Pokusi sa životinjama — nasilne reakcije
KAD bi se mogao odrediti točan broj četveronožnih stvorenja koja se upotrebljava u laboratorijskim eksperimentima i kao uzorke za medicinska istraživanja, godišnji iznos za čitav svijet bio bi zapanjujuć. Procjenjuje se da se najmanje 17 milijuna životinja — pasa, mačaka, primata, zamoraca i zečeva — upotrijebi svake godine samo u SAD. Štakori i miševi čine 85 posto ovog broja. Budući da ne postoji precizan izvještaj o tome gdje se te životinje upotrebljavaju ili koliko ih je, neki stručnjaci smatraju da su te brojke u najboljem slučaju samo slabe procjene. Neki izvori tvrde da je sveukupni broj za SAD bliži brojci od sto milijuna. Da li vas osupnjuju ove brojke?
Iako žrtvovanje ovih dlakavih stvorenja nije bez smisla, jeste li zaprepašteni već pri samoj pomisli na to? Smatrate li da je to ubijanje nemoralno? Milijunima ljudi je upotrebljavanje životinja u istraživanjima odvratno. Neki tvrde da je zloupotrebljavanje životinja specijesizam. Specijesist je onaj koji je “naklonjen interesima svoje vrste a protiv interesa druge vrste” (Point/Counterpoint Responses to Typical pro-Vivisection Arguments). Prema onima koji se zalažu za oslobođenje životinja, specijesisti “vjeruju da svrha opravdava sredstvo, i da se mora činiti zlo [životinjama] da bi se doseglo dobro [za ljude]”.
S druge strane, znanstvena točka gledišta može se izraziti slijedećim pitanjima: Jeste li ogorčeni na sistem koji zastupa ubijanje životinja kako bi liječnici mogli naučiti nove tehnike u izvršavanju operacija na ljudima ili u sprečavanju širenja smrtonosnih bolesti? Jeste li spremni odreći se novog lijeka koji vam može spasiti život zato što znate da je prvo bio ispitan na životinjama? Bi li željeli, dali prednost tome da se u kirurškom eksperimentu upotrijebi vaše živo dijete, ali čiji mozak ne funkcionira, ili vaš roditelj umjesto životinje? I konačno, ako bi istraživanje na nekoj životinji moglo spasiti vas ili vaše voljene od iscrpljujuće bolesti ili smrti, bi li to odbili s obrazloženjem da je žrtvovanje životinje da bi se spasili ljudi nemoralno? Neki smatraju da tu dilemu nije lako riješiti.
Pokret za oslobodjenje životinja
Bilo kako bilo, tokom 1980-ih godina raslo je raspoloženje protiv upotrebe životinja u istraživanjima. Danas je to raspoloženje pretvoreno u svijetom raširenu mrežu aktivnih organizacija koje nastavljaju rasti i jačati. One su vrlo glasne u zahtijevanju potpunog ukinuća upotrebe svih životinja za medicinske ili laboratorijske eksperimente.
Aktivisti za životinjska prava obznanjuju svoje zahtjeve putem izlaganja na uglovima ulica, političkog agitiranja, časopisa i novina, radija i televizije, i, najistaknutije, putem militantnih i nasilnih taktika. Jedan uvaženi kanadski aktivist je u vezi pokreta za oslobođjenje rekao: “On se brzo širi Evropom, Australijom i Novim Zelandom. SAD postaju snažnije. U Kanadi je fenomenalan rast. Grupa mreža proteže se širom svijeta i svjetski je trend da se podupire agresivnije pokrete za zaštitu životinja.“
Neke od tih ‘agresivnih mreža’ slažu se s upotrebom nasilja za podršku svojih ideja. Tokom posljednjih pet godina, grupe za životinjska prava uništile su najmanje 25 istraživačkih laboratorija u SAD. U sveučilišne laboratorije bile su postavljene bombe. Ti su napadi prouzročili štete u vrijednosti nekoliko milijuna dolara. Uništeni su važni zapisi i dragocjeni podaci. Životinje za istraživanje su ukradene i oslobođene. Prilikom jednog takvog čina, uništeno je vrijedno istraživanje o dječjem slijepilu. Razbijena je skupa oprema vrijedna stotine tisuća dolara.
