Od bogatstva do prnja — i sreće

Novac. Droge. Seks. Te stvari su zavele mnoge mlade ljude da žive po načelu ‘da živim samo za danas’. Međutim, da li takve stvari zaista donose sreću? Pročitajte istinitu životnu priču žene, koja je to iskusila na mučan način — iz vlastitog iskustva. Ta priča pokazuje, koliku snagu imaju biblijska načela kod mijenjanja nečije osobnosti na bolje.

KADA sam bila stara samo tri dana, 1948. godine, posvojila me je obitelj srednjeg staleža. Bili smo peteročlana obitelj — moji posvojeni roditelji, njihove dvije kćerke i ja. Tamo sam živjela zadovoljno i sigurno. Gledano po svjetskom standardu, imali smo sve. Većinom sam se školovala u javnim školama, iako sam dvije godine provela u katoličkoj školi i internatu.

Roditelji su nam davali sve što smo željele — satove baleta, tenisa i jahanja. Imali smo vlastiti bazen za plivanje, a ja sam sudjelovala u natjecanjima plivanja i baleta na vodi. Doista nisam bila svjesna da drugi sasvim drugačije žive, dok nisam došla u tinejđerske godine i dok nisam bila blizu diplome u visokoj školi. Tada, kada su u 1960-im godinama, pokrenuta građanska prava, bila sam svjesna predrasuda i činjenice da nisu svi, koji su siromašni, takovi zato, jer su lijeni.

Počela sam razmišljati o stvarima, koje sam učila u katoličkoj školi. Bila sam veoma revna u svom obožavanju. U stvari, nekoliko godina sam željela postati opatica. Međutim, moja su pitanja ostajala bez odgovora. Počela sam sumnjati u svoju vjeru.

Vidjela sam da samo manjina ljudi mogu živjeti onako kao ja, i mislila sam da je to veoma nepošteno. Moji roditelji nisu bili naklonjeni siromašnim ljudima. Oni su smatrali: ‘Ako bi siromašni ljudi teško radili i trošili se, oni bi također imali ono što imamo mi’. Imala sam osjećaj da ja ne pripadam njima i postala sam usamljena.

Zbog takvih okolnosti koje su me opkoljavale, okrenula sam se drugim stvarima — uglavnom piću i mladićima. Maštala sam o tome da se udam za rock pjevača, te sam se tako i družila jedino s mladićima iz rock grupa. Povukla sam se iz obiteljskih aktivnosti i postala teško dijete. U šesnaestoj godini bila sam tvrdoglava i neobuzdana, i kući sam prouzročila mnoge nevolje. Noću sam izlazila piti i spavati s mladićima, a u školi sam došla na loš glas. Roditelji su me bili siti i kad sam u junu 1966. završila školu, iznajmili su mi sobu u San Francisku i tako su me izbacili iz kuće.

Srela sam mladića koji se zvao Patrick. Zaljubila sam se u njega i odlučili smo otići u New York, odakle je on bio. S njim i njegovom obitelji ostala sam nekoliko mjeseci. Ubrzo sam mu dodijala, te me je upoznao s Parishi, djevojkom koju je upoznao u Greenwich Villageu. Preselila sam se kod nje.

Imala je malo ušteđenog novca kada sam je upoznala, ali ubrzo je nestao i tako smo se našle na ulici. Sada smo iskusile život ulice. Ako nismo mogle naći nekoga, s kim bismo provele noć, uzimale smo droge i ostajale budne cijelu noć, proseći novac na uličnim uglovima ili u podzemnim željeznicama. Povremeno sam dobila posao kao barska djevojka i nudila sam muškarcima piće da bi se povećao promet, i zato me je bar i plaćao. Također sam radila kao pornografski model i prostitutka. Ponekada smo tražile hranu prekapajući po restaurantskom smeću. Ili smo došle u restauraciju i pojele ostatke s tanjura. Zatim smo ukrale napojnicu da bismo kupile malo kave.

Ponekad je sve što smo imale za obući bila odjeća koju smo imale na sebi. Ja sam doslovno iz bogatstva došla na prnje. Novu smo odjeću katkada dobivale od slatkih tatica, koji su nam kupovali odjeću u zamjenu za nekoliko užitaka. Jednom sam bila toliko očajna radi kaputa, da sam ušla u veliku robnu kuću, obukla lijepi zimski kaput i izašla van — naravno, bez plaćanja!

Sprijateljili smo se z grupom iz Villagea i tako smo prvi put došle u doticaj s marihuanom. Tijekom sljedećih pet godina uzimala sam druge droge — LSD (doslovno stotine puta), THC, amfetamine, heroin, kokain, opij, hašiš i mnoge druge. Kasnije sam radila za širi krug ljudi, koji su uzimali drogu i letjela sam između San Franciska i New Yorka s koferima punim marihuane.

Poslije nekoliko mjeseci provedenih u New Yorku, Parish i ja smo otputovale u Hollywood. Tamo sam srela Carol, djevojku s kojom sam bila u internatu. Dopustila je Perish i meni da se preselimo kod nje.

U to vrijeme smo uzimale “crvene” to su barbiturati. Dnevno sam uzimala šest do sedam tableta. Mnoge noći smo se omamile drogom, a tada otišle na Sunset Strip, gdje smo slušale glazbu, koja je treštala iz klubova. Jedne noći kad smo Carol i ja bile tamo, prišla su nam dva muškarca i ponudila nam nekoliko marihuane, koju smo i uzele. Strpali su nas u njihova kola i završilo se tako da smo bile pretučene i silovane.

Carol je nekako uspjela pobjeći i pozvati policiju. Policija je stigla dovoljno brzo, da je uhvatila čovjeka koji me je napao. Požurili su pregledati i mene i ustanovili da me traže radi toga, što nisam plaćala kartu za autostop i bila sam uhapšena. Njega su oslobodili, a ja sam dospjela u zatvor.

