Ima li lijeka za duševnu bolest?

“Odveli su me u bolnicu”, prisjeća se Irena. “Voljela sam razgovarati sa psihijatrima, ali to nije mnogo pomoglo. Zatim sam primila terapiju elektrošokom. Bila sam strašno uplašena. No, ni to nije mnogo pomoglo.

Suprug me onda nagovorio da uđem s njim u automobil. Mislila sam da idem kući. No, zaustavili smo se ispred ovog velikog kompleksa starih ciglenih zgrada. ‘Što je to?’ upitala sam svog supruga. ‘Želim unutra s nekim razgovarati’, rekao je. Tada sam shvatila da je to jedna mentalna institucija...”

IRENINA bolest izbila je 1955. godine upravo usred revolucije duševnog zdravlja. Otkriveni su novi lijekovi za smanjenje kirurškog šoka. Liječnici su otkrili da, kad bivaju liječeni tim istim lijekovima, “pacijenti za koje je prije bio potreban tretman u izoliranim prostorijama ili pomoću luđačke košulje, sada mogu biti ostavljeni bez nadzora ... Ti lijekovi su potpuno uklonili određene vrste psihoza” (Mozak, od dr Richarda M. Restaka). Revolucionarne posljedice ovih medikamenata na području mentalnog zdravlja mogu se ponovo ilustrirati pomoću shizofrenije.

Irenin liječnik je pokušao s jednini novim antipsihotičnim lijekom. Tamo gdje terapija razgovora i elektrošoka nije uspjela, uspio je lijek. Ireni i tisućama sličnih njoj omogućeno je da napuste duševnu bolnicu i odu kući.

Kemijska kontrola

Liječnici nisu znali kako ti lijekovi funkcioniraju. Ali, oni su po svemu sudeći blokirali receptore (prijemnik) mozga, koji inače preuzimaju jednu supstancu zvanu dopamin. Kad je djelotvornost dopamina bila na taj način inhibirana (obuzdana), stanje nekih pacijenata se popravilo. Kad su pacijentima dati lijekovi, koji pojačavaju djelovanje dopamina u mozgu, njihovo stanje se često pogoršalo. Tada je bio otvoren prozor za kemiju duševnih bolesti. (Vidi okvir.)

Još uvijek ima mnogo toga nepoznatoga u vezi shizofrenije. Ali, liječenje antipsihotičkim medikamentima se već ustalilo kao djelotvorno liječenje. Nažalost, liječnici kažu da oko trećina shizofreničnih pacijenata ne reagira na te lijekove — kao ni na bilo koju drugu vrstu liječenja. A u najboljem slučaju, ti medikamenti pomažu da se shizofrenija drži pod kontrolom, da se stiša ili eliminira divlje, akutnije simptome bolesti. Ipak, to je veliki napredak od kirurškog zahvata i luđačke košulje.

Zašto, dakle, na pacijente koji koriste takve medikamente gledati kao na slaboumne ili kao na ovisnike? Antipsihotični lijekovi ne izazivaju ovisnost, ne izazivaju “dobro raspoloženje” kod pacijenata i ne uzima ih se radi zadovoljstva. Dr E. Fuller Torrey uspoređuje antipsihotične medikamente sa “inzulinom kod dijabetičara.” A dr Jerrold S. Maxmen zaključuje: “Ljudi koji uzimaju takve lijekove ne bježe od svojih problema, nego se s njima suočavaju.”

Irena je, međutim, utvrdila da postoji i tamna strana ovih medikamenata.

Problemi zbog popratnih efekata

“Osjećala sam se poput mjesečara”, prisjeća se Irena. “Nisam mogla ništa sa sobom. Sjećam se da sam ponekad spavala po 16 sati na dan.” Irenin život se pogoršao. Pokušala je osloboditi se lijekova — i ponovo završila u bolnici.a

Neki pacijenti doista podnose štetne posljedice reakcije koje se očituju u nemiru, vrtoglavici, pospanosti, žutici, šoku i dobivanju na težini. Jedna od nepoželjnih reakcija je diskinezija (poremećaji u pokretima), koja pogađa oko 10 do 20 posto pacijenata, koji se podvrgavaju dugotrajnom liječenju s antipsihotičnim lijekovima. Tako dolazi do neželjenih trzaja lica i ustiju.