U otvorenom pismu sveučilišnim radnicima i sredstvima javnog informiranja, jedna se militantna grupa hvalila da je uništavanje mikroskopa vrijednog 10 000 američkih dolara za oko 12 sekundi čeličnom šipkom vrijednom 5 američkih dolara bio “prilično dobar povrat naših investicija”. Na drugim istraživačkim mjestima, liječnici i znanstvenici su pronašli krv izlivenu po dosjeima i istraživačkim materijalima i slogane osloboditelja napisane sprejom po zidovima. Jedan izvještaj govori o “vrijeđanju, uključujući i prijetnje smrću, znanstvenika i njihovih obitelji”. U SAD su osloboditelji životinja objavili više od dvanaest prijetnji smrću ili nasiljem pojedinim znanstvenicima. U emisiji londonskog BBC-a, 1986. godine, jedan je komentator rekao: “Ono što ujedinjuje aktiviste je uvjerenje da je izravna akcija — uništenje imovine, pa čak i života — moralno opravdana u ratu za oslobođjenje životinja.”
Jedna voditeljica pokreta za oslobođenje životinja je rekla: “Nitko nije bio ozlijeđen, ali to je opasna prijetnja (...) Prije ili kasnije netko će uzvratiti udarac i tada bi ljudi mogli biti ozlijeđeni.” Godine 1986. voditeljica pokreta za oslobođenje je u istom intervjuu predvidjela nasilje u Britaniji i Zapadnoj Njemačkoj. Događaji u obliku bombaških napada i nasilja potvrdili su njeno predviđanje. U SAD su već bili poduzeti napadi na život jednog čovjeka čija kompanija eksperimentira sa životinjama. Brza policijska akcija spasila ga je od eksplozije bombe. Međutim, ne slažu se svi osloboditelji životinja sa tom nasilnom, nezakonitom taktikom.
Zašto se protive?
Prema pisanju časopisa The Journal of the American Medical Association, “većina osoba koje su zabrinute zbog upotrebe životinja u biomedicinskim istraživanjima može se podijeliti u dvije opće kategorije: (1) oni koji su zabrinuti za dobrobit životinja a ne protive se biomedicinskim istraživanjima nego žele garanciju da se sa životinjama postupa što je moguće humanije, da je broj životinja koje se upotrebljavaju apsolutni minimum koji je potreban i da se životinje upotrebljavaju samo kad je to neophodno”. Ta grupa, prema novijim istraživanjima, sačinjava manje glasnu većinu.
Druga grupa su, prema istom izvoru, “oni koji su zabrinuti za prava životinja, koji zauzimaju radikalniji stav i potpuno se suprotstavljaju upotrebi životinja u biomedicinskim istraživanjima”. “Životinje imaju temeljna neotuđiva prava”, rekao je pomoćnik upravitelja jedne takve grupe. “Ako životinje imaju sposobnost da osjećaju bol ili strah, tada je ispravno da ih se time ne muči.” “Nema razumnog osnova za tvrdnju da čovjek ima posebna prava”, rekao je drugi govornik. “Štakor je svinja je pas je dječak. Svi su oni sisavci.”
Mnogi koji se zalažu za oslobođenje životinja sa dubokim se uvjerenjem protive upotrebi životinja za hranu, odjeću, sportove, pa čak i za kućne ljubimce. Oni koji se protive ulovu i jedenju riba bacaju u vodu ribare. Na ulicama se pogrdno govori ljudima koji nose odjeću od krzna i životinjske kože. Oni koji imaju radikalnije gledište o upotrebi i zloupotrebi životinja provaljuju u prodavaonice i uništavaju skupe krznene kapute. “Ja neću jesti jaja za doručak ili nositi predmete od kože”, rekao je jedan. “Praktički iza svakog odreska šunke i svakog jajeta sa nedužnim izgledom”, upozoravaju novine Humanog društva SAD, “krije se duga, skrivena povijest nepodnošljivih patnji.” Upotpunjene fotografijama krmača i pilića zatvorenih u malim torovima i kavezima, novine ističu da ti uvjeti, rašireni u svinjogojstvu i peradarstvu, stvaraju od “tanjura sa šunkom i jajima ništa manje no ‘doručak okrutnosti’ ”. Očigledno, u obranu životinjskih prava uključeni su snažni i iskreni osjećaji.
