Kontrola rađanja — tko treba donijeti odluku? Ti ili crkva?

Od našeg dopisnika iz Španjolske

“Dijete je anđeo Božji. Što više djece imaš, to je veći dokaz Božjeg blagoslova i toga da te Bog upotrebljava sebi na slavu.”

Ove riječi mjesnog župnog svećenika snažno su utjecale na Joaquima. On i njegova žena Lourdes bili su bez posla, a već su imali šestoro djece. Kako će dalje? Njegovi prosvjedi ušutkani su upozorenjem: “Izbjegavanje začeća je grijeh. Ako to učiniš bit ćeš izopćen!” Lourdes je s osjećajem dužnosti izrodila još desetoro djece, usprkos toga što se ta siromašna portugalska obitelj morala baviti s ekonomskim poteškoćama.

Svećenik je samo ponavljao temeljno katoličko učenje da brak treba biti plodan i da svaki bračni par treba biti “velikodušno spreman izraziti dobrodošlicu djetetu” koje bi moglo doći. Međutim, posljednjih godina mnogi katolici izražavaju sumnje u vezi službenih smjernica koje crkva pruža u tom pitanju.

Jedna katolkinja iz Francuske, majka desetoro djece, uzviknula je: “Za mene je rimokatoličko učenje danas nepraktično za normalne mlade bračne parove koji žele svoj bračni život živjeti po Božjoj volji!” Kitty Parker iz Kalifornije izrazila je slične osjećaje: “Moj suprug i ja odlučili smo se za kontrolu rađanja nakon dugih razgovora, čitanja i molitve. To je bio naš prvi veliki raskid sa crkvom.” Judy Ford iz Paigntona, Engleska, smatra da “odluku treba donijeti obitelj sama, bez straha od crkvenog ukora.”

Mnogi se iskreni katolici pitaju: ‘Treba li u ovo vrijeme ogromnog porasta stanovništva, posvuda raširenog siromaštva i naselja straćara koja rastu kao gljive, crkva odlučivati o tome da li su određene metode za kontrolu rađanja ispravne ili pogrešne?’ Koga katolik treba slušati? Papu, župnog svećenika ili vlastitu savjest?

To nije problem 20. stoljeća

Roditelji su odavno tražili praktične načine za ograničenje broja djece. Prije više od dvije tisuće godina Aristotel je govorio o vrijednosti kontroliranja rasta populacije kako bi se izbjeglo širenje siromaštva. Ukazuje na neke metode za kontrolu rađanja koje su bile popularne u njegovo vrijeme. U mnogim zemljama je praksa da se dijete nekoliko godina ne odbija od prsiju također doprinijela smanjenju stope rađanja. Međutim, jedan od najuobičajenijih oblika kontrole populacije, a koji se još uvijek prakticira u nekim zemljama, jest čedomorstvo. Nepoželjno dijete, često djevojčica, bez milosti se ubija.

Posljednjih godina, zbog poboljšane zdravstvene njege, u nekim afričkim zemljama majke prosječno imaju po osmero djece. Ako se stopa rađanja u Indiji (na svaku majku skoro petero djece) nastavi sadašnjom brzinom, ta će zemlja na kraju stoljeća imati skoro milijardu stanovnika.

Mnoge od ovih rastućih obitelji hrle u beznadno prenapućene megalopolise Trećeg svijeta, kao što su Kalkuta i Mexico City. Ovaj posljednji bi do 2000. godine mogao imati negdje između 26 i 36 milijuna stanovnika. Stoga većina ljudi u tim siromašnijim nacijama prakticira neki oblik planiranja obitelji.

U isto vrijeme, u mnogim zapadnim zemljama, gdje postoje brojne klinike za planiranje obitelji, stopa rađanja znatno je opala. Većina bračnih parova koristi kontracepcijske metode, bez obzira na svoju religiju. Protestantske crkve uglavnom pitanje kontracepcije ostavljaju savjesti bračnog para. Međutim, 1930. je papa Pio XI formulirao sadašnji stav Katoličke crkve, koji je podržao papa Pavao VI, kao i sadašnji papa Ivan Pavao II.

Dilema za iskrene katolike

Kako se definira službeno katoličko pravilo u vezi kontrole rađanja? Jednostavno rečeno, tvrdi se da su samo “prirodne” metode kontrole rađanja moralno prihvatljive. Tu “prirodnu” metodu papa Ivan Pavao II opisao je kao “praćenje ritmova ljudske plodnosti i upravljanje . . . roditeljstva po tim ritmovima”. Drugi oblici kontracepcije su zabranjeni.

Jasno je da mnogi katolici metodu ritmova nalaze nepraktičnom. Stoga moraju ili slijediti ono što im nalaže njihova savjest ili se povinovati doktrini crkve. U mnogim zapadnim zemljama objektivni katolici ne obaziru se na papske objave, iako ne bez određenog ispitivanja savjesti. To je slučaj čak i u pretežno katoličkim zemljama.