Godinu dana kasnije, u maju 1968. otputovala sam u New York i ponovno se vratila Patricku. Ubrzo sam zatrudnjela s njim. Nije htio imati nikakve veze samnom ili s djetetom, i zbog toga sam se vratila u San Francisko. Bila sam neudata i sama, a uskoro sam trebala postati majkom. Bila sam toliko preplašena da sam počela razmišljati o samoubojstvu.

Kad sam bila negdje u osmom mjesecu trudnoće, nazvao me je Patrick i rekao da se želi vratiti. Trebao je 450 dolara i dala sam mu ih. Bila sam spremna učiniti sve, samo da ga vratim! Trebao je, također, nekoliko pisama od mene za vojnu komisiju. Napisala sam pisma, navodeći da me Patrick uzdržava. Mislim da su moja pisma bila uspješna, jer Patricka nisu više pozivali. Međutim, poslije toga, nikada više nisam ništa čula o njemu. Nekoliko tjedana kasnije, 18. februara 1969., rodila sam djevojčicu.

Tada sam shvatila da mora postojati bolji način života nego onaj, kojim sam ja živjela. Iskusila sam način života — bijedu i bogatstvo — ali još uvijek nisam bila sretna. Počela sam drugdje tražiti odgovore.

Tražeći odgovore, pridružila sam se u decembru 1970. Isusovom pokretu nazvanom Put. Živjela sam vanbračno s mladićem po imenu Steve, ali se nitko u pokretu izgleda nije ništa obazirao na to. Nekako u to vrijeme sam došla u doticaj s Jehovinim svjedocima. Bila sam na Market Strretu u San Francisku, kada mi je pristupio Jehovin svjedok. Pitao me je, da li sam kršćanka. “Da!” odgovorila sam. Bila sam veoma uzbuđena što sam s nekim mogla pričati o Bibliji.

‘Zašto postoji toliko nevolja na svijetu?’ pitala sam ga. Ukazao mi je na izvještaj iz Matej 24:3-13, te mi objasnio da su sadašnji svjetski događaji dio “znaka”, koji pokazuje, da živimo u vremenu svršetka. Tada je počeo objašnjavati kako će Božje Kraljevstvo ubrzo donijeti čovječanstvu mir i sigurnost, te odstraniti smrt, starost i bolest (Otkrivenje 21:3, 4). Kakvu prekrasnu budućnost je opisao! Dogovorili smo se za biblijski studij i to iste večeri u sedam.

Kad sam došla kući, odmah sam ispričala Steveu sve uzbudljive stvari, koje sam upravo doznala. Međutim, on nije samnom podijelio uzbuđenje. U stvari, rekao je da su Svjedoci, Antikristi, te da vrebaju na nove kršćane i da ne bi smjeli razgovarati s njima. Povjerovala sam Steveu, i zato sam se potrudila da ne budem kod kuće, kad dođe Jehovin svjedok.

Nekoliko tjedana kasnije zatrudnjela sam sa Steveom. Nije želio dijete, te se je odselio. Bila sam opet na početku. Neudata, sama i trudna. Nisam željela ponovno roditi i u četvrtom mjesecu trudnoće, prijavila sam se u mjesnu bolnicu za pobačaj. To je bilo jako bolno, i tjelesno i emocionalno. Kad su izvršili pobačaj, izvadili su dijete, stavili ga u posudu i zatim ga ostavili cijelu noć pored mene. Bio je dječak. Što sam to učinila. Nisam imala pravo uskratiti svom sinu pravo na život. Ta misao me progoni sve do današnjeg dana.

Nekoliko mjeseci kasnije, u augustu 1971. godine, otišla sam djevojci, s kojom sam prije živjela u San Francisku. Postala je Jehovin svjedok. Pričale smo i pričale. Upoznala me je s ženom, Jehovinim svjedokom, koja mi je ponudila proučavanje Biblije. Ovog puta nisam gubila vrijeme i počela sam proučavati Bibliju s tom dragom ženom, koja mi je postala kao majka. Ona i njezin suprug nisu me samo učili Bibliju, nego također o osobnoj higijeni, brizi za dijete, održavanju kućanstva, kupovanju i drugim praktičnim stvarima. Kupili su mi nešto odjeće i topli zimski kaput.

Bila sam svjesna da se moram promijeniti. Čak sam prije prvog studija prestala pušiti (dnevno sam pušila do tri kutije) i odrekla se svih droga. U svom srcu sam odlučila slijediti Jehovin zakon s obzirom na spolnu moralnost. Napredovala sam sve do točke, da sam, 17. lipnja 1972. simbolizirala svoje predanje Jehovi Bogu krštenjem (1. Korinćanima 6:9-11).

Sada, nakon 13 godina, još uvijek vjerno služim svome Stvoritelju. Moja kćerka, koja sada ima 16 godina, krstila se 12. marta 1983. godine. U oktobru 1975. udala sam se za čovjeka, jednog od Jehovinih svjedoka, koji je divan poglavar obitelji, ljubazan suprug i otac troje naše djece. Od februara 1982. radosno služim kao opći pionir, gdje svaki mjesec u tom divnom djelu provedem 90 sati.

Konačno sam pronašla sreću!

[Okvir na stranici 27]

U vrijeme kad sam pohađala visoku školu, bila sam tvrdoglava i neukrotljiva, ukućanima sam prouzročila mnogo problema

[Okvir na stranici 28]

Nisam imala pravo svome sinu oduzeti život. Ta misao me proganja sve do današnjeg dana

Od 1982. godine posvetila sam svaki mjesec najmanje 90 sati za poučavanje drugih o Bibliji