Budući da liječnici ne mogu predvidjeti kako će pacijent reagirati na neki lijek, prepisivanje lijeka uključuje određenu mjeru pokušaja i pogreške. Jedan klinički psiholog je rekao za časopis Probudi se! slijedeće: “Liječnici mogu isprobati tri ili četiri medikamenta prije nego što pronađu onaj, koji je djelotvoran i koji ima najmanje popratnih efekata.”

Na sreću, većinu popratnih pojava može se kontrolirati. U Ireninom slučaju pomogla je jednostavna promjena medikamenata. Njene omamljenosti je nestalo, a isto tako i njenih tlapnji. Napustila je bolnicu i ponovo počela voditi normalan život! Skoro 30 godina njeno se stanje nije pogoršavalo — sve dok nije pokušala prestati sa uzimanjem lijeka. Ona kaže: “Mislila sam da mi je dobro. Ali, nakon godinu dana moje misli su opet počele vrludati. Liječnik mi je rekao da ponovo uzimam lijek.” To nije prevelika cijena koju treba platiti da bi svoj život ponovo dovela na kolosijek.

Ne reagiraju svi na lijekove tako uspješno i djelovanje tih medikamenata često se odvija puževim korakom. Isto tako, neki pacijenti osjećaju snažnu odbojnost prema svojim lijekovima. No, kad su simptomi tako snažni da potpuno ovladaju pacijentom, tada treba načiniti izbor između lijekova i duševne bolnice.

Alternativna liječenja

Zanimljivo je da su šećer, pšenica, mlijeko i olovo, kao i nedostatak vitamina, svi umiješani kao krivci za emocionalne poremećaje. To povećava mogućnost da se kod shizofrenije uvede liječenje hranom. Takav pristup je već imao određenu mjeru uspjeha kod liječenja depresije. A neki istraživači — uključujući i dobitnika Nobelove nagrade Linusa Paulinga — tvrde da velike doze vitamina donose dramatski obrat u smanjenju simptoma shizofrenije kod nekih pacijenata. To se naziva ortomolekularnom psihijatrijom.

Takva zamisao — bar u svom načelu — mnogima izgleda razumnom. Ortomolekularni psihijatri ukazuju na to da oboljenje po imenu pelagra, koje prouzručuje nedostatak vitamina B. stvar psihotičke simpotme. Liječenje? Velike doze vitamina niacina. No, da li je slično liječenje djelotvorno i kod shizofrenije? Do sada ortomolekularni psihijatri nisu u to mogli ubjediti svoje ortodoksnije kolege.

Jedan izvještaj Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje (NIMH) upozorava: “Premda izgleda da je teorija ortomolekularne psihijatrije pružila mogućnost za istraživanje, tvrdnje o terapeutskoj djelotvornosti mogu naći vrlo malu, ako ikakvu, podršku u (znanstvenim) studijima.” Nije potrebno reći da uravnotežena, hranjiva prehrana sigurno koristi. Liječnik, međutim, može najbolje odrediti da li postoji jaki nedostatak nekih vitamina.

Dr David Shore iz Odjela za istraživanje shizofrenije u NIMH sažeo je stav kakav vjerojatno postoji u glavnoj struji medicine kad je rekao za časopis Probudi se!: “Svi bi htjeli lak odgovor na shizofreniju — kao što su vitamini ili dijaliza.b Ali, to jednostavno nije tako jednostavno. Mi bismo voljeli da jest.”

Nema sumnje da bi svakom načinu liječenja trebalo pristupiti s određenom mjerom opreza i s podozrenjem gledati na neke senzacionalne tvrdnje. “Neiskusan vjeruje svakoj riječi, a razborit pazi na svoje korake” (Priče Salamunove 14:15, NS). Ne prihvaćaj slijepo ni jedan način liječenja. Ako je prepisan neki lijek, ostavi si neko vrijeme da se upoznaš s mogućim reakcijama i popratnim efektima.

