Je li Božić uistinu poganska slava?

U JEDNOJ okružnici koju je 1693. izdao izborni knez Friedrich III od Brandenburga, stajalo je: “Nakon što smo saznali da se za Božić u selima puše u rogove pod izgovorom da oni ispuhuju sveti duh, te da se postavljaju božićna drvca, neka propovjednici objave da je to zabranjeno i da će mjesne vlasti ozbiljno kažnjavati zlodjelo”. Godine 1660. bilo je u državi Massachusetts (SAD) slavljenje Božića sasvim zabranjeno. U 17. stoljeću bilo je zabranjeno i u Engleskoj, gdje je Božić označen “poganskom i papinskom slavom, oponašanjem saturnalija, te sotonskom i idolopokloničkom slavom, koja vodi neradu”.

Iako te zabrane pripadaju prošlosti, one daju povoda za pitanje: Je li Božić uistinu poganska slava? Točnim ispitivanjem porijekla nekih od poznatih božićnih običaja, dobit ćemo odgovor na to pitanje.

Datum

U svim se poznatim rječnicima i priručnicima kaže da nije poznat datum Isusova rođenja, te da crkva nije preuzela od Rimljana samo datum 25. prosinca, nego i običaje povezane sa Saturnalijama. Slijedi nekoliko citata iz poznatih djela: “Liturgijska godina sadrži više ostataka pretkršćanskih slava — prije svega slavu Božića u kojoj su pomiješani elementi Saturnalija i rođendana boga Mitre” (Encyclopaedia Britannica). “U općenitom se smatra da je taj datum (25. prosinca) bio izabran zato jer su pogani u to vrijeme — vrijeme zimskog solsticija, kad dani postaju opet duži — slavili ‘ponovno rađanje sunca’” (Encyclopaedia Americana). “Tog su dana (25. prosinca) kad se sunce vraća na sjeverno nebo, obožavaoci Mitre slavili rođendan nepobjedivog sunca” (New Catolic Encyclopedia).

Saturnalije su bile sedmodnevna rimska svečanost (od 17. do 24. prosinca) koja se slavila u čast Saturna, boga poljskih radova. Božićna gošćenja i pijanke, zabave, ples, davanje poklona i ukrašavanje stanova zimzelenim biljkama — sve je to bilo dio svečanosti. A vrhunac svečanosti predstavljao je 25. prosinca, rođendan Mitre, boga sunca (prvobitno babilonskog boga svjetla).

U nastojanju da obrati pogane i pridobije natrag “kršćane”, koji su ponovno počeli držati svoje stare poganske običaje, rimska crkva je sredinom 4. stoljeća “pokršćanila” rođendan Mitre, preuzevši datum i običaje, ali označivši to slavom u čast rođenja Isusa Krista. Tako je počelo slavljenje Božića.

Božićno drvce

U nekim se djelima te vrste, porijeklo božićnog drvca dovodi u vezu s Bonifacijem, koji je godine 724. dao posjeći “sveti Donarov hrast” kod Geismara, a prema legendi na njegovom je mjestu izrasla mlada omorika. Bonifacije je objasnio obraćenim poganima da je to sada njihovo sveto drvo — Kristovo drvo.

Prema nekim drugim izvorima božićno drvce potječe od rajskog drveta, koje je u srednjem vijeku bilo popularno u Njemačkoj. To je drvo predstavljalo centar rajske igre u kojoj su se slavili “sveci”, Adam i Eva, čija je slava padala na 24. prosinca. Drvo je bilo ukrašeno jabukama i hostijama.

Najstariji dokument o božićnom drvcu, kakvo danas poznajemo, potječe iz Štrasburga, s početka 16. stoljeća. Prvo božićno drvce u Americi postavili su njemački doseljenici. Potom je u cijeloj zemlji postalo uobičajeno bogato kićenje tog drvca. Prvo božićno drvce okićeno žaruljama pojavilo se u gradu New Yorku, u stanu Edwarda Johnsonsa, suradnika — a kako bi drugačije moglo i biti — Thomasa Edisona, pronalazača žarulje.

Sveti Nikola i Djed mraz

Prema nekoj legendi, saznao je Nikola, koji je u 4. stoljeću bio biskup od Myra (danas mjesto u jugozapadnoj Turskoj), da neki mještanin nema novac potreban za miraz svojih triju kćeri. Nakon toga je potajno ubacio u njihov stan kroz prozor ili dimnjak komadiće zlata ili dukate, što je palo direktno u čarape koje su se sušile u blizini vatre. I eto, svi važni elementi legende o svetom Nikoli, ovdje su.

Djed Mraz — čovjek bijele brade u crvenoj bundi, sa šubarom i vrećom punom darova — simbolična je figura božićnog darivanja. Na izložbama slika prvi puta se pojavljuje sredinom 19. stoljeća. Lik Djeda Mraza, kao prijatelja djece najprije se javlja u sjevernoj Njemačkoj, a zatim biva prihvaćen i u drugim područjima. U anglosaksonskim zemljama Djedu Mrazu odgovara Santa Claus. Kao svjetovni sljedbenik svetog Nikole, pojavljuje se bez mitre i biskupskog štapa.

Božikovina i bijela imela

Još davno prije kršćanske ere zimzeleno bilje je u velikom dijelu Evrope bilo sastavni dio poganskih zimskih običaja, a trebalo je zajamčiti povratak proljeća.

Germani i Kelti su smatrali božikovinu simbolom vječnog života, jer u zimsko vrijeme zadržava svoje zelenilo, dok sve drugo drveće gubi lišće. Imela je bila posebno sveta druidima; pripisivali su joj čarobnu moć protiv zlih duhova, smatrali je sredstvom protiv čarobnjaštva, otrova, bolesti i neplodnosti u ljudi i životinja. U Skandinaviji je imela bila tako sveta, da su neprijatelji, kad su se sreli pod drvetom na kojem ona raste, odložili svoje oružje i poljubili se u znak pomirenja.

Također su se razvile čudnovate legende u kojima se to bilje dovodilo u vezu s Isusom. Prema jednoj od tih legendi božikovina je prvobitno bila u zimi bez lišća. No, kad je Marija bježeći u Egipat ispred Irudovih vojnika, sakrila dijete Isusa ispod jedne božikovine, odmah su na njoj narasli kožnati, bodljikavi listovi, koji su sakrili i zaštitili dijete.

DA LI JE TO NEŠTO ZA TEBE? Božićna tradicija potječe od poganskih običaja i praznovjernih legendi. Prvi kršćani su sve to odbijali. U djelu World Book Encyclopedia čitamo: “Oni nisu slavili Isusov rođendan, jer su svako slavljenje rođendana smatrali poganskim običajem.”

Slava Božića sa svim svojim običajima i praznovjernim predodžbama, nije ništa drugo do nusprodukta znamenitog naloga pape Grgura I, upućenog Augustinu, kad ga je poslao za misionara u Englesku: “Razvali njihove idole, ali im posveti hramove.” Samo su se promijenili nazivi: ono što se krije iz toga je skroz naskroz pogansko.