Jedan francuski svećenik objašnjava: “Postavljanje vrlo visokih mjerila, ne kao direktiva, nego u apsolutnom smislu, dovodi do postojanja paralelnih crkvi: S jedne strane su oni koji postavljaju zakon i manjina koja ga sluša. S druge strane je većina koja čini što može ili čak odlučuje da se ne obazire na te vrlo zamršene principe.” U Španjolskoj preko 60 posto ljudi ne obazire se na crkvena učenja u vezi kontrole rađanja iako se više od polovica njih smatra praktičnim katolicima. U Italiji je nedavna anketa pokazala da se manje od 2 posto njih potpuno usklađuje sa službenim crkvenim stavom.

Taj ogromni nesrazmjer između onoga što crkva uči i onoga što katolici u općenitom primjenjuju ne iznenađuje ako se uzmu u obzir proturječna mišljenja koja izražavaju biskupi, svećenici i teolozi po tom pitanju. Iako su papske izjave nedvosmislene, mnogi crkveni visokodostojanstvenici ne vide tu stvar tako jasno, a neki se čak otvoreno izjašnjavaju protiv službene dogme. U međuvremenu, mjesni svećenici, koji trebaju savjetovati bračne parove, često ne žele davati moralne ocjene po tom pitanju. Prema tome, temeljno pitanje glasi: Postoje li jasne božanske pouke u vezi kontrole rađanja?

Što kaže Biblija?

Oni koji se postavljaju protiv kontracepcije često citiraju biblijsku zapovijed danu Adamu i Evi: “Plodite se i množite i napunite zemlju” (1. Mojsijeva 1:28, St). Međutim, španjolski pisac Ricardo Lezcano s pravom je primijetio: “Izgleda pomalo proturječnim na 4 milijarde ljudskih bića primijeniti istu formulu koja je važila za samo dva stanovnika ovog planeta.” Jasno je da se ta zapovijed odnosila na posebne okolnosti koje su postojale u to vrijeme.

Nigdje u Bibliji ne govori se o kontroli rađanja ili o planiranju obitelji. Iako Biblija osuđuje spolni nemoral, one ne naučava da samo rađanje može ozakoniti spolne odnose između muža i žene. (Usporedi Priče Salamunove 5:15-20; 1. Korinćanima 7:2, 3.) U toj stvari, dakle, kao i u ostalim stvarima gdje ne postoji izravno biblijsko uputstvo, svaki bračni par mora donijeti odluku u skladu sa svojom savješću. Uspostavljanje proizvoljnih mjerila značilo bi da se ide “preko onoga što stoji pisano” (1. Korinćanima 4:6, St).

To ne znači da je svaki oblik kontrole rađanja prihvatljiv u Božjim očima. Biblija jasno daje do znanja da Bog poštuje život nerođenog djeteta i prati njegov embrionalni razvoj (Psalam 139:13-16; Jeremija 1:5). Pod Mojsijevim zakonom je nad nekim tko je nenamjerno izazvao smrt nerođenog djeteta trebala biti izrečena stroga kazna (2. Mojsijeva 21:22, 23). Prema tome, abortus je s Božjeg stajališta vrijedan osude, a tako i svako drugo sredstvo ili medikament kojim se okončava život nakon što je došlo do začeća.a

Dakle, ono što mnogi iskreni katolici intuitivno vjeruju — naime, da je planiranje obitelji stvar koju je najbolje prepustiti svakom bračnom paru — upravo je ono na što ukazuje Biblija.

Joaqim, Portugalac kojeg smo ranije spomenuli, došao je do zaključka nakon što je osobno iskusio poteškoće i boli zbog toga što se držao katoličkog učenja u vezi kontrole rađanja. Počeo je istraživati Bibliju da bi odredio da li i druge crkvene dogme možda također nisu ‘zapovijesti Božje’ (Matej 15:3, 9).

Sada je on Jehovin svjedok i trudi se slijediti uputstva Isusa Krista, a ne ljudska (1. Korinćanima 2:16). Zašto i ti ne bi poduzeo slično ispitivanje? Jehovini svjedoci i u tvom području rado će ti pomoći u tome.

[Bilješke]

[Okvir na stranici 20]

Proturječni glasovi

■ Humanae Vitae (Enciklika pape Pavla VI, 1968). Bračni čin treba biti “potpuno ljudski, sasvim i isključivo usmjeren ka novom životu”.

■ Papa Ivan Pavao II. “Kontracepcija je, objektivno govoreći, tako duboko nezakonita da je se nikad i ni iz kakvog razloga ne može opravdati. Misliti ili govoriti drugačije isto je kao i reći da postoje situacije u kojima je zakonito Boga ne smatrati Bogom.”

■ Španjolski kardinal Narcisso Jubany Arnau. “Velik je grijeh hotimice izbjegavati plodnost.”

■ Francuski katolički biskupi u jednom pastirskom pismu (1968): “Tradicionalna mudrost nalaže da se odredi koja je najvažnija dužnost pred Bogom u ovom konkretnom slučaju. Bračni par mora donijeti odluku nakon dugog razmišljanja.”

■ Katolički teolog Charles Curran: Nakon papske enciklike u vezi kontrole rađanja iz 1968, Curran i oko 600 katoličkih akademika i crkvenih službenika objavilo je izjavu u kojoj se kaže da “bračni parovi imaju pravo slijediti vlastitu savjest.”

■ Jedan ostarjeli francuski svećenik: “Crkva uporno govori na način kojim se razlabavljuje sva njena vjerodostojnost . . . Ona i dalje postavlja zakone koji su nedostiživi.”