Užasne priče
Mnogi ljudi vjeruju da je protivljenje zbog pokusa sa životinjama potpuno opravdano. Jedan od najzloglasnijih slučajeva bio je u vezi sa Laboratorijem za povrede glave na jednom uglednom američkom sveučilištu. Video-trake ukradene za vrijeme napada onih koji se zalažu za oslobođenje životinja otkrile su kako su “majmunima lupane glave u stroju za udaranje, a istraživači su se smijali grčevitom ponašanju stvorenja kojima je oštećen mozak”, izvijestio je časopis Kiwanis od septembra 1988. To je dovelo do vladinog prestanka financiranja laboratorije.
Tu je također i ozloglašeni Draizeov test, sasvim uobičajen za industrije kozmetike, šampona i sredstava za čišćenje. Ovaj se test upotrebljava da bi se izmjerila nadražljivost proizvoda koji bi mogli dospjeti u nečije oči. Obično se šest do devet albino zečeva stavlja u klade koje dozvoljavaju da im vire samo glave i vratovi. To ih sprečava da si češu oči nakon što im se u njih izlije kemijska supstanca. Izvještava se da zečevi vrište od boli. Čak se i mnogi istraživači gorko protive takvom načinu testiranja i pokušavaju prekinuti njegovu upotrebu. Pokreti za životinjska prava dokumentirali su mnoge užasne priče koje su nastale u laboratorijama za pokuse sa životinjama.
Oni koji se zalažu za oslobođenje životinja nemaju visoko mišljenje o prije citiranom dr. Robertu Whiteu. Američko društvo za borbu protiv vivisekcije napisalo je da je on “ozloglašeni vivisektor iz Clevelanda koji je transplantirao glave majmuna i održavao mozgove majmuna na životu u tekućini, izvan tijela”.
Kao i u mnogim polemikama, postoje dvije krajnosti, a postoji i srednji put koji pokušava preuzeti najbolje, a odbaciti najgore posljedice. Naprimjer, postoje li ikakve praktične alternative za eksperimentiranje sa životinjama? Je li potpuno odbacivanje pokusa sa životinjama jedini održiv, uravnotežen odgovor? Naš slijedeći članak će razmatrati ta pitanja.
[Okvir na stranici 9]
Različita gledišta
“VJERUJEM da životinje imaju prava koja su, iako različita od naših, isto tako neotuđiva. Vjerujem da životinje imaju prava da nemaju bol, strah ili fizičko obespravljenje koje im mi nanosimo. (...) One imaju pravo da ne budu na bilo koji način mučene kao izvor hrane, za zabavu ili bilo koju drugu svrhu” (prirodoslovac Roger Caras, novosti ABC-TV, SAD [Newsweek, 26. 12. 1988]).
“Gledajući općenito, ne mogu ignorirati ogromnu korist što je proizašlo iz istraživanja. Cjepiva, metode liječenja, kirurške tehnike i procedure koje su razvijene u laboratorijama dramatično su povećale prosječni životni vijek u prošlom stoljeću (...) U tom svjetlu, ne upotrebljavanje životinja za ispitivanja moglo bi se smatrati nehumanim izborom: Imali smo priliku naučiti kako da ublažimo bolest, ali je nismo iskoristili” (Marcia Kelly, Health Sciences, jesen 1989, Sveučilište Minnesota).
“Ja kažem ‘Ne’ eksperimentima sa životinjama. Ne samo iz etičkih, nego uglavnom zbog znanstvenih razloga. Pokazalo se da se rezultati eksperimenata sa životinjama nikako ne mogu primijeniti na ljude. Postoji prirodan zakon povezan sa metabolizmom (...) prema kojem je biokemijska reakcija, ona koja je ustanovljena za jednu vrstu, valjana samo za tu određenu vrstu i ni za koju drugu (...) Eksperimenti sa životinjama su prijevarni, beskorisni, skupi i, osim toga, okrutni” (Gianni Tamino, istraživač na Sveučilištu Padova, glavnoj medicinskoj školi u Italiji).
[Slika na stranici 7]
Zečevi u kladama koji se upotrebljavaju za Draizeov test na očima.
[Zahvala]
PETA
[Zahvala na stranici 8]
UPI/Bettmann Newsphotos