Utjeha za duševno bolesne

Pošto živimo u “kritičnim vremenima s kojima se teško izlazi na kraj”, ljudi su danas pod velikim pritiskom (2. Timoteju 3:1, NS; Luka 21:26). A budući da svi trpe od posljedica slabljenja uslijed grijeha i nesavršenosti, ne iznenađuje da čak i neki bogobojazni ljudi podliježu duševnim bolestima (Rimljanima 5:12).

Ali, spoznaja da je duševna bolest kao i svaka druga bolest, pomaže nam da imamo uravnoteženo gledište o njoj. Irena se, na primjer, plašila da je uzrok njene bolesti bio napad demona. Premda je moguće da u nekim slučajevima budu uključene demonske sile, Biblija ne uči da sve bolesti uzrokuju demoni. (Efežanima 6:12; usporedi Matej 4:24; Marko 1:32-34; Djela apostolska 5:16.) U slučajevima kad osoba čuje glasove i čudno se ponaša češće se radi o bolesti kao što je shizofrenija nego o nečem drugom.

Veliko olakšanje za Irenu predstavljalo je saznanje da njena bolest nije demonskog porijekla. Potražila je pomoć liječnika i našla određeno olakšanje. Prisjetimo se, međutim, biblijskog izvještaja o jednoj ženi koja je “veliku muku podnijela od mnogih ljekara, i potrošila sve što je imala, i ništa joj nisu pomogli, nego još gore načinili.” Samo ju je Isus Krist mogao izliječiti (Marko 5:25-29). Slično tome, i današnja medicinska znanost je ograničena. Istina, netko može poduzeti razumne korake da bi postigao određenu mjeru olakšanja. No, umjesto da upadnu u zamku neprestanog traženja lijeka koji stalno izmiče, mnogi bi jednostavno trebali naučiti živjeti s tim problemom i ustrajati.

Međutim, saznanje da Bog brine za nas može olakšati mnogo muke (1. Petrova 5:6, 7). “Jehova mi je pomogao kroz ovo i mnoga druga iskušenja”, kaže Irena. Ona se također nada dolasku novog sustava pod Isusom Kristom u kojem “nitko od stanovnika neće reći: bolestan sam” (Izaija 33:24; 2. Petrova 3:13). “Moje oči su čvrsto bile uperene u nagradu vječnog života u Raju, koji je sada toliko blizu, i to mi je pomoglo da ostanem postojanom.” Vjera joj je pomogla više nego bilo koji lijek koji bi joj liječnici ponudili.

[Bilješke]

[Okvir na stranici 16]

Kemija shizofrenije

Naš mozak je zadivljujuće složena mreža komunikacija, koja povezuje milijarde neurona, odnosno živčanih stanica. Međutim, neuroni nisu fizički povezani jedni s drugima. Između njihovih ticalu sličnih produžetaka, ili dendrita, postoji prazan prostor veličine 0,000003 cm. Da bi nervni impulsi glatko tekli, nervni signali moraju preskakati taj prostor. Da bi to moglo biti učinjeno, stanica oslobađa čitav bataljon kemijskih “glasnika” zvanih nerotransmiteri. Oni “preplivaju” preko praznog prostora i prihvate se za specijalne receptore, od kojih je svaki načinjen tako da prihvati jednu određenu kemikaliju.

Kod normalnog mozga se sve te aktivnosti odvijaju glatko i uredno. Kod shizofreničara, međutim, neurotransmiteri izgleda postaju nekontrolirani. Neki smatraju da preobilje dopamina previše stimulira neurone, pa oni “zataje”. Uslijed toga može doći do nepovezanih misli. Čudno je, međutim, da nemaju svi shizofreničari visoku razinu dopamina u mozgu. Može li biti da su neke druge kemijske abnormalnosti povezane s dopaminom?

Nitko to zapravo ne zna. Isto tako, nitko zapravo ne zna da li kemija uzrokuje shizofreniju i obratno. Kemija je samo jedan djelić zagonetke zvane shizofrenija.

