Tražio sam pravu sreću
BILO je u ljetu 1970. godine. Nalazio sam se u jednoj šumi kod Revelstoka (Britanska Kolumbija, Kanada). Odjednom sam pao na koljena i počeo se usrdno moliti. Lijepa šuma koja me okruživala bila bi sama po sebi dovoljan razlog da izazove u meni strahopoštovanje i zahvalnost, ali nešto drugo me je navelo da molim. Uhvatio me strah. Moj je mjehur bio nalik napadnutom balonu, koji je svakog časa mogao puknuti. Bio sam siguran da moram umrijeti, i taj me strah prisilio da padnem na koljena. Borio sam se s posljedicama uzimanja prevelike količine LSD, moleći se Bogu da me ne ubije. Dozvoli da ti objasnim kako sam dospio u to jadno stanje.
Sredinom 60-ih godina štošta se izmijenilo u jednom gradu Kalifornije, gdje sam tada živio. Bio sam u to vrijeme još tinejdžer i prihvatio sam životni stil koji je obećavao pravu sreću.
Na kraju tjedna navečer ispijali smo za početak pola litre džina. Alkohol je ubrzo zamijenjen drogom. U školi smo najčešće bili pod utjecajem LSD, hašiša i marihuane. Iako su se neki nastavnici zaista trudili, gotovo smo ih onemogućavali u obavljanju njihova posla.
Vrlo rado sam se bavio sportom, postavši toliko dobar u tome, da sam čak zauzeo drugo mjesto na jednom boksačkom turniru u Northern Bay League. Tada smo počeli uzimati amfetamine uoči sportskih priredaba, da bismo bili jači i izdržljiviji. No, uskoro sam izgubio svako zanimanje za sport, kao i većina mojih prijatelja. Nadali smo se da će nam zloupotreba droge, uživanje alkohola, nemoral i materijalni ciljevi posredovati pravu sreću.
Sjećam se kako ja i moji prijatelji nismo jednom mogli spavati dva dana, jer smo uzimali zajedno amfetamine i LSD. Stoga smo odlučili pušiti hašiš uz konzumiranje vina, kako bi se umirili i zaspali. Tada se pojavio netko koga nisam podnosio. Htio je kupiti marihuanu, a ja sam zahtijevao da nestane. Stoga sam krenuo do ormara da uzmem svoj luk. Napeo sam luk i strijela je za samo nekoliko centimetara promašila njegovu glavu! Mladić je pobjegao. Ali, niti ja, ni moji drugovi s kojima sam dijelio sobu, nismo bili u potpunosti svjesni ozbiljnosti nastale situacije. Što bi se dogodilo da sam ga ubio? Kako sam uopće mogao učiniti takvo što, kad zapravo nisam bio čovjek sklon nasilju?
Početkom 1970. godine moj mi je bratić počeo pričati nešto o Bibliji. To što je rekao bilo je vrlo zanimljivo. Već sam i ranije čuo nešto o biblijskoj vijesti od njegova oca, svog strica. Godine 1966. posjećivao sam čak i neke sastanke u jednoj Kraljevskoj dvorani Jehovinih svjedoka. Kad mi je Lary rekao da će sadašnji svjetski sustav stvari biti uskoro uništen, mislio sam da je “skrenuo”. Upitao me da li bih želio proučavati s njim. Pristao sam iz znatiželje. Proučavali smo nekoliko puta, posjetio sam i neke sastanke u Kraljevskoj dvorani. No, bilo je lakše plivati niz rijeku i tako sam prestao s proučavanjem.
Zajedno s nekim prijateljima odlučio sam putovati obalom Kalifornije od Anhaltera do Mendochina. I dok smo na ulici čekali prijevoz, našao je jedan od mojih suputnika u jarku uz cestu Awake! (Probudi se!) Znajući da sam proučavao sa Svjedocima, dao mi ga je. Časopis je imao upadljiv naslov: “Je li kasnije nego što misliš?” Pogledao sam časopis, sjetio se onoga o čemu mi je pričao bratić, a zatim ga ubacio u tašku. Kad sam se vratio kući odložio sam časopis na ormar, ali ubrzo je pao iza ormara i ostao zaboravljen.
Nešto kasnije kupili smo kilu marihuane i ispekli kolač — sastavljen uglavnom iz marihuane. Jednog smo jutra pojeli toliko kolača, da smo svi oboljeli. Potom smo se prihvatili spremanja stana. Što sam ugledao kad sam pomaknuo ormar? Onaj časopis Probudi se! Ugledavši ponovno naslov, trgnuo sam se. Budući da je bila nedjelja, odlučio sam otići na sastanak u Kraljevsku dvoranu. Još sam nekoliko tjedana posjećivao sastanke i proučavao s jednim Jehovinim svjedokom.
Ali taj ponovno oživljeni interes, zagušilo je moje loše društvo. Opet sam prestao proučavati. Svaki puta kad sam čuo nešto o djelu Jehovinih svjedoka ili ugledao nekoga od njih, osjećao sam se krajnje nelagodno. Jednostavno nisam želio ništa više čuti o Jehovinim svjedocima.
Jedan prijatelj i ja odlučili smo otputovati u Kanadu. I dok smo u jednoj trgovini kupovali živežne namirnice za put, naišao sam na jednu stariju ženu. Tražila je nešto određeno i upitala me znam li gdje bi to mogla naći. Obično mi se stariji ljudi nisu obraćali, vjerojatno zbog mog vanjskog izgleda. Ali, ona mi se obratila i to vrlo prijazno. No, kad mi je rekla da kupuje neke stvari za Kraljevsku dvoranu, za mene je razgovor bio završen. Njene su me riječi osudile!
