Silvestre Simão, Domingos Mateus, José Casimiro

[Slika na stranicama 140 i 141]

Betelska obitelj u Angoli 1996, kada je osnovana podružnica

[Slike na stranici 142]

Neki od mnogih članova betelske obitelji koji su dokazali svoju vjeru tijekom teškog zlostavljanja: (1) Antunes Tiago Paulo, (2) Domingos Kambongolo, (3) Justino César

[Slika na stranici 147]

Carlos Cadi