[Okvir na stranici 17]

Terapija šokom — sporna

Terapija oko koje se najviše spori je vjerojatno terapija šokom. Liječnici su joj međutim dali naziv koji zvuči dobroćudnije: elektrokonvulzivna terapija, odnosno ECT. Iskrivljeno prikazivanje te procedure u filmovima, kao što je na primjer “Let iznad kukavičjeg gnijezda”, doprinijeli su tome da se javnost općenito plaši ECT-a. Međutim, samo u SAD svake godine prosječno oko stotinu tisuća pacijenata prima ECT. Istraživanje psihijatara je pokazalo da se ECT “pretežno koristi samo onda kad lijekovi, obično u velikim dozama i često u kombinaciji sa psihoterapijom, nisu djelotvorni.”

ECT je uvelike modificiran, tako da to nije jeziva procedura kakvom ga mnogi zamišljaju. Kad se ispravno provodi, pacijent ništa ne osjeća. On biva anestetiziran i daje mu se sredstvo za opuštanje mišića (kako ne bi došlo do povrede kostiju). Elektrode se smještaju na njegovu glavu i mala količina struje prolazi kroz mozak uzrokujući kratki udar.

John Bonnage, službenik za informacije u APA (Američkom psihijatrijskom udruženju) rekao je da je jedna studija koju je provela APA došla do zaključka da je ECT “jedan od najdjelotvornijih načina za liječenje depresije.” Bonnage je dao slijedeću informaciju za časopis Probudi se!: “ECT se rijetko koristi u liječenju shizofrenije. Koristi se samo onda kad je shizofrenija popraćena jakom depresijom.”

Liječnici uopće ne znaju kako ili zašto ECT djeluje. Protivnici zato tu metodu nazivaju “psihijatrijskim ekvivalentom za udaranje po TV prijemniku onda kad slika nije u redu.” Postoje, međutim, neki dokazi da ECT može utjecati na neurotransmisiju na sličan način kako to čine psihijatrijski lijekovi. Kritičari ECT smatraju opasnim i štetnim po mozak i ukazuju na rizik gubitka pamćenja i čak smrti. Zagovornici, međutim, kažu da su modificirani postupci uvelike smanjili taj rizik. Oni nadalje tvrde da opasnost od samoubojstva koja prati jaku depresiju može doprinijeti tome da korist od ECT daleko zasjeni svaki rizik.

[Okvir na stranici 18]

Terapija freudovskog “uvida” — pomoć ili smetnja?

Dr David Shore iz Odjela za ispitivanje shizofrenije rekao je za časopis Probudi se! slijedeće: “U današnjoj psihijatriji ima sve manje psihoanalize i njoj sličnih metoda.” Koji je razlog tome? Sve je više dokaza da freudovska analiza i s njom povezane terapije uvida jednostavno ne liječe shizofreniju. Freudovske terapije počivaju na nedokazanoj tvrdnji da su duševne bolesti reakcija na životno iskustvo, na traume iz djetinjstva koje su pohranjene u podsvijesti. Analitičar na taj način pokušava ispitati podsvijest putem pitanja i “slobodnih asocijacija” da bi pomogao pacijentu da zadobije uvid u izvor svojih problema.

Kod shizofreničara je, međutim, već sama komunikacija otežana. Izložiti njih teoriji ispitivanja uvida, kako kaže dr E. Fuller Torrey, isto je kao “navesti poplavu na grad koji je već opustošen tornadom.”

Postoji i opasnost “prijenosa”, tj. kod pacijenata se mogu razviti prekomjerno jaki osjećaji prema terapeutu. Neki tvrde da su pacijenti postali “ovisni o svojim terapeutima i ne mogu prekinuti liječenje.” Isto tako, intimnosti sa članovima suprotnog spola mogu donijeti moralne probleme.

Vodeći psihijatri sada se okreću biološkom liječenju, a na klasičnu psihoanalizu gledaju kao na zastarjelu metodu u liječenju shizofrenije. Neki oblici govorne terapije, međutim, mogu biti djelotvorni uz terapiju lijekovima kako bi se pacijentima pružila podrška i pomoglo im se da razumiju svoju bolest, te da bi se naglasilo potrebu za uzimanjem lijeka. Isto tako, liječnici se povremeno koriste pitanjima što im pomaže dijagnostizirati bolest. To, međutim, nije isto što i psihoanaliza.

[Slike na stranici 18]

Liječenje lijekovima često dovodi do dramatskog obrata