Uskoro smo krenuli za Kanadu. Stigavši u jedan grad, gdje smo imali neke znance, zadržali smo se tamo nekoliko dana. U jednom sam društvu upoznao neku djevojku, koja je odjednom počela pričati o svojoj sestri, koja je stanovala u nekom drugom gradu, a bila je Jehovin svjedok. Nekoliko dana kasnije povezli smo sa sobom dvije djevojke, koje su nas zaustavile. Tijekom vožnje jedna je iznenada počela pričati o nekoj Svjedokinji Jehove, koju je ugledala u autobusu, što je projurio pored nas. “Zašto svi pričaju o Jehovinim svjedocima?”, upitao sam se sav očajan.
Konačno smo se utaborili kod Revelstoka (Britanska Kolumbija) odlučivši “uštrcati si nekoliko tripova”, što znači uzeti LSD. Nije potrajalo dugo, a ja sam osjetio da se sa mnom događa nešto naopako. Uzeo sam preveliku količinu i pobojao se da će mi puknuti mjehur, što bi izazvalo smrt trovanjem. Pomislio sam da to dolazi od Boga, jer sam prestao proučavati Bibliju.
To me je navelo da padnem na koljena i zamolim Boga da me ne ubije. Obećao sam služiti mu, ostanem li na životu. U takvom sam raspoloženju tumarao uokolo, dok nisam došao k sebi, osjetivši da neću umrijeti. Sljedećeg sam se dana vratio u Kaliforniju, odlučivši da nastavim s proučavanjem Biblije s nekim Svjedokom. Bilo je to pravo iznenađenje za moje rođake, kad sam se pojavio u dućanu svog oca, odjeven u odijelo, obrijan i kratko ošišane kose. Objasnio sam da želim postati Jehovin svjedok i prekinuti načinom života, kojim sam živio do 1. rujna 1970. godine.
Prvih je tjedana bilo vrlo teško. Jednom sam bio toliko utučen da sam se uistinu počeo baviti mislima da se vratim natrag starim navikama i staroj sredini. Jednog sam popodneva u takvom raspoloženju krenuo da napunim rezervoar automobila benzinom. Na benzinskoj pumpi nisam mogao drugo nego da se divim jednom rukovoditelju benzinske stanice, koji je bio posebno veseo, smijao se i fićukao pjesme. “Zaista mu treba zavidjeti”, mislio sam u sebi. Kad se približio mom automobilu, ugledao je na sjedištu pomoćno sredstvo za proučavanje Biblije i obratio mi se. Rekao sam mu da je moj bratić Jehovin svjedok, a da ću ja čitati ovu literaturu. Potom mi je pružio ruku kroz prozor i predstavio se kao Jehovin svjedok iz jedne mjesne skupštine.
Taj je razgovor bio upravo ono što sam trebao. Stupio sam u vezu sa svojim bratićem, rekavši mu da želim opet proučavati. On i njegova obitelj su me pozvali da stanujem kod njih u vrijeme dok budem proučavao — uistinu prava gesta kršćanske dobrote. I tako sam se konačno 21. studenog 1970. krstio u znak predanja Jehovi Bogu. Studenog sljedeće godine počeo sam služiti kao opći pionir (punovremeni objavitelj dobre vijesti). U svibnju 1972. prihvatio sam poziv da služim u glavnom uredu Udruženja Kula stražara. Skoro četiri godine radovao sam se prednosti surađivanja na farmi Udruženja Kula stražara, na sjeveru države New York.
Tada sam doznao da postoji velika potreba za objaviteljima vijesti o Kraljevstvu u drugim zemljama. Podnio sam molbu za polaženje biblijske škole Galad, Udruženja Kula stražara, koja osposobljava misionare za rad u inozemstvu. Polazio sam tu školu da bih 10. travnja 1977. dobio svjedodžbu. 21. travnja stigao sam u Honduras — spreman da pomažem drugima pronaći put do prave sreće. Trenutno sam u prednosti da služim kao putujući nadglednik. Posjećujem skupštine trudeći se služiti svima koji su zainteresirani za Bibliju i Jehovina obećanja obzirom na budućnost.
I kad se osvrnem unatrag na svoj život, mogu uistinu reći da mi je sreću i to pravu sreću, donijela služba Jehovi Bogu, a ne život ispunjen užicima. Kako su samo istinite riječi proroka Izaije: “Ja sam Jehova Bog tvoj koji te učim da bi napredovao, vodim te putem kojim treba da ideš” (Izaija 48:17). (Izvještaj, kako ga je ispričao R. Wagner.)
[Istaknuta misao na stranici 25]
Zloupotreba droge, uživanje alkohola, spolni nemoral i materijalni ciljevi — to su stvari koje su nam trebale donijeti pravu sreću.
[Istaknuta misao na stranici 26]
Napeo sam luk i strijela je za samo nekoliko centimetara promašila njegovu glavu!
[Istaknuta misao na stranici 26]
Borio sam se s posljedicama uzimanja prevelike količine LSD, moleći se Bogu da me ne ubije
[Istaknuta misao na stranici 26]
Pitao me želim li studirati Bibliju s njim — što sam radosno prihvatio